Čega se bojao monah u susretu sa zvijeri - Wetta, Pustinjski oci

Otac Nesteros Veliki šetao je pustinjom s bratom kada im se ispriječila strašna zvjer. Oboje su pobjegli. Razočaran, brat ga upita; "Ti si Nesteros Veliki, čega si se bojao?"

"Bojao sam se", odgovori starac, "ukoliko ne bih pobjegao, hvalio bi me ljudima koliko sam hrabar."

(Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")

PS

Pustinjski oci, duhovni atleti kako ih na jednom mjestu naziva, proveli su svoje živote boreći se sa, između ostalog, svojim egom.

Wettina priča je sigurno iznenađujuća i zbunjujuća mnogima, a on je navodi kao primjer da nikada ne znate koje su motivacije drugih ljudi. Pretpostaviti loše motivacije kod drugih nije uvijek ispravna stvar.

Priče pustinjskih otaca imaju elemente humora u sebi koje Wetta još naglašava, ali nije teško prepoznati nešto slično - možda ne tako često vezano uz krepost hrabrosti, ali u nekim drugim područjima. Primjerice kada govorimo o davanju milostinje, pobožnosti itd. Možete se naći u opasnosti da vas optuže jer, prema njima, ne posjedujete stvarno vrlinu koje iskazujete - nitko nije prorok u svome selu, a možete se naći i u opasnosti da počnete razmišljati na ohol način o svojoj poziciji. (Ipak, određene situacije iziskuju određene kreposti, neovisno o ljudskim obzirima.)

---

Pronašao sam još dvije verzije priče;

"Kada je Nesteros Veliki šetao pustinjom sa svojim bratom, vidjeli su zmaja i pobjegli. Brat je rekao: ‘Jesi li se bojao, abba?’ Nesteros je odgovorio: ‘Nisam se bojao, sine moj. Ali bilo je ispravno pobjeći od zmaja, da to nisam učinio morao bih pobjeći od uobraženosti."

ili

"Abba Nesteros Veliki šetao je pustinjom s bratom, a ugledavši zmaja pobjegli su. Tada mu je brat rekao; "Zar se i vi bojite, oče?" Starac odgovori: Nisam se bojao, sinko, ali mi je koristilo pobjeći od zmaja, inače ne bih pobjegao od duha taštine."

O (ne)vjerovanju u Euharistiju - Pascal

Kako mrzim te gluposti nevjerovanje u Euharistiju, itd! Ako je Evanđelje istinito, ako je Isus Krist Bog, kakve teškoće ima u tome?

Blaise Pascal, Pensées (224)

PS

Pascal se na još nekoliko mjesta osvrće na Euharistiju (npr 789; Euharistija među običnim kruhom, bez izvanjske razlike, kao što je Krist ostao nepoznat među ljudima) ili u pismu  Mademoiselle De Roannez (listopad, 1656); 

Kad bi se Bog stalno otkrivao ljudima, ne bi bilo vrline u vjerovanju; a ako se ne bi nikada otkrivao, bilo bi malo vjere. [...]

I u konačnici, kada je želio ispuniti obećanje koje je dao apostolima da će ostati s ljudima sve do svog konačnog dolaska, odlučio je ostati u najčudnijoj i najneobičnijoj tajni od svih, pod prilikom Euharistije. [...]

Heretični kršćani su ga prepoznali kroz njegovu ljudskost i štuju Isusa Krista Boga i čovjeka; ali prepoznati ga pod prilikama kruha je svojstveno samo katolicima; samo su oni tako prosvijetljeni od Boga. Ovom razmatranju možemo dodati tajnovitost Božjeg duha skrivena u Svetom Pismu jer postoje dva smisla; doslovno i mistično; a židovi, koji su shvatili samo jedno, nisu gledali na drugo [... ] i u konačnici, heretici, videći savršen izgled kruha u Euharistiji, ne misle vidjeti u njemu drugu supstancu.

povezani raniji postovi; Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe, kategorija pascal itd.

O važnosti Euharistije – CS Lewis

Troje razvija Kristov život u nama. To su: krštenje, vjerovanje i otajanstveni čin koji različiti kršćani zovu različitim imenima: Sveta pričest, misa, večera Gospodnja. To su tri uobičajene metode. [...]

Svatko tko vas kani poučavati u kršćanskom nauku reći će vam da je sve troje bitno, a to je, u ovome trenutku, dostatno za našu svrhu.

Osobno ne mogu razumjeti zašto bi ovo trebalo biti presudno kod uvođenja novog života u nas. S druge pak strane, neupućen čovjek ne bi nikada vidio vezu između određenoga tjelesnog zadovoljstva i pojave novoga ljudskog bića na svijetu. Stvarnost moramo prihvatiti onakvom kakva se pojavljuje; nema koristi od pričanja kakva bi ona trebala biti, što bi trebalo očekivati od nje. Premda ne razumijem zašto bi to trebalo biti tako, reću ću vam zašto vjerujem da to jest tako. Već sam objasnio zašto je nužno vjerovati da je Isus bio (i jest) Bog. Povijesna je činjenica da je on svojim učenicima govorio da se novi život prenosi na takav način. Drugim riječima, vjerujem na temelju njegova autoriteta. Nemojte se prepasti riječi autoritet. Vjerovati u nešto na temelju nečijega autoriteta jednostavo znači vjerovati stoga što se tu radi o nekomu u koga imamo povjerenja. Devedeset devet posto stvari vjerujete na temelju autoriteta. [...]

C.S.Lewis, Elementarno Kršćanstvo

PS

Tek sam nedavno prvi put prolistao Elementarno Kršćanstvo C.S. Lewisa (možda sam nekad prije pročitao, ali sam potpuno zaboravio), nisam posvetio previše pažnje knjizi. Ideja "elementarnog" kršćanstva mi jednostavno nije nikada djelovala obećavajućom iako je Lewis očito cijenjen autor s nekim pronicljivim uvidima. (Bitno.net je objavio nekoliko članaka s prenesenim mišljenjima iz Verbumova izdanja te knjige.)    

Raniji postovi; Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe, Transupstancijacija - zakrivljenost prostora i balon; kategorija  C.S.Lewis

Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere

Prije svega, želim upozoriti da u raspravama s nevjernicima o "člancima Vjere", ne biste trebali pokušavati dokazati Vjeru nužnim razlozima. To bi omolovažilo uzvišenost Vjere, čije istine nadilaze ne samo ljudski um nego i umove anđela, vjerujemo u njih samo zato jer su objavljene od Boga.

Pa ipak, ono što dolazi od Vrhovne Istine ne može biti lažno, a ono što nije lažno ne može se odbaciti nikakvim nužnim razlogom. Baš kao što naša Vjera ne može biti dokazana nužnim razlozima, jer nadilazi ljudski um, tako se ni njezina istina ne može pobiti nikakvih nužnim razlozima. Prema tome, kršćanin koji raspravlja o člancima Vjere ne bi trebao pokušavati dokazati Vjeru, nego braniti Vjeru. Sv. Petar ( 1 Pet 3,15) nije rekao "uvijek imajte dokaz" nego "budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama", tako da razum može pokazati da ono što Katolička Vjera naučava nije pogrešno.

Sv. Toma Akvinski: “De Rationibus Fidei”

PS

U Tominoj primjeni; "Članci Vjere" odnose se na objavljenu nadnaravnu istinu koja se razlikuje od drugih takvih istina, ali koja ujedinjena s njima tvori Kršćanski nauk. Tu misli na one objavljene istine koje ne možete dokazati naravnim razlozima, nego su nam objavljene. (poput Trojstva itd.). Naravno, ne možete ih niti pobiti naravnim razlozima. (Možete naravnim razlogom pokazati zašto bi vjerovali Objavi, ali same objavljene istine ne možete.)

Također ovdje se radi o tome kako predstaviti argumente nevjernicima, onima koji nisu kršćani; o branjenju vjere.

