subota, 21. veljače 2015.

Demokracija i Jednakost - N.G. Dávila

Dokle god ga ne shvaćaju ozbiljno, čovjek koji govori istinu može živjeti neko vrijeme u demokraciji. Nakon toga, otrov.

Kako bi transformirali ideju "društvenog ugovora" u eminentno demokratku tezu potreban je sofizam biračkih prava. Ustvari se pretpostavlja da je većina ekivalent cjelokupnosti, ideja koncenzusa je iskrivljena u totalitarnu prisilu.

Reakcionar je izumio dijalog nakon što je uvidio razliku između ljudi i raznolikost njihovih intencija. Demokrat se upušta u monolog jer se čovječansto izražava kroz njegova usta.

Ljubav prema narodu je vokacija aristokrata; demokrat ne voli narod osim tijekom izbora.

Oni koji negiraju postojanje pozicija, ne mogu ni zamisliti s kojom jasnoćom ostali vide njihovu.

Što su ozbiljniji problemi, to je veći broj nekompetentnih ljudi koje demokracija poziva da ga riješe.

U aristokratskom razdoblju ono što ima vrijednost je neprocjenjivo; u demokratskom razdoblju ono što nema cijenu nema vrijednost.

Nikome od nas nije teško voljeti susjeda koji je slabiji od nas; ali voljeti nekoga za koga znamo da je superiorniji je već druga stvar.

U demokraciji, jedini čovjek koji se nasmiješi svima je političar u potrazi za glasovima. Nitko drugi si ne može dopustiti taj luksuz; svatko je svakome suparnik.

Nitko se ne može pronaći tako što traži samo sebe.

Čovjek nastaje iz zvijeri kada hijerarhijski uredi svoje instinkte.

Sloboda je pravo da budete drugačiji; jednakost je zabrana da budete drugačiji.

Niveliranje je barbarska zamjena za red.

Individualizam nije antiteza totalitarizma nego uvjet za njega.

Tamo gdje nestanu i posljednji tragovi feudalnih odnosa, sve veća socijalna izolacija pojedinca i njegova sve veća bespomoćnost guraju ga u totalitarnu masu.

Umjesto što traže objašnjenje činjenice nejednakosti, antropolozi bi trebali tražiti objašnjenje ideje jednakosti.

Čak i kada bi mogli ukloniti nejednakost, trebali bi je preferirati iz ljubavi prema polikromiji.


Da su ljudi rođeni jednaki, izmislili bi nejednakost da ubiju dosadu.

Tamo gdje običaji i zakoni dopuštaju svakome da teži za svime, svatko živi frustiranim životom, neovisno o poziciju koju zauzme.

Nepravedna nejednakost se ne liječi jednakošću, nego pravednom nejednakošću.

Svatko se osjeća boljim od onoga što radi zato što vjeruje da je superioran onome što je. Nitko ne vjeruje da je malen kao što stvarno je.

Civilizirano društvo zahtijeva da u njemu, kao u starim kršćanskim društvima, jednakost i nejednakost budu u stalnom dijalogu.

Tajna težnja svakog civiliziranog društva nije ukidanje nejednakosti, nego njeno odgajanje.

Birokracije je jedno od sredstava demokracije koje se pretvori u njezin cilj.

Birokracija u konačnici uvijek košta narod više od više klase.

Tko god pokušava educirati, a ne iskoristiti narod, ili dijete, ne govori mu dječjim rječima.

Demagogija je pojam kojeg demokrati koriste kada ih demokracija plaši.

Borba između demokratskih sekta privremeno ih odvraća od rastavljanja društva.

Sredstvo demokracije je teror, a cilj je totalitarizam.

Započeli su nazivanjem liberalnih institucija demokratskim, a na kraju nazivaju demokratski despotizam liberalnim.

Kada jednakost dopusti slobodi da uđe, prošulja se i nejednakost.

Profesionalni obožavatelji čovjeka vjeruju da su ovlašteni prezirati ljude oko sebe. Obrana ljudskog dostojanstva omogućuje im da budu grubi prema svome bližnjem.

Sekularni zadatak "demokratizacije kulture" kao rezultat nije postigao da se više ljudi divi, primjerice Shakespearu ili Racinu, nego da više ljudi vjeruje da im se dive.

Osnovno postulat demokracije: zakon je savijest građanina.

Tjeskoba zbog propasti civilizacije pogađa reakcionara; demokrat ne može žaliti za nestankom nečega o čemu ništa ne zna.

Demokrat je u stanju žrtovati čak i svoje interese radi svojeg zamjeranja.

Reakcionar teži uvjeravanju većine, demokrat je podmićuje obećanjem dobara drugih ljudi.

Bez hijerarhijske strukture nije moguće transfomirati slobodu iz bajke u činjenicu. Liberal uvijek prekasno otkriva da je cijena jednakosti svemoćna država.

Pomoću pojma "kulturne evolucije" demokratski antropolog pokušava izbjeći pitanje biologije.

Kada mu je neugodno zbog nekog zaključka u društvenim znanostima, demokrat promijeni metode.

Narod nikada ne izabire, u najboljem slučaju ratificira.

Nicolás Gómez Dávila, Democracy & Equality
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana