Pad oholih - F. Hadjadj

Otac isusovac ne govori drugačije kada na početku Soulier de satin moli za svojega nepopravljivog brata Rodriguea: "Ako želi nered, neka to bude takav nered koji uključuje potres i rušenje okolnih zidova, koji su mu priječili spasenje..."

Pomalo je drska ta teologija. Priznaje to sam sv. Augustin: "Usuđujem se reći", piše on, "kako je oholima korisno zapasti u kakav bjelodan i otvoren grijeh, po kojem mogu postati nezadovoljni sa sobom samima, poštu su već pali, sviđajući se sami sebi. (...) Pokrij im lice sramotom, piše psalamist, i potražit će tvoje ime, Gospodine!" [...]

---

Oni imaju kao predmet zadovoljstva koja su nam zajednička sa životinjama i takvim grijesima čovjek se, na neki način, pretvara u životinju." No životinja je manje zlo od vraga. Može čak postati dobra životinja. Pod krutim štapom sramote, može ponovno uzbrdo. Bilo to i poslije bezbroj padova, bilo to u svojemu posljednjem uzdahu, može se samo jednim zamahom vinuti više od nekoga tko nije nikada tako nisko pao. Bog će se poslužiti njegovim spolom da ga, kao na ularu, dovede do tora.

Ipak, upozorava FH;

Bila bi najveća opasnost računati s tim milosrđem i zadržavati se u stanju pada. Time bih udvostručio oholost. Moj nakadni krik bio bi prazan. Moj pad, samo još jedna poza.

PS 

Raniji postovi; Načelo nutarnjeg života; Bog ne sakrive naše grijehe nego ih briše, kategorija tri puta duhovnog života itd.

Koja sramota, za njega više ne mari ni đavao - F. Hadjadj

Redovnički život nije zato manje dramatičan, a pravi redovnik zna da bi prepušten sebi bio gori od bludnice. - Prvo treba se oduprijeti komforu. Više od ostalih, redovnik je u ovom svijetu, a da nije od ovog svijeta. Ako se podižu samostani, nisu oni zato da se tu čovjek ugodno smjesti. Ako se krči zemlja, to je zato da se zgrne na nebu. Papuča može postati smrtni neprijatelj. Redovnikova najveća tjeskoba je osjećati se spokojnim i ne imati nikakvu napast. Tada kao da za nj više ne mari ni đavao. Koja sramota! Prezire ga i sam Sotona "jer nije zaslužio da se, kao s krjeposnim ljudima, bori s njime."

Drugo, njegova savršena suzdržljivost održava se jedino junačkom borbom. Abba Cyrus primjećuje: "Ako nemaš misli, nemaš nade; jer ako nemaš misli, imaš čine; to znači da onaj koji se, u svojem duhu, ne bori protiv grijeha niti mu se opire, grijeh počinja tjelesno. Onoga koji čini djela, ne uznemiruju misli." misli, reći će netko, one nemaju težinu, one jedva da muče. Bojna kola, zaista, manje su nasrtljiva bojna kola. Ona ne napadaju iznutra. "borba protiv uspomena" piše Maksim Ispovijedalac, "teža je nego borba protiv stvari."Teško je otkloniti pogled, teško je od nečega se udaljiti. U toj velikoj tišini sablasti vas oblijeću kao muhe. Redovnik, dakle, nema manje zasluga u ćeliji nego da je u javnoj kući.

Farbice Hadjadj, Dubina Spolova

PS

Nešto slično u jednom ranijem postu;  Borite li se s napastima, borite se s napastima – Pustinjski oci, Wetta, Tri koraka u đavalskom napastovanju – "Život vrijedan življenja", u kategoriji pustinjski oci itd.

Ponavljam iz spomenutog posta;

Brat je rekao Ocu Poemenu; "Vrag me napada, obeshrabren sam."

Starac mu odgovori "Vrag napada samo svoje neprijatelje, obeshrabri se kada prestane"

Naravno, postoje sveci koji su se ili nekom "milosnom" intervencijom ili dugotrajnim usavršavanjem uspijeli udaljiti od raznih napasti... 

Đavao je najbolji teolog - F. Hadjadj

Đavao zna što radi, mnogo bolje od nas. S jednog, čisto spekulativnoga gledišta, on je najbolji teolog. Nema u njemu ni traga tjelesnih slabosti: ne zna za umor, nije odan alkoholu, ne uživa u genitalnim besramnostima, ne hlepi prekomjerno za materijalnim dobrima. On je čist i siromašan bez zavjeta, to jest po naravi. Nema u njemu neznanja ni s obzirom na njegovu prirodnu inteligenciju: ne mora učiti govoriti, ne ide u školu, ne prolazi kao mi kroz opasna mudrovanja. Jednako tako, po naravi, on je učenjak a da nije trudio, učitelj, a da nije rabbi – najjači istraživački motor ugrađen mu je neposredno u njegovu bit. Kako je, onda, zao? Isključivo duhovno. Sveti Augustin zato kaže: "on je ponajviše ohol i zavidljiv" To znači da se ne smije upasti u privid koji je mnogo varaviji od zmišljanja polujarca ili vukodlaka (iako te slike sasvim gubeći iz vida duhovnu dimenziju anđela, ipak govore o vražjoj podvojenosti). Njegova zavist vrlo je pronicava. Njegova oholost vrlo je profinjena.

Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova

---

Također Hadjadj u Dubina spolova; 

Đavao je anđeo. Inteligencija mu je prodornija od naše i ne može pogriješiti u pogledu članka vjere. Nema tijela, ne može dakle biti kao životinja. Ako ga ikonografija prikazuje kao rutavca, s rogovima jarca, kozjim nogama, pohotna pogleda, time želi taknuti našu osjetljivost s obzirom na stanje njegova duha, kao i huškaču pripisati mane kojima obiluje dotični sisavac kao njihova slika.

Vjerovati Bogu i vjerovati u Boga – F. Hadjadj

F. Hadjadj u Vjera Zlih duhova; 

Jakovljeva poslanica potvrđuje da i vragovi imaju vjeru kao takvu: I đavli vjeruju, i dršću. Glagol koji apostol upotrebljava, pisteuein, onaj je isti kojim se gotovo uvijek označuje vjera vjernika (primjerice, kad se Isus obraća nadstojniku sinagoge u vezi sa smrću – i uskrišenjem – njegove kćeri: Ne boj se! Samo vjeruj! - Mk 5,36) [...]

Beda Časni razmišlja o toj razlici govoreći da je jedno vjerovati nešto (credere illum), a drugo vjerovati u nešto (credere in illum): "Vjerovati da Bog jest, vjerovati da je ono što on kaže istinito, to mogu i vragovi. Ali samo oni koji ljube Boga, o jest oni koji nisu kršćani samo imenom nego i životom i djelima, uspijevaju vjerovati u Boga. Vjerovati u Boga (akuzativ) podrazumijeva hod, kretanje prema Njemu, a kako ljubav čini da izlazimo iz samih sebe da bismo težili prema drugome, jer onome koji ljubi, srce i duh namjerno su usmjereni prema svome ljubljenome, više negoli prema samome sebi, istinski vjerovati u Boga daje nam Božja milosrdna ljubav. S tog motrišta, vragovi ne vjeruju u, nego izvan Boga, to jest vjeruju bez ljubavi.

Sveti Augustin podcrtava da je jedino tu razlika između jednakih tvrdnji: "Petar kaže: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Vragovi jednako kažu: Znamo tko si ti, Sin Božji, Svetac Božji. Ono što kaže Petar, kažu i vragovi. Iste riječi, ali drugačije? Vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, vjera zloduha je bez ljubavi. [...]

U svojoj terminologiji Toma Akvinski je jasniji. Na razlikovanje crede in Deum (vjerovati u/u odnusu na Boga) i credere Deum (vjerovati da je Boga takav i takav), on dodaje crede Deo (vjerovati Bogu). U prvom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s obzirom na cilj, kao onaj koji ostvaruje blaženstvo, u drugom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s materijalnog motrišta, to jest kao takav i takav članak ponuđen o Bogu; u trećem slučaju predmeta vjere promatra se s formalnog motrišta, kao što to pokreće vjeru, a to je autoritet Boga koji se objavljuje. [...]

Osim "vjerovati da", "vjerovati nekome" i "vjerovati u" sveti Marko, od samog početka, nudi četvrtu mogućnost koja od druge preuzima dativ a od treće prijedlog: credere in Deo, vjerovati u Bogu, ne u smislu hoda k njemu, nego u smislu nalaženja unutar njega, kao u dubini njegova krila. Taj izričaj postaje vrlo jasan u prvoj Kristovoj riječi kojom on u Marka započinje svoje propovijedanje: Obratite se i vjerujte u evanđelju, u radosnoj novosti! (Mk 1,15)

PS

Dalje Hadjadj objašnjava neku gramatičku poantu koja postoji samo kod Marka, ali moram priznati da se nisam potrudio shvatiti o čemu se točno radi, vjerojatno se nešto i izgubilo u prijevodu.

Već sam ranije prenio jedno razmišljanje Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu (i drugi post Vjera) u kojem Anscombe slično objašnjava što znači vjerovati; razliku između vjerovanja u Boga i vjerovanja Bogu (primjerice u smislu da će nam Bog pomoći.) 

Moj prijevod Anscombina objašnjenja se razlikuje od prijevoda hrvatskog izdanja Hadjadja - zapravo je obrnuto (vjerovati u, vjerovati), ali poanta je slična. (Hadjadj je malo više razradio drugo značenje.) 

---

Podsjetio bih i na raniji post O mržnji prema Bogu u kojem Anscombe sažima razmišljanja onih koji odbacuju Boga.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova – F. Saleški

Iz Filoteje; 

Čim opaziš kakvu napast, radi poput male djece, kad vide vuka ili medvjeda na polju. Ona odmah trče u naručje ocu ili majci ili ih barem zovu u pomoć. Uteci se i ti k Bogu i vapi njegovo milosrđe i pomoć. Taj nam lijek preporučuje Gospod naš "Molite se, da ne uđete u napast".

Vidiš li, da napast ne popušta, nego još raste, poteci u duhu i ogrli sv. Križ, kanda vidiš pred sobom raspetoga Isusa. Obećaj, da nipošto ne ćeš pristati na napast, moli ga, da ti pomogne. I dok napast ne popusti, obećavaj, da nećeš privoljeti.

Nu dok obećavaš i opireš se, ne gledaj u lice napasti, već samo upiri oči u Spasitelja. Jer ako gledaš u napast, pogotov dok je jaka, mogla bi ti uskolebati srčanost.

Zabavljaj duh kakvim dobrim i čestitim poslom. Kad i srce prione uz posao, izagnut će posao iz srca napasti i zlobne zamke.

Prije je lijek protiv svih napasti, velikih i malih, da svome ispovijedniku razgalimo srce i saopćine mu sve pomisli, čuvstva i osjećaje.

