Što dugujemo novim ateistima? [2/3]

Ukoliko već niste, za bolje razumijevanje pročitajte i prvi dio. Prijevod teoloških i filozofskih pojmova je možda malo nestandardan, ali vjerujem da je iz konteksta jasno na što se misli. Naravno, možete pogledati i izvornu verziju ovdje. (Kao i inače, koristim izraze "prirodno", a ne "naravno".)

[...] Ostatak predavanja ću odgovarati na to pitanje [čemu se moramo vratiti kao odgovor na trenutnu situaciju], ali mogu početi sažimanjenjem odgovoraz u jednoj riječi: Skolastika. To je riječ koja će uznemiriti neke katolike, i to ne samo liberalne. Prije nekoliko godina, sjedio sam na večeri poslije konferencije pokraj kolege katoličkog akademika, izrazio sam mišljenje da je bila pogreška katoličkih teologa udaljiti se od argumenata prirodne teologije koji su tako snažno zagovarani do neo-skolastičkih autora. Reakcija je bila nešto poput bijesnog grča, uslijedila je bujica poznatih kritika neo-skolastike. Zatečen ovom naglom promjenom tona razgovora, pokušao sam ga uvjeriti da ne negiram kako njegov pristup ima svoje mjesto, i podsjetio sam ga da je vjerovanje u filozofsku pokazivost Božje egzistencije dio katoličke doktrine; ali nije bilo koristi. Ništa što sam rekao nije ga moglo umiriti. Kao da je vidio duha za kojeg je mislio da je davno otjeran, i nije se mogao othrvati napadu panike.

Potrebno je naglasiti da nije bio teološki ili politički liberal. Daleko od toga. Niti je njegov odgovor, iako ekstreman, tako neobičan. Postoji nešto kod tomizma, općenito skolasticizma, i "racionalističkog" ili filozofskog pristupa religiji, i općenito moralu, što određena vrsta religioznog senzibiliteta, čak i određenog konzervativnog senzibiliteta, jednostavno smatra odbojnim. Mislim da je to djelomice zbog neke vrste fideizma koji je uvrijeđen samom idejom da postoji teološko ili moralno znanje neovisno o milosti i božanskoj objavi – a možda i posebno uvrijeđeno samom idejom da bi poganin poput Aristotela i Plotina mogao znati nešto o tim temama što obični jednostavni kršćanin sa svojom Biblijom ili krunicom ne zna. Također mislim da je to djelomice zbog zabrinutosti da su filozofski argumenti precerebralni, prehladni i beskrvni da bi bili relevantni za vjerski ili moralni život.

Ne moram napominjati da je iz katoličke perspektive, moguće otići predaleko u smjeru racionalizma. Primjerice, tretirati teologiju kao običnu intelektualnu igru, uz ignoriranje duhovnih i moralnih implikacija bi, nepotrebno je reći, promašilo poantu. I bilo bi heretično negirati da postoje istine spoznatljive samo kroz božansku objavu, ili negirati da je prihvaćanje tih istina vjerom slobodan čin kojem nas privlači milost. Stoga Katolička Enciklopedija kaže u članku o "vjeri":

U umovima mnogih, vjera se smatra manje više nužnom posljedicom pomnog proučavanja motiva vjerodostojnosti, stav kojeg Vatikanski Koncil izričito osuđuje: "Ako itko kaže da pristanak kršćanskoj vjeri nije slobodan, nego da nužno slijedi iz argumenata koje ljudski um može pružati u svoju korist; ili ako itko kaže da je Božja milost jedina nužna za tu živu vjeru koja je djelotvorna po ljubavi, neka bude anatema."

Međutim, Crkva također uči da je moguće otići predaleko u suprotnom smjeru, i osuđuje fideizam kao i ekstremni racionalizam. Isti članak Katoličke Enciklopedije u nastavku kaže;

S druge strane, ne smijemo minimizirati stvarnu dokaznu snagu motiva vjerodostojnosti unutar njihove istinske sfere – "Razum objavljuje da je od samog početka učenje Evanđelja bilo uočljivo znakovima i čudima koji su dali, tako reći, definitivni dokaz definitivne istine. (Lav XIII, Æterni Patris)."

Vrijedno je citirati što članak u istoj enciklopediji kaže o "Fideizmu";

Što se tiče [fideističkih] stavova, potrebno je napomenuti da autoritet, čak niti autoritet Boga, ne može biti vrhovni kriterij sigurnosti, a čin vjere ne može biti primarni oblik ljudskog znanja. Doista, taj autoritet, kako bi bio motiv pristanka, mora prethodno biti prepoznat kao sigurno valjan; prije nego što povjerujemo u propoziciju kao objavljenu od Boga, prvo moramo znati sigurno da Bog postoji, da On objavljuje takve propozicije, i da je Njegovo učenje dostojno priznanja, sva ta pitanja se mogu i moraju u konačnici odlučiti samo činom intelektualnog priznanja utemeljnog na objektivnim dokazima. Prema tome, fideizam ne samo da negira intelektualno znanje, nego kvari samu vjeru.  

Stoge ne iznenađuje da je Crkva osudila takve doktrine ...Godine 1840. [katolički fideist] Bautain je morao prihvatiti nekoliko propozicija koje se izravno protive fideizmu, prva i peta su bile: "Ljudski razum može sa sigurnošću dokazati Božju egzistenciju; vjera, nebeski dar, slijedi poslije razuma, i stoga je ne možete prikladno koristiti protiv ateista da bi dokazali Božju egzistenciju"; i "Korištenje razuma prethodi vjeri, i uz pomoć objave i milosti, vodi do nje." ... [Prvi] Vatikanski Koncil podučava kao dogmu Katoličke vjere da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene"..."

Što se tiče mišljenja onih koji smatraju da je naš nadnaravni pristanak pripremljen motivima vjerodostojnosti tek vjerojatan, očito je da logički uništava sigurnost takvog pristanka. To razmišljanje je osuđeno od Inocenta XI i Pija X.... Doista, Objava, je vrhovni motiv vjere u nadnaravne istine, ali ipak, postojanje tog motiva i njegova valjanost mora biti utvrđena razumom.

Ukratko, Katolički nauk da nas milost vodi do vjere ne podrazumijeva da u određenom trenutku jednostavno moramo čvrsto zatvoriti oči i usmjeriti se da povjerujemo u neku propoziciju za koju imamo nedovoljno racionalnih razloga. To bi bio fideizam u stilu Wiliama Jamesa, a ne katolicizam. Kada netko kaže: "Ali milošću Božjom jesam što jesam", ne misli da nije slobodno odabrao izbjegavati grešni život i da ga je Bog nekako programirao da ga izbjegava, kao što bi On mogao programirati robota. Slično tome, kada kažemo da nas je do života vjere dovela Božja milost, to ne znači da istodobno nismo vođeni razumom. Kao što je Toma Akvinski zapisao:

S obzirom da, dakle, milost ne uništava prirodu nego je usavršava, prirodni razum bi trebao služiti vjeri kao što prirodna volja služi ljubav ... Stoga svete doktrine koriste autoritet filozofa u onim pitanjima u kojima mogu spoznati istinu prirodnim razumom..."(Summa Theologiae I.1.8)

Tu bih se osvrnuo na ispravni odnos između prirode i milosti, razuma i vjere, filozofije i objave. Prirodna teologija i prirodni zakon, koje oboje imaju ključnu ulogu u apologetici, su poput kostura, a moralni i teološki nagovještaji iz božanske objave su poput tijela na tom kosturu. Baš kao što vam ni same kosti ni samo meso ne mogu dati potpuno ljudsko biće, tako ni sama priroda ni sama milost ne mogu dati potpunu priču o ljudskom stanju.

Pod prirodna teologija i prirodni zakon mislio sam na filozofsko znanje o Bogu i moralu utjelovljeno u onome što se ponekad naziva "trajna filozofija" – tradicija koju predstavljaju klasični (dakle, platonisti i aristotelijanci) filozofi te koja je usavršena od strane velikih skolastika. Sama za sebe, prirodna teologija i prirodni zakon, razvijeni unutar ove tradicije, su poput kostura: upečatljivi, čvrsti i trajni, ali također suhoparni, hladni i mrtvi. Drugim riječima, središnji argumenti prirodne teologije i prirodnog zakona su (kada ih se ispravno shvati, što često nije slučaj) impresivni i racionalno uvjerljivi, ali se također mogu činiti udaljenima od svakodnevnog života jer su ponekad teški za shvatiti i donose poimanje Boga i morala koje se može činiti apstraktnim. Mislim da su "hladnoća" i "apstrakcija" prirodne teologije i prirodnog zakona često preuveličani, ali ne negiram da ima nešto istine u toj standarnoj karikaturi.

Pod nagovještajima božanske objave naravno mislim na ono što znamo o Bogu i moralu na temelju Pisma, iz vjerovanja, koncila, i općenito tradicije, i iz Učiteljstva. Sami za sebe, ti nagovještaji su poput tijela bez kostura: topla i ljudska, ali i čudno izobličena te u nemogućnosti da stoje sama za sebe ili da pružaju otpor. Drugim riječima, s jedne strane teološki i moralni nagovještaji su potpuniji od bilo čega što nam prirodna teologija i prirodni zakon mogu dati, i govore nam na pristupačniji i osobniji način; Ali također se može činiti (kada ih se krivo shvati, što je često slučaj) da im nedostaje objektivnog racionalnog temelja, i da odražavaju kulturno i povijesno parohijski pogled na ljudski život kojeg se ne može primijeniti na sva vremena i sva mjesta. Ovi navodni nedostaci kršćanske teologije su također, blago rečeno, uvelike precijenjeni, ali postoji određena istina u toj karikaturi, s obzirom na utjecaj prirodne teologije, prirodnog zakona i općenito filozofije u kršćanskoj teologiji.

Naravno, bilo je vremena kada je značaj prirode, razuma i filozofije bio prenaglašen – kada su tvrdnje milosti, vjere i objave bili umanjene, a religija reducirana na racionalistički kostur; ali danas opasnost dolazi iz suprotnog smjera. Razgovor o "vjeri" je iskrivljen, mnogi vjernici i mnogi skeptici koriste izraz tako da se zapravo odnosi na subjektivni osjećaj ili iracionalnu volju za vjerovanjem. Previše popularnog propovijedanja i pobožnost je reducirano na jeftinu sentimentalnu samopomoć ili nejasno moraliziranje. Previše je filozofa religije predugo igralo obranu – tvrdeći,, ne da je pozicija teizma racionalno i dokazno superiorna ateizmu, nego priznavajući rašireno mišljenje oko dokaza, i tražeći da se religiozna vjera ne smatra manje racionalna zbog toga. Previše je teologa svoju pažnju preusmjerilo s pitanja objektivne, metafizičke istine na estetiku, moralne sentimente, psihologiju, kulturu ili povijest.

