Kao što možda već i znate, ove godine obilježavamo 150. godišnjicu izlaska Darwinovog djela "Postanak vrsta". Od tada se često govori o sukobu biologije i tvrdnje da Bog djeluje na prirodu. Ipak, gledajući širu sliku, proučavanje živih organizama je imalo velik i pozitivan utjecaj na katoličku misao. Štoviše, neke od osoba koje su dale najveći doprinos biologiji bili su katolici što sugerira da je postojala uzajamna povezanost biološke znanosti i teologije. Inspiriran nekim referencama u današnjem prvom čitanju i Evanđelju istražit ću te teme u današnjoj kratkoj propovijedi.
U Bibiji pronalazimo indikacije o važnosti živih tvari za teologiju, posebice u Isusovim parabolama. Isus se često koristi metaforama iz prirode, primjerice govori o jalovom stablu smokve ili o sijaču koji sije sjeme kako bi dočarao kako koja osoba prima riječ Evanđelja. Nadalje, u Bibliji često pronalazimo opis uspješnosti kršćanskog života tako što 'donosi plodove', ili susrećemo izraze poput 'puno plodova' i 'plodovi Duha Svetoga'. Ostale indikacije veze između biologije i teologije proizlaze iz povijesti kršćanske misli. Aristotel, poganski filozof čije je razmišljanje imalo veliki utjecaj na kršćansku teologiju zajedno je sa svojim učenikom utemeljio biologiju. Najveći katolički teolog, sv. Toma Akvinški, student je Sv. Alberta Velikog, najvećeg prirodoznanstvenika svog vremena. Prvi znanstvenik koji je predložio sustavnu teoriju evolucije nije bio Charles Darwin nego Jean-Baptise Lamarck(pola stoljeća ranije), francuski katolik koji se školovao kod Isusovaca. Kao vrhunac svega, znanost genetike utemeljio je Gregor Mendel, katolički redovnik.
Međudjelovanje biologije i teologije kroz povijest navodi nas na ideju da postoje neka načela koja su korisna za oba područja. Primjer takvog načela, prema Tomi Akvinskome, je Božji dar kojim je dano dostojanstvo stvorenjima da budu uzroci stvari. Iako se načelo čini jednostavnim i očitim, ima niz važnih posljedica za znanost i teologiju. Ukoliko stvorenja mogu biti uzroci stvari, onda bilo koje živo biće nije samo neki robot ili stroj koji provodi upute, nego mogu stvarati promjene unutar granica svoje prirode. Čak i biljke imaju određenu slobodu u svome rastu, neljudske životinje djeluju također po svojoj volji- kao što možemo vidjeti ako promatramo mačku kako se igra sa klupkom vune. Ljudska bića dodatno imaju izvanredan dar slobodne volje koji nam omogućuje da stvaramo, da budemo kreativni i da volimo. Drugo važno načelo, koje posebno opisuje Newman, je činjenica da se Crkva razvija na prirodan način(organic fashion). Katolička Crkva danas nije poput Crkve ranih kršćana, kao što ni biljka u kasnom stadiju rasta ne sliči nužno na sjeme ili raniji stadij.
Unatoč tome, postoji prirodan i povijesni kontinuitet između današnje Crkve i Crkve u ranim stoljećima. Tako se primjerice posebna uloga Pape nasprem ostalih biskupa temelji na posebnoj ulozi koju je Krist dao Sv. Petru među apostolima. Već su prvi biskupi Rima živjeli sa tom posebnom ulogom. Sa punim pravom tvrdimo da pripadamo istoj Crkvi kao i rani kršćani, iako smo u kasnijoj fazi razvoja Crkve imamo istu priliku postati sveci.
Živa nas bića također poučavaju kako Bog stvara svetost; radije pažljivim uzgajanjem nego proizvodnjom. Isus nas uči da nam Bog usađuje svoju milost i uzgaja je: neplodne grane otpadaju, a žive grane obrezuje kako bi nosile više ploda. Danas u Engleskoj katoličanstvo izgleda poput obrezane grane, baš poput židova u današnjem čitanju.. U Engleskoj naše stanje ima posebnu težinu jer živimo kao posljednji ostaci u zemlji koju je stvorilo katoličanstvo-vidljivo je to iz naše prošlosti, zakona, katedrala, sveučilišta i napuštenih samostana. Čak je i Kuću Parlamenta osmislio katolički arhitekt Pugin, prema modelima srednjovjekovnih katedrala. U ovome reduciranome, obrezanome stanju, preostalo granje može iznenada oživjeti poput bilja u proljeće.
Dakle, koje su praktične posljedice za naš život? Prvo, da pravu svetost moramo uzgajati kao živuće biće, a ne proizvesti odjednom. Potrebne su nam i neke stvari koje daje poljodjelac kako bi doživjeli naše ostvarenje u nebesima. Potrebna nam je voda, sunčeva svjetlost i strpljenje. Zato je potrebna dnevna molitva, misa barem nedjeljom i redovita ispovijed kako bi se oporavili kada nas odsječu od naših korijena. Sve je to važno za iskrenu sreću. Ukoliko se držimo tih stvari, naš rast u svetosti neće biti spektakularan i brz, ali će biti stalan i na kraju plodonosan. Drugo, ne bismo se trebali pretjerano uzrujavati ako nam Bog obreže grane, možda kroz neki gubitak ili osobnu patnju: takve stvari također mogu biti plodonosne na dulji rok. Zaključujemo iz svega da "preživljavanje jačeg" nije ono što tražimo u kršćanskom životu, nego 'preživljavanje vjernih'. U današnjem evanđelju je slijepac, osoba koja ne stoji dobro po pitanju eugenike, upravo ona osoba koja pokazuje najviše vjere i koja prati Krista na putu u Jeruzalem.
Neka Bog ojača našu živu vjeru i vezu sa Kristom i Njegovom Crkvom. Neka nikada ne otpadnemo kao neplodna grana i neka nosimo plodove za vječni život.
30. nedjelja kroz godinu
Jer 31:7-9; Ps 125; Heb 5:1-6; Mk 10:46-52
Jer 31:7-9; Ps 125; Heb 5:1-6; Mk 10:46-52
autor: Otac Andrew Pinsent