Primjerice Božja opstojnost je nešto što možemo racionalno pokazati, ali Trojstvo je stvar "vjere" u smislu da je dio Božje objave, ali ne možete ga izvesti sami. Ako netko nije kršćanin, ne možete mu dokazati određene članke vjere, ali možete ih obraniti od optužbi. Odnosno, na naravnim principima, ne mozete demonstirati otajstva. Mozete pokazati da su prigovori njima pogrešni ili neuvjerljivi, ali nadnaravna otajstva ne možete dokazati (ne mozete ih niti opovrgnuti). Možete ih braniti od osporavatelja, i pokazati da su prikladni.   

Savjest, Kajanje i Krivnja - J. Budziszewski

Svatko ima savjest.

Ali većina psihologa misli da ljudi sa "antisocijalnim poremećajem ličnosti" nemaju.

Primjerice Robert D. Hare kaže da njima "potpuno nedostaje savjest i osjećaji za druge", tako da oni "sebično uzimaju što žele i kako žele", kršeći norme "bez najmanjeg osjećaja krivnje ili kajanja"; obilježje im je "zapanjujući nedostatak savjesti. David T. Lykken smatra da "nisu uspijeli razviti sasvjest i empatične osjećaje." Četvrto izdanje knjige "Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders" navodi kao dijagnostički kriterij za poremećaj "nedostatak kajanja, što vidimo iz ravnodušnosti ili racionaliziranja toga što su naudili, zlorabili ili krali od drugoga". Peto izdanje jednostavno navodi "nedostatakt kajanja nakon što ste povrijedili ili loše postupili s drugim."

Problem s takvi izjavama je što tretiraju savjest, krivnju, "osjećaj" krivnje, žaljenje, kajanje i nedostatak normalnih moralni osjećaja kao istu stvar. Tradicija klasičnog prirodnog prava razlikuje te stvari. Savjest nije ono što osjećamo, nego ono što znamo. Kajanje i žaljenje nisu ono što znamo, nego ono što osjećajmo prema onome što znamo. Krivnja je stanje kada ste učinili nešto pogrešno; svijest o krivnji je spoznaja da ste u tom stanju; a osjećaj krivnje je osjećaj koji je rezultat takve spoznaje.

Uzimajući u obzir te distinkcije, potpuno je moguće da osoba ima savjest, ali da nema grižnju savjesti. Sama činjenica da ljudi sa antisocijalnim poremećajem ličnosti opravdavaju svoje loše ponašanje dokazuje da znaju kako su ispravno i pogrešno različite stvari. Biće koje ne razumije tu razliku ne bi shvaćalo ni koncept izgovora.

Lykken gotovo shvaća moju poantu: "Zanimljiva je i važna činjenica da većina navedenih različitih tipova kriminalaca ima tendenciju opravdavanja vlastitog ponašanja na različite načine, barem prema sebi. Jedan petnaestogdišnjak, koji se sada nalazi u ustanovi za maloljetnike, busom je otputovao do susjedstva kako bi pronašao zabavu za koju je čuo; kada nije pronašao zabavu, shvatio je da bi morao drugi bus čekati sat vremena, a s obzirom da je imao pištolj kod sebe, otišao je do lokalnog parkirališta, pričekao jednu ženu s djetetom da otključa auto, zaprijetio joj je da mu preda ključeve i odvezao se. Objasnio je svoje ponašanje zatvorski službenicima, izrazio je svoju ogorčenost:"Kako bih inače trebao doći kući?"

Zato je dječak bi ljut? Zato jer je mislio da je u pravu. Koliko god to izgledalo čudno, bio je moralno ogorčen.

Izvorni post Remorseless , autor J. Budziszewski (prenio sam već neka njegova razmišljanja, kategorija Budzisewski)

 

Očekujemo li da će svaki kršćanin (u svemu) biti bolji od svakog nekršćanina? – C.S. Lewis

C.S. Lewis u "Elementarnom kršćanstvu" primjećuje (dio prenosim kao citat, dio je sažetak razmišljanja);

"No u traženju dokaza za djelotvornost kršćanstva ljudi u svijetu često postupaju prilično nerazumno. Oni ne samo da očekuju da se život svakoga čovjeka mora promijeniti najbolje kada postane kršćanin, nego govore da će sami postati kršćani tek kada svijet bude uredno podijeljen u dva tabora, na kršćanski i nekršćanski, te kada svih ljudi iz prvoga tabora budu u svakome trenutku očito bolji od svih ljudi iz drugoga. Ovako je razmišljanje nerazumno iz više razloga."

Lewis daje tri razloga, samo ukratko, i izostavljaući možda bitne detalje: Kao prvo, stvarnost je puno složenija, svijet se ne sastoji od stopostotnih kršćana i stopostotnih nekršćana. Neki ljudi postupno prestaju biti kršćani, iako se tako nazivaju, i obrnuto, neki postaju kršćanima iako se još tako ne nazivaju. Ne možemo ih razlikovati kao što primjerice razlikujemo pse i mačke.

Prema tome (kao drugo) moramo govoriti o konkretnim osobama. Uz istinu kršćanstva očekujemo da će a) svaki kršćanin biti bolji čovjek nego što bi bio da kojim slučajem nije kršćanin, i b) da će svaki onaj tko postane kršćanin postati ujedno bolji nego što je bio prije toga. Usporedimo to sa pastom za zube, iako ćemo od nje možda imati bolje zube, to ne znači da će netko tko ima genetski loše zube imati bolje zube od osobe s zdravim zubima koja ne koristi tu pastu. Neka gospođa Bates, iako je kršćanka, može imati prljaviji jezik od ateista Richarda, to nam ništa ne govori o ispravnosti kršćanstva. Pitanje je kakav jezik bi imala gospođa da nije kršćanka, odnosno gospodin da je kršćanin. Prirodni uvjeti i odgoj odredili su njihove temperamente. Ako dovedemo upravitelja u lošu tvornicu ne možemo očekivati odmah sjajne rezultate.

***

Kao što ističe CS Lewis, potrebno je uspoređivati ljude sličnih karakteristika i kapaciteta.

Lewis daje još jedan razlog, nešto je kompliciraniji (i teološki kompleksniji) pa će sekularnom čitatelju djelovati strano. Ne radi se samo o tome da Bog traži "dobrotu" od nas, i da "dobrim" ljudima Bog nije niti potreban. Bog ne gleda blagu ćud i prijateljsku otvorenost Richarda na isti način kao što ju gledamo mi. Dobrota je zapravo, Božji dar Richardu, a ne obratno. Isto tako, napeti živci i uskogrudnost gospođe Bates određuju njenu narav. Oni imaju slobodnu volju, na njima je hoće li se okrenuti prema Bogu. Bog može pomoći gospođi Bates, ali je ne može natjerati na promjenu.

Možda činiš tek pokoje dobro – Pustinjski Oci, Wetta

Brat je pitao starješinu, "Što da radim, užasan sam redovnik, previše jedem, previše spavam, previše pijem... stalno me more zle misli."

Starješina mu odgovori; "Možda činiš tek pokoje dobro, ali činiš ga u ime Isusovo. Vrati se sad u svoju sobu."

(Priča pustinjskih otaca, prenio benediktinac Augustine Wetta u knjizi "Pray. Think. Act.: Make Better Decisions with the Desert Fathers")

Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?

Ako je lekcija koju ste naučili iz Isusova druženja sa grešnicima da bi se trebali više družiti sa grešnicima, niste shvatili tko ste vi u toj priči....

R.C. Sproul

---

Zašto oni koji inzistiraju da se Isus družio sa grešnicma ujedno inzistiraju da ne postoji grijeh? (R.C.S)

Ne bi bilo moguće ljudima zamisliti toliko krivih religija kad ne bi bila jedna prava - Pascal

Razmišljao sam kako mnogi vjeruju tolikim varalicama koji tvrde da imaju lijekove. Ponekad čak predaju život u njihove ruke. Meni se učinilo da je tome pravi razlog taj, što ima i pravih lijekova. Jer nije moguće da ima toliko krivih i da im se toliko vjeruje ako nema istinih.