Ukratko, religiozni vjernici su pobjegli u ne-kognitvni geto brže nego što su ih skeptici mogli tamo otjerati. Često su poput hipohondra iz znanstveno fantastičnoj priči "Skeleton" koji se patološki boji svojih vlastitih kostiju pa ih na kraju izgubi – u strašnom klimaksu reducira se na bespomoćnu, amorfnu mrlju. Zbog toga su ih Novi Ateisti uspjeli pretvoriti u boksačke vreće za udaranje. Zbog toga se mnogim ljudima čini da optužba kako je religija samo emocija i priželjkivanje, odvojena od objektivne stvarnosti i bez racionalnog temelja, održiva. Ono što kršćanskoj teologiji treba više no ikad je njena tradicionalna kralježnica, njena skolastička kičma.

[...]

Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3]

U nastavku prenosim predavanje filozofa Fesera pod naslovom What We Owe the New Atheists? U predavanju daje zanimljiva zapažanja o situaciji u kojoj se nalazimo pa mi se činilo korisnim prenijeti predavanje (u tri dijela). U prvom dijelu se većinom bavi dijagnozom i prisutnim razmišljanjima, a kasnije nudi način kako odgovoriti na te izazove. Prije čitanje preporučam da pogledate trailer za Rocky III, uskoro ćete shvatiti zašto. (Prijevod ima standardnih manjkavosti, ali neka vas to ne omete.) Inače, izvorna verzija teksta predavanja je ovdje, a na istome linku se nalazi i audio predavanja pa možete poslušati.

Tema mog predavanja je "Što dugujemo Novim Ateistima." Može se činiti kao čudan naslov s obzirom da sam autor polemičke knjige The Last Superstiton [A Refutation of the New Atheism]. U toj knjizi opisao sam Richarda Dawkinsa kao čovjeka koji "ne bi razlikovao metafiziku od Metamucila." U skladu s time, predložio sam da knjigu Filozofija za Neznalice (Philosophy for Dummies) možda treba u pojednostavnjenom izdanju objaviti pod naslovom Filozofija za Dawkinsa. Rekao sam da sinteza pijanog samoupozdanja i teološke nesposobnosti Hitchensa predstavlja "zagonetku, unutar enigme, omotane salvetom za koktel." Spomenuo sam da nam možda treba oprostiti ukoliko posumnjamo da je čitava Harrisova književna karijera razrađena prijevara, javni štos u stilu Sache Barona Cohena (Sam Harris je filozofski Borat ili Ali G.) Zatim sam postao malo zločest kad sam se pozabavio Dennetom. Katolička filozofkinja Elizabeth Anscombe ocijenila je Davida Humea kao "običnog – briljantnog – sofista." Predložio sam da je Dennet kao filozof skoro u rangu Humea; ukoliko obrišete srednju riječ u Anscombinu opisu Humea, dobijete precizan opis Daniela Denneta.

Svatko tko je pročitao moju knjigu može vam reći da je takvo prozivanje zasluženo. Dubina neznanja novo ateističkih autora o filozofskim i religioznim idejama koje napadaju je usporediva samo s nevjerojatnom arogantnošću i neprijatnošću s kojima ih napadaju. Dawkins i kompanija su sami tražili takvu ocjenu. Ne morate biti religiozni vjernik da bi to mislili; Poznati filozof darwinizma Michel Ruse izjavio je da ga je zbog Dawkinsonove knjige The God Deluson "sram biti ateist", a da je Dennetova Breaking the Spell "stvarno loša i nedostojna [njega]". Još jedan ateistički filozof Thomas Nagel, opisao je Dawkinsovu "amatersku filozofiju" kao "posebno slabu", a njegove pokušaje suočavanja s filozofskim poteškoćama vlastite pozicije "običnim ignoriranjem". Književni kritičar Terry Eagleton – još jedan ateist, i to Marksist – opisao je Dawkinsove tekstove o religiji kao "neinformirane", "bezvrijedne" i usmjerene na "vulgarne karikature."

Međutim, naslov predavanja još uvijek zbunjuje. Što bi mogli dugovati skupini mislioca koji su tako intelektualno i moralno sumnjivi kao Novi Ateisti (osim nekoliko jeftinih fora na njihov račun)? Da bi uvidjeli odgovor, okrenut ćemo se analogiji utemeljenoj na kulturnom artifektu iz ranih osamdesetih, njen teološki potencijal je i dalje neispitan. Naravno, govorim o filmu Rocky III, filmskom klasiku u kojem glume Sylvester Stallone u naslovnoj ulozi i Mr. T kao izazivač Clubber Lang. Pretpostavljam da ste vidjeli film. Naš heroj Rocky Balboa – katolik, da spomenem – je prikazan kao čovjek koji je, s drugim nastavkom, dosegao vrhunac svog sporta. Više nije teturajući, pun modrica, dopadljiviji lik kakav je u bio u prva dva filma, Rocky je zgodan, preplanuo, dobro odjeven, bogat i slavan, svi ga vole. Sve to je nesumjivo i zaradio. Ipak, istodobno je postao spokojan i slab. Navikao se na svoj život, na bogatstvo i ugodu koja dolazi s time. Ne bori se s najsnažnijim izazivačima da bi zadržao titulu. Ne trenira srčano, čak ne trenira niti u pravoj dvorani nego u hotelu okružen s obožavateljima. Ne sluša svog starog trenera Mickeya koji ga upozorava da je izgubio svoju prednost.

Zatim imate Clubbera Langa, kojeg glumi Mr. T. Prikazan je kao nemilosrdan, vulgaran, ratoboran brbljavac. Nimalo ne poštuje Rockya, okrutno ga vrijeđa pred obožavateljima, čak se i unosi njegovoj ženi. Iznimno je samouvjeren, ne vidi nikakvu Rockyevu plemenitost ili unutarnju snagu, nego samo prevaru koju žele razotkriti pred cijelim svijetom. Uživa u svojoj odvažnosti, svojoj vlastitoj moći. S obzirom da je boksač ta moć leži u pukoj sirovoj snazi, a to je ono što posjeduje. Također je fokusiran i samodiscipliran. Neosporno želi pobjedu, na način na koji Rockye više ne želi, i pod bilo koju cijenu.

U klimaksu prvog djela filma prikazan je šampion koji je dobar čovjek, ali koji je postao presamouvjeren, nemaran i kratkovidan; i prikazan je izazivač koji je loš čovjek, ali je na vrhuncu spremnosti za borbu i potpuno usredotočen. Što god mislili o liku Mt. T-a, čovjek je predan. Za Rockyea međutim, to ne vrijedi. Stoga iako navijamo za Rockyea, kada Mr. T razbije njegov blok moramo priznati da je Rocky to i tražio.

Kako se radi o filmu Rocky, tu naravno nije kraj priče. Nakon sramotnog poraza trgnuo se u stvarnost, opet postaje fokusiran i željan pobjede, vraća se u formu te na kraju ponovno osvaja titulu nakon što pobjedi lik Mr. T-a u revanšu. Možda je postao i bolji borac jer se morao ponovno vratiti nakon početnog poraza; u svakom slučaju je mudriji. Izazov kojeg je predstavio lik Mr. T-a predstavlja prikriveni blagoslov.

Kakve sve to ima veze sa Novim Ateistima? Objasnit ću kroz prisjećanje nečega što mi je kardinal George Pell rekao kada sam držao predavanja po Australiji. (Znam da to zvuči pretenciozno – kao da se kardinal i ja družimo. Zapravo, iznenadio bih se da me se uopće sjeća, ali kada sam imao čast upoznati se s njime, dobro sam zapamtio njegovu primjedbu.) Kardinal je na televiziji nedavno nastupio u raspravi sa Dawkinsom, i rekao mi je kako su Novi Ateisti zapravo Crkvi učinili uslugu, natjerali su nas da se vratimo apologetici, disciplini koja je desetljećima bila zanemarivana u katoličkim intelektualnim krugovima.

To mi se čini kao duboki uvid, i u svome predavanju želio bih razraditi kardinalovu primjedbu. Ne tvrdim da bi se on nužno složio sa svime što ću reći – uključujući i mojom Rocky III analogijom; ali mislim da je analogija prikladna, a sada je vjerojatno i jasno zašto sam je upotrijebio. Crkva, u svojem ljudskom elementu i posebno u njenom intelektualnom životu, je prema meni, u posljednjim desetljećima često bila poput Rockya s početka filma – nedisciplinirana, neozbiljna, nemarna prema stvarnoj prirodi izazova koji su se javili, i nespremna na suočavanja s njima. Baš kao što Rocky ima reputaciju koju je stekao u prošlim pobjedama, ali nema se čime pokazati kada se suoči sa snažnim novim izazivačem; suvremeni katolički svećenici i teolozi nasljeduju slavnu filozofsku i teološku baštinu koju suočeni s moralnim, političkim i intelektualnim izazovima sekularizma nisu iskoristili. I baš kao što lik Mr. T-a, unatoč svojem prostaštvu i taštini, barem zna što je potrebno za pobjedu, tako i Novi Ateisti, unatoč svojoj samodopadnoj ignoranciji, znaju koja su fundamentalna pitanja u sporu između religije i sekularizma. Shvaćaju da je beskorisno pozivati se na društveni napredak do kojeg je dovelo kršćanstvo, ili dostojanstvo kojeg kršćanski moral pripisuje ljudima, ili ljepotu kršćanske umjetnosti i arhitekture, osim ako postoji dobar razlog da mislimo kako su središnje tvrdnje kršćanstva stvarno točne. Znaju, kao što je znao i Sv. Toma Akvinski, da je beskorisno govoriti o vjeri ukoliko niste pokazali da je vjera nešto više od samoobmane kakvom ju proglašavaju kritičari – odnosno, ukoliko niste utvrdili racionalne preamuble vjere, praeambula fidei. Znaju, barem implicitno, da s obzirom da je čovjek racionalna životinja, ne možete ga pridobiti ukoliko ne možete pridobiti njegov intelekt.

Ukratko, Novi Ateisti znaju da, posebno u kulturi u kojoj znanost ima prestiž kakav ima, moralni, društveni i intelektualni utjecaj kršćanstva uspijeva ili propada ovisno o uspjehu centralnih argumenata kršćanske apologetike. Naravno, Novi Ateisti uopće ne razumiju te argumente; a kamoli da su ih opovrgnuli. No, kada tako malo istaknutih crkvenjaka i teologa iznose te argumente, ili ih uopće sami shvaćaju, neznanja Novih Ateista je nevažno. Pobijedit će samim tokom stvari. Ukoliko se upuštate u boksački meč, morate biti spremni boksati. Ukoliko niste, suparnik će pobijediti neovisno o svojim nedostacima kao boksača. Dakle, Novi Ateisti Crkvi čine uslugu kao što je to Mr. T učinio Rockyu, prisiljavajući nas da se uozbiljimo, da se vratimo u borbenu formu, da obnovimo svoj intelektualni mišić i argumentativnu čvrstinu.

