Konzervativna (samo) kritika (kvazi) konzervativaca – SAD Izbori

Kao što vjerujem znate, ovih dana su američki izbori. Kroz posljednje mjesece pratio sam tijek kampanji i reakcije koje su uslijedile, i kada bih vam ispričao što se sve događa ne biste mi vjerovali. Posebno kroz posljednjih desetak dana, sve što se možda negdje načuli i odbacili kao različite teorije zavjere s kojima se ne treba zamarati pokazalo se prilično točno i dokazano. Uključujući neke posebno uznemirujuće stvari.

No, ono što je za ovaj post bitno znati; kandidat Republikanaca (~desnice) je Donald Trump, to je postao nakon što je u predizborima (~unutarstranački izbori), u povijesno neviđenim okolnostima bez ikakve svoje infrastrukture pobijedio dva kandidata koje su promovirale stranačke i medijske strukture (Rubio, Bush – da, još jedan iz iste obitelji) i kandidata iza kojeg su, barem u početku, stajali samoorganizirani pokreti čajanke (Cruz – to je onaj koji je, prema medijima, još gori). Osim njih, bilo je još desetak kandidata koji se nisu nametnuli na nacionalnoj razini, ali su igrali određenu ulogu. (Sama činjenica da su Cruz i Trump dominirali predizborima iako ih obojicu stranačko vodstvo prezire pokazivala je da nas očekuju nevjerojatne stvari.)

Da ne duljim, mnogi konzervativci – gotovo svi koje sam prethodno spominjao i na ovog blogu - nisu toliko entuzijastični oko Trumpa, zapravo jedan dio njih aktivno radi protiv njega i pokušava pomoći kandidatu ljevice da pobjedi što bi vjerojatno značilo da u skoroj budućnosti desnica više neće doći na vlast i da će Ljevica potpuno kontrolirati društvo. Naravno, to čini i sada, ali sljedeći predsjednik će postaviti nove suce vrhovnog suda – barem jednog, možda čak i tri ili četiri s obzirom na starost ostalih – što će značiti da će Ljevičari potpuno preuzeti sud i na taj način kontrolirati sudbinu društva. Donedavno su snage Desnice i Ljevice na sudu bile podjednako zastupljene, ali preminuo je jedan konzervativni sudac što znači da će već sljedeći sudac možebitno rezultirati prevlašću ljevičara. Problem je što konzervativni suci presuđuju u skladu s povijesnim značenjem ustava, a ovi progresivni sudci ne mare toliko za ustav i odlučuju po vlastitim preferencijama – probajte čitati njihove odluke. (Nedavno su tako bez problema pronašli u tom višestoljetnom dokumentu obvezu država uvođenja "istospolnog braka".)

Još samo malo...

Drugi razlog povijesne važnosti upravo ovih izbora je taj što Ljevica planira odobriti državljanstvo milijunima ilegalnih imigranata – dakle onima koji su kršeći zakone došli u tu zemlju, a takvi imigranti obično glasaju za Ljevicu. Drugim riječima, ako pobjedi Ljevica, plan je uvesti i "legalizirati" desetke milijuna glasača Ljevice što će osigurati da ubuduće Ljevica premoćno pobjeđuje. (Ili bi barem tako dio konzervativaca objasnio planove Ljevice.)

Ima i niz drugih razloga, ali navedena dva su dosta specifična za ovaj trenutak – ekonomija, vanjska politika, različita prava itd. to je aktualno na svakim izborima, iako je blisko povezano sa sastavom suda. Iz navedenoga možete zaključiti zašto čak i oni koji ne misle da je Trump idealan kandidat, ne mogu shvatiti zašto dio konzervativaca radi protiv Trumpa koji nudi, između ostalog, konzervativne suce i zaštitu od ilegalne imigracije. 

U eseju The Flight 93 Election, komentator Publius Decius Musse obraća onim konzervativcima koji se protive Trumpu, prenosim par razmišljanja;

---

Jedan od paradoksa – a ima ih puno – konzervativne misle kroz posljednja desetljeća je nespremnost čak i samog razmišljanja o mogućnosti da su Amerika i Zapad na putu prema nečemu lošem. S jedne strane, konzervativci stalno spominju litanije problema; raspad obitelji, kriminal, skupa i nametljiva Vlast bez ikakve kontrole, politički korektni progoni, sve viši porezi i sve lošije usluge i infrastruktura. Nesposobnost pobjeđivanja u ratu protiv plemenskih treće-svjetskih neprijatelja. Loš obrazovni sustav čiji su rezultat djeca koja ne znaju ništa; na nižim razinama nije u stanju disciplinirati, a na višim ostavlja studente u velikim dugovima. Popis je dugačak.

Konzervativci troše veliku količinu novaca na institute, časopise, konferencije i slično, žaleći se na različite probleme; Ali ti isti konzervativci su zapravo čuvari status quoa. Naravno, žele da se promijene neke stvari, žele prihvaćanje svojih ideja – smanjenje poreza za one s više djece i slično. Mnoge od tih ideja su čak i dobre ideja, ali je li ijedna od njih stvarno fundamentalna? Ulaze li te ideje u srž problema?

Ako su konzervativci u pravu po pitanju važnosti vrlina, morala, vjere, stabilnosti, karaktera pojedinca; ako su upravu po pitanju spolnog morala ili onoga što se danas naziva "obiteljskih vrijednosti"; ako su u pravu po pitanju važnosti odgoja u ugrađivanju dobra karaktera i podučavanja osnova koje su definirala znanja na Zapadu kroz tisućljeća; ako su u pravu po pitanju društvenih normi i javnog poretka; ako su u pravu po pitanju važnosti inicijativa, poduzeća, poduzetnosti i štedljivosti za uspješnu ekonomiju i zdravo društvo; ako su u pravu po pitanju loših učinaka paternalističke raširene Vlasti na dušu pojedinca i na kanibalizaciju civilnog društva i vjerskih institucija; ako su u pravu po pitanju važnosti snažne obrane i razboritog državništva u međunarodnoj sferi – ako su u pravu što se tiče važnosti svih tih stvari za nacionalno zdravlje pa čak i sam opstanak, onda oni moraju vjerovati – ne moraju li? - da smo na samom rubu.

Ali prilično je očito da konzervativci ne vjeruju u to, ne misle da je potrebno hitno djelovati, da je nužna promjena smjera kako bi izbjegli propast. Jedan od konzervativnih autora u nedavnom članku opisuje "stanje društva" i pronalazi mnoge probleme, ali koje je njegovo rješenje? Uobičajena litanija "konzervativnih" "rješenja" s obveznim pozivanjem na decentralizaciju, federalizaciju, "građansku obnovu" i – naravno – Burkea. Drugim riječima, tipična konzervativna kombinacija beskorisnog i neprimjerenog s utopijskim i neostvarivim. Decentralizacija i federalizam su dobri, i kao konzervativac, prihvaćam ih; Ali kako će oni spasiti, ili barem značajno unaprijediti, društvo kakvo taj autor opisuje. Što oni mogu učiniti protiv vala disfunkcionalnosti, nemorala i korupcije? "Građanska obnova" bi puno pomogla, ali to je kao da kažete da će zdravlje spasiti pacijenta koji boluje od raka. Negdje smo preskočili korak. Kako ćemo postići tu "građansku obnovu"? Želja za tautologijom koja će se sama uvesti nije strategija.

[...]

Možete se upitati, što objašnjava takvo razmišljanja, stav da Stvari-Jesu-Stvarno-Loše-Ali-Nisu-Toliko-Loše-Da-Bi-Trebali-Uzeti-U-Obzir-Nešto-Što-je-Stvarno Drugačije! Očiti odgovor je da oni zapravo ne vjeruju kako je situacija toliko loša.

Koji god da su razlozi kontradikcije, nema sumnje da kontradikcija postoji. Imati konzervativna kulturna, ekonomska i politička uvjerenja – inzistirati da su naša liberalno-lijeva sadašnjost i budući smjer nespojivi s ljudskom prirodom i da podrivaju ljudsko društvo - ali istodobno vjerovati da stvari mogu i dalje ići manje-više istim tokom kao do sada – idealno, ali ne nužno s nekim konzervativnim uplitanjem u određenom detalju - je logički nemoguće.

Da budem potpuno otvoren: ako stvarno mislite da stvari mogu nastaviti bez ikakve fundamentalne promjene, onda ste implicitno priznali da je konzervatizam u krivu. U krivu je što se tiče ljudske prirode, u krivu je što se tiče prirode politike, i u krivu kada daje svoje političke proskripcije jer; Kao prvo, tek se nekolicina tih proskripcija provodi; Drugo, čak i one koje se provode su pod utjecajem Ljevice koja ih dokida, često uz pomoć konzervativaca; I treće, čitav trend Zapada je sve ljevičarskiji, sve udaljeniji od onoga što shvaćamo kao konzervatizam.