Da nikada nije bilo lijeka ni jednoj bolesti, da su sve bolesti neizlječive, nemoguće je da bi ljudi moglu uopće zamisliti da bi oni mogli nači lijek; nadasve, kad su toliki vjerovali onima koji su se hvastali da ih imaju. Kad bi se netko hvastao da može spriječiti smrt, nitko mu ne bi vjerovao, jer tome nije bilo ni jednog primjera. Ali, kako je bilo mnoštvo lijekova koji su se pokazali pravi po znanju najvećih ljudi, ljudi su pristali da vjeruju. Pa kad su saznali da je to moguće, zaključili su odatle, da to i postoji. Jer puk redovito ovako rasuđuje: "Nešto je moguće, ono dakle postoji." Kako se nešto ne može općenito poricati, jer pojedinačno može biti istinito, puk koji ne može raspoznati istinite pojedinačne učinke, vjeruje u sve. Zbog toga, na primjer, vjeruju u mnoge neistinite uplive mjeseca, jer ih ima i istinitih, kao plika i oseka na moru.

To se može reći o proroštvima, o čudesima, o pogađanju pomoću snova, o čarolijama itd. Da od svega ovoga nikad nije bilo ni zrnca istine, ne bi se nikada ništa vjerovalo: i zato umjesto da zaključujemo kako nema pravih čudesa jer ima toliko lažnih; moramo, upravo suprotno, reći da sigurno ima stvarnih čuda, jer postoje i lažna; a da ima lažnih samo zato jer ima istinitih. Ovako moramo rasuđivati i u pogledu religije; jer ne bi bilo moguće ljudima zamisliti toliko krivih religija kad ne bi bila jedna prava. [...]

***

Kad ne ni bilo lažnih čudesa, bilo bi izvjesnosti [sigurnosti]. Kad ne bi bilo pravila da ih raspoznamo, čudesa bi bila nekorisna, i ne bi bilo razloga vjerovati. Ne, nema, ljudski gledajući, ljudske izvjesnosti, ali postoji razum.

Pascal,Pensées (817,823)

Vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti – Pascal

Kad vidim zaslijepljenost i bijedu čovjekovu, i kad promatrajući čitav nijemi svemir, i čovjeka bez svijetla, prepuštena sebi samom, kao da je zalutao u ovaj skroviti kutić svemira, a da ne zna tko ga je tu postavio, što je došao tu raditi, što se njime biti kad umre, promatrajuči kako je nesposoban za ikakvu spoznaju, podilazi me jeza kao čovjeka koga bismo uspavana prenijeli na pust i strašan otok, i koji bi se probudio ne znajući gdje se nalazi, niti kako će se odatle izvući. Nato se čudim ako ne padamo u očaj zbog tako bijedna stanja. Vidim oko sebe i druge ljude slične naravi, pa ih pitam da li su bolje obaviješteni od mene, a oni mi vele da nisu. A onda su se ovi bijedni zastranjenici ogledali oko sebe, pa ako bi opazili poneki dopadljiv predmet, odali bi mu se i uz njega se vezali. Šta se mene tiče, nisam se ni uz šta privezao, već promatrajući kako im više izgleda da postoji nešto drugo negoli je to što vidim, uzeo sam ispitivati, nije li ovaj Bog ostavio nekog znaka od sebe.

Vidim mnogo oprečnih vjera, i prema tome, sve krive, osim jedne. Svaka hoće da joj vjerujemo i grozi se nevjernicima. Stoga im ne vjerujem. Svatko može reći, svatko se može proglasiti prorokom. Ali vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti.

***

Da je samo jedan čovjek napisao knjigu proroštva o Kristu, i to u pogledu vremena i načina, te da je Krist došao u suglasnost s ovim proroštvima, bio bi beskrajno snažan dokaz.

Ali ovdje ima mnogo više. Čitav niz ljudi kroz četiri tisuće godina, koji stalno i bez razlike dolaze jedan za drugim, proriču isti dolazak. Objavljuje ga čitav jedan narod koji postoji već četiri tisuće godina da skupno posvjedoči o uvjerenju što ga o tome ima. Od toga ga ne mogu odvratiti ni prijetnje ni progonstva što su ga stizala. To je mnogo značajnije.

***

Što kazu proroci o Kristu? Da će biti očevidno Bog? Ne, već da je on istinski sakriveni Bog; da će biti nepriznat; da se neće ni pomisliti da je to on; da će biti kamen spoticanja o koji će se mnogi spotaći itd. Nek nam se onda više ne predbacuje nedostak jasnoće, jer mi to priznajemo.

Ali, vele, ima nejasnoće. Ali bez toga ne bi se bili spotakli o Krista. To i jest jedan od bitnih ciljeva proroka: Excaeca. [Iz 6,10 "Zaslijepi oči"]

Pascal, Pensées (693, 710, 751)

PS

Pascal je posvetio dosta pažnje proročanstvima, na jednom mjestu ih čak naziva najsnažnijim dokazom Isusa Krista. Ovdje mi nije cilj predstaviti što je točno rekao o njima, nego važnost koju im je pridodavao kao dokazu za Kristov nauk. Bio je impresioniran i zemljopisnom i vremenskom raširenošću proroka koji su navjestili Krista.

Jedan suvremeni komentator (21.stoljeća) zapisao je koliko je iznenađen Pascalovim naglaskom na ispunjena proročanstva kao dokazom kršćanstva. Ne radi se o tome da je iznenađen nečime što je Pascal napisao o tome, nego samom činjenicom da je pisao o proročanstvima, on kao suvremni čovjek nije nikada, doslovno nikada, razmišljao o tome. Ipak, Evanđelje je obilježeno ispunjenim proročanstvima tako da je takvo suvremeno zanemarivanje neopravdano. (Iako je upoznat s Evanđeljima, jednostavno je potpuno ignorirao argument proročanstva.)

Sva prijašnja društva, i zapravo svi ljudi sve donedavno, vjerovali su da, iako je većina proročanstva potpuno pogrešna na različite načine, ipak postoji nešto što bi mogli nazvati istinskim proročanstvom. Dakle, možda smo mi suvremeni ljudi u krivu, odnosno možda bi trebali više pažnje posvetiti tome.

Vjerojatno nećete uvjeriti nekog suvremenog skeptika u istinu kršćanstva na temelju ispunjenih proroštva, ali postoje oni koji su naglašavali baš to kao dokaz kršćanstva.

Naravno, da bi proročanstvo bilo ispunjeno ("ovo je predviđeno, i to se dogodilo"), treba pokazati ne samo da nešto što se dogodilo možemo na nek način opisati onime što je prije zapisano nego da se upravo ono što je predviđeno i dogodilo. Ipak, ostaviti ćemo tu raspravu za neki drugi put.

Jednako se skriva od onih koji ga kušaju, koliko se otkriva onima koji ga traže - Pascal

Istina je dakle da sve čovjeku govori o njegovu položaju, ali neka samo pravo shvati: jer nije istina da sve čovjeku otkriva Boga, nije opet ni istina da mu sve Boga sakriva. Istina je isto tako da se On jednako skriva od onih koji ga kušaju, koliko se otkriva onima koji ga traže, jer su ljudi istodobno i nedostojni Boga i sposobni za Boga; nedostojni po svojoj pokvarenosti, dostojni po svojoj prvotnoj naravi.

Pascal,Pensées (557)

PS

Mediteranovo izdanje donosi funostu koja objašnjava da "kušati" znači oholo zahtijevati, a "tražiti" znači skromno pitati. (U drugim izdanjima, drugačije numerirano, 556)

O Apostolima, i tko im je davao snage da djeluju? - Pascal

Dokaz Krista – Pretpostavka o apostolima varalicama besmislena je. Slijedimo je opširno. Zamislimo ovu dvanaestericu kako se sastadoše zajedno poslije Kristove mrti, kako snuju plan da kažu kako je uskrsnuo. Oni time napadaju na sve moći. A ljudsko je srce veoma sklono lakomislenosti, promjeni, obećanju, imetku. Da je i samo jedan od njih došao ma i za najmanje u zastranjenje zaveden ovim čarima, ili, još više, zatvorom, mukama i smrću, bilo bi im sve propalo. Razmislimo o tome.