Za sada je sve to dosta općenito, i može se činiti ne baš točnim, jer očito je uvijek bilo radova popularne apologetike, a neki od njih su bili jako dobro u tome; ali to nije ono o čemu govorim. Govorim o apologetici na najvišom intelektualnom nivou, onoj koja se bavi najdubljim pretpostavkama koje informiraju razmišljanja onih koji dominiraju na modernim sveučilištima i u našoj modernoj znanstvenoj kulturi općenito – suvremeni akademski filozofi; fizičari, kemičar, biolozi, i drugi prirodni znanstvenici koji se bave razmišljanjem o filozofskim pitanjima; radnici u visokotehnološkoj industriji; itd.

To su ljudi od kojih, ne samo oni koji oblikuju mnijenje, nego sve više i običan čovjek s ulice, traži vodstvo u pitanjima objektivne istine. Ne moramo ni reći kako su ti ljudi neimpresionirani radovima popularne kršćanske apologetike ukoliko je uopće i primjećuju. Ukoliko imaju ikakvih problema s Novim Ateistima, to je primarno zato što misle da se Dawkins i kompanija bave šibanjem mrtvog konja, i to možda s nepotrebnom grubošću. Ne misle da Dawkins, Hitchens i ostali, ne uspijevaju uvidjeti jakost religije, nego da bespotrebno zlostavljaju već poraženog slabića. Filozof John Searl – koji je vrlo dobar filozof i prodoran kritičar mnogih ideja povezanih sa suvremenim naturalizmom i scijentizmom – opisuje ponašanje koje prevladava kod suvremene inteligencije. Zapisuje nekoliko godina prije pojave Novih Ateista u svojoj knjizi Mind, Language, and Society;

Danas se nitko ne trudi [napadati religiju], i smatra se pomalo neukusno uopće postaviti pitanje Božje egzistencije. Pitanja religije su poput pitanja seksualne preferencije: o njima se ne raspravlja javno...

Mislim da je došlo do nečega puno radikalnijeg od slabljenja religiozne vjere. Za nas, educirane članove društva, svijet je postao demistificiran ... Rezultat ove demistifikacije je da smo otišli dalje od ateizma, do točke gdje to pitanje više nije bitno kao što je bilo ranijim generacijama...

Osvrćući se na neke primjere navodnih čuda, Searle piše:

To nije moguća misao za nas zato što, u određenom smislu, znamo previše... Stvar nije u tome da to smatramo pogrešnim, nego da to uopće ne uzimamo u obzir kao mogućnost.

Smatram da su tim ljudima – onima za koje je rasprava između ateizma i teizma povijesni relikt, nije više živa i dostojna njihove pažnje – suvremeni svećenici i teolozi posvetili premalo pažnje i ponudili im odgovore. U katoličkim krugovima, postoji tendencija povlačenja iz metafizičkih pitanja šire slike te umjesto toga posezanje za moralnim apeliranjem na "dostojanstvo ljudske osobe", kao da bi to moglo pružati zajedničko tlo na kojem bi Crkva mogla komunicirati sa sekularnim svijetom. Ali zapravo samo po sebi to ne pruža nikakvo zajedničko tlo jer su pitanja što je ljudska osoba, i što dostojanstvo zahtijeva, vrlo sporna pitanja. Primjerice, eutanaziju se brani kao "smrt s dostojanstvom." Protivljenje "istospolnom braku" se rutinski opisuje kao negiranje dostojanstva homoseksualaca. Feministi koji promoviraju pobačaj i kontracepciju bi očito negirali da se protive dostojanstvu žene. I tako dalje. Dakle, pozivati se na "dostojanstvo ljudske osobe", kao da to samo po sebi rješava nešto, jednostavno je samoreferencirajuće.

Drugi konzervativni teolozi i religiozni autori su naglasili ono što pravoslavni teolog David Bentley Hart naziva "estetika kršćanske istine" u podnaslovu svoje knjige The Beauty of the Infinite. Ipak, za tipičnog suvremenog sekularnog intelektualca, naša tendencija da smatramo nešto lijepim je potpuno objašnjiva u terminima biološke i kulturne evolucije. Naše estetske reakcije možda nisu nepostojane kao što to relativist pretpostavlja, ali su prema takvom stavu svejedno subjektivne, održavaju način na koji je darwinovski selekcijski pritisak utisnuo u naše pretke estetsku psihologiju, ne radi se značajkama stvarnosti neovisnima o umu. Prema tome, one nemaju nikakve ontološke implikacije. Prema meni, to je potpuno pogrešno, ali to nije stav kojeg možete pobiti nečijom prozom ili Bachom. Pretpostaviti drugačije značilo bi upustiti se u okršaj pištoljima koristeći čembalo.

Zatim imate takozvanu teoriju "Inteligentnog Dizajna", koju sam kritizirao puno puta, ne zato što je loša biologija nego zato što je loša filozofija, a teološki je potpuno irelevantna. Ponekad ju se kritizira jer je "Bog praznina" pristup, ali zapravo je još lošija. Jer čak u najboljem scenariju, teorija ID-a, prema vlastitom priznanju, ne može vam ponuditi dizajnera koji bi bio nešto više od jednog dijela, iako veliki i udaljeni dio, samog prirodnog poretka. Može vas samo dovesti do boga s malim "b" – zapravo superheroja – a ne do istinskog teizma. Kritičari ID-a optužuju takve ljude da se bave lošom prirodnom znanošću, dok sami ID ljudi tvrdi da se bave dobrom prirodnom znanošću, ali ono što je bitno jest da se bave prirodnom znanošću, ne božanskom znanošću. Ne predstavljaju izazov scijentizmu koji priječi modernoj inteligenciji da religiju shvati ozbiljno, nego samo oponaša njene metode i pretpostavke. Stoga samo potvrđuju scijentizam i stav o religiji kojeg podržava. Kao što Searl Zapisuje:

Za nas [građane modernog sekularnog društva], kada bi se pokazalo da Bog postoji, to bi trebala biti činjenica o prirodi poput svake druge. Osnovnim silama svemira – gravitaciji, elektromagnetizmu, jakoj i slaboj nuklearnoj sili – dodali bi petu, božansku silu. Ili još izglednije, promatrali bi druge sile kao oblike božanske sile. Ali još uvijek bi to bila fizika, iako božanska fizika. Kada bi nadnaravno postojalo, moralo bi biti naravno.

Searle nije pisao o teoriji ID-a, ali kao da i je. Metafizika scijentizma je toliko asimilirana od strane moderne inteligencije pa pretpostavlja da čak i ako bi neka vrsta teizma bila obranjiva, bila bi to samo ekscentrična verzija vrste stvari u kakve već vjeruju. U njihovu umu jednostavno nema konceptualnog mjesta za išta više.

Novi Ateizam je samo posebno glasan i antipatičan izraz takvog razmišljanja. Dawkins i kompanija se razlikuju od suptilnijih i pristojnijih mislioca poput Searlea i Thomasa Nagela jer pokazuju veću nestrpljivost prema onima koji ne vide ono što oni smatraju očitom istinom. Da se pozovem po posljednji put na svoju analogiju, Novi Ateisti su poput Mr. T-a koji želi surovo prikazati Rockya kao potpunu prevaru, dok su svi ostali zadovoljni ostavljanjem Rockya njegovim iluzijama. Naravno, Rocky nije prevara, nego se samo zapustio; i naravno kršćanstvo također nije prevara. Mr. T je natjerao Rockya da to dokaže – da se dokaže i da ponovno postaje ono što je bio. Dugujemo Novim Ateistima što nas tjeraju da učinimo isto.

Ukoliko pop apologetika – koja je dobra u svom okviru, ali nije u stanju odgovoriti na najdublja pitanja ili na najsofisticiranije suparnike Kršćanstva, ukoliko to nije ono čemu se moramo vratiti, i ako sam kritizirao moraliziranje, estetiku i pseudo-znanstvene pokušaje kao neučinkovite ili irelevantne, što onda točno želim preporučiti? Čemu se to moramo vratiti ukoliko želimo obnoviti ljudski element u Crkvi u njegovu punu intelektualnu vitalnost i borbenu snagu?

[...]

Klasični teizam, "najbolje objašnjenje" i "kumulativni slučaj"

[...] Nadalje, glavni argumenti za Božju egzistenciju u tradiciji klasičnog teizma nisu puki "argumenti najboljeg objašnjenja" ili argumenti "kumulativnog slučaja", a razlog za to je povezan s onime što je Bog za klasični teizam. Aristotelijanski pristup za argumentiranje Božje egzistencije tvrdi da ono što je mješavina potencijalnost i aktualnosti – a time i manje od potpuno aktualnog, i u potrebi za aktualizacijom – može principu biti objašnjeno samo referenciranjem na ono što je već čista aktualnost, što znači da ne treba i ne može biti aktualizirano od strane nečega drugog. Neoplatonski pristup tvrdi da što god da je na neki način kompozitno – a time u potrebi za nekim principom koji bi objasnio kombinaciju dijelova – se može u principu objasniti samo referenciranjem na ono što je apsolutno jednostavno, što znači da ne treba i ne može imati ikakve dijelove kojima treba kombinacija. Tomistički pristup tvrdi da svaka stvar čija je esencija različita od njene egzistencije – a time je mogla ne postojati i zahtijeva nešto što bi joj dalo egzistenciju – se može u principu objasniti samo referenciranjem na ono što je egzistencija sama, što znači da nije trebala i nije mogla imati dodijeljenu egzistenciju.

Ukratko, Bog je upravo ono u čemu sve ostalo participira radi aktualnosti i postojanja. Reći da ono što je čista aktualnost ili sam bitak nije jedino moguće objašnjenje egzistencije drugih stvari nego je "najbolje objašnjenje", za koje možemo dati "kumulativni slučaj", je donekle poput izjave za određeni trokut da njegovo instanciranje trokutnosti-kao-takve nije jedino moguće objašnjenje zašto je to trokut, nego je "najbolje objašnjenje" za koje možemo dati "kumulativni slučaj." Time jednostavno fundamentalno pogrešno shvaćamo prirodu i explanans-a i explanandum-a. Odnos između određenog trokuta i trokutnosti-kao-takve nije potencijalan, i nije nešto što znamo via emprijske hipoteze i vaganja vjerojatnosti. Isto vrijedi i za odnos između svijeta i Boga – između onoga u čemu participira egzistencija i onoga što jednostavno je samopostojeće ili neparticipirano biće.