Pazi dobro, muk je prvi uvjet, što ga nečistivi stavlja duši, kada je hoće da zavede. Tako i oni koji bi rado zavesti žene ili djevojke, najprije brane, da o njihovim ponudama ne smiju govoriti ocu ni mužu. A Bog naprotiv traži u svojim nadahnućima, da ih najprije očitujemo svojim poglavarima i vođama.

Ako nas iza svega toga bude napast još kinila i mučila nema druge nego da se i mi njoj tvrdoglavo opremo, izjavljujući, da nećemo privoljeti. Kao što se se djevojka ne može udati dok govori da neće za momka, tako se ni duša, pa i smatila se, ne može oskvrnuti, dok sama ne pristane.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova, osim onako, kako ga je Spasitelj osramotio: "Odlazi sotono, klanjat ćeš se svomu Gospodu Bogu i njemu ćeš služiti". Poštena žena ne smije odgovarati ni slovca pa ni pogledati u lice prostaku, koji je progoni s nepoštenim ponudama, već ga mora naprosto ostaviti, a ujedno obratiti svoje srce k mužu, a pa mu iznovice bez odmora i bez oklijevanja priseći obećanu vjernost. Tako se ni pobožna duša, kada je zaskoči napast, ne smije upuštati u prepirku ni odgovarati, već se mora prostodušno obratiti k svome zaručniku Isuskrstu i opet zadati mu vjeru i izjaviti, da kani zavijek biti sva samo njegova.

PS

Raniji postovi; O raspravljanju s demonima, Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku, Znate li s kime raspravljate?, Raspravljanje (ni)je uzaludno itd.

Moderni oblici starih zabluda - Papini

G. Papini u Augustinu;

Spomenuo sam u vezi s Pelagijem Rousseaua. Zaista, Pelagijeva nauka nije drugo nego kršćansko prerušavanje stare stoičke teorije, a ujedno anticipacija osnovne teze pisca Discours sur l'inegalite. Pelagijevci su zaista zastupali mišljenje da čovječa volja može sve, da krepost i spas može postići i bez božanske milosti. Krist nije došao da nas otkupi od istočnoga grijeha i prema tome od smrti, nego samo da pokaže primjer i da nas uzdigne prema višem životu. Istočni grijeh ne postoji. Adamov grijeh odnosi se samo na Adama i nije utjecao na potomstvo. Ljudi se rađaju dobri i čisti kao što je bio Adam prije grijeha; krštenje nije neophodno potrebno, kao ni molitve. Vršenje moralnog zakona jednako spašava kao i Evanđelje.

Jasno je da to lišenje mistočnoga kršćanstva, poricanje nekih njegovih osnovnih načela – otkupljenje, milost, istočni grijeh, djelotvornost karizma i molitve – dakle, ograničavanje kršćanstva na jednu vrstu laičke i stoičke pobožnosti, zasnovane na jednoj pobožnosti, samo po imenu prema Isusu i vjerojatnoj prirodnoj čovjekovoj nevinosti, što jako podsjeća na Profession de foi du vicaire savoyard Jeana Jacquesa, zaštitnika romantičara koji su rehabilitirali nedužnost strasti. Augustinova rasprava protiv ovakva temeljitog iskrivljavanja kršćanstva započela je, kao što je rečeno, 412. djelom De peccatorum meritis, a završila tek njegovom smrću koja je 430. prekinula djelo koje je pisao protiv Judijana iz Eklana, velikog sistematičara hereza. U djelu De natura et gratia i u drugim spisima ova je polemika Augustinovu teološkom geniju pružila priliku izraditi i produbiti glasovite teorije o milosti i predodređenju, zasnovanae na krajnjem pesimizmu koji, čini se, svodi čitavo čovječanstvo na osuđeno mnoštvo, massa damnata, a Bog po svojim nedokučivim razlozima spašava onoga koji mu se svidi. Ove teorije, krivo shvaćene i iskrivljene, nanovo su u sedamnaestom stoljeću oživjele pod imenom jansenizma.

U pelagijanizmu ga je najviše smetala i vrijeđala predromantička nauka o urođenoj čovjekovoj nevinosti. On je znao, po bolnom i grešnom iskustvu, koliko je čovjek još kao dječak, progonjen svakovrsnim požudama, pogotovo požudama tijela. Kada je Augustin čuo Pelagija i Celestija koji su mirno tvrdili da je čovjek po prirodi dobar i da je dovoljna naša jednostavna volja, bez nadnaravne pomoći, da ustrajemo u toj nevinosti, učini se to i njemu i Crkvi divljaštvom zasnovanom na potpunu nepoznavanju ljudske duše i k tome još i kao gomila protukršćanskih zabluda.

PS

Ukoliko tražite kratki opis kako netko živi svoj život (i organizira društvo) često puta je dovoljno upitati se prihvaća li gore opisanu zabludu.

Objedovanje: Trostruko okupljanje – F. Hadjadj

F.H. u knjizi "Što je to Obitelj";

Nema dvojbe, mudrost je u izrazu "sjesti za stol" u smislu "recimo istinu" ili "vratimo povjerenje". Ali u čemu je ta mudrost? Jedaći stol nije ispovjedaonica. I ovdje se, kao i drugdje, može varati, igrati se prividima, razmjenjujući svaku vrstu neozbiljnih obećanja i živahne taštine. Ipak, ovdje je istina koja se pokazuje nasuprot našoj volji, čak ako smo za stol sjeli navukavši masku. To je istina o našoj tjelesnosti, animalnosti, čak vegetalnosti našega duha.

