1. Sudac Walker ([koji je
ukinuo "zabranu" gay brakova(Prop 8)]) kaže kako se
njegova odluka temelji na principu da je država dužna ne "provoditi
'duboka uvjerenja prihvaćene kao etičke i moralne principe'"
ili "provoditi svoja moralna uvjerenja". Ali, naravno,
upravo to je Walker i učinio. Njegov stav se temelji na
samoreferencirajućoj(eng. question-begging) pretpostavci kako je
"istospolni brak" jednak onom braku između
heteroseksualaca, i kako je jedino još preostalo pitanje trebamo li
ih legalizirati. Ali, važno pitanje u cijeloj ovoj raspravi upravo i
je može li "istospolni brak" stvarno biti "brak".
Tradicionalni stav (prirodnog prava) je kako je brak heteroseksualan
po metafizičkoj neminovnosti. Walker nije ostao neutralan između
različitih moralnih stavova nego je jednostavno odlučio da bi
država trebala prestati nametati jedan moralni stav – onaj koji mu
se ne sviđa – i umjesto toga mora nametnuti drugi, konkurentski
moralni stav – onaj koji se njemu sviđa
Ovdje možemo vidjeti još jedan
primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti",
u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne
između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar
pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije
nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom.
(Naravno, liberali tipično opisuju svoju poziciju tvrdeći kako
njihov koncept pravde samo tvrdi da je neutralan između "razumnih"
moralnih i metafizičkih stavova, ali "razumno" uvijek na
kraju znači nešto poput "oni koji su se spremni pokoriti
liberalnom konceptu pravde.")
Činjenica da je "liberalna
neutralnost" prevara je sasvim očito svakome osim (nekim)
liberalima. (Kažem "nekima" jer je teško vjerovati kako
većina liberala ne shvaća da je "neutralnost" njihovih
pozicija lažna, ali ipak zadržavaju privid neutralnosti zbog
ciničnih političkih razloga.) U svakom slučaju, o varljivosti te
neutralnosti sam već pisao na više mjesta, najpotpunije u svom radu
“Self-Ownership, Libertarianism, and Impartiality” (argumenti su
usmjereni na neke libertarijanske primjene "neutralnosti", ali
odnose se i na liberalizam općenito).
Sve to bi bilo već pogrešno kada bi
ta odluka bila rezultat popularnog mijenja, ali Walker je zapravo
nametnuo svoju volju građanima Kalifornije običnim sudskim
dekretom. Poznata je izjava Pape Benedikta XVI o "diktaturi
relativizma", ali ne mislim da je to potpuno točno. Većina
liberala nije uopće relativistička po pitanju svojih uvjerenja.
Točniji opis bi bila "diktatura liberalizma" i u liku
sudca Walkera ta diktatoru ima svoj konkretan oblik.
2. Kao i kod drugih pitanja,
ono što će na kraju odlučiti u kontroverzi o "istospolnom
braku" su ponašanja koja prevladavaju u društvu, ne neka
sudska odluka, glasačka mjera ili propis. Ukoliko se solidna većina
građana i dalje nastavi protiviti "istospolnim brakovima"
onda će se stvar zaustaviti i liberalno napredovanje će se
okrenuti. Ukoliko se to ne dogodi, konzervativna nastojanja će
neizbježno doživjeti propast. Dakle, ukoliko žele povećati svoje
izglede za uspjeh, konzervativci moraju ojačati popularno
protivljenje ideji "istospolnih brakova".
Pragmatični i društveno-znanstveni
argumenti imaju veliku intelektualnu vrijednost i određenu praktičku
vrijednost po tom pitanju, ali kada se radi o moralnim i socijalnim
pitanjima takvi argumenti nikada neće imati utjecaj na društvo u
kojem je moralna i socijalna trajektorija snažno liberalan kao što
je u našem. Zagovornici "istospolnih brakova" su
motivirani moralističkim žarom, a njihov stav se oslanja (iako to
oni možda ne shvaćaju) na kontroverznim metafizičkim
pretpostavkama o ljudskoj prirodi i prirodi vrijednosti. Ukoliko ih
želimo učinkovito opovrgnuti, potrebno im se suprostaviti sa
jednakom i suprotnom moralnom i metafizičkom silom.