PS

Nadam se da je, unatoč prijevodu, otprilike jasno o čemu je citat. Radi se o izdvojenom ulomku iz Feserova posta Nagel and his critics, Part X. U tom postu se bavi Nagelovim teističkim kritičarima i primjećuje razliku između kritika odnosno komentara koje daju teistički personalisti i onih koje daju klasični teisti.

Ukoliko ste upoznati s nekim suvremenim popularnim filozofima i apologetima mogli ste primijetiti takvu razliku, pristup kojeg imaju teistički personalisti značajno se razlikuje od onog kojeg imaju klasični teisti.

_____

Inače, kad smo već kod Fesera, nedavno je objavio recenziju knjige The Enlightenment: And Why ItStill Matters, prenosim zaključak:

[Za autora] Prosvjetiteljstvo znači imati pravi senzibilitet, izgovarati prave slogane, i, možda iznad svega, mrziti prave ljude. Biti Prosvijećen znači zaljubiti se u ideju bivanja Prosvijećenim, nikada ne ušutiti koliko je divno biti Prosvijećen, nikada ne prestati inzistirati koliko su strašni i neprosvijećeni oni koji ne vole Prosvijetiteljstvo. Radi se o isključivanju takvih ljudi iz sve šireg kruga uključivosti, i izbacivanju njihovih ideja s neograničenog menija opcija slobodnih mislioca.

Feser o precijenjenom Humeu

David Hume je kuriozitet. Filozofski adolescenti svih godina oduševljeni su njegovim slavnim subverzivnim doktrinama o religiji, uzročnosti, vrijednosti, sebstvu, i općenito metafizici. A ipak, te doktrine se oslanjaju na filozofske pretpostavke koje su u najboljem slučaju esktremno kontroverzne (poput teze da ono što je zamislivo je moguće), a u najgorem slučaju su odlučno opovrgnute (poput teze da je koncept vrsta slike), pa čak i samo-potkopavajuće (poput Humeove vilice).

Posebno je ironično da ljudi koji se smatraju nepokolebljivo objektivnim, vođenim racionalnim argumentima baziranima na čvrstom tlu promatrane stvarnosti, smatraju Humea svojim herojem. Njegova filozofija uništava i razum i iskustvo, reducira oboje na subjektivno područje mašte. [...]

Izostavljam većinu posta  i prenosim samo zaključak;

Iznenađuje da bi itko još uvijek ozbiljno shvaćao Humeove doktrine s obzirom na pogrešnost argumenta o kojima ovise. Odnosno, nije nimalo iznenađujuće. Poput zamišljenog religioznog vjernika prema kojem često usmjerava svoj prezir, humeanski skeptik zna unaprijed do kojih zaključaka želi doći, a nije toliko bitno kako doći tamo. Želi svijet u kojem ga uzročnost neće dovesti do Neuzrokovanog Uzroka, u kojem dobro i zlo nisu objektivne značajke stvarnosti nego obični sentimenti, a racionalnost nije ništa više od roba strasti.

Edward Feser, A world of pure imagination

PS

Feser se u još jednom postu pozabavio njime - Hume, science, and religion. Ponovno prenosim samo zaključak;  

A to nas vraća još jednom na pitanje od kojeg smo krenuli: Kako Humeanac može dosljedno prihvaćati znanost, ali ipak odbacivati argumente Prvog Uzroka za Božju egzistenciju? Neizbježan odgovor se čini: Ne može. Što se tiče dosljednog humeanizma, znanost i teizam moraju ili vrijediti ili propasti zajedno. No, od samog početka ne postoji dobar razloga da bi bili Humeanac, a postoji puno razloga da ne budete. Pitanje je nebitno.

Priznajem, nije najinformativniji post (izostavio sam objašnjenja i prenio samo uvod odnosno zaključak), ali dovoljno je da se naglase neki problemi s Humeom na kojeg se pokušavaju pozvati mnogi anti-religijski raspoloženi ljudi.

Što vjeruju konzervativci

Konzervativci vjeruju da se naši identiteti i vrijednosti oblikuju kroz naše odnose s drugim ljudima, a ne kroz naš odnos s državom. Naša prava i odgovornosti kao pojedinaca su informirana običajima koji su preživjela test vremena i koji su bili zaštićeni vladavinom prava. U suvremenim državama uloga Države je neminovno opsežna, ali konzervativci vjeruju da bi njen doseg uvijek trebao biti podložan promjeni. Stoga je vrijeme nanovo potvrditi fundamentalni aksiom konzervatizma, da država nije cilj nego sredstvo. Civilno društvo je cilj, a država je sredstvo koje ga štiti. Društveni svijet nastaje kroz slobodno udruživanje, ukorijenjeno u prijateljstvu i životu zajednice; A običaji i institucije koje cijenimo su nastale odozdo, "nevidljivom rukom" surađivanja. Rijetko su kada nametnute odozgo djelovanjem politike, a uloga politike je pomiriti naše razne ciljeve, a ne diktirati ih ili kontrolirati.

Konzervativci vjeruju u poštivanje slobode pojedinca te sporazuma, običaja i institucija koje proizlaze iz toga. Pravda znači osigurati da obveze koje nastaju prirodno između slobodnih i odgovornih agenata dobiju priznanje i zaštitu koja je potrebna. To ne znači da manje povlaštene članove društva treba prepustiti njihovoj sudbini; to znači da porezi koji se koriste za njihovo podržavanje treba pravedno odrediti i učinkovito rasporediti.

Prema mnogima na Ljevici ljudi posjeduju socijalna i ekonomska prava neovisno o tome kako su proveli svoje živote. Sve više ova "ljudska prava" nisu ograničena na negativne slobode, poput prava na život, tijelo i potragu za srećom, kao što ih zagovara američka deklaracija, nego uključuju pozitivna zahtjeve, poput prava na stanovanje, zdravstvenu skrb i socijalnu pomoć. Sve širi skup takvih prava određuju nacionali i internacionalni sudovi bez obzira na njihov trošak; a sve veća nepravda, i prema poštenim poreznim obveznicima i prema budućim generacijama koje moraju snositi troškove naše trenutne ekstravagancije, se opravdava u ime "socijalne pravde". Konzervativci vjeruju da je vrijeme povratka na prirodniji oblik pravde, koji nagrađuje odgovorno ponašanje i podupire slobodne sporazume o kojima ovisi zdravo civilno društvo.

Roger Scruton, What Conservatives believe

Scruton u nastavku članka navodi što zagovaraju konzervativci u Britaniji, prenosim nekoliko točki;

* Civilno društvo ovisi o zajedničkoj odanosti i teritorijalnom zakonu, a to nije moguće postići ili zadržati bez granica. Stoga je potrebno kontrolirati imigraciju. [...]

* Kao vjernici u civilno društvo konzervativci moraju štiti institucije i običaje koji pretvaraju ljudske životinje u odgovorne građane. Naše je društvo tolerantno, u kojem je sloboda proširena za različite religije, svjetonazore i oblike života. Ali kao što je Locke tvrdio prije tri stoljeća, sloboda je ugrožena zbog dozvole(licence): sloboda je utemeljena na osobnoj odgovornosti i poštovanju drugih, a dozvola je način iskorištavanja drugih zbog čisto osobnih probitaka. Stoga sloboda ovisi o vrijednosti koje štite pojedince od kaotičnih osobnih života, koje njeguju integritet doma usprkos mnogim opasnostima koje mu prijete. Konzervativna politika treba nagraditi stabilna domaćinstva. Ne smije nagrađivati, kroz sustav socijalne skrbi, neodgovornost koja je postala toliko raširena. Moramo štiti djecu od predatorske kulture koja je narasla kroz internet, i moramo se pokušati uhvatiti u koštac s pornografijom, i stavom prema ljudskim vezama koji je njen rezultat.

* Moramo postaviti okoliš, krajobraz, i nastanjene zajednice naše nacije kao prioritet vlade. Konzervatizam je filozofija nasljeđivanja i očuvanja; ne rasipa resurse nego ih čuva i uvećava. Politiku zaštite okoliša treba spasiti od lažne ekspertize dizača panike i manipulacije aktivista s vrha. Ispravno shvaćena, zaštita okoliša nije ljevičarska nego konzervativna bitka.

* Državi ne smijemo dopustiti da zatoči djelovanje civilnog društva. Kroz kvazi-nevladine urede i službena tijela Država je uvećana pod liberalnom vladom do točke gutanja privatnih inicijativa i iskrivljivanja davno uspostavljenih dobrotvornih instinkata naših građana, nepropisno koristeći novac poreznih obveznika da se stvore dobrotvorne organizacije (koje služe poput lutaka na koncima) i kvazi-nevladine udruge koje lobiraju za ljevičarske programe. Civilno društvo je potrebno osloboditi od regulacija i činovništva koje otežavaju volontiranje.

* Oslobađanje civilnog društva mora ići ruku pod ruku s ohrabrivanjem malih poduzeća i ekonomskih inicijativa. Regulacije zbog kojih je ljudima teško pomoći svojim susjedima također im otežavaju da pomognu sami sebi. U tom smislu poziv na ograničavanje države je aktualan kao što je uvijek i bio. Ljevičarski mislioci često karikiraju konzervativnu poziciju, kao onu koja zagovara slobodno tržište pod svaku cijenu, uvodeći konkurenciju i motiv profita čak u najsvetije oblasti života zajednice. Međutim, Adam Smith i David Hume su razjasnili kako samo tržište, koje je jedino poznato rješenje na probleme ekonomske koordinacije, ovisi o vrsti moralnog poretka koji nastaje odozdo, kada ljudi preuzimaju odgovornost za vlastite života, uče poštivati svoje sporazume i živjeti u pravdi i milosrđu sa svojim susjedima.  

* Obrazovanje mora odražavati istinske interese buduće generacije. Konzervativna politika stoga mora osloboditi obrazovanje od svih ne-edukacijskih svrha kojima je podvrgnuto, tako da škole, fakulteti i sveučilišta mogu ponuditi prilike prikladne za potrebe djece. Trebamo osloboditi škole od birokrata i ponovno stvoriti obrazovanje kao ugovor između učitelja i roditelja djeteta. Postoji veliko znanje kod starijih ljudi, potrebno im je olakšati ulazak u pozicije podučavanje kako bi prenijeli svoje znanje onima koji ga žele steći.

* Konzervativci trebaju zagovarati politiku kulture koja utvrđuje našu nacionalnu baštinu i vrijednosti. Takva politika treba upoznati ljudi ove države s institucijama, tradicijama i dostignućima na koje se trebaju ponositi. Moramo promijeniti smjer kulture, udaljiti se od samoklevetanja i okrenuti veseloj i uvjerenoj afirmaciji nacionalne ideje.