Ako je vaš odgovor – kao kod mnogih konzervativnih autora – da konzervativizam nastavi kao što je radio do sada – još koji časopis, još koji članka o skrbničkoj reformi, još koji seminar o ograničenoj vlasti, još koji porezni prijedlog – iako smo na gubitničkoj strani već barem jedno stoljeće, onda ste implicitno prihvatili da vaša politička filozofija nije bitna, i da će se civilizacija nastaviti kao dosada slijedeći ljevičarska načela. Zapravo, da je ljevičarstvo istinitije od konzervatizma, i superiornije njemu.

[...]

Izbori 2016. su test – prema meni, konačni test – je li ostalo ikakve vrline u onome što je činilo srž američke nacije. Ako nisu u stanju glasovati za prvog kandidati u generaciji koji tvrdi da će zastupati njihove interese, i glasovati protiv kandidata koji se otvoreno hvali da će činiti suprotno, onda nam nema spasa. Možda ne zaslužuju sudbinu koja će ih zadesiti, ali svejedno će patiti.

PS

Baš su naporni ti konzervativci koji govore konzervativnim principima i o Burkeu bez ikakvih konkretnih djelovanja, zar ne? Nakon propalih eksperimenata posljednjeg stoljeća i uništavanja društva i vjere, morala pojedinca, ekonomskog libida, ima li snage i volje za djelovanje? Koliko još možemo ovim smjerom? Ako smo toliko uvjereni da ovaj smjer nije dobar i da će stvari završiti loše, ne bismo li trebali nešto promijeniti – ili barem pokušati.

Amerika stoji bolji, ali u određeno aspektu– možda i važnijem – stoji lošije. Hoće li Trumpova pobjeda biti, kao što je jedan naš kolumnist primijetio, konačno rušenje Berlinskog Zida. Zapadni konzervativci su gledali kako se ruši Zid, oslobađa Istočna Europa, ali su gledali svoje kolege na zapadnim sveučilištima za koje ništa nije izgubljeno, nije došlo do nikakve promjene, oni su nastavili i dalje djelovati, posebno na kulturnom području.

Iako mnogi govore o Trumpu kao o eksplozivu kojim se ruši postojeći jednostranački poredak kojeg vodi ista elita, ideja izbora Trumpa kao konačnog rušenja Berlinskog Zida može djelovati preapstraktno i nejasno pa nećemo detaljnije ulaziti u to – ideja ionako nije moja, i nisam o njoj previše razmišljao. (Morali bi pratiti sve što se događa oko kampanje i u društvu da bi je shvatili.)

Možete čuti da je ovo godina prekretnice, godina u kojoj politička korektnost gubi svoj stisak nad Zapadnom civilizacijom, nekako se bojim da su ta razmišljanja preoptimistična i da Trump može u najboljem slučaju tek usporiti propadanje. Kada pogledate povijesne cikluse razvoja i propadanja društava, jasno je da dekadentnom – prezaduženom, ugodi-orijentiranom – Zapadu nema spasa. Inače, politička korektnost nije ista stvar kao pristojnost - ideja koju neki PK ljudi pokušavaju promovirati da bi prikrili svoj totalitarni stisak nad javnim prostorom i, sve češće, privatnim stvarima.

Potrebno je desetak stranica samo da nabrojite što se izdogađalo vezano uz kampanju, a da bi saznali što se događa morate pratite medije. Točnije, nekada ste morali pratiti mainstream medije, sada možete pronaći i izravne kanale. Ipak, s obzirom na važnost medija, istaknut ću da su se pojavili dokazi da mediji aktivno rade i manipuliraju u korist ljevičara. Tako imate dokaze o tome da su najveći mediji unaprijed dogovarali pitanja s Hillaryinom kampanjom, slali su im članke da ih urede prije objave, tražili ih zadatke kako da pristupe ostalim kandidatima itd. Zatim imate dokaze o nizu važnih medijskih ličnosti koje rade (prikriveno) za kampanju, direktor googlea nudi praćenje korisnika za potrebe kampanje, facebook i twitter prikrivaju konzervativne kanale i promoviraju ljevičarske vijesti itd. Najzanimljiviji mi se čine dokazi o tome kako Hillaryin stožer organizira nerede na Trumpovim skupovima i zatim medijski izvještava o nasilnim sljedbenicima Trumpa. Project Veritas (video ovdje) dokumentirao je proces u kojem ljevičari šalju ljude – nasilnike - da izazovu nerede kako bi poslije mogli govoriti o opasnom Trumpovu pokretu. Takve stvari ne iznenađuju nikoga, nisu prvi koji na taj način manipuliraju, ali javno snimanje i priznanja takvih planova ipak je nešto što je teško ignorirati.

Ukratko, stvarno nevjerojatne stvari...

Zaključak: Konzervativna vizija i program - Y. Levin

[Uvod || Antropologija || Sociologija || Epistemologija]

Nije slučajnost što taj pristup sada opisuju kao reformski-orijentiran, važno je shvatiti taj termin u kontekstu konzervativne intelektualne povijesti. "Reformski konzervatizam" se odnosi ne na pokušaj mijenjanja konzervatizma nego na promjenu Države u skladu s konzervativnim idejama o kojima smo govorili. Nudi pristup javnoj politici koja pokušava ne desetkovati Državu – smanjiti njenu veličinu neovisno o svrsi – nego ublažiti je transformirajući njen karakter kroz razumijevanje njene ispravne svrhe i odgovarajućih mehanizma programa i administracije.

Takav konzervatizam će se uključiti u detalje rasprava oko javnih programa, neće se ograničiti samo na apstraktnoj razini. Neki konzervativci izbjegavaju takve detalje, smatrajući da se radi o popuštanju tehnokratskom razmišljanju; Ali činjenica je da uključivanje u takve rasprave predstavlja jedini način transformiranja naših državnih institucija – ugrađivanje anti-tehnokratske skromnosti koja omogućuje stalno unaprjeđenje na konstruktivnoj stabilnosti. Hayekovim riječima:

"Sloboda u praksi ovisi o vrlo prozaičnim stvarima, a oni koji je žele očuvati moraju dokazati svoju predanost pažnjom na ovosvjetovne zabrinutosti javnog života i trudom kojeg su spremni uložiti shvaćanju pitanja koje idealist često smatra vulgarnim, ako ne i odbojnim."

Antropološki, sociološki i epistemološki stavovi koji daju konzervatizmu njegov oblik sugeriraju pristup javnoj politici koji javne probleme shvaća ozbiljno i koji vjeruje da država može igrati ulogu u stvaranju okruženja za njihovo olakšavanje – ali ta uloga mora gotovo uvijek biti podržavajuća, nikada vodeća. Uopće ne razmišljati o javnim programima i tvrditi samo da ih je potrebno imati manje znači prepustiti Ljevici da definira ulogu Države u skladu s ljevičarskim idejama ljudske osobe i društva, a Desnici preostaje samo da se cjenka oko veličine pogreške koju čine.

U Americi, takvo uključivanje u detalje javnih programa je posebno važno jer se ujedno radi o sredstvu spašavanja karaktera naših javnih institucija od destruktivnih distorzija progresivizma. Američki Ustav, kao što pokazuje i njegova struktura i djela njegovih autora, ukorijenjen je u vrsti skeptičnog stava prema ljudskoj prirodi i ljudskim sposobnostima koje su karakteristične za konzervatizam, i on promiče upravo stav da Država postoji kako bi stvorila zaštićen prostor unutar kojeg društvo može procvasti, a ne da Država ispunjava taj prostor ili da naređuje što će se događati unutar njega. Zbog toga Desnica obično smatra da su granice koje uspostavlja Ustav oslobađajuće (odnosno da stvara prostor u kojem mi uspijevamo), a Ljevica ga promatra kao ograničavajući (odnosno da Država zbog ustava ne može djelovati i pokrenuti ovu zemlju naprijed.)

Američki progresivci su uvijek bili nezadovoljni skromnom ulogom koju Država ima u našem sustavu i pokušavali su uvesti inovacije u javnu administraciju koja bi dala Državi puno veće ovlasti. Ključni zadatak konzervativnih reformatora u današnje vrijeme je obnova skromne ideje američke vlade u srži našeg sustava. Činjenica je da u tom zadatku moraju krenuti iz sustavu kakav postoji, moraju zagovarati promjene tog sustava, ali to ne smijemo pomiješati sa spremnošću na pristajanje uz progresivne pretpostavke koje su taj sustav kroz desetljeća izobličile.

Shvaćanje reformi kao obnove i restoracije bilo je ključno u konzervativnoj misli. Burke nam i tu može biti vodič. Burke se uvijek povezivao s pojmom "reforma" (čak je pokrenuo i i tjedni studentski časopis pod nazivom The Reformer, posvećen kulturi i umjetnosti.) Pojam je vrijedio za njega zato jer, suprotno običnoj inovaciji, radi se o želji zadržavanja najboljeg od dugopostojećih praksi i institucija dok se pokušava odgovori na najgore – kombinirajući, kao što je on to rekao 1790., "dva principa očuvanja i ispravljanja." Najveći državnici su oni koji su u stanju, "istodobno očuvati i reformirati". Burke je smatrao da su se najveći primjeri takvih reformi odvili u vrijeme najvećih kriza s kojima se Britanija suočila: "u dva kritična razdoblja Restoracije i Revolucije, kada Engleska nije imala kralja."[...]

