Filozofski hedonisti misle da, u konačnici, dobro nije ništa drugo doli ono što mi želimo, a jedino što mi zapravo želimo jest užitak. Mislite da želite ljubav, znanje, smisao, prijateljstvo ili prijateljstvo s Bogom? Ne, vi želite samo užitak tih stvari.
Većini mojih studenata taj argument je neodoljiv.
Svi su gledali filmove poput Matrixa pa sam ih znao upitati „Pretpostavite da je netko izumio sustav iluzija u koji se možete priključiti, sa slikama, zvukovima, osjetima i sjećanjima tako fotorealističnim da mislite kako volite stvarne ljude, mislite da je život smislen, mislite da uživate u prijateljstvu s Bogom – zapravo, što god želite – ali sve te dojmove vam zapravo šalju elektronika. Izumitelj vam nudi da vas priključi na svoj uređaj do kraja života. Prihvaćate li tu ponudu?“
Tijekom godina broj onih koji odgovaraju „Ne, to ne bi bilo stvarno“ se smanjio, a broj onih koji kažu „Naravno! Što je uopće stvarno?“ se povećao.
Zato sam povisio ulog.
Izbacio sam distrakciju virtualne stvarnosti. Sada kažem:
„Pretpostavite da vam kirurg nudi da vas priveže na nosila i
implantira sićušnu elektrodu u centar za užitak u vašem mozgu.
Ostat ćete na nosilima zauvijek, ali s samo nekoliko mikrovolti
pažljivo kontrolirane struje doživljavat ćete najveći mogući
užitak, a infuzija glukoze će vas održavati na životu tako da to
traje i traje dok ne umrete od starosti. Nećete misliti da volite
nekoga. Nećete se pitati ima li išta smisla. Nećete misliti da
uživate u prijateljstvu s Bogom. Jedino čega ćete biti svjesni bit
će sav taj užitak. Prihvaćate li sada ponudu?“
Manje njih odgovara „Da“ nego prije. Ali iznenadili biste se koliko ih još uvijek to učini.
U tom odgovoru isprepletene su sve moguće filozofske zablude, jer svaki užitak pretpostavlja neko dobro različito od sebe – užitak je iskustvo počivanja u tom određenom dobru. Halucinirati užitak nije isto što i doživljavati ga, baš kao što halucinirati mačku nije isto što i vidjeti je. U jednom slučaju mačka nije tamo; u drugom slučaju dobro nije tamo.
Ipak, ne mogu se oteti dojmu da problem nije samo pogreška u rasuđivanju. Kakvo smo društvo stvorili kada mladi ljudi mogu preferirati smrt-u-životu umjesto života?
J. Budziszewski, Hedonism
PS
Budziszewski opisuje nešto slično poznatom Nozickovu misaonu eksperimentu u kojem je osmislio "stroj za iskustvo" na koji bi se mogli prikopčati i koji bi nam do kraja života pružao iskustvo svih užitaka koje smo ikada željeli. Unatoč toj mogućnosti, Nozick tvrdi da većina prepoznaje nešto pogrešno u tome, smata da bi se ljudi odbili priključiti se na taj stroj.
Ipak, kao što ističe Budziszewski, čini se da dio studenata nema problema s time, barem kao idejom.
No, ne radi se samo o ideji, ako pogledate način na koji ljudi provode svoje vrijeme, čini se da mnogi izabiru upravo to. Uređaj koji bi ih stimulirao na taj način još ne postoji, ali nije isključeno da bi nešto nalik njemu stvarno moglo biti razvijeno. Za sada imamo razne (medijske) fantazije, farmakološke opijate, umjetni svijet itd.
---
Američki filozof Feser u objavi "Aquinas, Vanilla Sky, and Nozick’s experience machine" (2016.) pojašnjava problem, prenosim dio;
[...] Dakle, čak i u hedonističkom dobu u kojem su ljudi ovisni o različitim oblicima elektroničke zabave, i suvremena filozofija i popularna kultura izražavaju ideju da postoji nešto nezadovoljavajuće i nedostojno u traženju ugodnih iskustava kao cilja samog po sebi, odvojenih od objektivnih djelovanja i okolnosti s kojima su ona uobičajeno povezana.
[...] Neki ljudi, ispravno uočavajući da postoji nužna povezanost između sreće i užitka, čine pogrešku svodeći sreću na užitak. To je pogreška hedonizma. Drugi, ispravno uočavajući da užitak nije bit sreće, čine pogrešku potpuno ih razdvajajući te stoga pretpostavljaju da težnja za dobrim nema baš nikakve veze s užitkom. Tu bismo pogrešku mogli nazvati puritanizmom (u Menckenovu smislu). Svaka od tih pogrešaka sklona je poticati onu drugu, zbog čega pojedinci i društva ponekad naglo osciliraju između hedonizma i puritanizma, pogrešno pretpostavljajući da odbacivanje jednoga nužno zahtijeva prihvaćanje drugoga. Ispravna sredina glasi da užitak nije bit sreće i da ga stoga ne bismo trebali tražiti radi njega samoga, ali da je on ipak prirodna posljedica sreće te je u tom smislu upotpunjuje ili usavršava.