Tih deset principa se čine jednostavo zdravorazumskim, i imali bi podršku velike većine ljudi kada bi im se objasnili. Došlo je vrijeme da konzervativna stranka to prepozna, da usvoji ta načela kao svoje poruke, i da tu poruku pouzdano predstavi ljudima.

PS

Može li se na konzervatizam u Hrvatskoj primijeniti neki od principa? Ne samo da može, nego bih rekao i mora.

Naravno, imamo drugačiju tradiciju od britanske, ali slični problemi su prisutni i kod nas. Očuvanje okoliša su preuzeli ljevičari sa svojim rješenjima; različiti kvazi-autonomni nevladini uredi, organizacije i udruge promoviraju programe vlade; naprednjačko zarobljavanje kulture, birokracija guši poslovanje i društvo, škole preuzimaju različite ne-edukacijske svrhe, predanje sve više ovlasti centralnim planerima itd.

Ne možemo se pozvati na dugu tradiciju privatnog vlasništva i slobodnog udruživanja, ali možemo prepoznati njihovu vrijednost i povezati ih s društvenim vrijednostima koje još uvijek postoje i koje je vrijedno očuvati. (Kao što sam već više puta spomenuo, konzervativci se u Hrvatskoj ne bave konzerviranjem trenutne situacije, a vjerojatno bi ispravno bilo promatrati većinu prošlog stoljeća kao promašeni naprednjački eksperiment koji nije ispunio svoja očekivanja pa se potrebno posvetiti drugim vrijednostima.)

Definiranje konzervatizma u Hrvatskoj nije lagan zadatak, i neće se svi složiti koje to točno vrijednosti promovira, ali ohrabruje pojava različitih inicijativa koje se, svaka u svom području, uspješno suprostavljaju i brane konzervativne vrijednosti. Njihov utjecaj ne mora nužno biti politički u užem smislu te riječi, dovoljno je da budu prisutne i da šire svoje ideje.

Konzervatizam je nažalost teško pretvoriti u slogan. Ljevičarsko obećanje zemaljskog raja može nam se činiti privlačnim čak i kada retrospektivno čitamo najave revolucija, ali kada pogledamo što su te revolucije u stvarnosti donijele shvatimo da iza tih riječi ne stoji ništa. Možda naši naprednjaci imaju nejasnu ideju egalitarizma i liberacije od različitih normi, ali njihov plan je jednostavno uništiti stvari koje im se ne sviđaju i prepustiti budućnosti da se dogodi. (Bez da pritom pokazuju ikakvu svijet o tome što omogućuje uspješno funkcioniranje i očuvanje društva.)

Iako je imigracija izazov koji nam tek slijedi, mislim da nam razmišljanje o njoj pomaže shvatiti zašto konzervatizam treba promatrati sveobuhvatno. Odnosno, ono što želim reći, ne možete konzervatizam svesti na oslabljeni libertarijanizam - konzervatizam ima širu poruku od ekonomskih tema, i pitanja slobode. (Što ćete reći o vrijednostima društva jednom imigrantu koji se odlučio nastaniti u Hrvatskoj i tu pronaći svoj dom? Mislim da jasno da ta poruka mora biti šira i da se mora odnositi na različite aspekte života.)

TV Intervjui sa Scrutonom o konzervatizmu

U nastavku prenosim Scrutonov razgovor u emisiji Sun News. (Scruton je gostovao u Kanadi jer se održavala konferencija o njegovu radu - Thinking the sacred with Roger Scruton.) Intervju je općenito o konzervatizmu; preporučam da ga pogledate -The meaning of conservatism - jer ne prenosim precizne citate.

Voditelj: Kažete da su anarhizam i socijalizam vjerovanja, ali konzervatizam je filozofija? Koja je razlika?

R. Scruton: Ono što mislim pod time, konzervativci imaju stav prema svijetu, nemaju nužno sustav vjerovanja koji im daje doktrinu koju mogu nametati drugima i pokušavati sistematizirati svijet prema svojim željama. To je način... odgovor koji promatra svijet kao nešto dragocjeno, mi smo ovdje ne da uništimo stvari i sve prenamijenimo na svoju sliku nego upravo suprotno, da otkrijemo što je dobro i pokušamo to očuvati.

V: Koja je razlika između konzervatizma i libertarijanstva? Mislim da sam ja pola-pola. Što bi konzervativac rekao primjerice o korištenju droga ili prostituciji, a libertarijanac se ne bi složio i zašto?

RS: Libertarijanci vjeruju da je ultimativna vrijednost sloboda, sloboda pojedinca. Sve je potrebno opravdati u terminima toga; a sve što se upliće u tu slobodu pojedinca nije samo pogrešno nego... politički treba izbjegavati, nelegitimno je. Činjenica da se ljudi upuštaju u određene aktivnosti, drogiranje ili prostituciju, ako to čine slobodno, i nitko nije natjeran, onda se političari nemaju pravo uplitati. Konzervativac, s druge strane, bi rekao; Ne, politika nije samo izolirani stroj koji osigurava ljudsku slobodu, nego je svojevrsni čuvar ljudskog društva ... da ovisimo o našim političarima i zakonodavcima da zadrže u postojanju socijalni poredak koji smo naslijedili. Naravno da se mora mijenjati, mora se prilagoditi okolnostima koje se mijenjaju, svi prihvaćamo to, ali jednostavno osloboditi ljude od dobro poznatih moralnih ograničenja bez ikakvog obzira koje će biti posljedice nije nešto što bi političar trebao raditi.

V: Pročitao sam jedan od vaših sažetaka konzervatizama, mislim da sam to vidio na twitteru; "Konzervativci pokušavaju očuvati socijalni kapital od radikalne promjene", je li to dobar sažetak. Da konzervativci pokušavaju zaštiti svoje veze i odnose od vanjskih utjecaja?

RS: Da, točno je, u mjeri u kojoj je to moguće s obzirom na broj znakova. Rekao bih da je ideja socijalnog kapitala jako važna, dolazimo na svijet i nasljeđujemo različite stvari. I taj kapitala nam omogućuje da se suočavamo sa vrlo kompleksnim situacijama u kojima se moderni ljudi nalaze, bez da sve moraju sami nanovo osmišljavati. Znamo da su naši preci kroz mnoge generacije eksperimentirali sa stvarima, pokušavali i ne uspijevali, prolazili su kroz katastrofe; ali ima i mnogih uspjeha. Naš pravni sustav, i naše društvene institucije, preživjele su jer su uspješne. Pomažu nam da reguliramo svoje živote na način koji nam omogućuje da se razmnožavamo i pronalazimo vlastitu sreću. To je mislim važno.

V: Čini mi se da ljevica voli ideju novosti, sve mlado, sve što se rješava starog... Mao Ce-tung je bio najgori u tome, želio se riješiti starog i uvesti novo. Kako to da svaka generacija želi uništiti... Koliko shvaćam vi sami ste bili radikal u hipi sceni 60-tima, je li to točno? I kao ste to nadvladali?

RS: Zapravo nisam bio neki radikal, a reći ću vam što me izliječilo. Bilo je to kada sam bio mladić, od nekih 21 godinu, bio sam u Parizu za vrijeme tzv. ulične revolucije 1969. Tada sam prepoznao upravo ono što se spomenuli, da mladi ljudi koji demonstriraju na ulici ispod mog prozora, na svome umu imaju uništavanje stvari, ali nemaju pojma čime će ih zamijeniti. Naravno da je lako uništiti, jako je teško stvoriti. Stvaramo sporo i kroz generacije, i to me potpuno obratilo... vidjevši tu nekontroliranu želju, pohotu za uništavanjem među svojom generacijom. Jednostavno mi se činilo da ukoliko krenemo tim smjerom ništa neće ostati.

V: Slažem se da kod mladih ljudi postoji impuls rješavanja starog, je li to samo psihološka reakcija na vlastite roditelje. Možda to pogoni ovu odraslu djecu... želite se pobuniti protiv roditelja kada ste djeca, ali kada ste u tridesetima i četrdesetima onda se okrećete protiv svijeta, banaka, policije...

RS: Naravno, u ljudskoj je prirodni pobuniti se protiv roditelja, protiv neposrednog naslijeđa, jer to je način oslobađanja od obitelji, odlazak u svijet i preuzimanje odgovornosti za sebe, za ono što jeste i što činite. Mislim da je pozitivna stvar u ljudskoj prirodi, da svi to imamo, želju da se oslobodimo. Ali također imamo drugu želju,a to je pronaći novi dom, i da popravimo štetu koju smo učinili, i da nastavimo rad kojeg su učinili naši roditelji prije nego što smo otkrili da nam se oni ne sviđaju. To je prirodni proces kroz kojeg svi mi prolazimo, ali ljudi ostanu zatočeni u toj adolescentnoj fazi, u toj fazi uništavanja, jer to je tako lako, lako je uništavati stvari i pozivati se na vlastitu superiornu moralnu prirodu jer to radite.

V: ... Je li ikada postojalo vrijeme u povijesti kada nije postojao taj poriv uništavanja prošlosti?

RS: Mislim da je uvijek bilo ljudi koji su željeli radikalne stvari, ali je također uvijek u prošlosti postojala norma. ... u obrazovanju, u svim našim institucijama koje su naslijeđene, ljudi su osjećali da je njihova prva dužnost poštivati te stvari. Mogli ste naravno eksperimentirati, ali morate podučiti mlade stvarima koje su naslijedili, a koje nisu u stanju stvoriti za sebe, kao što ih učite jezik. Ne možete izmisliti jezik za sebe, sve te riječi, gramatiku, i književnost koja ide uz njega, i shvaćanje svijeta koje ide uz nju. To je nešto što se nasljeđivalo iz generaciju u generaciju. Uz puno truda; i ako mislite da možemo to nanovo izmisliti za sebe, zavaravate se.

[...] Još par minuta intervjua možete poslušati na već spomenutom linku.

***

Drugi intervju - Roger Scruton on The Bolt Report. (Prilikom gostovanja u Australiji održao je i predavanje Liberty & Democracy in Western Civilisation) Tematika intervjua je nešto konkretnija, ljevica (u medijima) i sloboda govora.

Preskočit ćemo uvod, voditelj pita: I zašto je toliko novinara ljevičara?

RS: Zato što je puno lakše biti protiv stvari nego za. Da bi bili protiv nečega, morate samo pokazati na nedostatke, i onda reći mi želimo alternativu. Ne morate definirati alternativu. Ali ako branite postojeće stvari onda ste u puno težoj situaciji, a novinarima je to teško; upoznati se s poviješću, upoznati se s onime što se dogodilo kada su ljudi pokušali živjeti bez pravnog poretka kojeg su naslijedili itd.

V: A i pretpostavljam da je to dosadnije, i nije neka priča...

RS: Da, upravo tako, bitno je uzbuđenje.