Današnje konzervativne reforme mogu pronaći inspiraciju u ideji reforme koja koristi zdrave dijelove sustava kao model za one dijelove koji su iskrivljeni. Privilegirani smo što smo nasljednici sustava koji je uvelike dobro utemeljen i uređen, ali s vremenom se iskrivio tako da je zadatak današnjih konzervativaca uvelike zadatak reformacija i obnova koja bi rezultirala istinskom alternativom američkom statusu quou. Naše shvaćanje onoga što bi trebalo očuvati a što bi trebalo ispraviti treba biti vođeno antropologijom, sociologijom i epistemologijom konzervatizma.

To shvaćanje također mora biti vođeno i idealom ljudske slobode. Tu također konzervatizam ima jedinstveni doprinos.

Ideja slobode koja prečesto prožima naše političke rasprave ukorijenjena je u radikalnoj (ili progresivnoj) antropologiji koja ima visoko mišljenje o karakteru i racionalnosti čovjeka. Progresivci, i neki libertarijanci, na različite načine, zamišljaju da oslobađanjem pojedinca od svih vanjskih ograničenja možemo osloboditi njegove najplemenitije instinkte i ukloniti naše najveće društvene probleme. Oboje uzima zdravo za gotovo ljudskog pojedinca koji je sposoban odgovorno se nositi s ogromnom količinom slobode.

Ali takva osoba se rijetko javlja u prirodi. Puno češće, radi se o artefaktu određene vrste kulture, koja oblikuje građane sposobne za život slobodnog muškarca i žene – kulture koja usklađuje njihove želje s njihovim dužnostima kroz pravilo razumijevanje istih. Kada propuštamo uvidjeti potrebu za takvom kulturom moralne formacije, onda zamišljamo da je za slobodno društvo potreban samo nedostatak korozivne moralne prisile, a to znači da ćemo politikom tražiti moralno neutralni javni prostor.

Umjesto toga, kada shvatimo da naše slobodno društvo zahtijeva uspješnu privatnu kulturu moralne formacije za slobodu, skloni smo cijeniti i braniti institucije koje omogućuje i ostvaruju takvu formaciju. Radi se o, još jednom, posredujućim institucijama koje ispunjavaju prostor između pojedinca i nacionalne Države i koje daju odgovor na simultanu plemenitost i bezakonje ljudske osobe u osobnim terminima.

Te institucije su oslabljene posljednjih desetljeća, i učincima neprijateljskog progresivizma i promjenama američkog života na koje nisu prikladno odgovorile. Pogrešno bi bilo zamišljati da institucije samo čekaju, spremne i snažne, trenutak kada će se smanjiti liberalna skrbnička država da mogu ponovno preuzeti svoju ulogu; time bi ignorirali eroziju obitelji, zajednica, civilnog društva i tržišne ekonomije u eri skrbničke države. Posredujuće institucije je potrebno oživjeti, ojačati i osnažiti. To je još jedan važan razlog zašto konzervativci moraju obratiti pažnju na konkretne pristupe javnoj politici kako bi u konačnici javna politika postala manje važna i manje moćna.

Konzervatizam predan budućnosti slobodnog društva – utemeljen u shvaćanju ograničenja i dostojanstva ljudske osobe, cijenjenju vrlina naših bitnih društvenih institucija, i u shvaćanju sredstava kojima društvo unapređuje svoje znanje i odgovara na probleme – pokušavao bi dati našim posredujućim institucijama više slobode i moći kako bi im pomogao da obnove svoju snagu tako da i društvo može učiniti isto. Svaki plan programa platforme današnjeg reformirajućeg konzervatizma pokušava postići upravo to; umetnuti veću i značajniju moć u prostor između pojedinca i Države, i tako pomoći društvu da se bavi praktičnim problemima na način koji ojačava kapacitet za slobodu.

Cilj konzervativca u nacionalnoj politici ne može jednostavno biti imati manje istog: liberalna skrbnička država koja će koštati nešto manje. Cilj bi trebao biti transformirati američku Državu u skladu s konzervatizmom, u Državu koja djeluje kako bi održala i proširila prostor između pojedinca i države; ojačala obitelj, civilno društvo i tržišnu ekonomiju i kako bi njihove pogodnosti postale dostupne većem broju građana; pomoći siromašnima ne s ispraznim obećanjima materijalne jednakosti nego prednošću vertikalne mobilnosti.; ojačati srednju klasu uklanjajući nepotrebne terete s pleća roditelja i radnika.

Takva vrsta Države bi zasigurno bila jeftinija, ali to bi bio tek mali dio. Ona bi gradila na temeljima onoga najboljega što smo bili i na konzervativnom stavu o ljudskoj osobi i društvu. Pokazali bi glasačima zašto i kako bi takav pristup unaprijedio njihove živote.

Kako bi to postigli, konzervativci moraju prvo steći bolje razumijevanja što zapravo to oni imaju za ponuditi. Moramo političku privlačnost američkog konzervatizma – lice koje nudimo javnosti – učiniti značajno konzervativnijom, a time i principijelnijom i praktičnijom. Svatko od nas mora biti svjedok za viziju dobrog života koji je dostojan tog imena.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

PS

Već sam objavljivao o konzervatizmu – i društvenom konzervatizmu, prenosio sam tekstove konzervativnih autora, u nekima od njih izlagali su se principi konzervatizma i sažeta uvjerenja. Ipak, Levinov opis učinio mi se posebno zanimljivim, omogućuje bolje shvaćanje konzervatizma kao političke filozofije na više razina. (Posebno zanimljivo za one koji u Hrvatskoj pokušavaju govoriti o konzervatizmu.)

Unatoč tome što se Levin osvrće na američki konzervatizam, daje savjete koji su jako važni za situaciju našeg društva. Nalazimo se u poziciji u kojoj se nalazimo, moramo iz nje djelovati, pogrešno bi bilo prepustiti Ljevici da (i dalje) vodi društvo, da odlučuje u svim Državnim programima jer se mi možda niti ne slažemo da bi ti programi trebali postojati. Povezano, potrebno se baviti praktičnim stvarima, ponekad će to u našem društvo izgledati kao napuštanje konzervativne vizije i pristajanje na određenu vrstu etatizma - iako naravno da svi programi koje Ljevica naziva konzervativnim nisu stvarno konzervativni, ali potrebno je i takvo djelovanje. Ono što karakterizira konzervatizam je skeptičnost prema utopijama, zbog toga bi trebali biti dodatno oprezni da ne upadnemo u zamku očekivanja neke svoje utopije čijim bi stvaranjem nastao prostor da konzervativci napokon djeluju.

Uz sve što je Levin opisao, vrijedi istaknuti da ekonomija nije najbitnija. (Radi se o marksističkoj pogreški gdje se svi problemi svode na to područje.) Konzervativci imaju puno šire shvaćanje čovjeka i društva od toga. Komunizam nije konfiscirao samo imovinu nego sav prostor između Države i pojedinca.

Konzervativci su skeptični prema tehnokratskom upravljanju društvom, skupu centraliziranih eksperata koji izbacuju programe za upravljanje i društvenim pitanjima i razmjenom roba i usluga. Takve planove povezujemo s komunizmom, ali kao što sve češće možete čuti usporedbe, i današnja "liberalna demokracija" ponekad ne zaostaje puno. (Posebno je to prisutno u kritikama konzervativaca iz postkomunističkih država, ljudi prepoznaju stvaranje klime koju su već jednom osjećali, iako se detalji razlikuju.)

Levinov opis olakšava nam vidjeti koja je konzervativna vizija društva, ali svako društvo ima svojih posebnosti, konzervatizam u Hrvatskoj će imati sličnu viziju, ali on ne može biti kopija angloameričkog konzervatizma, povijesne i društvene okolnosti su drugačije.