Nažalost, premalo konzervativaca je
efektivno po tom pitanju. Kod nekih, razlog je taj jer manje-više
dijele moralne i metafizičke pretpostavke o kojima govorimo; njihov
"konzervatizam" je zapravo tek nešto blaži oblik
liberalizma. Kod drugih, radi se o opsesiji sa kratkoročnom
izbornom strategijom tako da su zbog praktičkih detalja neke odredbe
propustili proučiti širu sliku i dublja pitanja o principa koji su
bili u fokusu ranijih generacija konzervativaca, principi koji su im
davali upute za političke strategije i osmišljavanje programa. Radi
se o općem problemu suvremenog konzervatizma kojeg sam detaljno
istražio u svom eseju “The Metaphysics of Conservatism.”
Humor ili nešto utuživo?
3. Ovo pitanje za sobom
povlači; kako bi osporili legitimnost "istospolnog braka"
konzervativci moraju biti spremni osporiti i moralni legitimitet
homoseksualnog ponašanja. Pristati, čak i samo zbog argumenta, kako
je takvo ponašanje moralno neprigovorljivo zapravo znači pristati i
na cijelu stvar. Konzervativni moralisti su uvijek prihvaćali normu
kako seksualno ponašanje i brak idu zajedno – i zato što seks
prirodno rezultira sa djecom kojoj je potrebna stabilnost braka, i
zato što su seksualne strasti inherentno samovoljne i potrebno ih je
usmjeriti na društveno konstruktivni način kakvog pruža brak. Ako
mislimo da seksualno ponašanje ne mora biti heteroseksualno onda
implicitno mislimo i kako brak ne mora biti heteroseksualan.
Pragmatični društveno-znanstveni argumenti o mogućim negativnim
dugoročnim društvenim učincima "istospolnog braka" može
se činiti tek kao nebitan prigovor postojećoj situaciji - u
najboljem slučaju bezdušno cjepidlačenje, a u najgorem
racionaliziranje predrasuda.
Štoviše, osporavanje moralne
legitimnosti homoseksualnog ponašanja zahtijeva moralnu teoriju
utemeljenu u klasičnoj esencijalističkoj metafizici, onoj u kojoj
ono što je dobro za nas je određeno utvrđenom ljudskom naravi ili
biti, i posebno naravnim namjenama naših različitih sposobnosti.
Osobno preferiram verziju klasičnog esencijalizma koju povezujemo sa
aristotelijansko-tomističkom tradicijom, ali nije potrebno
prihvaćati upravo takav stav; može se raditi i o široj
platonističkoj metafizici, baš kao i ne-tomistički oblik
aristotelijanizma. (Teorija Božanskog zapovijedanja, po meni, nije
uvjerljiva alternativa zato što uzima da su Božje zapovijedi, samim
time i moralnost, proizvoljne – a to nije dobar pristup etici –
ili smatra kako je ono što nam Bog zapovijeda dobro s obzirom na
našu narav – ali u tom slučaju ne radi se o alternativi klasičnom
esencijalističkom pristupu nego tek dodatku na njega.)
Iako, moram dodati da to nije ništa
posebno za tradicionalni spolni moral. Nikakva moralnost nije
obranjiva kada je odvojimo od klasične esencijalističke metafizike.
