Pakaluk u "The Easter Season is the fleshly season";
Uskrs je proslava važnosti tijela za kršćansku vjeru jer se radi o proslavi uskrsnuća Gospodinova. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće tijela, primjerice u vjerovanju: "Vjerujem u... uskrsnuće tijela."
Kršćani ne vjeruju da je vječni život duhovan, osim privremeno. Kada uskliknemo: "Krist je uskrsnuo!", ne kažemo da je njegova duša pobjegla ili da eterična tvar živi dalje ili da je "u duhu" još uvijek s nama. Sva ta "egzistencijalistička" tumačenja uskrsnuća - u stilu "kada su učenici rekli da je Krist uskrsnuo, govorili su da im je iskustvo njegovog novog života promijenilo srca" - jednostavno pogrešno predstavljaju kršćanstvo. Ako ste potajno takvo što mislili, provjerite što znate o tome jer to nije ono što Crkva naučava. Naše uvjerenje je puno smjelije.
Katekizam Katoličke Crkve navodi: "»Tijelo je stožer spasenja.« (Tertulijan, De res. 8, 2: PL 2, 852). Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela."
John Updike u svojoj pjesmi „Seven Stanzas at Easter, “ rekao je: "Let us not mock God with metaphor." Jasno opisuje:
"Make no mistake: if he rose at allIt was as His body;If the cell's dissolution did not reverse, the molecule reknit,The amino acids rekindle,The Church will fall."
Osjećajući da je uskrsno vrijeme doista vrijeme slavljenje obnove "tijela", kršćani su tradicionalno nastavili na vrlo tjelesan način, odijevajući svoje "uskrsno odijelo", pokazujući svoju prirodnu ljepotu i slaveći Boga, provodeći vrijeme na otvorenom po lijepom vremenu i uživajući u dobroj hrani i društvu. [...]
Vjerojatno ste se pitali što je Isus rekao Mariji Magdaleni nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Htjela se čvrsto držati za njegovo tijelo. Ali on reče: "Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, (Iv 20,17). Ali kako bi ga mogla dotaknuti nakon što uzađe? Nije li bila u pravu što ga je pokušala zagrliti dok je još bio tamo, tjelesno, s njom?
Kakvo god još drugo značenje ima, Gospodinov ukor Mariji sigurno je uputa nama da se sada, nakon njegova uzašašća, pokušamo tjelesno držati njega, kao što je ona tada pokušavala. Pa ipak, kako bismo to učinili?
Ne služe li nam uskrsna ukazanja kao svojevrsna uputa? Prema svetom Pavlu, u odlomku koji je nedavno pročitan na misi, Isus se ukazao mnogo puta: "ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. 6 Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. 7 Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. 8 Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. (1 Kor 15, 5-8)" Pa ipak, samo je nekoliko njih odabrano i posvećena im je posebna pozornost u Evanđeljima. Zašto?
Na primjer, sveti Luka govori o tome kako se Isus ukazao ljudima koji su išli u Emaus. "Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo (24,14). Konačno su ga prepoznali "u lomljenju kruha" (rr. 30-31). I tada je njihov stav bio: "Ostani s nama, Gospodine" - baš kao Marije Magdalene! Što nas uče?
Uče nas da " gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima (Mt 18,19-20) - to jest, da je naša vlastita tjelesna prisutnost u kršćanskom zajedništvu (ne virtualnom zajedništvu, ne Zoom sastancima!) slika Gospodina. Uče nas da razmišljanje o Gospodinovoj muci (u Svetom pismu) znači susresti Gospodina, na određeni način, tjelesno.
Povezanosti između Emausa i Euharistije su očite i sigurno ih je naš Gospodin namjeravao (i sv. Luka). Sveti papa Ivan Pavao II napisao je duboko razmišljanje na tu temu "Mane nobiscum, Domine". Čeznuti za primanjem njega u Euharistiji je stav čežnje da se držimo njega, poput Marije Magdalene, ali nakon Uzašašća.
Žene odlaze na grob s miomirisima kako bi pomazale tijelo (Mk 16,1). Bile su zauzete jednim od sedam "tjelesnih djela milosrđa", pokapajući mrtve. Tamo su pronašle Isusa uskrslog, tjelesno.
Petar i ostali učenici otišli su u ribolov. Bili su zauzeti svojim svakodnevnim poslom jer su bili ribari. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more.