Epistemologija: Konzervativna vizija i program - Y. Levin

[prethodno: Uvod: Antropologija: Sociologija]

Antropologija koja proizvodi sociologiju konzervatizma također dovodi do (usko povezano) epistemologije konzervatizma – iz razloga o kojima smo već govorili. Visoka očekivanja od ljudske osobe koje ima Ljevica usmjeravaju prema društveno viziji s velikim pouzdanjem u kapacitet racionalnog dizajna za oslobađanje pojedinca od tereta i obveza. Ova vizija podrazumijeva da možemo riješiti, ili barem ublažiti, društvene probleme konsolidirajući znanje u ruke jedinih legitimnih institucija zajedničkog djelovanja; vladinih institucija. Moderna znanost, uključujući modernu društvenu znanost, to omogućuje. Konzervativci kreću od vrlo različite pretpostavki o ljudskom znanju i sposobnostima. Kao što je već spomenuto, konzervativci obično vjeruju da je znanje društva, često stečeno kroz proces pokušaja i pogrešaka kroz generacije, podjednako sadržano u formama i strukturama njegovih institucija kao i u eksplicitnoj ekspertizi koju oni prenose i primjenjuju. To je jedan od razloga zašto konzervativci poštuju tradicionalne institucije. Trajna moralna ograničenja čovječanstva praćena su trajnim kognitivnim ograničenjima, a institucije društva postoje kako bi nam pomogle ublažiti bolne posljedice tih ograničenja – omogućuju da znanje društva bude više od sume znanja svih njegovih građana.

Jedan od velikih pogodnosti života u društvu je, kao što je Hayek istaknuo, mogućnost primjenjivanja na naše probleme i potrebe znanja koje mi sami ne posjedujemo, i zapravo, znanja koje nitko ne posjeduje – čak niti najupućeniji tehnokrati. Konzervativci nisu skloni dijeljenju progresivnog pouzdanja u tehničku ekspertizu, sumnjaju da ikoja skupina stručnjaka ikada može imati dovoljno znanja da ostvari upravljanje i administraciju koju Ljevica očekuje od vlasti. Naša antropološka i sociološka skromnost vodi nas do epistemološke skromnosti.

To ne znači da smatramo kako društvo nije sposobno postići značajne podvige primjenjenog znanja koje zahtijeva moderna, raznolika, dinamična nacija; nego smatramo da se ti podvizi mogu postići kroz institucije koje usmjeravaju društveno znanje od nižih razina, a ne kroz nametanje tehničkog znanja s vrha. Konzervativci, posebno američki, nisu fatalisti, i često smo prilično optimistični o američkim izgledima; ali mi smo radosni i puni nade upravo zato što krećemo s niskim očekivanjima – zato jer vjerujemo u kapacitet američkog društva da se s vremenom unaprijedi na dinamične, raspršene, decentralizirane i postepene načine; unatoč našoj sumnjičavosti prema sposobnosti okrupljenog tehnokratskog upravljanja da sve to popravi odjednom slijedeći određeni plan.

Spomenuto usmjerenje znanja odozdo je upravo ono što mnoge od naših posredujućih institucija društva čine, posebice kada se radi o rješavanju praktičnih problema. Jednostavno rečeno, radi se o procesu koji uključuje tri opća koraka, sva utemljena u poniznosti; eksperimentacija, evaluacija i evolucija.

Tržišta su prilagođena slijeđenju tih koraka. Poduzetnicima i poduzećima nude znatne poticaje da iskušavaju nove načine poslovanja i rada (eksperimentacija); ljudi na koje to utječe odlučuju koji način im se najviše sviđa (evaluacija); odgovori korisnika su ti koji odlučuju što će se zadržati, a što odbaciti (evolucija).

Opisani proces djeluje i daleko van eksplicitno ekonomske aktivnosti. Radi se o načinu na koji naša kultura uči i evoluira, načinu na koji se formiraju norme i navike, načinu na koji društvo "odlučuje" što će zadržati a što promijeniti. Radi se o učinkovitom načinu balansiranja stabilnosti s unapređivanjem, kontinuiteta s promjenama, tradicije s dinamizmom. Uključuje očuvanje srži s eksperimentima na marginama u pokušaji ostvarivanja najboljeg od oba.

Zbog toga konzervativci često posežu za vokabularom tržišta u javnim programima – ne radi se uvijek o stvarnim tržištima, nego o korištenju tih tri koraka u postizanju inkrementalnih unaprjeđenja. Vezano uz poznate probleme javnih programa poput unapređenje školstva, reduciranja siromaštva, ili kontrole troškova zdravstva, ovaj pristup može (1) omogućiti različitim pružateljima usluga da isprobavaju različite načine odgovaranja na potrebe; (2) omogućuje primateljima ili korisnicima tih usluga da odluče koji pristupi funkcioniraju za njih, a koji ne; i (3) time pružaju jasne dokaze koje pristupe treba zadržati, a koje odbaciti.

Nasuprot toga,vladini programi u modelu liberalne skrbničke države općenito ne dopuštaju niti jedan od tih tri koraka. Administrativna centralizacija i regulacija propisuju ekperimentaciju; korisnici usluga nisu ti koji odlučuju što funkcionira a što ne; te se razvijaju posebne interesne skupine vezane uz postojeće programe što otežava uklanjanje promašaja.

Konzervativci su skloni mišljenju da je društvo prekomplicirano da bi bilo podložno tehničkim rješenjima koja pretpostavljaju da mi već imamo sve odgovore i da je na vladi samo da ih nametne. Mi stoga vjerujemo da bi javni programi trebali ojačavati naše evoluirane, decentralizirane društvene institucije, pomoći svim građanima da sudjeluju u njima, te održavati prostor u kojem one mogu funkcionirati.

Ono što se danas zna nazivati konzervativnom reformskom agendom uvelike označuje različite načine odmicanja od modela skrbničke države prema tržišno orjentiranom modelu (ili modelu posredujućih institucija) u različitim područjima javne politike. Upravo to je uključeno u mogućnosti izbora u školstvu; tako izgleda konzervativni pristup reformi zdravstva; to je ono što Desnica ima reći za reformu skrbničke države; konzervativne ideje odnose se na puni raspon pitanja domaće politike.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

Sociologija; Konzervativna vizija i program - Y. Levin

[prethodno: Uvod || Antropologija]

Opisano razumijevanje položaja i značaja trajnih institucija upućuje, od antropologije, na sociologiju konzervatizma. Konzervativna vizija društva – na koju utječe i loše mišljenje o kapacitetima izoliranih pojedinaca da odgovore na društvene probleme i dobro mišljenje o pravima i slobodama tih pojedinaca – traži ostvarenje društvenih uređenja koja će ohrabrivati moralni napredak pojedinca te istodobno poštovanje ljudske slobode i dostojanstva. Njih pronalazi u posredujućim [eng. mediating] institucijama slobodnog društva – obiteljima, zajednicama, građanskim i vjerskim organizacijama, tržištima, itd. – onim institucijama koje se nalaze između pojedinca i države.

Cijenjenje tih srednjih razina društva je jedna od stvari koje najjasnije razdvajaju konzervativce od progresivaca. Američki progresivizam, još od svojih najranijih verzija, karakteriziran je dubokom sumnjom i neprijateljstvom prema posredujućim institucijama, za koje smatra da im nedostaje demokratski legitimitet i da utjelovljuje samo predrasude i nazadnost. Upravo zato što nisu racionalno dizajnirana nego su evoluirali postepeno, kao što je to slučaj s tradicijama, ove institucije za Ljevicu predstavljaju ostatke pred-demokratskog razdoblja koje je suprostavljeno logici moderne politike.

Thomas Paine bio je jedan od najranijih pobornika stava, koji je danas uobičajen na Ljevici, da društvo trebamo promatrati kao da se sastoji samo od pojedinaca i vlasti. Svi slojevi koji se nalaze između, tvrdio je 1791. godine, su ostaci mračnijeg doba i nemaju mjesta u političkom životu slobodnog društva. Takve institucije, Paine smatra, samo udaljavaju pojedinca od njegovih prava.

Ono što Paine nije uvidio, ali mnogi njegovi radikalni nasljednici uviđaju, je da definiranje društva kao pojedinaca i vlasti koje zastupaju njihove interese ne ostavlja mjesta za zajedničko djelovanja koje ne bi bilo Državno djelovanje. Uklanjanje prostora između pojedinca i države dokida načine na koje mi djelujemo po našoj slobodi te otvara put argumentima za široku ekspanziju uloge i moći vlasti.

Suvremeni progresivci to vide i često iznose argumente za djelovanje vlasti koji implicitno pretpostavljaju, bez da izričito brane, takvo viđenje društva. Primjerice, predsjednik Obama u svome drugom inaguracijskom govoru tvrdi da svijet koji se mijenja neizbježno zahtijeva veće oslanjanje na vlast jer je jedina alternativa radikalni individualizam:

"Američki narod ne može odgovoriti na zahtjeve današnjeg svijeta djelujući sam, baš kao što niti američki vojnici nisu mogli odgovoriti na sile fašizma ili komunizma s mušketama i paravojskama. Niti jedna osoba ne može školovati sve učitelje matematike i znanosti koji su nam potrebni da djecu pripremimo za budućnost, ili izgraditi ceste i mreže i istraživačke laboratorije koji će dovesti do novih poslova i poduzeća. Sada, više nego ikada, moramo te stvari raditi zajedno, kao jedna nacija i jedan narod."

Razmišljanje i o prošlosti i o sadašnjosti koje argument podrazumijeva je pogrešno. Oba dijele zajedničku grešku: odbacivanje posredujućih slojeva društva.

