Ljudska bića prirodno
žele poznavati istinu. Ne mislim da je tu čežnju moguće
iskorijeniti, ali kratkotrajno nije očita, samo zato što se sve
vrste drugih čežnji natječu s njom i u svakom trenutku mogu biti
jače. Ipak, stvarnost ima svoje načine osvećivanja vjerovanjima
koja joj se protive; radi se o sporom procesu, a u kratkom roku se
može čak činiti da pogrešna vjerovanja pobjeđuju samu stvarnost.
Neki od motiva nisu
toliko suprotstavljeni istini nego su ravnodušni prema njoj. Jedan
od takvih motiva je intelektualna taština; Mogu voljeti svoje ideja
sam zato što su moje, i protiviti se svakom izazovu. U posljednjem postu komentirao sam običnu žudnju intelektualaca za
odobravanjem drugih intelektualaca. Mogli bi pomisliti da su ta dva
motiva suprotstavljena, ali daleko od toga. Kada je taština
pojedinca progutana unutar taštine skupine, kada svako Ja
očajnički želi biti jedan od "nas", dva motiva
rade zajedno. Spomenuti motivi su toliko snažna kod ljudi moje
profesije da ulažemo ogromne količine energije kako bi se uvjerili
da dokazi podržavaju glavne obrise koncenzusa, čak i ako mu se
protive. Neslaganje rijetko kad prelazi pitanje detalja.
Ali ništa od ovih motiva
ne objašnjava neobičnu sklonost intelektualnog mišljenja u naše
vrijeme da se okupi na ljevičarskom kraju političkog spektra. Kako
to objasniti? Ako smo u kratkom roku skloni međusobnom konformizmu
onda okupljanje nije teško objasniti, ali zašto se ne okupljamo
češće na drugim mjestima? Na kraju krajeva, intelektualci nisu
ljevičari u svim društvenim porecima. U društvenim poretcima u
kojima intelektualci ovise o pokroviteljstvu aristrokracije obično
nisu toliko snažni kritičari svojih pokrovitelja.
Ali u našem
socijalnom poretku, stvari su drugačije. Iako se nazivamo
republikom, zapravo smo tehnokracija u kojoj su stvarni vladari
velika i nevidljiva masa stručnjaka. Jedna vrsta ekspertize
nalazi se u administrativnim tijelima jer zakonodavci ovih dana ne
donose toliko zakone koliko smjernice i ciljeve, koje onda dužnosnici
oblikuju u provodiva pravila. Druga vrsta ekspertize nalazi se u
sudovima, što se može činit kao potpuno druga stvar, ali zapravo
nije. Sudovi, koji djeluju kao neizabrani superzakonodavci, stvaraju
norme na gotovo isti način kao i izabrani zakonodavci, ne toliko
poručivanjem što treba napraviti nego utemeljivanjem "testova"
koji zahtijevaju da se različiti "interesi" moraju
"balansirati". Pravo značenje ovih testova se ne
formira sve dok ne prođe ruke administrativnih dužnosnika što nas
ponovno dovodi do stručnjaka.
U takvom stanju stvari,
intelektualci nemaju prava vladanja, čak se mogu predstavljati kao
kritičari države. Ipak, uzrok njihove vlastite važnosti ne možete
razlikovati od uzroka same tehnokracije jer oni su ti koji obrazuju
stručnjaka i pružaju njihovu intelektualnu formaciju. Uz samo
nekoliko iznimaka, što je država masivnija i važnija to se
intelektualci osjećaju važnijim, i to veće mišljenje imaju o
sebi. Stranka države je stranka ljevice, i to je smjer prema kojem
naginju.
U gotovo svakom javnom
pitanju, intelektualci su skloni baš onim sumnjama i baš onim
sigurnostima koje ojačavaju djelovanje vlade ovisno o stručnjacima.