Katolici ponekad traže duboka značenja Uzašašća. Evo barem jednog: ono označava vrijeme kada počinjemo prijanjati uz Gospodina tjelesno.
PS
Ne znam što je sve Pakaluk ovdje želio i uspio objasniti, ali istaknimo da uskrsnuće tijela jest ono što kršćani vjeruju.
Priče o raznim reinkarniranim dušama, ili duhovima, ili raznim medijima, nije ono što vjeruju kršćani. Iako se možda kršćanski filozofi neće međusobno složiti oko detalja raznih tehničkih definicija (duše, tijela itd), vjera u uskrsnuće tijela jest ono što tvrde.
---
Recimo još nešto o važnosti tijela za život "poslije smrti". (Ukratko i ne toliko tehnički precizno - radi se o preopširnoj temi, tek toliko da shvatimo važnost tijela.)
Postoje razna "alternativna" tumačenja o tome što znači preživjeti smrt. Nedavno sam naišao na kratki sažetak razmišljanja poznatog katolički filozofa o takvim teorijama pa potaknut time prenosim; Zagovarao je inače poznato tumačenje da je duša forma tijela; ili u nešto drugačijem opisu, duša je animirajući princip života. Jednostavno, biti živ znači imati dušu, ali ne bih pokušavao to ovdje sve pojasniti. (Očito, pojam duše se koristio kroz povijest na razne načine. Duhovni zapisi su ispunjeni raznim korisnim pjesničkim slikama i metaforama.)
Prije nekoliko desetljeća kada je pisao o tome je bilo popularno govoriti o "astralnim tijelima"; ali takva tijela su zapravo samo još jedan oblik tijela. Ona bi imala fizikalne efekte što bi značilo da bi te efekte trebali detektirati, ali to je nešto što se jednostavno ne događa.
Nisam nikada ozbiljno shvaćao ni istraživao razne "alternativne" tvrdnje, ali tek sam nedavno osvjestio da kada bi nešto od tih tvrdnji i bilo istinito – o raznim vibracijama, frekvencijima itd – ne bi se ništa "značajno" promjenilo, samo bi imali nešto drugačiju teoriju o materiji. Naravno, takve tvrdnje nisu istinite. (Iako bi istinitost nekih takvih tvrdnji mogla umanjiti samouvjerenosti onih koji su tako uvjereni u svoje kapacitete i sposobnosti razumijevanju čitavog svemira.)
Neki pak vjeruju u dualizam (i da je duša bez tijela ta koja živi nakon smrti). Nisam siguran o odnosu filozofije i teologije u tim pitanjima, ali koliko god su mislioci poput Descartesa populizirali dualizam – i koliko god da je on rasprostranjen u popularnom shvaćanju, mislim da možemo reći da većina glavnih predstavnika kršćanstva nije zagovarala takvo shvaćanje. Duša i tijelo nisu odvojeni na takav način. (Naša osjetila su vezana uz naše tijelo, um je vezan uz naše tijelo.)
Zatim imamo i tvrdnje o reinkarnaciji; Navodna sličnost u karakteru ili čak i jedinstveno pamćenje nudi se kao dokaz reinkarnacije, ali takve navodne podudarnosti ne znače da se radi o istoj osobi. (I kao u drugim navedenim slučajevima, ne podrazumijevaju vječnost.)
Ne znam postoje li još neka značajnija alternativna tumačenja, ali kršćansko vjerovanje i kršćanska tvrdnja, odnosno kršćanski nauk upućuje na tjelesno uskrnuće - usksrnuće tijela.
Možete danas naići na ideju da ćemo uskoro biti "prebačeni" u neki oblik "računala" gdje ćemo nastaviti živjeti, ali očito se radi o problematičnoj ideji iz više razloga pa nije baš jasno zašto bi itko takvo što ozbiljno shvaćao.
---
Materijalni kontinuitet je važan. Dijete odrasta u starca. Iako je svaki atom djetetova tijela zamijenjen, mi i dalje vjerujemo da je starac ista osoba kao i dijete.
U svakom slučaju, ne ulazeći u tumačenja i razlike tumačenja pravovjernih kršćana oko duše i tijela - ostavimo po strani sveprisutne razne pjesničke slike i metafore, kršćani se ne nadaju preživljavanju "odvojene duše" nego uskrsnuću tijela.