Ti slojevi su oduvijek bili u središtu konzervativnog shvaćanja društvenog života. Radi se o shvaćanju koje postavlja prava i dužnosti, ne u apstraktnom individualizmu, nego bogatom shvaćanju načina na koje naša društvena uređenja mogu, kroz generacije, dovesti do boljeg shvaćanja stalnih istina. Takvo shvaćanje je vjerojatno najbolje izraženo u Burkeovu odgovoru na radikalni liberalizam Thomasa Painea. Burke zapisuje;

"Mračni su i nedokučivi načini kojima dolazimo na svijet. Instinkti koji dovode do ovog misterioznog procesa prirode nisu naših ruku djelo; Ali zbog fizikalnih uzroka, nama nepoznatih, možda i nespoznatljivih, proizlaze moralne dužnosti koje smo, kao što smo u stanju savršeno shvatiti, obvezni neizbježno izvršavati. Roditelji možda ne daju pristanak njihovom moralnom odnosu; ali dali oni pristanka ili ne, obvezani su dugotrajnim opterečujućim dužnostima prema onima s kojima nisu nikad potpisali nikakav sporazum. Djeca ne daju pristanak njihovim odnosima, ali njihovi odnosi, bez njihovog pravog pristanka, obvezuje ih na njihove dužnosti; odnosno, ono podrazumijeva njihov pristanak jer je pretpostavljeni pristanak svakog racionalnog stvorenja potpuno suglasan predisponiranom poretku stvari. Ljudi se priključuju društvu socijalnim stanjem svojih roditelja, obdareni svim pogodnostima, opterećeni svim dužnostima vlastite situacije. [...] 

Ovo je možda najvažniji odlomak od svih u Burkeovim opsežnim djelima. Povezuje konzervativnu antropologiju ukorijenjenu u ograničenjima pojedinčeve moći i izbora, i konzervativnu sociologiju koja se izražava u kompleksnoj društvenoj topografiji života slobodnih ljudi. Pomaže nam uvidjeti veliku razliku između konzervatizma i progresivizma na više razina.

Kao prvo, ključno je uvidjeti da konzervativna sociologija započinje od obiteljskih obveza koje naglašavaju inherentna ograničenja moći izbora u ljudskom iskustvu. Veliki dio konzervativnog svjetonazora postaje jasniji kada shvatimo važnost koju pridodaje kulturnom kontinuitetu kao funkciji generacijskog prijenosa - na neizbježne odgovornosti koju ljudska prokreacija nameće svakoj generaciji. Veliki dio progresivnog svjetonazora postaje jasniji kada vidimo stupanj u kojem je ono oblikovana željom za oslobođenjem od tih obveza – i od implikacija osnovnih činjenica i karaktera ljudske prokreacije. Mnoštvo od onoga što nazivamo "svjetonazorskim pitanjima" u našoj politici uključuje rasprave oko toga je li takvo oslobođenje moguće ili poželjno – može li se riječ izbor proliti poput kiseline nad tradicionalnim društvenim uređenjima, nagrizajući sve veze između obveza i dužnosti, zbog čega će odgovornost postati opcijska.

Podjednako je ključno uvidjeti da društvena topografija koju Burke opisuje stoji na putu takve radikalne liberacije. Ljevica dugo smatra da je pretvaranje društva u pojedince i vlast nužan preduvjet za istinsku jednakost, a to znači i pravdu, i u principu i u praksi. Sociologija konzervatizma, koja shvaća društvo kao proizvod obitelji, zajednice, i skupa posredujućih društvenih struktura, sugeriraju da pravda u principu i praksi mora biti postignuta kroz naše evoluirane, tradicionalne institucije - a ne zaobilazeći njih - jer te institucije odgovaraju trajnom karakteru ljudske osobe.

Sociologija progresivizma predlaže, kao alternativu posredujućim institucijama društva, umjetne društvene strukture koje stvara tehnička ekspertiza ojačana Državnom vlašću – drugim riječima, vladine programe.

Trenutno živimo okruženi brojnim takvim programima, oni predstavljaju temelje liberalne skrbničke države. Namjena takvih programa je zamjena – i slabljenje – temelja tradicionalnog slobodnog društva. Ti programi nisu zamišljeni sa zlokobnim motivima; svakom od njih je namjena odgovoriti na stvarnu društvenu potrebu za koju progresivci misle da više ne može (i da nikada više neće moći biti) odgovorena posredujućim institucijama.

Zamijenivši funkciju tradicionalne obitelji, ili posla, ili civilnog društva, s javnim programima, progresivci se nadaju osloboditi pojedinca od nepravednog oslanjanjanja na druge. Oslanjanje na ljude koje poznajete je ugnjetavanje, podrazumijeva takva vizija, jer uvijek dolazi s moralnim i društvenim vezama; a ovisnost o većim, udaljenijim sustavima pogodnosti i pravila je oslobađujuće zato jer ona oslobađa od neopravdanog moralnog utjecaja tradicionalnih društvenih institucija. Prema njima, zdrava doza moralnog individualizma kombinirana sa zdravom dozom ekonomskog kolektivizma može stvoriti moćnu mješavinu slobode i jednakosti; a tu mješavinu možete postići kroz javne programe i institucije koje odgovaraju na materijalne probleme primjenom tehničkog znanja.

Konzervativci su se uvijek odupirali takvoj gruboj racionalizaciji društva i inzistirali su na lokalnom znanju, usmjerenom evoluliranim društvenim institucijama – od obitelji do građanskih i bratskih grupa do tradicionalnih vjerskih ustanova, dobrotvornih pokreta, privatnih kompanija i kompleksnih tržišta – koje će rezultirali boljim materijalnim rezultatima i boljim zajedničkim životom. Život društva ne sastoji se samo od raspoređivanja resursa, a ono što se događa u tom vitalnom prostoru između pojedinca i vlasti je stvar oblikovanja karaktera u barem istoj mjeri kao i materijalno stanje i stvaranje bogatstva.

Moralni individualizam pomiješan s ekonomskim kolektivizmom pruža osjećaj slobode samo zato što oslobađa ljude od odgovornosti u oba područja; Ali stvarna sloboda je moguća samo sa stvarnim odgovornostima. A stvarna odgovornost je moguća samo kada ovisite, i kada o vama ovise, ljudi koje poznajete. Drugim riječima, ona je moguća samo u prostoru između pojedinca i Države, prostoru kojeg Ljevica već dugo vremena želi ukloniti.

Ono što se odvija u tom prostoru odvija se izravno međuosobno – između roditelja i djece, susjeda i prijatelja, prodavača i kupca. Stoga odgovara na trenutne potrebe i posebno je oblikovano za karaktere, sentimente, potrebe ljudi koji su uključeni. Radi se osobnom odnosu. Takav zajednički život koji kreće od niže razine je ono što pokreće društvo. Iako je to nešto što se može ojačati javnim programima, nikada ga nije moguće zamijeniti centraliziranom administracijom, koliko god da su tehnički stručnjaci koji upravljaju programima sposobni.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

Antropologija: Konzervativna vizija i program - Y. Levin

[nastavak na prethodni post -Uvod:]

Američki konzervatizam se oduvijek sastojao od različitih škola društvene, moralne, političke i ekonomske misli; ali su sve one ujedinjene, u općenitom smislu, skupom antropoloških pretpostavki koje ih razlikuju od većine američkih progresivaca.

Konzervativci promatraju ljudsku osobu kao nepopravljiv skup kontradikcija; palo i nesavršeno biće stvoreno na božansku sliku, stvorenje koje posjeduje fundamentalno dostojanstvo i neotuđiva prava, ali stvorenje koje je sklono pretjerivanju i grijehu, uvijek u potrebi za samo-ograničavanjem i moralnom formacijom. Takvo uzvišeno, iako sumorno, poimanje čovjeka, na koje je utjecala mudrost Zapadnih religija, razlikuje konzervativce i od libertarijanaca i progresivaca; nalazi se u srži većine konzervativnog razmišljanja o društvu i politici.

Za početak, takvo poimanje rezultira niskim očekivanjima o ljudskom stanju i udaljuje nas od utopističkih ideja. U modernoj povijesti Zapada, konzervatizam se često iskazivao kao anti-utopijsko vjerovanje, odbijanje vjerovanja da trajni ljudski problemi mogu biti konačno rješeni nekim novim uvidom, pametnim sustavom, ili vođom transformatorom. Najdublji i najosnovniji ljudski problemi javljaju se nanovo u svakog generaciji zato što su svojstveni ljudskoj osobi – radi se o problemima i ograničenjima koje treba prepoznati, na koje treba odgovoriti, baviti se njima i prilagoditi im se, ali oni nikada ne nestaju. Niti jedna društvena organizacija bilo koje vrste ne može trajno nadvladati te probleme zato jer ljudsko biće može biti shvaćeno samo kao individualno i osobno stvorenje - iako u svojoj osnovi društveno. Moralni napredak se u konačnici mora postići kroz transformaciju duše pojedinca, a ne društva kao cjeline.