[...]
Rekao bih da je upravo to razlog zbog kojeg mnogi ljudi takvu uporabu [psihoaktivnih] droga smatraju odbojnom, čak i ako svoju odbojnost ne mogu izraziti na način na koji bi to učinio tradicionalni teoretičar prirodnoga prava. Oni nejasno naslućuju da postoji nešto protivno ostvarenju onoga što je za nas dobro u odvajanju osjetilnog užitka od objektivnih okolnosti i djelovanja koji su njegov uobičajeni izvor te u pretvaranju užitka u cilj sam po sebi. Činjenica da takva uporaba droga može izazvati toliku ovisnost samo dodatno naglašava njezin karakter nalik „stroju za iskustva”. Konzument postaje zarobljen u svijetu traganja za užitkom i više nije u stanju ispravno razaznati što je za njega doista dobro. Postaje usredotočen na ono što je zapravo tek prateća posljedica sreće te gubi iz vida samu sreću. Zato je ovisnost u pravilu izvor frustracije i patnje, čak i neovisno o fiziološkoj šteti koju često uzrokuje.
Podrazumijeva se da je, prema tradicionalnom teoretičaru prirodnoga prava, to također jedan od razloga zbog kojih su pornografija i masturbacija nemoralne. Prema tradicionalnoj analizi utemeljenoj na prirodnom pravu, seksualna je želja po svojoj naravi usmjerena prema van, prema drugom ljudskom biću, a užitak povezan s njezinim ispunjenjem prateća je posljedica ostvarenja te usmjerenosti prema drugome. Seksualni je užitak stoga po svojoj naravi nešto što partneri trebaju dijeliti; to je njegova prirodna teleologija, odnosno svrhovitost, kao ispunjenje čina čija je prirodna svrha tjelesno i psihološki sjediniti partnere.
Pornografija i masturbacija podrazumijevaju namjerno traženje takva užitka na način koji nije usmjeren prema drugoj osobi. U tom su smislu nalik „stroju za iskustva”, baš kao i uporaba psihoaktivnih droga. Zapravo, barem u jednom pogledu, još su i gore od toga. Prirodna svrhovitost seksualnog užitka međuljudske je naravi, pa je težnja za takvim užitkom na način nalik „stroju za iskustva” izopačena na sličan način kao što je izopačeno kada bi strijelac usmjerio strijelu prema samome sebi umjesto prema meti. Nasuprot tome, užici kojima teži osoba koja uzima psihoaktivne droge ne moraju svi po svojoj naravi biti međuljudski. (Primjerice, uobičajena vizualna iskustva – gledanje stolova, stolica, stijena, drveća i drugih stvari oko sebe – nisu međuljudske naravi, nego im je svrha jednostavno pružanje informacija osobi koja promatra. Osoba koja uzima psihoaktivne droge kako bi doživjela neobične vizualne halucinacije stoga ne izopačuje svoje sposobnosti na specifičan način na koji to čini osoba koja traži seksualni užitak odvojen od drugog ljudskog bića.)
Kao što ovisnik o drogama postaje toliko zaokupljen onime što je tek prateća posljedica sreće da gubi iz vida samu istinsku narav sreće, tako i, iz perspektive tradicionalne teorije prirodnoga prava, učestalo gledanje pornografije i masturbacija otežavaju prepoznavanje istinske, u svojoj biti međuljudske naravi seksualnog ispunjenja. Potraga za zadovoljenjem postaje toliko usmjerena prema vlastitoj unutrašnjosti da se čak i u seksualnim odnosima sa stvarnim drugim ljudima druga osoba počinje svoditi na sredstvo vlastitog zadovoljenja, umjesto da bude partner u nečemu što se zajednički ostvaruje.
Stoga je razumljivo da će se sve što pridonosi takvom vlastitom zadovoljenju osobi koja mu teži početi činiti dobrim, barem načelno. Istodobno će postajati sve teže uvidjeti da postoji objektivna, prirodna svrhovitost seksualnog čina – a time i objektivno dobri i loši oblici seksualnog ponašanja – te će osoba, dakako, biti vrlo nesklona takvo što uopće uvidjeti.
Moguće je da će odbojnost prema ideji „stroja za iskustva”, kakvu susrećemo kod Nozicka i u filmu Vanilla Sky, premda odražava nejasnu svijest o tome što je za nas prirodno dobro, s vremenom slabjeti kako zapadno društvo postaje sve više „onanizirano” te sve ovisnije o elektroničkim napravama i zabavnim sadržajima svih vrsta.
PPS
Naišao sam nedavno na sljedeću primjedbu; Ljudi danas svaki trenutak svog života ispunjavaju zabavom, ali žive dosadne živote. Nekoć su pak svakodnevni trenuci bili ispunjeni i dosadom, ali su ljudi življeli uzbudljivije živote.