Stol sjedinjuje najniže i najviše radnje živog bića: hranjenje i inteligenciju, jedenje i govorenje. Rabelaisova Messer Gassera i Muzu, Martu i Mariju, a i legendarnog zmaja Taraska ... Stol je to koji pripremamo kao bića riječi koja nisu anđeli, i kao životinje koje nisu zvjeri. Ovdje se naizmjence smjenjuju usta koja govore ustima koja su puna, a usta koja žvaču ne obaraju se kao lovački pas na zdjelu ili kao svinje na tov (to je ono što se dogodi kada se jede nešto što je izvađeno iz hladnjaka, a pogodno snižena temperatura probudi nam užurbanost hijene), ovdje je fina njuška koja se pomno obriše ubrusom, hvaleći majonezu s češnjakom i bijeli grah s mesom. O tom zapisuje Izidor Seviljski u svojim Etimologijama: "Convivium apud nos appellatur [...] quia vitae conlocutionem habet", što se može prevesti: "Među nama se svaki obrok zove convivium jer uključuje razgovor o životu." Ako je blagovanje pravo pravcato mjesto za razgovor o životu, nije to zato što bi se tu o životu razgovaralo mjerodavnije nego negdje drugdje, nego zato što tu razgovor iskazuje i život u onome što je u njemu začetno, rudimentarno, ono u čemu imamo udjela zajedno s amebom ili begonijom, jer se i one hrane.

Upravo zato blagovaonički stol omogućuje trojaku gostoljubljivost, ili trojako okupljanje.

Bog dade rasti - F. Hadjadj

Za posljednjega obroka prije Muke Isus je rekao svojim učenicima: Ja sam istinski trs, a Otac moj – vingoradar (Iv 15,1). Kada apostol Pavao objašnjava apostolsko poslanje, kaže Korinćanima; Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti (1 Kor 3,6). Poljodjelstvo pruža analogiju za Božje djelovanje – većma nego obrtništvo, a suprotno vrijedi za inženjerstvo. Inženjerstvo radi prema mehaničkom obrascu; poljodjelstvo je majeutičko. Inženjer nameće oblike prirodi koju pojmi kao skladište energija i materijala: seljak prati razvoj prirodnoga oblika kojemu on nije tvorac. Inženjer može ubrzati proizvodnju, on je gospodar ritma; seljak zna da on ne daje travi rasti, nego povezuje ritam različitih vrsta s godišnjim dobima.

Naši su mentaliteti više prožeti inženjerstvom nego poljodjelstvom – tako je barem od druge polovine 20. st. - naše mišljenje o duhovnomu i apostolskom životu time je izokrenuto. Bog više nema strpljivost vingoradara. Poprima svojstvo mehaničara. A njegovi sljedbenici nastoje ga slijediti. Sve se poima prema našem push – button society. Smatra se nemoralnim ako propovijed nema neposredna učinka. Očekuje se poslušnost na način prekidača. Zamolit će se od nekoga oproštenje, ali će se uskoro bivši uvrijeđeni optužiti da nije odmah, naočigled, promijenio ponašanje, kao da se kompleks njegovih osjećaja mora promijeniti brzo poput web stranice.

Novi arh-apostol uskoro tone u fundamentalizam, ne zato što je arhaičan, nego zato što je high–tech. On očekuje da drugi na njegovu harangu reagiraju brzo poput Intelova procesora. I zaboravljaju da je, po Isusu, prosječna duhovna reaktivnost kojoj se propovijednik od svojih slušatelja ima pravo nadati puno manja od one koju imaju kornjača ili puž. Radije je kao u biljke: njezina je sigurnost sporost mladice i ukorjenjivanja. On je izrijekom rekao: Gdje zrnje nemaše dosta zemje, odmah izniknu (Mt 13,5).

Povratak zemlji – F. Hadjadj

Poljodjelstvo je prva vještina, ne samo u odnosu prema tijelu, jer ga hrani, nego i u odnosu prema vremenu, jer nas upućuje na ritam godišnjih doba i dana te na onu vremenitost donošenja ploda koju prispodoba o sijaču uzimao kao model. U djelu Tečaj političke ekonomije Jean-Baptiste Say primjećuje kako se od svih čovjekovih "industrija" poljodjelstvo najviše opire podjeli rada (pa onda i taylorizmu): "Nije moguće da bi isti čovjek čitave godine samo orao i kopao ili cijelo vrijeme samo sabirao ljetinu." Sezonalna raspodjela poljodjelskih zadataka omogućuje istom čovjeku da prati cjelokupni prirodni ciklus od sijanja do žetve. To, naravno, ne znači da svi moramo postati seljaci u strogu smislu riječi, no seljaštvo, a ne visokofrekventni trading, ostaje paradigmom kulture u kojoj se obnavlja ljudsko vrijeme.

Augustinov susret s pijancem– Papini

Augustin, tada neobraćeni poznati govornik, pozvan je održati hvalospjev mladome neuspješnom caru; 

Jednoga dana, dakle 385., Augustin praćen malim društvancem prijatelja i učenika, uputi se prema palači gdje su ga čekali da izrekne pohvalno slovo, a srce mu je, grozničavo od briga, brže nego obično kucalo. Ne od straha, jer je već kao dječak bio navikao na recitacije, i na improvizacije, a jedan profesor govorništva uvijek naše one kitice slika, bučne bombastične završetke koji raspale masu i otimaju aplauze. Ali je Augustin u svojoj svijesti znao da ide lagati i da će te laži reći na silu, samo zato da mu se plješće. Isti oni koji plješću ovim lažima, ne vjeruju u njih. Bila je to, dakle, komedija i to komedija malo slavna za njega i za sve.