---

Apostoli su bili ili prevareni ili varalice. Jedno i drugo je teško, jer nije moguće smatrati nekog čovjeka uskrslim...

Krist ih je podržavao dok je bio s njima. Ali poslje, ako se nije pokazivao, tko mi je davao snage da djeluju?

Pascal, Pensées (800,801)

PS

Za Pascala kažu da je suvremen i aktualan, takav opis često čujemo, ali za njega to stvarno i vrijedi.

Ovdje kratko opisuje ulogu apostola, i njihovu kredibilnost. To je nešto što se javlja u različitim raspravama oko dokaza kršćanstva, ali tome nisam nikada posvećivao previše pažnje. Naravno da će oni koji su skeptični prema svakom povijesnom zapisu biti skeptični prema ovome, ali ako govorimo o nekom događaju koji se dogodio u povijesti kakav točno dokaz očekujete? Odbacujete svako svjedočanstvo, ali ipak očekujete da Vam se nekako dokaže ono što se može dokazati samo svjedočanstvom? (Postoje i neki drugi posredni dokazi, ali prema njima će biti još skeptičniji.) Što bi zadovoljilo luciferijansku oholost?

Postoje i oni koji odbacuju zapise, navodno ih uspoređujući s drugim djelima, ali najčešće se radi o tome da uopće nisu svjesni kada i kako su nastali, niti su svjesni njihove strukture i stvarne različitosti od takvih djela. (Većinom se radi o tome da pokušavaju na neki vulgaran način omalovažiti, ismijati i uvrijediti, a ne stvarno ponuditi ozbiljan argument.)

Prenio sam više Pascalovih zapisa kroz prošle postove (vidi kategorija Pascal), ali nisam dodavao previše svojih komentara iako mi je jasno da nekome tko čita jednu izdvojenu misao neće biti jasno na što se sve referencira. (Nesumnjivo, ni ja ne prepoznajem puno toga; I još očitije, iako se radi o nerazrađenim razmišljanjima, upitno je što se može dodati, ponekad je najsažetija verzija i najtočnija. Najbolje da Pascal govori za sebe.)

Ipak, ovdje je možda prikladno dodati par stvari.

Postoji jedno nužno biće, vječno i beskrajno - Pascal

Vidim da sam mogao i ne biti, jer se ja [Ego] sastoji u mojoj misli. Dakle, ja koji mislim ne bih uopće postojao da je moja majka bila ubijena prije nego je u me udahnut život. Prema tomu, ja nisam neko nužno biće. Nisam također ni vječan ni beskrajan; ali jasno vidim da u prirodi postoji jedno nužno Biće, vječno i beskrajno.

Pascal, Pensées (469)

Hule na nešto što ne poznaju – Pascal

... Hule na nešto što ne poznaju. Kršćanska religija ima dva stanovišta. Koliko je važno da ih ljudi poznaju, toliko je opasno ako ih ne poznaju; i jednako je djelo Božjeg milosrđa što je dalo oznake za jedno i drugo.

A ipak nalaze razloga da zaključe kako jedna od ovih oznaka ne postoji, i to ona koja bi im pomogla da dođu do druge. Mudraci koji su rekli da ima samo jedan Bog bili su progonjeni; Židove su omrznuli, a kršćane još više. Oni su prirodnom spoznajom uvidjeli da, ako postoji na zemlji neka istinita religija, tok svega događanja mora težiti njoj kao prema svome središtu.

Cilj toga svega događanja mora biti da se religija ustanovi i uzvisi. Ljudski osjećaju moraju biti u skladu s njezinom naukom. Ona najzad mora biti do te mjere i predmetom i središtem prema kojem sve smjera, da onaj tko joj bude spoznao načela mogne obrazložiti i cjelokupnu narav čovječju u posebnom i cjelokupni tok svijeta uopće.

I na ovoj osnovi nalaze oni priliku da hule na kršćansku religiju, jer je slabo poznaju. Zamišljaju da se ona sastoji naprosto u tome da se klanjamo jednom Bogu koga se smatra velikim, moćnim i vječnim. A to je upravo deizam koji je gotovo isto tako daleko od kršćanske religije kao i ateizam koji joj je posve protivan. Odatle zaključuju da ova religija nije istinita, jer ne vidi kako sve ide prema ustanovljenju ove činjenice, da se naime Bog ne očituje ljudima u svojoj očiglednosti, kao što bi to mogao.

Ali neka zaključuju protiv deizama što hoće, neće odatle izvesti ništa protiv kršćanske religije, jer je njezin sadržaj tajna Otkupitelja koji je u sebi ujedinio dvije naravi, čovječju i božansku, i tako ljude izbavio od pokvarenosti grijeha da ih u svojoj božanskoj osobi pomiri s Bogom.

Ona dakle uči ljude ovim dvijema istinama: Postoji Bog koga ljudi mogu doseći, postoji i pokvarenost u naravi koja ih čini toga nedostojnim. Jednako je važno da ljudi spoznaju jedno i drugo, a jednako je opasno ako čovjek spozna Boga a ne spozna svoju bijedu, i ako spozna svoju bijedu a ne spozna Otkupitelja koji ga od nje može izliječiti. Jednostrana je spoznaja uzrok ili oholost u filozofa koji su spoznali Boga ali ne svoju bijedu, ili očaj u ateista koji spoznaju svoju bijedu ali ne Otkupitelja.

I tako, kao što je na isti način nužno da čovjek spozna oba ova gledišta, tako je od strane Božje bila potrebna milost što nam je omogućio da ih spoznajemo. Kršćanska religija to čini i u tome se ona sastoji.

Ispitajte u vezi s time red svijeta i pogledajte, ne teži li sve prema utvrđenju dvaju glavnih gledišta ove religije: Isus Krist je cilj svega i središte kojem sve stremi. Tko njega spozna, otkrio je razlog svemu.

Tko zabludi, zato je zabludio što nije uočio jedno od dvojega. Možemo dakle spoznati Boga, ali ne svoju bijedu, i svoju bijedu, ali ne Boga. Ali ne možemo spoznati Isusa Krista, a da odjednom ne spoznamo i Boga i svoju Bijedu.

I zbog toga nije mi ovdje nakana dokazivati prirodnim razlozima ni opstanak Božji, ni sv Trojstvo, ni besmrtnost duše, niti išta slično; ne samo zato što se ne bih osjećao jakim da pronađem u prirodi nešto čime bih uvjerio okorjele ateiste, već i stoga što je ovakva spoznaja bez Isusa Krista nekorisna i jalova. Kada bi čovjek bio uvjeren da su razmjeri brojeva nestvarne i vječne istine, zavisne o jednoj prvoj istini u kojoj one opstoje, a koja se zove Bog, ne bih smatrao da je mnogo uznapredovao u stvari svog spasenja.

Kršćanski Bog ne svodi se na jednog Boga koji je naprosto tvorac geometrijskih istina i poretka elemenata, tako misle pogani i epikurejci. Nije on opet ni takav Bog koji providnošću svojom prati život i imetak čovječji da bi darovao sretan niz godina onima koji mu se klanjaju, takav je Bog Židova. Naprotiv, Bog Abrahamov, Bog Izakova, Bog Jakovljev, Bog krščana, Bog je ljubavi i utjehe, Bog koji ispunja dušu i srce oni koji su njegovi, Bog koji im daje da u svojoj nutrini osjete svoju bijedu i beskrajno njegovo milosrđe; koji se sjednjuju s njima na dnu njihove duše; koji ispunja dušu skromnošću, veseljem, pouzdanjem, ljubavlju; koji ih čini nesposobnim za ikakav drugi cilj osim za njega.