V: Postoji li neki razlog zašto je ljevica posebno jaka u državnim medijima?

RS: Zanimljivo je to pitanje. Mislim da će općenito državni zaposlenici očito biti skloniji zagovarati raširenu Državu nego manju, tako da su skloniji braniti političare kojima je zadatak financirati ljude iz centralne vlasti. To objašnjava jedan dio, ali nije samo to. Mislim da ukoliko želite stvoriti karijeru u nekoj velikoj instituciji poput BBC-a, morate se istaknuti, a puno lakše se istaknuti ako ste nepristojni prema stvarima i naglašavate svoje neslaganje nego ako pokazujete da prihvaćate nešto.

Ostatak intervjua na već spomenutom linku.

***

Višestruko kvalitetniji razgovor sa Scrutonom, iz 1980-ih, o britanskom konzervatizmu - Realities: British Conservatism kojeg bih svakako preporučio, nešto je duži - otprilike traje pola sata - ali donosi pronicljive odgovore na različita pitanja vezana uz konzervatizam. Ukoliko želite shvatiti, ili nekome prenijeti, ideje konzervatizma ovo je sjajan početak tako da je vrijedno poslušati. (O Progresu, intelektualcima, Thatcher, demokraciji...)

Također je nedavno dao radio intervju za serijal Ideas - Scrutinizing Roger Scruton. Razgovor je nešto osobniji, možda je uvod malo dosadniji, ali ima zanimljivih razmišljanja o različitim temama. Nažalost, iako zanimljivo, često nije jasno za što se  točno Scruton zalaže, ili se barem ja ne slažem s nekim stvarima. (Ne pratim baš Ideas, ali sjećam se da sam slušao razgovore istog novinara s Reneom Girardom, i Ivanom Illichem - mislim da taj nije online nego sam pronašao negdje za preuzimanje.)
 

Još jedan nedavni intervju, za abc - The Philosopher's Zone. (Bavi se njegovim filozofskim radom.)

PS

Naravno, kada govorimo o konzervatizmu, ne govorimo o očuvanja onih institucija koje su osmišljene upravo za poticanje različitih reformi. Danas bi možda bilo točnije reći da su konzervativci oni koji su za ukidanje velikog broja programa i za utvrđivanje one kulture koja je uvelike zapostavljena. Ipak, mislim da izraz konzervatizam opisuje nešto bitno i nešto što možemo prepoznati iako možda nije lako definirati.

vidi kategoriju konzervatizam

_____

Iako u postovima koji se bave konzervatizmom ne mislim konkretno na pitanja vezana uz Crkvu (izuzetak ovdje), mislim da su određena razmišljanja vezana uz konzervatizam (nasljeđivanje onoga što ne možemo sami osmisliti, pažljive promjene, višegeneracijsko oblikovanje itd.) posebno relevantna za mnoge stvari u Crkvi, primjerice liturgijska pitanja i slično.  

(Pitanja ortodoksije i heterodoksije, unatoč onome što mediji propagiraju, nemaju stroge veze s -američkom - političkom podjelom na liberale i konzervativce, ili kulturnom podjelom na tradicionaliste i progresivce - ovakvi kulturni i politički pojmovi se miješaju, i sam to često radim. Inače, različite osobe koje mediji hvale kao "liberalne" ili "progresivne" katolike nisu nikakvi katolici.)

Vjerovanje u Evoluciju i istraživanja javnosti

Iako sam u nekoliko postova spominjao evoluciju, nisam o tome previše pisao jer mi se tema ne čini zanimljivom. Pritom naravno mislim na navodni konflikt između evolucije i teizma. Naime, postoje ateisti koji će tvrditi da evolucija omogućava da budete ateist, ili još snažnije, da evolucija onemogućava da budete teist. S druge strane pak strane, postoje teisti koji će slično razmišljati, samo što će zbog toga prihvaćati odnosno odbacivati oprečne stvari od prvih.  

Nije mi baš jasno zašto tako razmišljaju, ali to nije bitno za ovaj post. Ono što je bitno jest postojanje popularnog vjerovanja prema kojem su evolucija i teizam međusobno isključivi, odnosno da možete vjerovati ili u evoluciju ili možete prihvatiti teizam. Naravno, ne vidim opravdanje za takvo razmišljanje, ali još jednom, bitno je da takvo razmišljanje postoji.

Sekularna Ljevica fanatično podržava takve metafizički i empirijski nepokazane pretpostavke, i za nju je evolucija bitna samo zato što navodno pokazuje odsustvo religije. Drugim riječima, ono što je bitno je (znanstveni) materijalizam - a on naravno nema veze sa samom znanošću.

U svijetlu toga trebamo tumačiti različita istraživanja koja nas redovito izvještavaju koliko ljudi vjeruje u evoluciju. Naime, izgleda da je posebno bitno da svi, ili barem velika većina, ljudi vjeruje u evoluciju. (Inače će se svakakve loše stvari dogoditi u društvu.) Ali zašto je to vjerovanje bitno? Vjerojatno će odgovor glasiti da se radi o razumijevanju znanosti što je bitno za suvremeno društvo.

Dobro, pretpostavimo da je to zadovoljavajući odgovor, ali koliko ljudi uopće zna kako funkcionira motor s unutarnjim izgaranjem? Kako funkcionira struja? Čemu služi procesor i memorija i na kojem principu rade? Koliko ljudi shvaća fiziku na kojoj se oslanja sva današnja tehnologija? Svakodnevno se vozimo različitim prijevoznim sredstvima i okruženi smo tehnologijom koja je stara više od stoljeća pa je malo tko razumije – da ne govorimo o matematici koja objašnjava nešto primitivno poput primjerice radija; odlazimo kod liječnika i na preglede koji koriste znanja iz subatomske fizike pa se nitko ne zgraža ukoliko ne znate što je linearni akcelerator i kako funkcionira.

Koliko ljudi zna kako funkcionira aspirin? Što je specijalna teorija relativnosti, ili gravitacija, ili kvark, ili valencija, ili... shvatili ste poantu. Mali broj ljudi shvaća sve navedeno, i ta činjenica ne iznenađuje nikoga tko shvaća da je većina ljudi više zabrinuta za svoje svakodnevne živote nego probleme koji zabrinjavaju znanstvenike i inženjere.

Pitajmo opet, koliko ljudi shvaća evoluciju? Pa vjerojatno isti broj ljudi kao i navedene stvari. Ali kog briga shvaćaju li ljudi evoluciju – mehanizme, teoriju, ograničenja – ono što je bitno je koliko ljudi VJERUJE u evoluciju.

Ljudi vjeruju u aspirin i gravitaciju, iako ih ne razumiju; a koliko ljudi vjeruje u teoriju struna? Koliko ljudi je uopće čulo za teoriju struna? Ljude baš briga za teoriju struna, i većina fizičara se zbog toga neće nimalo uzrujati. Ipak, evolucija je potpuno drugačija stvar. Vjerovanje je obvezno, obilježje civilizacije. Razumijevanje nije bitno, potrebna je imati vjeru, i to javnu vjeru.

Ta vjera nije bitna zbog znanstvene teorije evolucije, nego je bitna zato što pokazuje da nema Boga. Drugim riječima, reći da vjerujete u evoluciju znači reći da ne vjerujete u Boga. Odnosno, puno gore, reći da ne vjerujete u evoluciju znači reći da vjerujete u Boga.

Takvo razmišljanje je apsurdno i pogrešno. (U konfliktu su teizam i naturalistički metafizički priljepci evoluciji, ali ne sama evolucija.) Postoje pravovjerni kršćani koji odlično razumiju evoluciju i "vjeruju" u nju, ali su potpuno svjesni da evolucija ne pobija teizam - zapravo da nijedna znanost to niti ne može napraviti. (Naravno, postoje i ateisti koji također ne vide taj konflikt, ne vjeruju iz nekih drugih razloga.)

***

Osim projeciranja ateizma na evoluciju, postoji još jedno korištenje, možda bolje reći zlostavljanje, evolucije u korist Ljevičarskih ideja.

Naime, evolucija navodno pokazuje da su ljevičari u pravu što se tiče tradicionalnog moralnog kodeksa. To je, prepostavljam, također povezano s konfliktom jer ljevičari smatraju da je tradicionalan moral održiv jedino ukoliko je kršćanstvo točno, a kako evolucija pokazuje da nije, onda moramo odbaciti sve tradicionalne vrijednosti. Ili možda smatraju da evolucija pokazuje da ne postoji nikakva stvarna razlika između nas i ostalih živih bića, a ukoliko smo u daljnjem rodu s gljivama i tek površinski se razlikujemo od njih, nema smisla postavljati obveze ili zahtjeve pred nas koje ne bi postavili gljivama. (U svakom slučaju, mnogi konzervativci smatraju da je moralnost ukorijenjena u objektivnom moralnom poretku i strukturi stvarnosti, a evolucija, reći će mnogi ljevičari, pobija mogućnost takvog morala – zapravo u konačnici bilo kojeg morala.)

No, izjave o sukladnosti evolucije i Ljevice su zapravo dosta smiješne, i svako isticanje da je određena Ljevičarska ideja u suprotnosti s evolucijom će biti proglašeno govorom mržnje. Naravno, reći će ljevičar, evolucija prirodnom selekcijom opisuje stvarnost; ali probajte se samo usudite spomenuti adaptivnu evoluciju ljudske vrste odmah ćete skrenuti u protuzakonite i kažnjive vode, nešto što ne smijete niti izgovoriti. (NReakcionar je imao post slične tematike.)

Ili spomenite biološku činjenicu da se muškarci i žene razlikuju, da imaju drugačiju raspodjelu kapaciteta i afiniteta, odmah će vas proglasiti seksistom i ženomrscem koji nas želi vratiti u mračno doba, takvim izjavama nema mjesta u 21. stoljeću. Nemojte ni slučajno spomenuti činjenicu da je djeci najbolje kada ih odgajaju njihovi biološki roditelji, ili općenito važnost očeva i važnost majki. Spomenite neku "opasnu" evolucijsku ideju i odmah ste krivi za poveći broj prijestupa i zločina mišljenja.

Da skratim priču; iz nekog razloga ljevičari smatraju da evolucija pobija razmišljanja koja im se ne sviđaju, ali također da evolucija potvrđuje njihove egalitarne liberalne moralne pretpostavke. Teško je vidjeti na čemu temelje svoje moraliziranje o seksizmu, socijalnoj pravdi, gay pravima, pravima životinja itd; odnosno kako to pomiruju s evolucijom u njihovu shvaćanju.