Kad, eto, u jednoj uličici Milana ukaže mu se jedan prosjak, nakićen vinom. Slobodno je davao oduška veselju u pijanstvu. Taj siromašni prosjak nije bio od pijanstva zao, naprotiv, bio je veseo i šalio se s prolaznicima; možda je, uz pokoji prigovor, upravio i Augustinu koju bezazlenu šalu. Govornik dana, dotjeran, pogleda veslog starca, nehajno zaogrnuta otrcanim i zakrpanim plaštem, i uzdahne. Taj uzdah nije bio iz samilosti, nego iz zavisti.

"Pogledajte malo" – reće obraćujući se prijateljima – "koliko je ovaj siromah sretniji od nas. Mi uz muke nauke, želje častoljublja i patnje misli težimo k radosti koju ovaj s malo isprošenih novaca od bližnjih i s malo čaša vina posve posjeduje; takve radosti mi nećemo nikada imati. Sigurno je da ni njegova radost nije prava, ali sreća koju mi slijedimo preko tisuću okreta i muka još je lažnija. Činjenica je da je on radostan, a ja tjeskoban, on stalan, a ja nemiran. Kad bi me netko upitao hoću li se s njim mijenjati, sigurno bih odbio jer volim biti ja, sa svim jadima i bojaznima koje me muče. Možda bih pogriješio?! Tko mi jamči da sam u pravu? Jesam li veći od njega u znanju? Ali ni znanost mi ne daje onu radost koju njemu daje vino. I kako se ja služim tim znanjem? Ne zato da poučavam ljude i da ih činim boljima nego da se svidim moćnima i mnoštvu, da zaradim i laskam.

Ali kazat ćete da treba ispitati uzrok ovoj radosti. Ovaj je nalazi u vinu, a ja u ljubavi za slavom, što se smatra plemenitijim. Ali ako ova prosjakova radost nije prava radost, ni slava koju ja tražim nije prava slava. Ovaj će noćas probaviti svoje pijanstvo i kada se probudi, ustat će slobodne glave. Naprotiv, ja idem u krevet pijan od častoljublja i pijan od častoljublja ustajem, uvijek u vlasti, dan za danom, ludog pijanstva koje mi zauvrat ne daje ni malo vedrine. I zato vam ponavljam da je onaj pripiti starac sretniji od mene. I možda je viši od mene i moralno jer je on zaradio svoje vino želeći sreću darovateljima, a ja tražim pomamu za slavom izgovarajući laži."

Autoritet oca - F. Hadjadj

Već smo, međutim, rekli u obitelji ponajprije nije riječ o projektu odgoja nego o stvarnosti srodstva. U njoj autoritet ne dolazi od osposobljenosti ili kompetencije. Tu je primljeni autoritet, bez obzira na njegove slabosti, koji odmah, nedvojbeno, kreće u potragu za određenom osposobljenošću, ali koji također ima vlastitu učinkovitost, koliko god da je sve to neočekivano, paradoksalno. Autoritet bez osposobljenosti (kompetencija) ima vrijednosti po sebi, čak neprocjenjivu vrijednost. S jedne strane, otac pokazuje da nije Otac, s velikim slovom, da je i on sin pa da se, dakle, mora sa svojim djetetom okrenuti autoritetu višemu od svojega. S druge strane, s obzirom na to da njegov autoritet ne proizlazi iz osposobljenosti, nego iz dara, otac ne smije od djeteta načini svoju tvorevinu, svoju kreaturu, niti ga pokušati vrednovati prema vlastitoj ljestvici, vrijednosti, mora ga prigrliti kao misterij. Isto tako, kako taj autoritet odgovara daru života, njegova uporaba bitna je u potvrđivanju da je dobro što dijete postoji, da je ono sretno što je rođeno (od čega polazi svako slavljenje rođendana bez automatizma i licemjerja), da njegov dolazak na svijet nije uzaludan, nego neizmjerno važan događaj. Eto, što imaju otac i majka kao darovano, a čega nema u stručnjaka ili učitelja: "Tu si, dijete naše, čudom, jer mi nismo učinili ništa da te zaslužimo, jer mi tu ne razumijemo ništa, jer tu ima smrti i nepravde, a evo ipak tvojega čistog lica koje pokazuje da je život jači!" I ovo je najdublji autoritet koji se razlikuje od svake koristoljubive osposobljenosti. On ne poučava dijete u smjeru ove ili one kvalifikacije, on mu očituje misterij postojanja kao primljenog dara.

Velika opasnost, posve je jasno, nastane kada otac ne nastoji sam sebi priznati vlastitu nekompektentnost i hoće se igrati stručnjaka (što, očito, od njega može učiniti bivšeg oca). Tada se njegov autoritet pretvori u totalitarizam, a misterij nestane u korist funkcionalnih uspjeha i svjetovnih izvedbi.

Fabrice Hadjadj, Što je to obitelj?

Esolen o svom ocu i muževnosti

A: Esolen opisuje u jednoj objavi; 

Moj otac nije mogao dizati teške terete, a nije bio ni baš spretan s alatima. Njegova muževnost očitovala se na sljedeće načine:

1. Marljivo je radio na poslu - prodavao je osiguranje za proviziju, bez redovne plaće - koji je bio zahtjevan i fizički i emocionalno. Svaki dan je putovao; Ali posao nije donosio kući, niti mu je loš dan ili loš tjedan imalo promijenio raspoloženje. Kakve god frustracije posao donosio, kao što to čine čak i najbolji poslovi, ostavio ih je za sebe.