Činjenica da su ta ograničenja inherentna ljudskoj vrsti dovodi konzervativce do zaključka da iskustva različitih generacija neće biti međusobno fundamentalno različita - ili drugim riječima, ljudska narav nema povijest. Neovisno o tome koliki intelektualni i materijalni napredak neko društvo može postići, svako dijete koje ulazi u to društvo ući će u njega s istom spremom kao i svako drugo dijete rođeno u svakom drugom mjestu u svakom drugom trenutku . Kada bi propustili uvesti sljedeću generaciju djece u civilizirani način života to ne bi samo ugrozili inovaciju, nego bi dovelo u pitanje sam kontinuitete te civilizacije. Zbog toga konzervativci rijetko kad misle da je naše društvo na pragu utopije, i često - možda i prečesto - smatraju da je na pragu raspada. Radi se o ključnom razlogu zašto konzervativci toliko brinu o kulturi.

Razumijevanje ljudske pale naravi često rezultira niskim očekivanjima konzervativaca, ali upravo zbog tih niskih očekivanja smo puno zahvalniji za uspjehe društva nego što smo razljućeni promašajima.

Progresivci imaju puno viša očekivanja. Otvoreni su za mogućnost usavršavanja čovjeka, i smatraju da imaju formulu kako to postići, a stalni neuspjesi u tome ih razljućuju. Kada su konzervativci gnjevni, radi se o tome da je nešto vrijedno izgubljeno; progresivci će češće biti gnjevni zbog održavanja status quoa.

Zahvalnost za ono što je dobro u društvo, i sklonost odgovaranja na promašaje tako što ćemo nadograđivati na onome što je uspješno umjesto da krećemo ispočetka, kod konzervativaca izaziva poštovanje prema starim društvenim institucijama – onim institucijama koje su cijenile generacije ljudi koje su bile suočene s istom vrstom osnovnih ljudskih problema s kojima se suočavamo i mi. Radi se o ključnom razlogu zašto su konzervativci tradicionalisti, skloni štićenju postojećih načina.

Običaji i institucije koje su preživjele test vremena (a radi se zapravo o procesu pokušaja i pogreški, generacija za generacijom) su, vjerojatno je, najbolji način, uz prilagodbu, odgovaranja na vječne ljudske izazove i trajne ljudske potrebe, a to znači i omogućavanje istinskog napretka. Izgledno je da posjeduju više znanja no što smo mi u stanju primijetiti, i više znanja od bilo kojeg skupa tehničkih stručnjaka, koliko god da su sposobni. Veliki dio mudrosti društva sadržan je u strukturi takvih običaja i institucija – prenosi se ne samo kao znanje nego i kao praksa.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

Uvod: Konzervativna vizija i program - Y. Levin

Čovjek nije primarno svjedok protiv nečega.
Radi se samo o posljedici činjenice da je on svjedok za nešto.

Whittaker Chambers, Witness

Posljednjih godina, konzervativci su upali u potpuno opozicijski mentalitet u američkoj politici. Imali smo dobre razloge za to, agenda obamine administracije često je pokretana političkom filozofijom koja je neprijateljska prema onome što konzervativci žele obraniti – a to je: uređena individualna i ekonomska sloboda, kulturni tradicionalizam, osobna odgovornost, civilno društvo, vjerska sloboda, predanost radu, vjerovanje u Ameriku kao nadu za čovječanstvo. Izazvani na tim frontama, konzervativci su reagirali defenzivno, tvrdeći da se radi o ozbiljnim zabludama Takav odgovor je nužan i prikladan, ali je ujedno i opasno nedostatan.

Takva reakcija je opasna jer konzervativci koji žele postići uspjeh na izborima trebaju ponuditi glasačima nešto više od protivljenja tuđim idejama. Također je opasna jer pridonosi dojmu (kojeg često imaju i sami konzervativci) da je Desnica tek kočnica Američkog života, a Ljevica je ta koja upravlja volanom – ili da konzervativci jedino žele liberalnu skrbničku državu koja će biti nešto jefitnija no što je to u planovima Ljevice.

Ali naše opozicijsko razmišljanje je opasno iz dubljeg razloga: dovodi nas u opasnost da zaboravimo ono što zapravo pokušavamo obraniti i podržavati, reducira konzervatizam na iskazivanje nostalgije i gnjeva. Nostalgija i gnjev su konfuzne i nefokusirane sile u političkom životu. Imaju svoju ulogu, ali ne mogu poslužiti kao organizacijski principi. Organizacijski principi političkog pokreta moraju uključivati neku viziju dobra cjeline – odnosno, neku ideju načina na koje naše društvo mora pristupiti svom zajedničkom životu, nešto što može uvjeriti širu javnost i ujediniti sve strane u službi zajedničkih privlačnosti i nada, ne samo zajedničkih frustracija ili zamjeranja.

Današnji konzervatizam ponekad ostavlja dojam da su sve donedavno organizacijski principi američkog života bili očiti svima, i da su utjelovljivali političke prakse nacije. Kada bi takav opis bio točan, onda bi konzervativci bili ti koji brane ugroženi status quo i ne bi se morali truditi pri objašnjavanju za što se zalažu. Takvo razmišljanje je pogrešno. Organizacijski principi našeg nacionalnog života su oduvijek bili izrazito osporavani; američka politika je podrazumijevala oštre sukobe Ljevice i Desnice od samih početaka; a Ljevica je, u nekim važnim stvarima, bila dominantna sila barem u posljednjoj trećini života naše nacije. Progresivizam je uvelike definirao status quo kroz proces iskrivljavanja ustavnog sustava kojeg konzervativaci ističu kao ispravan ideal.

Da bi promovirali svoje vrijednosti, konzervativci trebaju ponuditi našu viziju kao istinsku alternativu status quou. Potrebno je apelirati na širu javnost i u praktičnim i u teorijskim stvarima; a to znači simultano se baviti i svjetovnim stvarnostima upravljanja, i principima te filozofijom koja je temelj naše ideje ispravnog karaktera društva i politike. Drugim riječima, to zahtijeva politički program koji se poziva na konzervativnu antropologiju, sociologiju, i epistemologiju; vizija konzervativaca mora se izražavati i u terminima političke filozofije i u terminima javne administracije.

To znači da su današnjoj Desnici potrebni i čvršći temelji u osnovama konzervativne tradicije u Američkoj politici i praktičniji prijedlozi političkih programa koji mogu odgovoriti na potrebe i želje javnosti. [...]

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga

Raširena je čudna ideja da bi stare knjige trebali čitati samo profesionalci dok bi amateri trebali čitati samo moderne knjige. Kao predavač Engleske Književnosti primijetio sam da će prosječni student koji želi saznati nešto o Platonizmu kao zadnju stvar uzeti neki od prijevoda Platona i pročitati Symposium. Draže mu je pročitati neku dosadnu modernu knjigu koja je deset puta dulja, o svim tim "izmima" i utjecajima, koja će jednom u dvanaest stranica spomenuti što je Platon stvarno rekao. Pogreška nije potpuno negativna jer je rezultat poniznosti. Student se boji suočiti s velikim filozofom licem u lice. Misli da nije spreman i da ga neće shvatiti; ali kada bi znao, veliki čovjek je, samo zbog svoje veličine, puno razumljiviji od njegovih modernih komentatora. Najskromniji student će moći shvatiti, ako ne sve, onda veliki dio onoga što je Platon rekao; ali jedva tko može shvatiti neku modernu knjigu o Platonizmu. Zbog toga je oduvijek moje učiteljsko nastojanje bilo da uvjerim mlade kako je znanje iz prve ruke ne samo vrjednije, nego je obično lakše i ugodnije za stjecanje.

Takva pogrešna sklonost modernim knjigama (i izbjegavanja starih) najizraženija je u teologiji. Kod skupina kršćanskih laika koji proučavaju teologiju možete biti gotovo sigurni da ne čitaju Sv. Luku, Sv. Pavla, Sv. Augustina, Sv. Tomu Akvinskog, Hookera, ili Butlera nego čitaju M. Berdyaeva, M. Maritaina, M. Niebuhra ili Sayers ili čak mene.

To mi se čini naopakim. Naravno, s obzirom da sam i ja pisac, ne želim da prosječan čitatelj ne čita moderne knjige, ali ako mora čitati samo stare ili samo nove, savjetovao bih mu da čita stare. To bih mu savjetovao upravo zato što je amater i stoga puno nezaštićeniji od opasnosti isključivo suvremene dijete. Nova knjiga je još uvijek pred sudom, i amater nije u stanju prosuđivati o njoj. Potrebno ju je suočiti s razrađenom Kršćanskom misli kroz stoljeća, a njene prikrivene implikacije (koje su često nepoznate i samome autoru) moraju biti rasvijetljene.”