Postoje i druga sumnjiva tumačenja evolucije, konkretno mislim na projeciranje vlastitih želja na teoriju. Primjerice, pročitao sam na jednome blogu razmišljanje da bi više ljudi bilo za kapitalizam kada bi vjerovali u evoluciju. Ipak, ako pogledamo situaciju u SAD-u doći ćemo do suprotnog zaključka. Ljudi koji žive u manjim zajednicama, teisti, zalažu se za slobodno tržište, te su često skeptični prema evoluciji. (Taj skepticizam je nesumnjivo potaknut onima koji propagiraju konflikt teizma i evolucije.) S druge pak strane, sekularisti koji žive u većim gradovima, propagiraju evoluciju – vrlo često samo zbog navodnog konflikta, i zagovaraju sve veće uplitanje države - uključujući i obvezan preodgoj ovih prvih.

Ekonomist Sowell je to sjajno sažeo;

Ljudi koji vjeruju u evoluciju u biologiji često vjeruju u kreacionizam u vladi. Drugim riječima, vjeruju da su svemir i sva stvorenja u njemu mogla spontano evoluirati, ali da je djelovanje ekonomije prekomplicirano bez da njime upravljaju političari.

Naravno, možete reći to su amerikanci, mi živimo na drugom području. Dobro, uzmimo primjer bivše države. Na samom njenom početku različiti zapovjednici su propagirali evoluciju među vojnicima. Konflikt kojeg se danas propagira donekle implicitno, tada se propagirao eksplicitno. Boga nema, ljudi su evoluirali. Sumnjam da su ljudi koji su propagirali tada evoluciju znali išta o njoj, ali to nije bilo važno, osnovna poruka je i dalje bila - evolucija znači da nema Boga. Ne moram posebno isticati da jugoslavija nije bila primjer kapitalizma.

***

Kratko sam samo spomenuo neka zlostavljanja evolucije, odnosno pripisivanje određenih vrijednosti koje nemaju veze sa znanstvenom teorijom kao takvom; ali treba spomenuti još jednu stvar.

Jedan od ciljeva istraživanja, odnosno interpretacije koju nam nude, jest pokazati da su ljudi koji ne vjeruju u evoluciju glupi i neobrazovani. (Kako i ne bi bili kada se ne slažu sa prosvijećenim naprednjacima.)

Ipak, možda stvari nisu takve. Jedan istraživač s Yalea, odlučio je kroz jednostavna pitanja ispitati znanstvenu pismenost javnosti, uključujući članove Tea Party pokreta. Rezultati su bili iznenađujući, barem njemu, jer se ispostavilo da članovi pokreta imaju bolje razumijevanje znanosti od prosječnog građana, autor studije je prokomentirao;

Moram priznati da su me rezultati iznenadili. Kada sam pritisnuo gumb za analizu podataka na računalu očekivao sam umjerenu negativnu korelaciju između članstva u Tea Party pokretu i razumijevanju znanosti.

No moram reći, ne znam nijednu osobu koja se identificira s Tea Party pokretom. Svi moji dojmovi su rezultat gledanja televizije – ne gledam Fox news – i čitanja "novina. (NY Times, i različiti internet portali poput Huffington Posta i Politicoa.)

Lijepo priznanje, iako je na kraju spomenuo, da se ne bi netko pobojao, kako većinu toga što predstavljaju i dalje smatra negativnim.

Ali zašto su takva istraživanja uopće bitna, koja je njihova vrijednost? Zašto bi netko tko zna kako funkcioniraju laseri i od čega je sačinjen atom odmah znao i koja porezna politika je najbolja. Da su rezultati bili drugačiji bi li to značilo da je ono što Tea party pokret zahtijeva pogrešno?

Iako nesumnjivo postoje ljudi koji iskreno žele promovirati znanje o evoluciji, često zabrinutost oko onih koji ne vjeruju u evoluciju nije zabrinutost zbog nerazumijevanja znanosti nego zbog odbijanja ideja koje su drage istraživačima; a posebno su drage novinarima koje interpretiraju rezultate. (I sve to nema veze s evolucijom kao znanstvenom teorijom.)

PS

Pretpostavljam da oni koji govore da evolucija pobija religiju pritom misle konkretno na kršćanstvo i činjenicu da se ljudska vrsta proširila od deset tisuća predaka, ili koliko već, u svakom slučaju više od dva. Ali činjenica da su Adam i Eva jedan par, ne znači da su jedini par. Hipotetski Josip Kovačić iz 15. stoljeća može danas imati milijun potomaka, to ne znači da se njegova djeca nisu razmnožavali s nekim van loze. Evolucija životinjskog tijela čovjeka ne pobija ništa, jasno je to svakome tko je svjestan što je čovjek i što je ljudska duša. (nešto o tome ovdje, ovdje i ovdje)

Trebamo li onda reći da vjerujemo u teističku evoluciju? Pa, nije mi jasno čemu ovo teistička? Ne vjerujemo u teističku gravitaciju nego u gravitaciju. Naravno, možete reći da je teistička, kao i sve potencijalno oko nas, i možda je korisno to naglasiti s obzirom na raširenu pretpostavku konflikta, ali općenito nema potrebe za time.

Ali zar evolucija ne pokazuje da nema Boga, kako to dvoje uskladiti? Pa, to nije teško vidjeti ukoliko imate ispravno shvaćanje kauzalnosti i Boga. (Ako je Raskoljnikov ubio lihvarku, gdje je tu Dostojevski? Je li Dostojevski samo još jedan kauzalni faktor u priči poput drugih likova?)

(Još jednom, iako u postu spominjem vjerovanja da su evolucija i teizam nekompatibilni, da evolucija pobija tradicionalni moral, da evolucija pokazuje da ne postoji nikakva razlika između ljudi i drugih živih bića itd. takva vjerovanja naravno smatram pogrešnim. Iako pogrešna, takva razmišljanja su raširena, i vjerujem da objašnjavaju zašto mnogi inzistiraju da svi moramo "vjerovati" u evoluciju.)

Za neke povezane postove vidi kategoriju evolucija (Ne znači da prihvaćam sve objavljeno jer neke članke i citate prenosim zbog zanimljivosti, ne zato što se slažem sa svime. Naravno za izdržljive, tu je i Feserova serija postova ID versus A-T roundup )

***

edit:  

Još jedan način promatranja cijele stvari jest promatrati priču o evoluciji kao novu mitologiju. Priča o evoluciji postaje novi kreacionistički mit. Naravno, tu očito ne mislim na popularno korištenje tih riječi, nego;

Mitologija - Skup ili kolekcija mitova koji pripadaju narodu i bave se njegovim podrijetlom, poviješću, božanstvima, pretcima i herojima.

Mit – Tradicionalna, obično drevna priča koja se bavi nadnaravnim bićima, precima, ili herojima koja služi kao fundamentalna priča u svjetonazoru ljudi, objašnjava aspekte prirodnog svijeta ili opisuje psihologiju, običaje i ideale društva.

Mitologija ima važnu sociološku ulogu. Sve velike civilizacije imale su svoje mitologiju, a suvremena sekularna civilizacija u tome nije iznimka. Mit o evoluciji objašnjava svjetonazor kulture i ljudi; potvrđuje razmišljanja, prakse i ideale kulture. Mit objašnjava egzistenciju.

Svjesno ili nesvjesno, ljudi koji inzistiraju da morate prihvatiti evoluciju i to žarom religioznog fundamentalista, zapravo inzistiraju da prihvatite i njihovu mitologiju - čitav skup vrijednosti. Mit koji opisuje naše "korijene" i naše svrhe; mit koji definira naš svjetonazor i tvori temelj kulture. Evolucija ima važnu sociološku ulogu za te ljude jer potvrđuje razmišljanja i prakse kulture koja im je tako draga.

  

"Priča o evoluciji" je puno više od znanosti, i zapravo sa znanošću ima malo veze. To sve naravno ne znači da teorija evolucije nije točna kao znanstvena teorija, nego da mnogi u njoj vide svoju "mitologiju" i stoga su je spremni braniti žarom fundamentalista.

Vjerojatno će mnogi krivo shvatiti ono o čemu pričam i reći će da evolucija nije nikakav mit nego je zapravo negacija mitova, ali ne govorim o tome. (Naturalistička) Evolucija, i pritom ne mislim na znanstvenu teoriju nego na naturalističku evoluciju odnosno filozofiju koja nije dio znanosti, opisuje kakav je svijet, i opisuje naše podrijetlo, i opisuje koja nam je svrha u tome svijetu, i opisuje koje su nam vrijednosti itd. (Ima ulogu mitologije u kulturi.)

O Nagelu i njegovim kritičarima

Zlobnost kojom je ova knjiga [Mind and Cosmos] dočekana je, iskreno govoreći, zapanjujuća. Mogu shvatiti da se znanstvenicima ne sviđa; oprezni su kada filozofi ulaze na njihovo područje, ali filozofi? Što je filozofija ako ne (1) pažljiva analiza alternativa (tj. logičkih mogućnosti), (2) preispitivanja dogmi, i (3) pažljivo razlikovanja onoga što ej poznato i što nije poznato u određenom području istraživanja? Nagelova knjiga je primjer sokratske tradicije. Sam Soktrat bi joj se divio.

Činjenica da je Nagel, ugledni filozof koji je dao važne doprinose mnogim granama discipline, oklevetan od svojih kolega filozofa (koristim labavo taj termin jer nisu ništa više od akademskih nasilnika) pokazuje koliko je temeljito ispolitizirana filozofija postala. Teško mi je čitati bilo što napisano poslije 1980-te kada su politička korektnost, scijentizam i dogmatski ateizam preuzeli akademsku zajednicu. Filozofija je postala sluškinja političkom progresivizmu, znanosti i ateizmu. Nagelova "pogreška" je što misli da je filozofija autonoman disciplina. Očekujem da će za sto godina, filozofi gledati na ovo razdoblje kao na eru prevaranta, šarlatana i nasilnika. Filozofija je prevažna da bi je tome prepustili.

Keith Burgess-Jackson

PS

(Sama znanost je već prepuna metafizičkih pretpostavki, tako da iako se filozofija treba koristiti rezultatima iz znanosti, ona je posebna disciplina.)

Zašto je Nagelova knjiga izazvala oštre reakcije, uključujući reakcije onih koji knjigu nisu uopće niti pročitali. Nagel je ateist (kao i Burgess-Jackson), i ne odbacuje evoluciju – samo neke redukcionističke interpretacije, ali on svojim prigovorima ohrabruje neprijatelja. U izrazito ispolitiziranom okruženju, nedopustivo je preispitivati dogme progresivizma i tako davati ikakvu municiju neprijatelju. (Materijalizam jednostavno mora biti točan!)

Ipak, sam Nagel mi nije toliko interesantan. Jedan zanimljiv pregled situacije u članku The Heretic (Who is Thomas Nagel and why are so many of his fellow academics condemning him?, treća stranica je najzanimljivija). Feser se pozabavio Nagelovim kritičarima i napisao seriju postova - Mind and Cosmos roundup. (Bavi se i teističkim kritikama).