Svi koji Boga traže izvan Isusa Krista, i koji se zaustavljaju na prirodi, ili ne nalaze nikakve spoznaje koja bi ih zadovoljila, ili uspiju sami sebi stvoriti način kako spoznati Boga i služiti mu bez posrednika. Ali time padaju ili u ateizam ili u deizam, od kojih kršćanska religija gotovo jednako zazire.

Bez Isusa Krsta svijet ne bi mogao opstojati; jer bi trebalo ili da bude razoren, ili da se prometne u pakao.

Kad bi svijet postojao da pouči čovjeka o Bogu, njegovo bi božanstvo sa svih strana neosporivo blistalo; ali, budući da on postoji samo po Isusu Kristu i za Isusa Krista, te da bi ljude poučio kako su pokvareni i kako će se otkupiti, sve u njemu pokazuje dokaze ovih dviju istina.

Ono što se u njemu pojavljuje nije znak ni potpunog isključenja, ni očite prisutnosti božanstva, već jednog Boga koji se skriva. Sve nosi taj značaj. [...]

Pascal, Pensées(555)

Živimo u prošlosti ili budućnosti - Pascal

Mi nikada ne živimo u sadašnjosti. Preduhitrujemo budućnost koja nam odveć sporo ide u susret, kao da bismo htjeli ubrzati njen tok; ili odzivamo u pamet prošlost da bismo je zaustavili jer je suviše hitra. Tako smo nerazboriti da tumaramo po vremenima koja nisu naša, a ne mislimo nimalo na ono jedino vrijeme koje nam pripada. I tako smo isprazni da sanjamo o vremenima kojih više nema, a bez promišljanja napuštamo ono jedino vrijeme koje postoji. Jer sadašnjost nas obično ranjava - Sakrivamo pogled od nje jer nas žalosti. Ako nam je ugodna, žalimo gledajući kako nam izmiče. Pokušavamo je podržati pomoću budućnosti, te razmišljamo kako ćemo urediti stvari koje nisu u našoj moći za vrijeme do kojeg nema nikakve izvjesnosti da ćemo stići.

Neka svatko ispita svoje misli, uvidjeti će kako su mu one posve zauzete prošlošću i budućnošću. Gotovo i ne mislimo na sadašnjost. Ako na nju mislimo, to je samo zato da od nje uzmemo svjetla pomoću kojeg bismo raspolagali s budućnošću. Sadašnjost nije nikada naš cilj: Prošlost i sadašnjost su nam sredstva. Samo je budućnost naš cilj. Na taj način mi uopće ne živimo, već se nadamo da ćemo živjeti. A budući da se uvijek pripremimamo na sreću, neizbježivo je nećemo postići.

Pascal, Pensées (172)

Blaženstvo nije niti izvan nas, niti je u nama - Pascal

Stoici vele: Uđite u svoju nutrinu, tamo ćete naći mir" Ali to nije istina. Drugi govore "Izađite vani. Tražite sreću u zabavama. "Nije ni to istina. Nadolaze bolesti.

Blaženstvo nije niti izvan nas, niti je u nama. Ono je u Bogu, i izvan nas i u nama.

***

Ako čovjek nije stvoren za Boga, zašto je jedino u Bogu sretan? Ako je čovjek stvoren za Boga, zašto se tako protivi Bogu?

Pascal, Pensées(465,438) 

Sljepci smo ako ne uvidimo istinu svog stanja - Pascal

Pravi smo sljepci ako ne uvidimo da smo puni oholisti, slavohleplja, požude, slabosti, bijede i nepravičnosti. Što možemo o nekomu čovjeku kazati ako on to zna, ali se ne želi iz toga izbaviti? Što možemo drugo nego cijeniti vjeru koja tako dobro pozna čovječje nedostatke? I što drugo nego čeznuti za istinom vjere koja obećava tako priželjkivane lijekove?

Pascal, Pensées (450)

Samoljublje – Pascal

Narav samoljublja i čovjekova ja takva je da ne ljubi nikoga do sebe i da uzima u obzir samo sebe. Što da radi? Ne može spriječiti da predmet koji ljubi bude pun pogrešaka i jada. Htio bi biti velik, a vidi kao je malen. Hoće da bude sretan, a osjeća da je ubog. Htio bi biti savršen, a otkriva u sebi tisuću nesavršenosti. Hoće da bude predmet ljubavi i cijene kod ljudi, a opaža da njegove greške zaslužuju njihovu odvratnost i njihov prezir. Škripac u koji je zapao izaziva u njemu najnepravedniju i najkrvaviju strast što se može zamisliti. Jer u njemu kipi paklena mržnja protiv ove istine koja ga kori i koja ga uvjerava da je činio pogreške. Želio bi je uništiti, ali kako je ne može satrti u njoj samoj, satire je koliko može u svojoj spoznaji i u spoznaji drugih. A to znači, veoma se brine da sakrije svoje pogreške i drugima i sebi, pa ne trpi da mu drugi ukazuju na njih niti da ih vide.

Nedvojbeno, zlo je biti pun pogrešaka. Ali mnogo je veće zlo bit pun pogrešaka, a ne htjeti ih priznati, jer se time dodaje još i ono zlo svojevoljne obmane. Nećemo da nas drugi varaju. Ne smatramo pravednim da netko traži od nas više poštovanja nego je to zavrijedilo. Međutim, jednako nije pravedno ako mi drugoga varamo, i ako tražimo da nas drugi cijene više nego zaslužujemo.

I tako, kad oni otkrivaju samo nesavršenosti i mane kojih samo zaista puni, posve je očito da nam ne čine krivo, jer nisu oni uzrok tome. Štoviše, čine nam dobro, jer nam pomažu da se oslobodimo jednog zla što se zove sljepilo pred vlastitim greškama. Ne smijemo se srditi što oni za njih znaju i što nas zato preziru. Jer pravo je da nas poznaju kakvi jesmo i da nas preziru ako samo to zavrijedili.

To su osjećaji što se rađaju u srcu koje je posve nepristrano i pravično. Što moramo dakle kazati u svom srcu kada vidimo kako naginje k sasvim suprotnoj sklonosti? Nije li istina da mi mrzimo istinu kao i oni koji nam je kazuju? A nije li nam milo ako se oni varaju nama u korist? I ne želimo li da nas poštuju kao drugačije od onih kakvi zaista jesmo? Evo za to dokaze koji me užasavaju. Katolička vjera ne sili nikoga da svoje grijehe otkrije bilo kome. Dopušta svakome da sakrije svoje grijehe pred svim ostalim ljudima. Ali naređuje mu da razotkrije dno srca i njegovo istinsko stanje samo pred jednim čovjekom. Ona nam nalaže da da samo ovog čovjeka na svijetu ne obmanjujemo, ali ga obavezuje da to čuva kao nepovredivu tajnu, zbog čega kao da za njega i ne postoji. Možemo li zamisliti išta milosrdnije i blaže. Međutim, ljudska je pokvarenost tolika da joj je i taj zakon prekrut. Ovdje leži glavni razlog koji je natjeravo veliki dio Europe da se pobuni protiv crkve.

Kako je čovječje srce nepravedno i nerazumno kada smatra neugodnom obavezu prema jednom čovjeku, a bilo bi pravedno da takvu obvezu gaji prema svim ljudima. Zar je pravedno što ih varamo?

Razni su stupnjevi ovog zaziranja od istine. Ali se može reći da to zaziranje postoji u nekoj mjeri kod svih, jer se ne može odijeliti od samoljublja. To je ona prokleta istančanost što sili one koji moraju nekoga prekoriti da izaberu toliko obilaženja i ublaženja kako ih ne bi povrijedili. Oni moraju umanjivati naše nedostatke, moraju se pričinjati da ih ispričavaju, napokon svemu tome moraju dodati pohvale i dokaze privrženosti i poštovanja. Unatoč tome, ovaj je lijek još gorak samoljublju. Uzimamo ga što manje možemo, ali nam je uvijek neugodan ponajčešće s pritajenom srdžbom na one koji nam ga pružaju.