2. Nije se prepuštao skupim hobijima. Ono što je zarađivao bilo je za obitelj, uspio je to najbolje rasporediti.

3. Nikada nije progovorio ni riječ kritike o mojoj majci. Predano ju je volio. Volio je i nas četvero djece. Ispravljao nas je djecu, ali rijetko je to MORAO činiti; a kad bi to učinio, činio bi to smireno. Svi smo jednostavno pretpostavljali da ako kaže: "Učini ovo", mi to i radimo, a ako kaže: "Prestani to raditi", mi prestajemo.

4. Zauzimao se za naša prava, ali ne na štetu drugih ljudi. Svi smo uzimali zdravo za gotovo da se ne vrijeđa djeca manja od nas i da se ne pokazuje nepoštovanje prema starijima.

5. Nikada nije koristio vulgaran jezik. Nikada nije širio laži. Nije omalovažavao ljude - ako mu se netko nije sviđao, ignorirao bi ga.

6. Nikada se nije zanio emocijama (emocionalizmom). Prozreo je većinu tih stvari.

7. Najvažnije: bio je čovjek vjere i molitve. Bilo je nezamislivo da ćemo propustiti misu u nedjelju. Nas četvero djece imali smo uspone i padove u tom pogledu kada smo prolazili kroz teške periode svojih dvadesetih, ali svi smo mi vjernici i svi idemo na misu barem svake nedjelje.

***

U jednoj drugoj objavi;

Ako želite da cijela kongregacija pjeva ... - A. Esolen

 Esolen ukratko objašnjava;

 Ako ŽELITE da cijela kongregacija pjeva, ne možete 

(I) nadglasati ih solistom ili voditeljem na mikrofonu, ili 

(II) pokušati ih voditi sopranom, ili 

(III) koristiti pjesme čiji su zahtijevni intervali namijenjeni uvježbanim solistima, ili 

(IV) pjevati besmislene (izfeminizirane) gluposti.

PS

Esolen opisuje malo opširnije u eseju Why Traditional Hymns are Superior to Modern Ones. Objašnjava kakav bi trebao biti himan da ga svatko može pjevati punim plućima i punim srcem. Još opširnije u Pop Goes the Mass (part one) i Bad Poetry, Bad Theology: The Curse of Bad Liturgical Music (Part Two) (Naravno, postoje kulturološke razlike; Kao i razlike u karakterima, itd.)

No, nije mi namjera opširno pisati, upravo suprotno, prenio sam jer u najkraćim crtama opisuje fenomen s kojim su se vjerujem mnogi susreli

---

Ipak, bilo mi je zanimljiv opis uloge orgulja, prenosim;

[...] Ali čak i da nije tako, gitarist nije prikladan za vođenje kongregacije jer ne svira melodiju. Svira akorde; a to znači da je potreban solistički vođa. Opet smo u carstvu vokalne izvedbe sa svim problemima koji to nosi.

Pijanist svira melodiju, ali raspon klavira jako je ograničen za pjevanje himni u crkvi, dok su orgulje izmišljene za crkvu. S pravom su nazvane kraljem instrumenata. Najbolje oponašaju zvuk cijelog simfonijskog orkestra: drvene puhače, gudače, rogove i ljudski glas. Mogu dati slatki i nježni pjev ptice, a mogu i ričućeg lava. Mogu dati polifoniju, dok orguljaš jednom rukom svira jednu melodiju u gudačima, a drugom drugu melodiju u rogovima. Mogu ispuniti unutrašnjost crkve i učiniti da zidovi i kupola odzvanjaju. Sama raznolikost zvukova i njihova kvaliteta, s tonovima i alikvotama u izobilju te mnogo nota sviranih istovremeno bez slabljenja, omogućuju svakom ljudskom glasu da pronađe svoje mjesto. Bas čuje svoju notu, jednako tako tenor, alt i sopran. Bas se ne treba bojati žabe kad pedale mrmljaju, a sopran se ne treba bojati ptičice kad flaute lete visoko.

Kad čujete orgulje, pomislite na crkvu, baš kao kad čujete zvonjavu karilona. Drugi instrumenti podsjećaju na druge stvari. Klavir podsjeća na zadimljeni bar, koncertnu dvoranu ili šik restoran. Čujemo saksofon i mislimo na blues. Besmisleno je inzistirati da ne mora biti tako. U nekom alternativnom svemiru možda bi bilo moguće, ali ne u ovom. Besmisleno je i reći da ne moramo imati tjelesne reakcije koje imamo na određene ritmove.

O ogovaranju pobožnih – sv. Franjo Saleški, Filotea

Franjo Saleši u svom poznatom djelu Uvod u pobožni život (Filotea) s početka 17. stoljeća daje upute ljudima svih staleža. U četvrtom dijelu opisuje borbu s najčešćim napastima, među ostalim poručuje da "Ne treba mariti, što govori svijet".

Prenosim iz jednog starijeg domaćeg izdanja (1922.)

