Prvi dio ovdje, drugi ovdje, treći ovdje.
Moderni teolog teži transformiranju
kršćanske doktrine u jednostavnu ideologiju ponašanja zajednice.
Kako nije uspjela pridobiti ljude da
prakticiraju ono što naučava, suvremena Crkva je odlučila
naučavati ono što prakticiraju.
Kada se katolik više brani od poroka
nego od hereze, već tada ima malo kršćanstva u njegovoj glavi.
Moderni kršćanin se osjeća
profesionalno dužan ponašati veselo i šaljivo, pokazivati svoje
zube kroz veseli osmijeh, ispovijedati porobljujuću ljubaznost,
kako bi dokazao nevjerniku da kršćanstvo nije "tmurna"
religija, "pesimistična" doktrina "asketskog"
morala. Progresivni kršćanin rukuje se s nama sa širokim osmjehom
političara koji se kandidira za poziciju.
Na vrhu zvonika moderne crkve
progresivni klerik, umjesto križa, stavlja vjetromjer.
Crkva, otkada je svećenstvo postalo
plebejsko, proklinje sve osvojeno i plješće svim osvajačima.
Oni koji zamijene "slovo"
kršćanstva s njegovim "duhom" pretvaraju ga u hrpu
socio-ekonomskih gluposti.
Progresivni kršćanin mukotrpno
pretražuje sociološke priručnika kako bi pronašao materijal za
popunjavanje manjkavosti Evanđelja.
Funkcija Crkve nije prilagoditi
kršćanstvo svijetu, nije čak niti prilagoditi svijet kršćanstvu;
njena funkcija je održati protu-svijet u svijetu.
Hereza koja prijeti Crkvi, u današnje
vrijeme, je "svjetovnost".
Evanđelje, u rukama progresivnog
svećenstva, degenerira u kompilaciju trivijalnog etičkog nauka.
Novi vjeroučitelj ispovijeda da je
Progres moderna inkarnacija nade; ali Progres nije nada u nastajanju,
nego umirući odjek nade koja je već nestala.
"Kraljevstvo Božje" nije
kršćansko ime za futuristički raj.
Ogorčen na buržuja koji "smiruje
svoju savjest" dajući milostinju iz vlastitog privatnog
bogatstva, katolik ljevičar predlaže da se to čini kroz
samo-žrtvovanje putem raspodjele privatnog bogatstva drugih.
Pri pomisli na trenutnu Crkvu
(svećenstvo, liturgiju, teologiju), stari katolik prvo postane
ogorčen, zatim zapanjen, a na kraju se preda urlicima smijeha.
Više od povjetarca izdaje, oko
modernog svećenstva fijuče uragan gluposti.
Ono što najviše uznemiruje kod
suvremenog svećenika je što se njegove dobre namjere često čine
nepobitnim.
U krilu današnje Crkve, "integralisti"
su oni koji ne shvaćaju da kršćanstvu treba nova teologija, a
"progresivci" su oni koji ne shvaćaju da nova teologija
mora biti kršćanska.
Vjerski problem je svakim danom sve
veći jer vjernici nisu teolozi, a teolozi nisu vjernici.
Moderne teologije obično ispadnu
uvijanje teologa koji pokušava izbjeći priznanje nevjere [samome
sebi].
Evolucija kršćanske dogme je manje
očita od evolucije kršćanske teologije. Ipak mi katolici, s malo
teologije, vjerujemo u istu stvar kao i prvi rob koji se obratio u
Efezu ili Korintu.
Bezumnici su prije napadali Crkvu;
danas je reformiraju.
Kršćanin zna da će kršćanstvo
šepati do kraja svijeta.
Kao što ne možemo pronaći zaklon
u sjemenu hrasta, [nego uz deblo pod krošnjom grana]; tako ne
možemo pronaći utočište samo u Evanđelju.
Crkva, kada je širom otvorila vrata,
željela je olakšati onima izvana da uđu, bez da je mislili kako je
zapravo olakšala onima unutra da izađu.
Postkoncilska Crkva nastoji privući
ljude prevodeći ideje i primjedbe suvremenog novinarstva u bljutavi
žargon vatikanske kancelarije.
Prihvativši "moderni mentalitet"
kršćanstvo je postalo doktrina koju nije lagano poštivati, niti je
zanimljivo to činiti.
Racionaliziranje dogme, opuštanje
morala, pojednostavljenje obreda, nije olakšalo nevjerniku da se
približi [Crkvi] nego Crkvi da se približi nevjerniku.
Kriza kršćanstva u današnje vrijeme
nije izazvana znanošću, niti poviješću, nego novim sredstvima
komunikacije. Vjerski progresivizam je zadatak prilagodbe kršćanskih
doktrina mišljenju koje sponzoriraju novinske agencije i promidžbeni
agenti.
Gdje nema tragova starog kršćanskog
milosrđa, čak i najčišća ljubaznost se čini nekako hladnom,
licemjernom, teškom.
Nesmislenost i glupost biskupskog i
papinog lupetanja bi nas remetila da mi, stari kršćani, nismo još
kao mala djeca srećom naučili spavati tijekom propovijedi.
Nicolás Gómez Dávila, God & Religion