Tako se dogodi da netko tko želi da ga volimo izbjegava uslugu za koju zna da bi nam mogla biti neugodna. Postupaju s nama onako kako mi želimo da se s nama postupa. Mrzimo istinu, pa nam je i sakrivaju. Volimo laskanje, pa nam i laskaju. Želimo da nas varaju, pa nas i varaju. Stoga nas svaki stupanj sreće koja nas uzdiže u svijetu još više udaljava od istine, jer se više bojimo da ne ranimo one čija nam je privrženost korisnija, a zazor opasniji. O nekom će se knezu pričati po cijeloj Europi, a sam o tome neće ništa znati. Ne čudim se tome; reći istinu korisno je onome kome je kazujemo, ali je kobno za one koji je kazuju jer se izvrgavaju mržnji. Zato oni koji žive s kneževima radije čuvaju svoje interese negoli interese kneza kojemu služe. I na taj način lažu njemu u korist, a sebi na štetu.

Ovo je zlo zaista veće i redovitije na visokim položajima; ali nisu od toga izuzeti ni mali ljudi, jer stjecanje naklonosti uvijek donosi neku korist. Tako je ljudski život vječna obmana: Uzajamno varanje i uzajamno laskanje. Nitko ne govori u našoj prisutnosti onakako kako govori u našoj odsutnosti. Savez među ljudima temelji se na ovom uzajamnom varanju. I malo bi prijateljstava postojalo kad bi svatko znao što njegov prijatelj govori dok je odsutan, ma koliko iskreno i nepristrano on govorio.

Čovjek je dakle samo prijetvonost, laž, licemjerje kako prema sebi tako i prema drugima. Ne trpi da mu se kaže istina, izbjegava da je kaže drugima. Sve te sklonosti, koje su veoma daleko od pravde i razuma, imaju svoj prirodni korijen u njegovu srcu.

Pascal, Pensées(100)

Taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog - Pascal

Čovjek bez vjere ne može spoznati pravo dobro, ni pravdu.

Svi ljudi bez razlike traže sreću. Ma koliko različita bila sredstva, svi oni teže ovome cilju. Ono što jedne navodi da idu u rat, a druge da ga izbjegavaju, jest ta ista želja u jednima i u drugima, samo što su različita gledišta. Volja ne čini nikada ni najmanjeg koraka ako ne prema ovomu cilju. To je pobuda za sve djelatnosti svih ljudi, pa i oni koji su se naumili objesiti se.

Pa ipak, već od davnine nitko nikada bez vjere nije dosegao tu točku koju svi bez prestanka imaju na oku. Svi jadikuju: vladari i podanici, plemići i pučani, starci i mladići, jaki i slabi, učeni i budale, zdravi i bolesni. Svi iz svih krajeva, iz svih vremena, svake dobi i sa svakog položaja.

Tako dugo, trajno i jednoliko iskustvo zaista bi nas moralo uvjeriti u našu nemoć da dođemo do dobra vlastitim naporima. Ali primjer nas malo uči. On nije nikada savršeno isti da ne bi u njemu bilo neke istančane razlike. Stoga se nadamo da se naše očekivanje neće prevariti u ovoj prilici kao u drugoj. [...]

Što nam dakle dovikuje ova nezasitnost i nemoć u nama, ako ne da je davno u čovjeku bilo prave sreće, a sad mu je od nje preostao tek prazan znak i prazan trag? I uzalud ga pokušava ispuniti sa svim što ga okružuje tražeći pomoć od odsutnih stvari, kad mu je već ne pružaju one prisutne. Ali ni one nisu dorasle tome, jer taj beskrajni ponor može biti ispunjen samo beskrajnim i nepromjenjivim predmetom, a to je sam Bog.

Samo je on njegovo istinsko dobro. I čudnovato, otkako ga je napustio, nema ničeg u prirodi što nije bilo kadro zauzeti njegovo mjesto; zvijezde, nebo, zemlja, elementi, biline, kupus, poriluk, životinje, kukci, telad, zmije, groznica, kuga, rat, glad, poroci, preljub, rodoskvrnuće. Otkako je izgubio istinito dobro, sve mu se može jednako učiniti kao pravo dobro, pa čak i vlastito uništenje, iako je to u isti mah protivno Bogu, razumu i prirodi.

Jedni traže svoje dobro u vlasti, drugi u znatiželji, prema neobičnim stvarima u znanostima, treći opet u nasladama. Neki, a ti su mu se uistinu najviše približili, smatrali su da opće dobro za kojim svi ljudi čeznu, nužno ne smije biti nikakva pojedinačna stvar koju može posjedovati samo jedan čovjek, te da ovaka stvar više žalosti svog posjednika nedostatkom dijela kojeg nema, nego što ga vesli užitkom u onom što mu donosi. Oni su razumjeli da istinsko dobro mora biti takvo da ga mogu svi odjednom posjedovati, a da se pri tom ono ne umanji, niti da u drugome može potpaljivati zavist, i nitko ga ne bi mogao izgubiti protiv svoje volje. I njihov je razlog, budući da je ova želja čovjeku prirođena, i da je nužno u svima, jer je nemoguće ne imati je, iz čega zaključuju....

Pascal, Pensées (425)

PS

Prema fusnotama koje donosi Mediteranovo izdanje; Pascal se referencira na različite fenomene, primjerice na one narode čije su božanstva rasla u vrtovima, i smatrali su svetogrdnim čupati luk; na one koji preporučaju samoubojstvo itd.

Također, dodaje druga fusnota; "Pascal želi istaknuti da je univerzalnost jedan prazan oblik, sveopće dobro ne može biti u jednom običnom načelu razuma, treba da ono bude supstancijalno, treba da ono bude neko biće."

Vjera je primjerena svim vrstama umova - Pascal

Vjera je primjerena svim vrstama umova. Prvi se zastavljaju samo na osnutku; a ova je religija takva da je sam njezin osnutak dovoljan da dokaže njezinu istinost. Drugi idu do apostola. Najobrazovaniji se vraćaju na početak svijeta. Anđeli je vide još bolje i još iz [vremenski] daljeg.

Pascal, Pensées(285)

To vele dok ne vide čudo - Pascal

"Čudo bi", vele neki" potvrdilo moje vjerovanje". To vele dok ne vide čudo. [...] (263)

***

"Kad bih vidio čudo kažu, obratio bih se". Kako mogu tvrditi da bi učinili ono što ne poznaju? Zamišljaju da se obraćenje sastoji od štovanja Boga koje je poput trgovine, ili razgovora s Bogom na način kako oni to sebi predočuju. Istinsko obraćenje zahtijeva da sebe poništimo pred ovim Sveopćim Bićem koje smo toliko puta rasrdili, i koje nas svakog časa može opravdano uništiti; zahtijeva da priznamo kako ništa ne možemo ništa učiniti bez njega, i da nismo od njega drugo zavrijedili do nemilosti. Obraćenje se sastoji u spoznanju da postoji nesavladiva opreka između Boga i nas, i da bez posrednika ne može biti međuosobnog odnosa.

Pascal, Pensées (470)

Želimo li Boga steći, vanjština se mora spojitit s nutrinom - Pascal

Praznovjeran je tko stavi svoju nadu u propise. Ali je ohol tko im se ne podvrgne.

***

Želimo li Boga steći, vanjština se mora spojitit s nutrinom. A to znači pasti na koljena, moliti ustima itd. Da bi se ohol čovjek, koji se nije htio podložiti Bogu, sada podvrgao stvoru [onome što je u nama čisto prirodno- za razliku od onoga što dolazi od Boga]. Tko očekuje pomoć od ove vanjštine, praznovjeran je. A tko je neće vezati s nutrinom, oholica je.

***

Ostale vjere, na primjer poganske, pučkije su jer se temelje na vanjštini. Ali one ne odgovaraju sposobnim ljudima. Čisto intelektualna religija mnogo bi više odgovarala učenima. Ali ova opet ne bi odgovarala puku. Jedino je kršćanska religija prilagođena svim ljudima, jer nosi smjesu vanjštine i nutrine. Ona podiže puk iznutra, a unižava oholice izvana. I nije savršena bez obojega, jer narod mora čuti duh slova, a sposobni moraju podvrgnuti svoj duh slovu.