Čim opazi svijet, da bi rado pobožno živjeti,, sasut će na te stotine poruge i kleveta. Najzlobniji će te zbog promijenjena života nazvati licemjerkom, lažnom sveticom i pretvoricom; pa će reći, da ti je svijet okrenuo leđa i zato da si se obratila Bogu. Tvoji će se prijatelji natjecati, opominjujući te, kako im se čini pametno i i ljubezno: "Obuzet će te sjeta i tuga, nestat će ti ugleda u svijetu, postat ćeš nesnosna, ostarijeti ćeš prije roka, propast će ti kućanstvo; na svijetu treba svjetski živjeti; čovjek se može spasiti i bez takih tajna"; pa još tisuću takih trica.

Sve ti je to, draga Bogomilo, samo ludo isprazno brbljanje. Onim ljudima nije ni do tvoga zdravlja ni do tvojih poslova.

"Da ste od svijeta, veli Spasitelj, svijet bi ljubio što je njegovo; no jer niste od svijeta, mrzi na vas". Vidjeli smo gospode i gospođa koji probdiju čitavu noć pa i više noći uza šah i uz karte. Ima li dosadnijega, tužnijega i mračnijega duševnog napora od ovoga? Pa ipak im svijet ni crne ni biiele, a prijatelji ni tamo se dalje.

A sprovedemo li samo uru razmatrajući, uranimo li malko ranije, da se pripravimo za pričest, eto ti već trče po liječnika da nas izliječi od sumornosti ili od žutice. Provest će se trideset noći na plesu, pa niko ni "bau"; naka se probdije na Badnjak, eto ti kašlja i trbobolje. E pa ko ne vidi, da svijet sudi krivo, svojoj djeci i te kako gleda kroz prste, a sinove Božje sudi tvrdo i oštro?

Ne ugodismo svijetu, van da propadnemo s njim. Još se nije rodio, ko bi ovome mušičavom svijetu ugodio. "Dođe Ivan, kaže, Spasitelj, pa ne jeđaše i ne pijše, pa rekoste ima vraga. Dođe Sin čovječji, koji jede i pije, a velite Samarjanin je." Tako ti je Bogomilo! Popustimo li, pa se sa svijetom uzmemo smijati, igrati, plesati, eto sablazni; prestanemo li, eto buke, gle licemjera, gle mrzovoljca, Nosimo li se ljepše, tumačit će se naopako. Ne marimo za odijelo, eto nas prostaka. Ako ima dobre volje, vele, da smo raspušteni; ako li se mrtvimo eto žalosti. Svijet nas, gleda proporijeko, pa mu nikad ne ugodismo. Mane nam povećava i za grijehe proglašuje; lake grijehe pretvara u smrtne, a grijehe iz slabosti pretvara u zlobne grijehe. Dok je "ljubav dobrostiva", kako veli sv. Pavao, svijet je zločest; dok ,ljubav ne misli zla", svijet vazda misli zlo i naopako; pa ako nam ne može potvoriti čina, potvori nam nakane. Bile ovce rogate ili šušate, biiele ili crne, vuk ih pojede, samo uzmože li.

Radili mi što nam drago, svijet će protiv nas. Ispovijedimo li se odulje pita nas, što smo toliko pripovijedali; svršimo li brže, reći će, da ne kazasmo svega. Svijet uhodi svaku našu kretnju. Lanemo li srditu riječ, proglasti će, da smo nestrpljivi. Brinemo li se za svoje poslove, proglasiti će nas lakomcima; ako smo blagi, reći će da smo budale. A rasrde li se sinovi ovoga svijeta, bit će velikodušni, tvrdice su štedljivi, razbludnici se pošteno zabavljaju. Pauci kvare uvijek posao pčelama.

Snobizam i farizejstvo – A. Esolen

Postoji vrsta snobizma koji s visoka gleda na glupe "male ljude" koji se - ili su barem to nekada činili - dotjeruju za crkvu, koji cijene ono što je svečano ili veličanstveno, kojima je stalo do svetih dana, koji uživaju u pjevanju domoljubnih himni, koji pronalaze stvarno zadovoljstvo u prikladnome i svečanome.

Mogli bi reći da se radi o znaku duhovne lijenosti ili zavisti: "Kako se ovaj uštogljeni mali pričesnik usuđuje shvaćati Sakrament ozbiljnije od mene!" Ili: "Pogledajte kako je ovaj čovjek blesav, s rukom na srcu i podignutom bradom, pjeva himnu kao da je izmislio domoljublje!"

Farizejstvo, ali obrnuto. "Hvala ti Bože što nisam kao drugi ljudi – poput onog tamo zanesenjaka koji ne može izgovoriti tvoje ime bez drhtanja u glasu i koji pokušava slušati sve Tvoje zapovijedi. Ja bolje znam o Tvojoj milosti, pa ih zato kršim kada god je prilika."

PS

Gornje razmišljanje o farizejštini modernista (liberala) je preuzeto iz jedne Esolenove objave na X-u. 

Vidi ranije postove; C.S. Lewis o taštini, pompi i svečanostima, Scruton o važnosti Ceremonije,  A.Esolen itd.

Kristijanizam ili Crkva - Belloc

Belloc u Europa i Vjera; 

Crkva nije vjerovala i ne vjeruje da je čovjek sam sebi dovoljan niti, naravno, to da je u posjedu onih ključeva koji bi mu otvorili vrata punog znanja ili punoga društvenoga ostvarenja. Predlagala je (i predlaže) da se njezine doktrine ne drže kao mišljenje, već kao cjelovita vjera.

Razlikovala se, dakle – i zbog toga je bila čvršća od svega oko sebe – po tome što je nudila istinu umjeto hipoteza, promicala konkretne povijesne činjenice umjesto sugestivnih mitova, a svoje otajstveno bogoslužje kao stvarnost, a ne kao simbol.

