Filozof Feser uporno kroz svoj rad upozorava, i žali se, na karikaturu "kozmološkog argumenta" koja se često spominje jer se pomoću nje može lagano odbaciti argument (točnije pogrešno predstavljen argument). Istu stvar primijetio je i W. Norris Clarke koji je opisao fenomen u članku "A Curious Blind Spot in the Anglo-American Traditionof Antitheistic Argument" iz 1970. godine. U nastavku prenosim samo nekoliko izvadaka iz rada zajedno s Feserovim komentarima. (Post, opširniji, u izvornoj verziji: Clarke on thestock caricature of First Cause arguments)
Česta karikatura o kojoj govorimo je,
naravno, "Sve ima uzrok, dakle svemir ima uzrok"
argument. Kao što sam [Feser] puno puta isticao (primjerice ovdje i
ovdje) nijedan bitniji zagovornik ideja Prvog Uzroka zapravo nikada
nije branio ovaj glupi argument. Svi bitniji zagovornici argumenata
za Prvi Uzrok bi odbacili tvrdnju da "sve ima uzrok",
i to na potpuno principijelnim, a ne ad hoc, temeljima. Stoga
pobijanje ove karikature nema nikakvu snagu protiv njihovih stvarnih
argumenata. Često pobijanje je naravno upitati "Ako sve ima
uzrok, što je onda uzrokovalo Boga?", zatim reći ukoliko
Bog ne mora imati uzrok, onda niti svemir ne mora imati uzrok. Možda
oni koji napadaju ovu karikaturu sugeriraju da je sam svemir (ili
događaj koji je doveo do njega) prvi ili neuzrokovani uzrok.
"Neobična slijepa točka"
na koju se Clarke referira je nevjerojatna nesposobnost ili
nevoljkost suvremenih anglo-američkih filozofa da shvate kako
redovnim posezanjem za tim prigovorom napadaju karikaturu argumenta
[eng. straw man] koja nema nikakve veze s onime što su autori poput
Aristotela, Akvinskog, Leibniza i ostalih zapravo rekli.
U prijašnjim postovima, dao sam puno
primjera filozofa koji napadaju takvu pogrešnu karikaturu,
primjerice; Bertrand Russell, Steven Hales, Nigel Warburton, i (kao
što sam pokazao u postu u kojem komentiram više primjera odjednom)
Daniel Dennett, Robin Le Poidevin, Graham Priest, Michael Martin,
Simon Blackburn, Jenny Teichman i Katherine Evans. Clarke nam daje
još primjera iz filozofskih udžbenika sredine dvadesetog stoljeća,
uključujući rasprostrajeni An Introduction to Philosophical
Analysis Johna Hospersa. Kao što Clarke pokazuje, Russellovov
Why I Am Not a Christian je možda izvor iz kojeg su mnogi
kasniji autori naučili ovu karikaturu i česti odgovor. Clarke
također primjećuje kako je Russell izgleda tu ideju uzeo od Johna
Stuarta Milla, koji ju je pak preuzeo od svog oca Jamesa Milla.
Clarke misli da je David Hume, koji u Dijalogu o prirodnoj
religiji napada nešto poput
pogrešne karikature argumenta, prvi poznati autor koji to čini.
Clarke zapisuje:
Složit ćemo se, prvo, da ukoliko netko prihvati princip "Sve što postoji ima uzrok", onda je opovrgavanje neibježno i razorno. Ali već sama lakoća takvog pobijanja, kada i zanemarimo sve druge stvari, trebala je izazvati sumnje kod onih koji ga koriste; trebali su se zapitati koriste li navodni protivnici stvarno taj princip. Vrlo je sumnjiva sama po sebi činjenica da nitko od mnogih u Hume-Russellovoj tradiciji koje sam čitao nikada ne citiraju nijednog konkretnog teističkog filozofa koji koristi taj princip. Uzorak je toliko konstantan da sam se spreman okladiti kako istu stvar možemo pronaći i kod onih na koje još nisam naišao.
Kao što sam napomenuo u ranije
citiranim postovima, uzorak o kojem govorimo se nastavio i kroz
četrdeset godina nakon što je Clarke to primijetio. Kritičari
redovno napadaju karikaturu bez da citiraju ikoga tko ju je ikada
branio. (Le Poidevin čak priznaje da ju nitko nikada nije niti
branio.) Hospers, nakon što je pogrešno optužio zagovornike
argumenta Prvog Uzroka da proturječe sami sebi kada negiraju da Bog
ima uzrok, samodopadno piše:
Mnogi ljudi to odmah ne vide jer koriste argument kako bi došli do Boga, a zatim, kada dođu do onoga kamo su željeli doći, zaborave na argument..."
Ali tko su točno ti "mnogi
ljudi"? Kritičari nam ne vele. Primamljivo je zaključiti
(parafrazirajući Hospersa) da kritičari ne vide kako nitko nikada
zapravo nije branio karikaturu koju napadaju jer kada dođu do onoga
kamo su željeli doći – načina odbacivanja Aristotela,
Akvinskog, Leibniza i dr., a time i izbjegavanja predanosti božanskom
Prvom Uzroku - posve zaborave na ono što su ti autori stvarno
rekli. Clarke zapisuje.
Dakle možemo samo zaključiti kako je Hume-Russellova tradicija anti-teističkog argumenta, barem u ovom pitanju, nekako pogrešno krenula potpuno pogrešno shvativši i predstavivši sam argument kojeg su pokušavali pobiti, a zatim se stvar nastavila ponavljati; razgovaraju sami sa sobom, bez da su provjerili je li druga strana rasprave uopće još tamo, ili je li uopće ikada i bila.
[...]
***
Nažalost, pogrešna Hume-Russellova
karikatura je toliko izobličila razumijevanje kozmološkog argumenta
da čak i neki teisti – čak i simpatizeri kozmološkog
argumenta – smatraju da se njome trebaju pozabaviti kao da ima
ikakve veze sa stvarnim argumentima. Primjerice, Alexander Pruss u
članku "The Leibnizian Cosmological Argument" kaže
kako se "tipični kozmološki argument suočava sa četiri
različita problema", jednog od njih opisuje ovako:
Treći teški problem je Problem Taksija, koji dolazi iz Schopenhauereove primjedbe kako u kozmološkom argumentu, princip dovoljnog razloga (PSR) je poput taksija kojeg nakon korištenja otpuštate. Poteškoća je odgovoriti što se događa kada se objašnjavajući princip ... primjeni na Prvi Uzrok. Popularna formulacija je :"Ako je Bog uzrok svemira, što je uzrok Boga?" Tipično rješenje tvrdi da je slučaj Prvog Uzroka različit, na način koji nije tek ad hoc, od slučajeva kada se princip primjenjuje.
Alex nadalje tvrdi kako se ovaj
"problem" može riješiti, ali mislim da ga uopće nije
niti potrebno tretirati kao "problem" za argument.
Pretpostavimo da kritičari Darwinizma redovno ustvrde kako
darwinovci tvrde da je majmun rodio prvu ljudsku bebu, a zatim ismiju
tu tvrdnju. Bi li bila dobra ideja da branitelj Darwinizma kaže kako
se "tipični argument Darwinizma suočava sa četiri
različita problema, jedan od njih je Problem Majmuna, " a
zatim da nastavi nuditi rješenje "Problema majmuna"?
Naravno da ne, jer "Problem Majmuna" je potpuna
izmišljotina na koju nijedna verzija darwinizma ne treba rješenje.
Prikladan odgovor je odbaciti takve tvrdnje, a ne tretirati prigovor
kao da je išta drugo nego napad na pogrešnu karikaturu. Samo se
pojačava nesporazum kojeg se pokušava razriješiti. Ista stvar
vrijedi i za lažni "Taksi problem". [...]
***
Za kraj, još jedan citat Clarkea;
U prisutnosti smo filozofske tradicije koja je u samo-ponavljajućoj kolotečini, tradiciji koja je davno prestala gledati van sebe kako bi se suglasila sa stvarnošću i provjerila postoji li uopće protivnik kojeg tako slavodobnitno i beznaporno uništava. ... Čini se kako je krajnje vrijeme da oni koji još uvijek prate ovu određenu tradiciju antiteističkog argumenta imaju dovoljno obzira i poniznosti da priznaju kako je njihov argument mrtav, i da nas puste da se bavimo bitnijim problemima vezanim uz filozofske argumenta za i protiv Božje egzistencije.
PS
Naravno, možete reći, ali ja sam čuo
da moja baba daje sličan argument. Dobro, pitajte svoju babu kako
funkcionira struja, neka vam objasni kako djeluju lijekovi koje pije,
ili na koji način je dobila svoje PET nalaze. Bitni su najjači
argumenti koje nude najbitniji predstavnici tradicije, koja korist od
pobijanja loše verzije, odnosno pogrešno predstavljenog, argumenta?
Postoje još razni prigovori
kozmološkom argumentu (argumentima) koji nemaju veze s onime što i
kako taj argument nešto tvrdi, ali kao što ističe Clarke; sama
lakoća pobijanja takvih (navodnih) argumenata trebala bi potaknute
na razmišljanje.
Inače, već sam objavio nešto o
argumentu; Mislite da razumijete kozmološki argument?. (Post donosi listu najčešćih ateističkih
pogrešaka pri razumijevanju kozmološkog argumenta, kao i moje
nedorečenosti u prijevodu koje još nisam ispravio.) Vidi i povezani post Je li religija iracionalna? Također, kategorije spominjanih; Betrand Russell, David Hume, John Stuart Mill, Alexander Pruss.
