Pitanje koja se na prvi pogled nameće u današnjem Evanđelju je pitanje vlasništva i posjeda. Isus kaže svojim učenicima koje šalje po svijetu;"Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće."(Lk 10:4) Zbog toga stiha česte se raspravlja o tome kakav bi stav kršćani trebali imati prema stvarima koje posjeduju. Postojale su u svakom stoljeću kršćanske grupe poput današnjih franjevaca koji žive posve pojednostavljenim životom. Neki sveci živjeli su u krajnjem siromaštvu, drugi su imali skromna dobra, a neki su čak bili kraljevi i kraljice. Kako bi se onda kršćani trebali ponašati prema stvarima koje posjeduju?
Odgovor je da nema jedinstvenog odgovora, pitanje nije toliko o samom vlasništvu nego o našem razumijevanju vlasništva u širem kontekstu. Pod time podrazumijevamo da ovaj naš život nije onakav kakvog ga mnogi smatraju. Većina ljudi pokušava pronaći svoju sreću za ovoga života, za njih je smrt ili gubitak materijalnih stvari koje im gode, velika tragedija. Takvi ljudi se razočaraju jer vrijeme na kraju uništi sve što je materijalno. Prosječni životni vijek od sedamdesetak godina je poprilično kratak, čak se i velike piramide iz antičkog svijeta polako pretvaraju u prašinu. Kršćanin ima suprotan stav, on promatra ovaj život kao putovanje, kao hodočašće prema vječnosti. Za kršćane je ovaj život također izuzetno bitan, ali tek zato što nam daje priliku da rastemo, da služimo i volimo Boga te postanemo sveci. Božja ljubav ne traje samo za ovoga života nego i u vječnosti u kojoj nema propadanja i smrti. Isus u zaključku današnjeg Evanđelja kaže; "Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju", dakle pobjeda nad zlom nije ono što je bitno, poručuje im; "radujte se što su vam imena zapisana na nebesima." Ljudi koji se oslanjaju samo na ovozemaljske stvari se na kraju razočaraju, a oni koji žele urediti bolji svijet bez Boga osuđeni su na propast. Oni koji žele da im imena budu zapisana na nebesima osjećaju veće veselje, čak i za ovoga života. Gledajući širu silu, svaki dobar izbor i djelo imaju vječno značenje.
Koje su praktične pouke iz svega toga? Prvo i najbitnije, mislim da je važno zamoliti Boga da promjeni naša srca i da se potpuno usmjerimo prema spasenju naših duša, bez da nas ometaju glasovi koji nude lažnu sreću za ovoga života bez Boga. Postoji razlika između današnjih kršćana i kršćana kroz povijest, naime izgleda da danas mnogi nisu zabrinuti za spasenje svoje duše. Religiju se često promatra kao neko sredstvo koje će nam ovaj život učini boljim, a nebesa su nešto što poslije automatski zaslužujemo. Kršćani su kroz povijest imali bolje shvaćanje dramatičnosti spasenja, nisu smatrali da je naš nebeski život nešto što dolazi samo po sebi. Shakespearov Macbeth se primjerice brine da izgubi svoju dušu zbog želje za moću. Lik Macbetha pokazuje nam religiozno razmišljanje u Shakespearovoj Engleskoj, spasenje ne dolazi samo po sebi, a osoba koja odbija Boga u ovome životu neće se promijeniti u vječnosti. Bitno je naglasiti da ne postoji zamjena za molitvu. Bog toliko želi da se molimo da ponekad nagrađuje i naše nesavršene zahtjeve, ljudi koji se mole često imaju i plodonosan život na zemlji. Također je bitno da se udaljimo od svih stvari u životu koje nas udaljavaju od poznavanja i voljenja Boga, potrebno je riješiti se grijeha, posebice onoga koji uništava našu dušu. Bitni su sakramenti, posebice sakrament ispovjedi.
Neka nam Bog pomogne da se usmjerimo nebeskom životu, neka nas zaštiti od svega što nas udaljuje od toga cilja i neka nas sigurno dovede do vječnog života!
14. nedjelja kroz godinu
Isa 66:10-14; Ps 65; Gal 6:14-18; Lk 10:1-12.17-20
Isa 66:10-14; Ps 65; Gal 6:14-18; Lk 10:1-12.17-20