C.S. Lewis, Iz Predgovora On the Incarnation, Sv. Atanazije

Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma

"Čitanjem Velikih Knjiga oslobađamo se modernih nepromišljenih pretpostavki i vremenskog provincijalizma".

N.N.

Pojam "Velikih Knjiga" (eng. Great Book) odnosi se na knjige koje su se kroz stoljeća pokazale, i koje su prepoznate od ljudi različitih generacija, kao one koje predstavljaju temelje Zapadne kulture.

Sam pojam i lista knjiga se razlikuje ovisno o tome tko ih predstavlja, ponekad lista ima nekoliko stotina djela, nekada čak i više tisuća. Filozof Adler popularizirao je (dobro) čitanje Velikih Knjiga, a neki od njegovih kriterija za uvrštavanje knjiga na popis su; mora imati suvremenu važnost odnosno relevantnost za probleme našeg vremena; knjigu možete čitati nanovo što znači da pri svakom čitanju otkrivate nešto novo i korisno; knjiga je povezana s velikim idejama i velikim problemima koji su zaokupljali mislioce kroz dvadeset i pet stoljeća.

Adlerova lista sadrži i mnoge knjige koje ne djeluju, barem meni, toliko velike i dobre, iako su nažalost bile značajne – a neke nisu možda niti toliko značajne.

Prema Adleru, pogrešno je smatrati da velike knjige čitamo i proučavamo zato što sadrže istinu, naravno neke od njih sadrže istinu, ali često ćemo pronaći pogreške i zablude. Ne samo da one neizbježno sadrže međusobne kontradikcije nego i autori proturječi sami sebi.

Istina je jedna, a da bi je uvidjeli potrebno je ispraviti pogreške i razriješiti kontradikcije.

U eseju Winged Words: The Importance of Reading & Discussing Great Books možete se upoznati s jednim pogledom na čitanje velikih knjiga.

Čitajući velike knjige, upoznajete se s kulturnom i intelektualnom tradicijom Zapadne civilizacije; upoznajete se s temeljnim radovima koji su oblikovali društvenu, političku, filozofsku i znanstvenu misao. Na taj način se oslobađate neznanja o vlastitom podrijetlu.

Oslobađate se od uvjerenja da nas svi ti "mrtvi bijeli muškarci" nemaju čemu podučiti, da smo danas napredni. Oslobađa nas od misli da znamo više od velikih autora samo zato jer živimo kasnije od njih, da živimo u naprednijim vremenima.

Pruža nam odmak od trendova, moda, ukusa, mišljenja i političke korektnosti naše trenutne kulture. Promatramo svijet kroz tuđu perspektivu, perspektivu koja je puno veća, dublja i promišljenija od naše vlastite.

Čitanje velikih knjiga oslobađa od arogancije i vremenskog provincijalizma.

PS

Jedna ilustracija našeg stanja. Ovako moderni liberali upozoravaju prije čitanja Kantovih kritika;

"Ova knjiga je plod svog vremena i ne odražava iste vrijednosti koje bi odražavala da je pisana danas. Roditelji će možda poželjeti raspraviti sa svojom djecom o promjenama u pitanjima rase, roda, seksualnosti, etniciteta i međusobnih odnosa koje su nastupile od vremena pisanja knjiga prije nego što im dopuste da pročitaju ovo klasično djelo."

Što god vi zamjerali Kantu, možete se opustiti jer znamo da bi on danas razmišljao baš poput nas.

Scruton o multikulturalnom obrazovanju

Popularno je govoriti o "multikulturalnom obrazovanju", obrazovanju koje bi trebalo biti suprostavljeno "monokulturalnom". Problem je što provođenje takvih odgoja teško možemo nazvati "multikulturalnim", ne možemo ga zvati niti "kulturalnim" jer nikakvu kulturu ne prenosi.

Nasuprot današnjih naprednjačkih programa, imamo tradicionalni odgoj u kojem, kao što napominje Sruton (iz The Plague of Multiculturalism);

... naši djedovi su proučavali jezike, vjere i literaturu drevne Palestine, Grčke i Rima; odrasli su uz arapske bajke, njemački folklor i glazbu, mediteransku umjetnost i arhitekturu; te svjetsku povijest. Ako riječ "multikulturalno" znači išta, onda se sigurno treba primijeniti na njihov kurikul.

U današnjem multikulturalnom obrazovanju druge kulture se ne proučavaju kako bi nešto naučili o njima nego da bi se spriječio prijenos vlastite, da bi se osiguralo odbacivanje vlastite kulture u korist naprednjačkih utopijskih planova u kojima nijedna kultura nije bitna. (Relativizam, a ne istina. Adolescentni naprednjački aktivisti umjesto velikana vlastite civilizacije.)

Povezano, nedavno smo mogli čuti da je potrebno izbaciti značajna djela Zapadne civilizacije (i neka temeljna djela nacionalne književnosti) i zamijeniti ih suvremenim popularnim književnicima kako bi lektira bila relevantnija, da probudi interes mladih za knjigu i da ih pripremi za život.

Ideja da su oni koji čitaju trenutno popularne autore dobro obrazovani, a oni koji čitaju Odiseju izgubljeni ne čini se baš uvjerljivom - zapravo je apsurdna, ali suzdržat ćemo se od oštrijih komentara. Moderni autori će biti uskoro zaboravljeni, njihova djela možda imaju neku trenutnu relevantnost, ali već za godinu dana polako nestaju. Nasuprot toga, velike knjige imaju trajnu relevantnost, trajnu vrijednost za probleme s kojima se ljudi suočavaju ne samo sada, nego svake godine svakog stoljeća.

To je lagano prepoznati čak i onima poput mene koji nisu vidjeli prevelikog smisla u svom tom poduhvatu čitanja lektira, i koji su to, barem u svoje vrijeme - a djelomice i sada, promatrali kao opterećenje svom obrazovanju.

Oni koji čitaju velika djela Zapadne Civilizacije i nacionalne književnosti imaju pristup akumuliranoj stoljetnoj mudrosti, a oni koji čitaju moderna djela samo ojačavaju svoj vremenski provincijalizam.

Ipak, treba prepoznati da izbacivanje važnih stvari može imati i dobre efekte. Mnogi će se morati prestati pretvarati - uključujući pretvaranje pred samim sobom - da imaju razumijevanje tema o kojima su nešto samo površno čuli. Nažalost, neće niti znati da postoji nešto takvo, ali kada čuju za to, znati će da to ne poznaju.

(Povezano je to i s vjeronaukom, iz nekog razloga mnoštvo ljudi smatra da su stručnjaci za sve filozofsko-teološke kontroverze jer su u školi crtali uskršnja jaja na vjeronauku.)

O čitanju knjiga i načitanosti

Filozof Mortimer Adler u knjizi How to read a Book zapisuje;

Prije nego što nastavimo, možda je potrebno naglasiti, još jednom, da ova pravila analitičkog čitanja opisuju idealnu izvedbu. Malo je ljudi ikada pročitalo bilo koju knjigu na taj način, a i oni koju su pročitali, vjerojatno su pročitali tek nekoliko knjiga na taj način. Međutim, ideal ostaje mjera uspjeha. Dobar ste čitatelj u mjeri u kojoj mu se približavate. Kada kažemo da je netko (dobro) načitan, trebamo imati taj ideal na umu. Prečesto koristimo tu frazu kao da označuje količinu, a ne kvalitetu čitanja. Osobu koja čita puno (naširoko), ali ne čita dobro treba žaliti, a ne hvaliti. Kao što je Thomas Hobbes rekao "Da sam pročitao toliko knjiga kao što većina ljudi čita, bio bih glup poput njih."

Veliki autori su uvijek bili veliki čitatelji, ali to ne znači da su pročitali sve knjige koje su, u njihovo vrijeme, bile navedene kao neophodne. U mnogim slučajevima, čitali su manje knjiga no što se sada zahtijeva na većini fakulteta, ali ono što su čitali, čitali su dobro. Zato što su savladali te knjige postali su kolege (vršnjaci) njihovih autora. Oni sami su postali autoritet. U prirodnom tijeku događaja, dobar učenik često postaje učitelj, a upravo tako i dobar čitatelj postaje autor.

Naša namjera ovdje nije nam odvratiti vas od čitanja prema pisanju. Želimo vas podsjetiti da se približavate idealu čitanja knjige primjenjujući pravila koja smo opisali pri čitanju jedne knjige, a ne da ostanete površno upoznati s velikim brojem knjiga. Naravno, postoji puno knjiga vrijednih čitanja, Postoji još veći broj knjiga koje treba samo pregledati. Kako bi postali načitani, u svakom smislu te riječi, morate koristiti svoje vještine diskriminirajući – čitajući svaku knjige prema njenim zaslugama.

PS

Svakodnevno možemo čuti da je potrebno čitati knjige, da ljudi ne čitaju dovoljno, da mladima treba približiti knjige itd. Ali veliki broj knjiga – posebno suvremene književnosti - samo troši vrijeme čitatelja, otupljuju njegove kritičke osjećaje i narušavaju senzibilitet.