Ukoliko ne postoje namjene(ciljevi) koje su utvrđene našom naravi,
onda u principu ne može biti objektivnog, ne-proizvoljnog načina
određivanja što je dobro za nas da radimo, samim time što bi i
trebali raditi. Dakle u konačnoj procjeni, i u glavnim ako ne i u
svim detaljima, tradicionalni spolni moral i općenito moral ili
zajedno postoje ili zajedno propadaju. Iako su liberalni zagovornici
"istospolnih brakova" gorljivo moralistični, nemaju
nikakvog racionalnog temelja za svoj moralizam. Njihova pozicija se u
konačnici oslanja na pozivanje na nešto poput Rawlsianskog
"nagonskog poimanja pravde" – što je akademski opis za
"neosnovane i skučene liberalne predrasude koje ja i moji
prijatelji međusobno dijelimo" – ili neo-hobesijansko
pozivanje na ugovor (eng. contractarianism) – što zapravo nije
uopće moralna pozicija nego dogovor o ne-agresiji između članova
neke grupe "racionalnih pojedinaca" koja može uvjeriti
rulju(ili barem sudsku birokraciju) da implementira odredbe koje
pogoduju njihovom interesu.
Ipak, zbog razloga koje sam već
spomenuo, premalo konzervativaca koji imaju utjecaj u politici ili
novinarstvu su spremni ili sposobni predstaviti moralni ili
metafizički stav. Ili se sami previše drže moralnih i metafizičkih
pretpostavki liberalizma ili su preusko fokusirani na pitanje
neposredne političke izvedivosti. Popustljivost prema stavovima
svojih kolega "društveno liberalnih" "konzervativaca",
potencijalnim glasačima, i liberalnim kolegama novinarima,
intelektualcima i političarima sprječava čak i one konzervativce
koji istinski vjeruju da su "istospolni brakovi" pogrešni
zato što je samo homoseksualno ponašanje pogrešno da iznesu svoje
mišljenje. Tako naglašavaju isključivo pragmatične
društveno-znanstvene argumente, poštovanje volje građana i slično
– argumenti koji dugoročno ne mogu uspjeti.
4. Možda
postoje granice u praksi, ali u principu ne postoji granice toga što
liberali neće podržati, i što nisu spremni nametnuti svima putem
pravosudnih dekreta, u ime "pravde". Nema nikakve sumnje da
većina liberala trenutno ne zagovara čedomorstvo, prisilnu
eutanaziju, "grupne brakove", incest, bestijalnost,
obavezno vegetarijanstvo, obavezno uzimanje organa, i slično, ali ne
postoji ništa u "logici" liberalnih argumenata za pobačaj,
"istospolne brakove", eutanaziju, "prava životinja"
i tako dalje što bi bilo prepreka prakticiranju takvih stvari.
Doista, ne postoji ništa što bi isključilo još bizarnija i
nezamislivija ponašanja od tih. U praksi, jedina prepreka je
"intuicija" koju liberali imaju trenutno, ali te intuicije
su uvijek sklone promijeni, a trajektorija promjena je uvijek u
"liberalnom" smjeru. Ako vam se nešto čini nezamislivim,
pričekajte samo još jedno ili tri desetljeća.
Još jednom,
razlog je u tome što ukoliko čovjek nema svoju bit ili naravni cilj
– drugim riječima, ukoliko odbacimo klasičnu esencijalističku
metafiziku i moralni sustav prirodnih prava koji slijedi iz toga, kao
što su osnivači liberalnog modernizma učinili – onda ne može
postojati objektivni, ne-proizvoljni način kako odrediti što je
dobro za nas. Druga strana toga pokazuje kako ne postoji moralno
uvjerenje, neovisno o tome koliko je rašireno, staro, ili uvaženo,
kojeg ne možemo odbaciti kao proizvoljnu predrasudu, nešto čega se
moramo osloboditi, a ne pridržavati i podupirati.
Ne radi se o argumentu skliskog terena.
Poanta nije da će liberalizam jednog dana dovesti do nečega uistinu
gadnog. To se već dogodilo, doista sam po sebi je već stvarno
gadan. Kao što je Alasdair MacIntyre opisao u After Virtue, naš
izbor je između Aristotela i Nietzschea, između našeg pokoravanja
naravnom poretku ili umjesto toga pokoravanju volji samozvanih
"re-procijenitelja svih vrijednosti." U osobi sudca
Walkera, Nietzsche je progovorio.