Što se tiče stava da je brak prirodna institucija usmjerena
nepromjenjivim svrhama, oni su skloni sumnji, jer bi to značilo da
bi državno djelovanje trebalo biti ograničeno; A što se tiče
stava da neregulirana ljudska aktivnost uzrokuje štetne globalne
klimatske promjene skloni su sigurnosti jer to podrazumijeva da bi
državno djelovanje trebali proširiti. Što se tiče razmišljanja
da je najučinkovitiji program protiv siromaštva vjenčati se i
ostati u braku, skloni su sumnji, jer bi to značilo da je moral
važniji od društvenog inženjeringa; A što se tiče tiče stava da
je najbolji način pomaganja siromašnima vjenčati ih sa samom
vladom, skloni su sigurnosti, jer bi to značilo da je društveni
inženjering važniji od morala.
Što s kaotičkim
pomacima u razmišljanju, poput onog u jatu ptica kada dolazi do
nagle promjene smjera? Pa, on i dalje postoji, ali ljevičarska
sklonost mu je nametnuta. Intelektualci su vođeni modama koje cvatu
prolaznim postojanjem, slabljenje, nestanak, rekombiniranje i ponovni
cvat. Ali mode su sve na jednoj strani spektra.
[...] Na kraju, ne samo
ideje nego i društveni poreci suočavaju se sa stvarnošću. Prolazni motivi za skrivanje od određene istine natječu se s dubokom, sporom, neuklonjivom čežnjom za istinom kao takvom.
Napisano prema Why Intellectuals Lean Left, autor J. Budziszewski,
PS
U postu o stručnjacima (The Cult of the Expert) zapisuje;
Ono što je moderna era odlučila naučiti od Descartesa je sljedeće: Ništa se ne računa kao pravo znanje sve dok nije certificirano od stručnjaka koji su to proveli kroz certifikacijski stroj – bilo da se radi o odvjetnicima, bioetičarima, edukacijskim psiholozima ili vladinim birokratima. Koji certifikacijski stroj stručnjaci koriste (ima ih puno) više se ne smatra toliko bitni, Ono što je bitno je da postoji certifikacijski stroj koje nitko osim stručnjaka ne razumije.
Primjera ima koliko god
želite. Sjetite se samo svih onih eu birokrata i svih odbora koje
nitko nije izabrao i koji nikome ne odgovaraju, ali upravljaju vašim
životima.
Živimo u demokraciji?
Zamislite skupinu roditelja koji žele da njihova djeca nauče čitati
knjige (možda "Velike Knjige" Zapadne civilizacije), jasno
pisati i računati aritmetičke operacije koje svakodnevno susrećemo.
Žele ih podučiti o povijesti države, o prirodnom svijetu itd.
Odluče izgraditi – ili tek organizirati - školu, osmisle
plan učenja, naruče knjige koje žele i zaposle ljude koji će
predavati. Možete li uopće tako nešto zamisliti? Koliko zakona i
propisa su prekršili? Što će reći "stručnjaci" na to?
Kako će reagirati udruge koje se proglašavaju udrugama "civilnog
društva"?
Samo "znanstvenici"
i "stručnjaci" mogu odlučivati o društvu i vašem
životu. Ljevica, totalitarna kakva je, mrzi istinske institucije
civilnog društva jer ispunjavaju prostor između pojedinca i
svemoćne Države. "Stručnjacima" nije teško
pozvati se na međunarodne i državne dokumente koji ukazuju na
važnost "stručnjaka" – dokumente koje je napisala
upravo ista vrsta stručnjaka na višoj razini.
Uvijek nas iznenadi kada stručnjak zaključi da je potrebno njemu
dati više ovlasti.
U zadnje vrijeme je
popularno slušati što kaže "pravobraniteljica".
Nitko ju nije izabrao niti ovlastio da radi ono što radi, nije niti
jasno kome odgovara niti koja je njena uloga i svrha u društvu, ali
predstavlja vrhovni oblik "stručnosti". Ne
slažete se sa stručnjacima? Onda možete očekivati službene
opomene, sve češće i kazne.
Treba nam odvojenost Ljevičara i Države.
Već sam objavio postove slične tematike: Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Opijum profesora, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Indoctrinate U - Politička korektnost i američka sveučilišta, Tko je pametniji - elita ili narod? itd.