Haldane o Tomi i Thomasu

U nastavku prenosim dio Haldenove recenzije Nagelove knjige Mind and Cosmos. Izvorna verzija recenzije A Tale of Two Thomases;

[...] Rasprava između konzervativaca i liberala o statusu moralnosti imaju rijetko primijećenu povezanost sa suvremenim sporovima oko evolucijske teorije ljudske prirode i sa širim neslaganjem između neo-darwinista i zagovornika teističke ideje da život u kozmosu nosi dokaze da je produkt uma.

Prilikom raspravljanja oko evolucije i kreacije, bilo je mnogo konfuzije, često namjerne, oko znanstvenih, teoloških i filozofskih ideja. Unatoč svome imenu, "znanstveni naturalizam" je metafizička doktrina, a ne empirijska teorija, koja smatra van dokaza, da je podrijetlo svemira, svijeta, i svog života, sadašnjeg i prošlog, potpuno objasnjivo u terminima fizikalnog procesa, uključujući nasumičinu genetsku mutaciji, nasljeđivanje i prirodnu selekciju.

Takvo razmišljanjem je očito nespojivo s religioznim vjerovanjem da je svemir stvoren i da ljudska bića imaju posebnu duhovnu narav. Znanstvenih dokaza evolucije vrsta, i zajedničkog podrijetla, ima u izobilju, ali su također neovisni o pitanju podrijetla svemira i nastanka života, neovisni su po pitanjima imaju li ljudska bića umove ili duše. Konačno podrijetlo svemira i materijalnosti, ili čovječanstva, pripadaju metafizici. Stoga su tvrdnje "znanstvenog naturalizma", ili skraćeno "naturalizma", nadišle strogu znanost i ušle u sferu metafizike.

S druge strane, ako je svemir, kao što teist tvrdi, uređena kreacija, onda dio tog poretka može predstavljati osnovu za prirodni zakon koji se sastoji od vrijednosti i principa koji su povezani s ljudskim dobrom, kao što je to Rorty rekao; "struktura ljudske egzistencije, koja može služiti kao točka moralne reference." Ova naizgled apstraktna spekulacija oblikuje naše razmišljanje o vrijednostima i etici.

Što s uvjerljivošću naturalizma? Taj kompozit empirijske teorije i naturalističke metafizike već je kritiziran na znanstvenim i filozofskim temeljima, odvojeno od religioznih interesa koji se obično povezuju s takvom kritikom. Neki se pitaju je li prošlo dovoljno vremena za toliki broj modifikacija potrebnih za raznolikost i kompleksnost kojoj svjedočimo u svijetu.

Pitanje podrijetla života je još veće. S obzirom da evolucija pretpostavlja biološku reprodukciju, sama evolucija nije u stanju dati njeno objašnjenje, a pokušaj da je se objasni kao razvoj iz primitivne kvazi-replikacije suočava se s izazovima koji ili pritajeno uvode reprodukciju ili ne uspijevaju objasniti prijelaz.

Takvi problemi su privukli dosta pažnje kod filozofa, ali mnogi su oprezni da ih ne optuže zbog simpatije prema "inteligentnom dizajnu" i drugim "neprijateljima" znanosti. To ukazuje na razinu intelektualnog nasilništva kojeg treba imenovati, i upravo to je učinio ugledni američki filozof Thomas Nagel u svojoj knjizi Mind and Cosmos. [...]

***

Nagel pokušava opisati "kako je to" vidjeti, čuti, misliti, biti, itd. Proučavanje mozga može otkriti samo objektivne činjenice, ne prirodu subjektivnog iskustva. Postoji praznina između objekta odnosno mozga i subjekta odnosno osobe, potonje se ne može reducirati ni objašnjavalački ni metafizički na prvo. Moždani procesi su podložni fizikalnim uzrocima, ali misli su podložne logici. Isto tako, kretanje je podložno fizikalnim ograničenjima, ali akcije su podložne moralnim ograničenjima. U svakom slučaju, postoji stvarnost koju ne možete objasniti materijalno. Nagel je dovoljno naturalist da misli kako je svijest, rezoniranje i reagiranje na vrijednosti ovisno o tjelesnoj strukturi, ali nije dovoljno naturalist da bi mislio kako je navedeno jednostavno fizikalni fenomen.

Ne iznenađuje što on sumnja da neo-darwinizam može objasniti postojanje svjesnih, racionalnih i moralnih bića. Smatra da subjektivitet bića nasljeđuje u njihovoj animalnosti, što znači da sam život mora sadržavati faktore koji mogu dovesti do nematerijalnih moći. Ne mogu nastati iz čisto fizikalno-kemijskih interakcija. Stoga knjiga ima podnaslov: Zašto je materijalističko neo-darwinovsko poimanje prirode gotovo sigurno pogrešno. .

To predstavlja potpuni izazov za kulturni i intelektualni status quo. Nagel je svjestan da će svako propitivanje evolucijskog naturalizma biti smatrano, među sekularistima, kao vrsta nelojanosti: Nudi nadu i ohrabrenje opoziciji, kreacionistima, inteligentim dizajnerima, religioznim filozofima, i svim ostalima koji spominju Boga-i-moral. Spreman je podnijeti takvu kritiku i izgrditi sekulariste zbog njihovog nasilništva prema zagovornicima inteligentnog dizajna i drugim racionalnih skeptika, koje hvali zbog njihova propitkivanja adekvatnosti evolucijskog naturalizma. No, vjerojatno ga također zabavlja i pomisao na razočarenje kada religiozni čitatelji otkriju da se i dalje protivi teističkom objašnjenju uma, razuma i vrijednosti.[...]

***

Iako su filozofi i drugi obnovili interes za argumente dizajna, takvi argumenti se pozivaju na kozmološko ugađanje ili na ireducibilnu bakterijsku kompleksnost. Argument kakvog daje Akvinski je zapostavljen zato što ljudi pretpostavljaju da ga je potkopala evolucijska teorija, ali njegov argument je potpuno kompatibilan s empirijskim dokazima specijacije, zajedničkog podrijetla i genetičkog nasljeđivanja. Naravno, u sukobu je s naturalizmom, ali adekvatnost, zapravo razumljivost, naturalizma je ono o čemu raspravljamo. Mislim da je vrijeme da preispitamo Tomin peti put.

Tri razmatranja. Prvo, za razliku od poznatog argumenta dizajna Wiliama Paleya te "ireducibilne kompleksnosti" Michaela Behea i drugih, Tomin argument se ne oslanja na tvrdnju o strukturalnom odnosu dijelova unutar organa nego je općenit. Drugo, argument prepoznaje funkcionalnu organizaciju i usmjerenost-cilju aktivnost kroz raspon prirode, a ne samo kod samo-usmjerenih racionalnih životinja, stoga se preklapa s rješenjem kojeg Nagel preferira. I treće, primjena principa da najviši učinak mora biti prisutan u svom uzroku ili uzrocima implicira da proces razvoja koji je doveo do racionalnih bića mora sadržavati razum i znanje.

Uzrok obdaren znanjem i inteligencijom prema kojem su sve prirodne stvari usmjerene svojim ciljevima dolazi blizu zaključka da je kozmos efekt onoga što možemo nazvati "transcendentni ciljni agent." Teističko razmatranje nudi mogućnost ujedinjavanja subjektivnog i objektivnog za kojim traga Nagel. Prema takvom razmatranju svijet izranja iz, i usmjeren je prema, stvarnosti koja je svoj učinak i svoj finalni uzrok. Takav realizam ima mjesta za različite perspektive, subsumirajući ih unutar nečega transcendentnog kroz ideju zajedničke točke aktivnosti ili kognitivnog fokusa, odnosno Boga. [...]

PS

S obzirom da sam prenio mali dio recenzije, i da možda niste upoznati s onime što Nagel pokušava i općenito s njegovim kritičarima, moram ukratko reći par stvari; Nagel smatra da poimanje materije kakvim operiramo u fizikalnim znanosti predstavlja apstrakciju koja ne obuhvaća sva stvarna svojstva materije - stoga nemamo niti zadovoljavajuće objašnjenje uma i svijesti. Ili još jednostavnije, Nagel prepoznaje da naturalizam ne nudi, i da u ovom obliku ne može nuditi, objašnjenje poznatih problema. Inače, on odbacuje i teističko objašnjenje svijeta - o tome sam objavio nešto ovdje. Dakle, mogli bi reći da Nagel traži "treći put". (Zapravo se vraća svojevrsnom teleološkom shvaćanju svijeta što bi ga trebalo odvesti prema zaključcima koje očito nije spreman prihvatiti, ali to sad nije bitno.)

Halden ističe bitne distinkcije; Prvo, Nagel ne govori o samoj evoluciji, znanstvenoj teoriji koju prihvaća, nego govori o naturalističkoj evoluciji odnosno naturalizmu, dakle to je teorija koja nije znanstvena nego predstavlja različite metafizičke dodatke koji sa samom znanošću nemaju veze. (Postoje ljudi koji namjerno miješaju znanost i filozofiju, odnosno ubacuju svoje metafizičke dodatke kako bi im priskrbili autoritet znanosti, često s određenim političkim ciljem.)

Drugo, oštre kritike i napade koje je doživio – s obzirom da je podnaslov knjige "Zašto je materijalističko neo-darwinovsko poimanje prirode gotovo sigurno pogrešno" možete pretpostaviti kako je knjiga dočekana u mnogim krugovima – potaknute su ispolitiziranom atmosferom. Nagel, kritizirajući "svoje", ohrabruje neprijatelja u američkim kulturnim ratovima. Ukoliko je naturalizam točan onda to ima implikacije na moral, odnosno politiku i kulturu,a sekularisti neće mirno promatrati dok se on upušta u preispitivanje njihovih vrijednosti.

Treće, mnogi od onih koji glasno i samouvjereno, iz sekularne perspektive, izjavljuju besmislice da je teizam nespojiv s evolucijom, ili da evolucija nužno vodi do ateizma i slično; također misle da je Tomin Peti Put isti poput Paleyeva argumenta, ali tomisti općenito neće biti nimalo impresionirani Paleyem. (Haldane spominje Peti Put jer bi mu mogao dati odgovore koje traži. Odnosno misli da bi se Nagel, nakon što je pokazao nedostatnost materijalizma, trebao oterastiti teofobije i okrenuti teističkim rješenjima - ili sam barem ja tako shvatio tu sugestiju.) vidi post: Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?

No, Nagel mi nije toliko zanimljiv, prenio sam Haldaneova razmišjanja jer ističe stvari povezane s evolucijom koje je potrebno istaknuti, neovisno o stvarima kojima se bavi Nagel.