BGC u postu "Books are (mostly)bad, but necessary" ističe;

Znak kulturnog propadanja je fetišistička valorizacija "knjiga" - primjerice kada ljudi hvale knjige kao takve, ili kada kažu da je dobro da djeca čitaju knjige.

Većina knjiga, posebno većina novih knjige, nisu samo ne-toliko-dobre nego su zapravo vrlo loše, ne samo da su loše napisane, nego imaju loše teme, promoviraju opasna ponašanja, ohrabruju nemoral i napadaju vrline. 

Pogledajte izlog lokalne knjižare, ili internet dobavljača – pogledajte listu najprodavanijih – knjige su zlokobne, a mnoge su zapravo zle. Knjige čine veliku štetu. 

Naravno, BGC nakon toga ističe da su knjige i dobre, da su nezamjenjive za naše spasenje u javnoj sferi koja je tako neprijateljski nastrojena prema Dobroti; ali radi se o maloj manjini knjiga, većinom starijih – a te knjige ćete morati pronaći sami jer ih se ne nameće agresivno kao one knjige koje su loše.

Dobre knjige je danas lakše no ikad pronaći, ali čak i najbolje knjige mogu učiniti samo pola stvari, drugu polovicu posla mora učiniti čitatelj. Jedna od ideja koju i Adler razrađuje u već spomenutoj knjizi koja se bavi načinima na koje je potrebno pristupiti različitim tekstovima i što možete naučiti iz njih. (Knjigu možete lagano pronaći za preuzimanje što ne bi bio gubitak vremena.)

---

Da ne bi bilo zabune; Adler ne piše o čitanju loših knjiga nego o lošem čitanju knjiga – posebno onih dobrih. Objašnjava umijeće čitanja, fleksibilnu primjenu osnovih pravila na različite vrste tekstova.

Piše zbog onih koji su pročitali puno knjiga, ali pogrešno. Onih koji su neuko načitani. Pismene neznalice koje čitaju puno, ali ne dobro.

Možda bi sljedeći primjer mogao ilustrirati poantu; Zamislite nekoga tko je prošao samo jedan stručni udžbenik, ali prošao ga je detaljno, upoznao se s područjem, promislio o svemu, u stanju je rekonstruirati predstavljeno, usporediti s dosada poznatim itd. i nekoga tko površno čita mnoštvo knjiga povezane tematike bez ikakvog dubljeg razumijevanja i koristi. Tko je od njih učeniji i načitaniji? Nedavno su bili popularni tečajevi brzog čitanja, Adlerova knjiga i savjeti su suprotnost takvim tečajevima (barem kako ih ja zamišljam, nisam baš upoznat). Zamislite da "brzo pročitate" knjigu matematičkih teorema, koja bi korist bila od toga?

Propovijedanje Evanđelja – riječima

Pročitavši naslov, mogli ste se zapitati pa kako drugačije? Iznenadili bi se što sve ljudi propagiraju ovih dana. Budziszewski objašnjava u The New Evangelization and the Old Excuse (spominje inače vjerne, opisano je češće kod onih koji nisu vjerni, koriste to kao svojevrsno opravdanje za različite grešne prakse);

Ponekad možete čuti inače vjerne osobe koje kažu da iako nikada ne razgovaraju sa svojim prijateljima o svojoj vjeri, pokušavaju živjeti na takav način da njihov život svjedoči Evanđelje. U prilog te ideje koristi se lažni citat Sv. Franje. Ne, on nije rekao "uvijek propovijedajte Evanđelje, a kada je to nužno, koristite riječi."

Problem s idejom da budete toliko dobri da riječi postaju nepotrebne je u tome što nitko od nas nije toliko dobar. Čak i kada bi bilo tako dobri, naši prijatelji bi trebali riječi da znaju što je dovelo do toga.

Krist je koristio riječi, ne bi li bilo čudno kada bi naš život bio bolje svjedočanstvo od Njegova?

Shvaćanje slobode – klasično i moderno

Među klasičnim mislocima, pojam "sloboda" odnosi se ne na nedostatak vlasti, nego na određenu vrstu vlasti – bilo da je ona nad više ljudi, pojedincem ili određenim aspektom čovjeka.

Prema tome, u političkom smislu, narod se smatrao "slobodnim" ako je kolektivno vladao samim sobom (umjesto da je bio pod palicom tiranina). U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je smatran "slobodnim" zato jer je vladao sobom (umjesto da je njima vladao gospodar).

U moralnom smislu, čestit čovjek je smatran "slobodnim" jer njime vlada princip koji izražava njegovu narav, njegov razum – suprotno toga da je izložen milosti i nemilosti vlastitih žudnji. U vjerskom pak smislu, kršćanin je smatran "slobodnim" zato što je služio Autoru vlastita bića, na čiju sliku je stvoren, od kojeg odvojen ne bi stvarno bio on, jer biti odvojen od onoga na čiju sam sliku stvoren znači biti odvojen od vlastita bića.

Značenje pojma se promjenilo.

Dokle god ne razmišlja previše o tome, moderni čovjek će smatrati da je sloboda ne sloboda od pogrešne vrste vladavine, nego sloboda od vladavine. U političkom smislu, narod republike je slobodniji od naroda tiranije samo ako sebi odredi manje zakona no što bi to učinio tiranin. Štoviše, jedina istinska sloboda bila bi anarhija, koja uopće nema pravila, iako takva sloboda zna ispasti nezgodna. U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je slobodniji od roba ne zato što vlada samim sobom, nego zato što je u mogućnosti činiti ono što želi.

U moralnom smislu, čestit čovjek je slobodniji od izopačenog samo ako njegov razum postavlja manje ograničenja njegovoj volji od onoga što zahtijevaju njegove želje. Jedina istinska sloboda je slijediti ono što osjećate u tom trenutku. Međutim, to možete zamaskirati i nazvati "autonomija", kao da smo bogovi, iako je stanje prije podljudsko nego nadljudsko.

U vjerskom smislu, osoba je slobodna samo ako ne služi nikome i ničemu. Prema takvom razmišljanju Bog je poput tiranina, a to znači da je ateist jedini slobodni duh. No, nastavljajući s modernim rezoniranjem, neki smatraju da niti ateisti nisu istinski slobodni ukoliko služe ciljevima ateizma.

Kulminacija moderne ideje je da nitko nije istinski slobodan osim ako ne čini ono što čini samo zato što to čini; osim ako nema nijedan razlog za činjenje bilo čega; osim ako njegovi izbori nemaju smisla. U tom smislu, slobodna nije toliko nezgodna koliko je uzaludna, a ljudska egzistencija je apsurdna. A upravo to i zaključuju takvi ljudi.

Prilagođeno prema How the Meaning of Liberty Did and Didn’t Change, autor je J. Budziszewski.

PS

Je li moderno shvaćanje slobode zapravo nihilizam? D.B. Hart održao je predavanje koje razrađuje tu temu (i proširuje ono što je prethodno navedeno);

Nihilism and Freedom: Is There a Difference?

(1:41:26)

Sloboda, klasično shvaćena, znači da ste slobodni činiti dobro; a Dobro je određeno našom prirodom. Drugim riječima, volja je ta koja slijedi razum. Današnje pak shvaćanje slobode znači da podilazite svojoj volji bez ikakvog ograničenja, razum je rob volje. "Oslobođenje" je dovelo do toga da volja nije podređena nikakvom poretku, volja je podređena samoj sebi, nadređena je prirodi (i ostalim okolnostima).

Promjena shvaćanja slobode je rezultat promjene metafizičkih uvjerenja, ali vrijedi i obratno. Uživajući u svojim novim "slobodama", moderan čovjek nema problema izabrati metafizička uvjerenja kako to njegova volja nalaže.

Ne mislim da je moderno shvaćanje slobode ispravno, ali bitno je naglasiti promjenu. (Povezano vidi starije postove;  O redu i slobodi – R. Kirk, Libertarijanci i prirodno pravo, Sloboda i slobode - N.G.Davila, Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu, kategorija prirodno pravo.)

Ipak, primijetio sam zanimljivu izjavu sutkinje za mladež koja podupire izlaganje djece nemoralnim praksama jer tvrdi da će im to omogućiti kasnije da slobodno izabiru što žele. No, takvo što iznenadilo bi mnoge antičke filozofe koji su smatrali da je stjecanje dobrih navika u mladosti najvažnije. Prema njima, dobar karakter je nešto što stječete odgojem i navikom, ponašate se ispravno ne zato što imate određene vrline, nego imate te vrline jer se ponašate ispravno. Naravno, sutkinja mora biti toga svjesna, ono što je zapravo htjela reći da su te nemoralne prakse poželjne, odnosno da nisu nemoralne; samo je odlučila to predstaviti kroz pitanje slobode.

Injekcija moderne slobode