***

Ne treba da se varamo u pogledu sebe: mi smo ujedno automat i duh. Stoga sredstvo s pomoću kojeg se dolazi do osvjedočenja nije isključivo dokazivanje. Kako je malo toga dokazano" Dokazi uvjeravaju samo um. Običaj [Navika] čini naše dokaze snažnima i uvjerljivima. On pokreće automat, a ovaj povlači um, a da on na to i ne misli. Tko je dokazao da će sutra osvanuti, i da ćemo umrijeti? A što je od toga vjerojatnije? U to nas dakle uvjerava običaj. On odgaja tolike kršćane, muslimane pogane, zanatlije, vojnike itd. (Kod kršćana još k tome postoji vjera primljena na krštenju, čega nema kod muslimana.) Najzad, valja pribjeći običaju kada je već jednom duh uvidio gdje je istina, da bismo se napojili i obojili tim vjerovanjem što nam svakog časa izmiče; jer teško je da nam dokazi budu trajno pred očima. Treba postići vjerovanje na lak način, kao iz navike koja nas nuka da vjerujemo bez sile, bez vještine, bez dokaza, i koja može skloniti sve naše moći na to vjerovanje, tako da nam duša može prirodno u nj uroniti . [...]

Pascal,Pensées (249, 250, 251, 252)

PS

Jedan stariji post  Sakramentalna teologija, i kategorija Pensees

Na vama je dakle zadatak da počnete - Pascal

"Smjesta bih se odrekao užitaka", kažu oni "da imam vjeru."

A ja vam kažem: "Smjesta biste dobili vjeru kad biste se okanili užitaka." Na vama je dakle zadatak da počnete. Kad bi mogao, ja bih vam vjeru poklonio. To ja ne mogu učiniti, ni prema tome utvrditi da li je istina ono što vi kažete. Ali vi se možete lako odreći užitaka te ispitati je li istina ono što ja kažem. 

Pascal, Pensées (240)

PS

Davno je još Aristotel zapisao da argumenti sami po sebi nisu dovoljni da bi ljudi postali dobri. (Zapravo citirao da bi argumenti bili puno slavniji kada bi takvo što mogli činiti.)

Vjera  nije stvar samo toga da pročitate neku knjigu; nećete biti u formi samo zato jer ste pročitali knjigu o prehrani, nećete biti sjajan sportaš jer čitate sportske rubrike.

Dajte si truda da potražite istinu - Pascal

Prema pravilu vjerojatnosti, morate sebi dati truda da potražite istinu. Jer umrete li a da se ne poklonite istinitom principu, izgubljeni ste. "Ali", kažete, "da je htio da mu se ja poklonim, bio bi mi ostavio znakove svoje volje." - Tako je i učinio. Ali vi to zanemarujete. Tražite ih dakle, to je mnogo vrednije.

Blaise Pascal, Pensées (236)

O okladi – Pascal, Pensées

Naša je duša bačena u tijelo gdje nalazi broj, vrijeme, dimenzije. Ona o tome umuje i naziva to prirodom, nuždom, i u drugo ne može vjerovati.

Jedinica dodana beskonačnosti nimalo je ne uvećava, jednako kao što ni stopa dodana nekoj beskrajnoj mjeri. Konačno se poništava u prisutnosti beskonačnog, te postaje čisto ništa. Tako naš duh pred Bogom, tako i naša pravda pred božanskom pravdom. Između naše i božanske pravde nerazmjer nije tako velik kao između jedinice i beskonačnosti.

Božja pravda mora biti golema kao njegovo milosrđe.

Međutim, pravda prema odbačenima manje je strašna i mora nas manje prestraviti nego milosrđe prema izabranima.

Spoznajemo da postoji beskonačnost, a da ne poznamo njezinu narav. Budući da znamo da nije istina da su brojevi konačni, istina je dakle da postoji beskonačnost u broju. Ali ne znamo što je ona; ne može biti paran, ne može biti neparan. Jer, dodaješ li jedinicu, on ne mijenja nimalo narav. Pa ipak je to broj, a svaki broj je paran ili neparan (to se odnosi na svaki konačni broj). Tako se može dobro spoznati da postoji jedan Bog, a da ne znamo što je on.

Zar ne postoji jedna supstancijalna istina, kad vidimo tolike stvari koje nisu sama istina?

Spoznajemo dakle opstanak i narav konačnog, jer smo mi sami ograničeni i prostorni kao i ono. Spoznajemo postojanje beskonačnog, a ne poznajemo njegovu narav, jer je prostorno kao mi, ali mu granice nisu jednake našima. Ali mi ne spoznajemo postojanje ni narav Božju, jer on nije prostorna i nema granica.

Njegovo postojanje spoznajemo vjerom, njegovu ćemo narav spoznati u slavi.

Ali ja sam već pokazao da možemo pravo spoznati postojanje neke stvari, a da ne spoznamo njezinu narav.

Govorimo sada u svjetlu razuma.

Ako postoji Bog, beskrajno je neshvatljiv, jer nemajući ni dijelova ni granica, on nema nikakva afiniteta prema nama. Nismo dakle kadri spoznati niti što je, niti je li je. Ako je to tako, tko će se poduhvatiti da riješi ovo pitanje? Ne mi, koji nemamo afiniteta prema Njemu.

Tko će dakle prekoriti kršćane što ne mogu objasniti svoje vjerovanje kad oni ispovijedaju vjeru koju ne mogu objasniti? Izlažući vjeru svijetu, oni izjavljuju da je ona ludost, stultitiam [I Kor 1,21, da ludošću propovijedanja spasi one koji vjeruju], a vi se pri tom žalite zato što je ne dokazuju!

Kad bi dokazivali, ne bi održali riječ: zato upravo ne što ne posjeduju dokaza, oni nisu lišeni smisla.

"Da! Ali ako to ispričava one koji takvu religiju nude i ako ih to lišava prijekora što je iznose bez objašnjenja, nema ipak isprike za one koji je primaju" – Ispitajmo i tu primjedbu i kažimo: "Ili Bog postoji, ili ne postoji" Kojoj ćemo se strani prikloniti? Razum u tome ne može ništa odlučiti: beskrajan kaos nas razdvaja. Igra se igra na kraju ove beskonačne udaljenosti gdje ćemo dobiti rezultat, baš kao da igramo pismo-glava. O što se vi kladite? Po razumu, ne možemo učiniti ni jedno ni drugo. Po razumu, ne možete braniti ni jedno od dvoga.

Tražimo li istinu, jer u pitanju je sve - Pascal

Bezbošci koji se diče da slijede razum morali bi biti razumom neobično snažni. Što dakle oni kažu? Zar ne vidimo da životinje žive i umiru kao ljudi, a Turci kao i kršćani! Oni imaju svoje obrede, proroke, učitelje, svece, redovnike kao i mi itd. (Dali je to u opreci sa Sv. Pismom? Ne kaže li ono sve to?)

Ako Vas ne mori briga da saznate istinu, to vam je dovoljno da ostanete na miru. Ali ako je svom dušom želite upoznati, tada to nije dovoljno. Promotrite u pojedinosti. To bi bilo dovoljno za jedno pitanje u filozofiji. Ali ovdje je u pitanju sve. Pa ipak, poslije letimična razmišljanja ove vrste, odlazimo da se zabavljamo itd. Doznajmo od same ove religije da li ona objašnjava ili ne tu nejasnoću, možda će nam je protumačiti.

Pascal, Pensées (226)

Tražimo li istinu bez oklijevanja - Pascal

Smiješni smo kad se odmaramo u društvu sebi sličnih. Ta oni su bijedni kao mi, nemoćni kao mi, oni nam neće pomoći. Umrijet ćemo sami. Treba dakle i raditi kao da smo sami. Da li bismo i tada zidali raskošne kuće, itd? Tražili bismo istinu bez oklijevanja. Ako to odbijemo, znak je da nam je više stalo do toga da nas cijene nego da tražimo istinu.

