Simone Weil nas u uvodnim riječima svog djela Pensées sans ordre concernant l'amour de Dieu (Thoughts without order concerning the love of God) podsjeća na lažne bogove, podsjeća da nas stvari kojima težimo na ovome svijetu ne mogu zadovoljiti.
Zapisuje (Faux Dieux);
Prije svega, ne treba vjerovati da je budućnost mjesto koje nas može ispuniti. Budućnost je sazdana od iste stvari kao i sadašnjost. Svjesni smo da ono što imamo – bogatstvo, moć, ugled, znanje, ljubav onih koje volimo, blagostanje onih koje volimo i tako dalje – nije dovoljno da nas zadovolji. Ali vjerujemo da ćemo biti zadovoljni onoga dana kada budemo imali još malo više. U to vjerujemo zato što sami sebe obmanjujemo. Jer, ako o tome doista razmislimo, znamo da to nije istina. Ili, pak, ako trpimo neku nevolju, vjerujemo da ćemo biti zadovoljni onoga dana kada ta patnja prestane. I tu znamo da to nije istina: čim se naviknemo na prestanak patnje, poželimo nešto drugo.
PS
Weil nastavlja s primjedbom da uvijek želimo nešto drugo, nešto više. Ističe da si moramo prestati lagati. Prema njoj, dovoljno je zamisliti ispunjenje svih naših želja i, nakon nekog vremena, bili bi nezadovoljni. Željeli bi nešto drugi i bili bi nesretni jer ne bi znali što željeti.