Pascal, Pensées (221)

O onima koji odvraćaju misao od vječnosti – Pascal

Razmislite dakle dublje o onima koji žive ne misleći na ovaj posljedni cilj života, koji se puštaju bez premišljanja i bez tjeskobe da ih vode njihove sklonosti i njihovi užici, i vjerujući da će poništiti vječnost ako od nje odvrate misao, misle jedino kako da se usreće samo u tom trenutku[...]

Pred očima su im dokazi, ali odvraćaju od njih pogled, pa u tome neznanju poduzimaju sve što je potrebno da padnu u tu nesreću u slučaju da se ona dogodi, te da čekaju da je iskušaju na samrti, da budu dotle vrlo zadovoljni u tome stanju, štoviše, da to javno propovijedaju i najzad da se time razmeću. Može li se ozbiljno misliti na važnost ovog posla, a da se ne zgrozimo nad tako nastranim vladanjem?

Pascal, Pensées(195)

O onima koji zadovoljno odbacuju vjeru koju ne poznaju – Pascal

Prije nego počnu pobijati religiju neka barem shvate kakva je religija koju pobijaju. Kad bi se ova religija hvalila jasnim pogledima na Boga, te da su oni otvoreni i nezastrti, moglo bi ju se zaista pobiti kad bi se reklo da nema ničega u svijetu što bi to očito moglo pokazati. Ali, ona naprotiv kaže da su ljudi u tmini i daleko od Boga i da se on skriva od njihove spoznaje, da je takvo i ime koje je sebi nadjenuo u Sv. Pismu, Deus absconditus [Sakriveni Bog]. Religija jednako nastoji ustanoviti ove dvije stvari: Bog je postavio u Crkvi neke osjetne znakove da bi ga upoznali oni koji ga iskreno traže; a ipak im je tako sakrio ove znakove da ih mogu zapaziti samo oni koji ga traže svim srcem. - Koju korist mogu izvući iz toga što se ponose da traže istinu a u nehaju viču da im se istina nigdje ne pokazuje prstom? Jer ovaj mrak u kom se nalaze i što ga predbacuju Crkvi potvrđuje upravo jednu od istina koju ona uči ne dirajući u drugu, i ne samo da ne ruši njenu nauku, već je podupire.

Da bi je mogli pobijati, morali bi iz svega grla vikati kako su sve poduzeli da je posvuda traže, pa i u onome što Crkva predlaže kao upute ali bez zadovoljštine. Kad bi tako govorili, zaista bi pobili jednu od tvrdnji istine. Ali ja se nadam da ću ovdje pokazati kako nema razumna čovjeka koji bi mogao tako govoriti, a usudio bih se reći da to nije nikada nitko učinio. Dovoljno je poznato kako postupaju ljudi ovakva duha. Neki koji su utrošili nekoliko sati u čitanju poneke knjige Sv. Pisma odmah sebe uobrazuju kako su sve svoje sile uložili u to da se pouče. A isto tako kažu ako su o istinama vjere zapitkivali kojeg svećenika. Nakon toga se hvastaju da su bezuspješno tražili i u knjigama i među ljudima. Ali ja bih im zaista rekao ono što običavam često kazati: da je ovaj nehaj nepodnošljiv. Nije ovdje u pitanju površna pažnja nekog stranca da bi se moglo tako postupati; u pitanju smo mi sami i sve naše.

Besmrtnost duše je činjenica koja je za nas tako važna, koja se nas tako duboko tiče, te bismo morali biti posve bez osjećaja da budemo ravnodušni prema spoznaji onoga što to jest. Sve naše djelatnosti i sve naše misli moraju udariti posve različitim putevima, prema tome ima li vječnih dobara kojima se valja nadati ili ne, te je nemoguće učiniti i jedan korak sa smislom i s rasuđivanjem, a da taj korak ne bude usmjeren k toj točki koja nam mora biti glavnim ciljem.

Stoga je naš prvi interes i naša prva dužnost u tome da raščistimo ovo pitanje o kojem ovisi sve naše držanje. Zato ja među onima koji u to nisu uvjereni vrlo oštro razlikujem one koji se svim silama trude da se pouče od onih koji žive lagodno i ne misleći na to.

Religija je istinita i dostojna poštovanja – Pascal

Ljudi se prezirno drže prema religiji. Mrze je i boje se da je istinita. Lijek je tome da se najprije dokaže kako religija nije nikako oprečna razumu, kako je dostojna poštovanja. Treba navesti ljude da je poštuju, da je zavole, treba probuditi u dobrima želju za istinitošću. A onda pokazati da je istinita.

Dostojna je poštovanja jer je dobro upoznala čovjeka: dostojna ljubavi jer obećava istinito dobro.

Pascal, Pensées (187)

O opterećivanju djece i distrakciji - Pascal

Zabava [Diverzija] – navaljujemo na ljude već u ranu djetinjstvu brigu za njihovu čast, za njihove prijatelje, pa još i brigu za dobra i čast njihovih prijatelja. Opterećujemo ih poslovima, učenjem jezika i vježbama, pa ih pokušavamo uvjeriti da neće biti sretni ako njihovo zdravlje, čast, sreća kao i sreća njihovih prijatelja ne budu u dobrom stanju, te da će biti nesretni bude li im nedostojalo samo nešto od toga. Na taj način zadajemo im obaveze i poslove kojih ih uznemiruju već od rana jutra. Čudna li načina da ih usrećite, kazat ćete. Što bi se moglo više učiniti da se unesreće? Kako! Što bi se moglo učiniti? Dovoljno je riještiti ih svih briga, jer tada će uočiti sebe, mislit će na ono što jesu, odakle su, kamo idu. I tako ih ne možemo nikada suviše zapositi niti ih odvratiti od tih misli. Zbog toga, pošto smo im toliko poslova pripravili, savjetujemo im, ako imaju išta slobodna vremena, da ga upotrijebe u zabavi, u igri, u posvemašnjoj usposlenosti. 

Kako li je srce čovječje prazno i puno smeća!

Pascal, Pensées (143)

Russell u strahu od Boga?

Na stranici konzervativac.com objavljen je tekst pod naslovom "Strah kao temelj vjere?" u kojem se autor osvrće na Russellovu primjedbu da je religija stvar odgoja i straha. Autor primjećuje da su pitanja "Kako je nastalo vjerovanje u X" i "je li X istinito" dva odvojena pitanja.

Ipak, mislim da bi bilo korisno dodati, ili barem istaknuti, da isti prigovor emocionalnog priželjkivanja i odgoja (a ne argumenta) možete upotrijebiti protiv onoga tko ga daje, u ovom slučaju Betranda Russella;

Razlog zašto Russell ne vjeruje u kršćanstvo jest taj što je odgojen kao ateist, njegov otac deist se čak pobrinuo da mu nađe sekularnog "kuma" koji će ga voditi kroz život – J.S.Milla (Iz čijih će razmišljanja kao adolescent preuzeti loše prigovore teizmu). Prema tome, možemo odbaciti njegov ateizam kao stvar odgoja. On je ateist jednostavno jer je tako odgajan.

Osim toga, on je ateist, odnosno osmislio je takav svemir u kojem nema Božje opstojnosti, i u kojem prevladava njegova etika, upravo kako bi bio u skladu s njegovim emocijama. Russell je bio poznat po svom seksualnom libertinizmu, imao je bezbroj afera, razvodio se tri puta itd. Zagovarao je raskalašenost, pa je čak zagovarao i slobodan seksualan odgoj kod djece. Smatrao je da je čednost izvor tolikog broja naših problema. Dakle, odbacivao je kršćanstvo samo kako bi mogao sljediti svoje emocije i želje, kako bi mogao činiti stvari koje mu kršćanstvo zabranjuje. Ili, u nešto drugačijim terminima, kako bi izbjegao strah od osuđivanja, strah od kazne, odlučio je odbaciti Boga i kršćanstvo. (Russell se plašio Boga u kojeg nije vjerovao.)