Recimo koju o njezinom ustroju. Svi ljudi s obrazovanjem iz povijesti znaju da je Crkva u razdoblju od 200. do 250. godine bila ono što sam opisao – organizirana zajednica pod biskupima, i štoviše, očito je da je postojalo njezino središnje tijelo u Rimu, kao i područni poglavari u raznim drugim velikim gradovima. No, ono što nije toliko općenito naglašeno jest način na koji je to kršćansko tijelo u to doba gledalo samo sebe.

Pogled koji je Katolička Crkva imala o sebi u ranom trećem stoljeću možda se može najbolje približiti ističući da smo, kada koristimo riječ "kršćanstvo", na nepovijesnom tlu. "Kršćanstvo" je pojam na ustima i iz pera post-reformacijskih pisaca; označava mišljenje ili teoriju, gledište, ideju. Kršćani onog vremena o kojemu govorim nisu ga tako shvaćali. Naprotiv, bili su privrženi njegovoj antitezi. Bili su privrženi sustavu jedne opipljive stvari: organiziranom tijelu stvorenom s jasnim ciljem, poslušnom na posve određeni način te posebnom zbog posjedovanja vjerodostojne, jasne doktrine. Može se govoriti, govoreći o prva tri stoljeća, o stoicizmu ili epikurizmu ili neoplatonizmu, no ne može se govorit o "kristijanizmu" ili "kristizmu". Doista, nitko nije tako neuk da bi pokušao s tim izrazima. No, ipak, sadašnji izraz "kršćanstvo" koji suvremeni ljudi koriste kao istovjetan s ovim kršćanskim tijelom u trećem stoljeću, intelektualni je ekvivalent "kristijanizmu" ili "kristizmu", i ponavljam, podrazumijeva krajnje nepovijesnu ideju, nešto povijesno lažno, nešto što nikada nije postojalo.

***

Belloc zatim daje primjer jedne rasprave;

Život i vjerovanje Crkve u trećem stoljeću – Belloc

Belloc u Europa i vjera; 

Uzmimo takvoga pisca kao što je Tertulijan i navedimo ono što je zasigurno vrijedilo u njegovo doba.

Tertulijan je 200. godine poslije Krista imao oko četrdeset godina. Crkva je tada naučavala kao neprekinutu tradiciju da je Čovjek koji je bio pogubljen prije otprilike sto i sadamdeset godina u Palestini – samo sto i trideset godina prije Tertulijanova rođenja – trećega dana uskrsnuo. Taj je Čovjek bio poznata i stvarna osoba, s kojom su se brojni susreli. U Tertulijanovu djetinjstvu još su živjeli oni koji su sreli svjedoke onoga što se dogodilo.

Ovaj je Čovjek (naučavala je Crkva) također bio Bog, Stvoritelj. Ovdje se susrećemo s prividnom proturječnosti u pojmovima, u svakom slučaju misterijem, plodnim za nauk i kao činjenicom predodređenim da se tijekom tri stoljeća odrede sve njegove precizne definicije.

Ovaj Čovjek, koji je također bio sam Bog, preko svojih je odabranih učenika zvanih apostoli, osnovao strogo i disciplinirano tijelo zvano Crkva. Nauk koji je naučavala ispovijedao se kao Njegov nauk; uključivao je besmrtnost ljudske duše, njezino otkupljenje, mogućnost njezinog spasenja ili propasti.

Inicijacija u Crkvu vršila se putem krštenja vodom u ime Svetoga Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga.

Prije svoje smrti, ovaj je Čovjek koji je također bio Bog, ustanovio određeni obred i otajstvo zvano Euharistija. Uzeo je kruh i vino i pretvorio ih u svoje Tijelo i Krv. Zapovijedio im je da se ovaj obred nastavi slaviti Njemu na spomen. Središnji čin bogoslužja kršćanske Crkve bila je stoga posveta kruha i vina od strane svećenika u nazočnosti okupljene zajednice kršćana. Tako posvećeni kruh i vino sigurno su posvuda nazivali Tijelom Gospodnjim.

Vjernicu su se sasvim sigurno okupljali, tj. blagovali kruh i vino pretvoreno u otajstvo. Blagovanje Tijela Gospodnjega predstavljalo je središnji crkveni obred.

Svakako je na čelu pojedine kršćanske zajednice bio biskup koji se smatrao izravnim nasljednikom apostola, glavnim dionikom obreda i čuvara doktrine. Biskupi su predvodili i međusobno povezivali rastuća tijela područnih zajednica, koje su se držale jedinstvena učenja i slavile jedinstveni obred.

[..] Jednako je sigurno da su ova Crkva i njezini biskupi naučavali o ustanovi Euharistije, Uskrsnuću, prvenstvu apostola i snazi njezinoga nasljeđa, prenošenoga preko biskupa. Treba primjetiti vrlo veliki broj obraćenika. Da se vratimo Tertulijanu, prema njegovom svjedočenju, većinu za njegova vremena činili su upravo obraćenici koji nisu bili rođeni kao kršćani.

Poznato je da je takav bio, u vrlo kratkim crtama, život Katoličke Crkve u ovim ranim godinama trećeg stoljeća. Tako je neosporno živjela i takvom su je ondašnji kršćani i znatiželjni pogani, od 160. do 200 godine i nadalje, poznavali.

Belloc o Crkvi prvih stoljeća u Rimu

Belloc u knjizi Europa i vjera opisuje što bi rimski senator znao o Crkvi i kršćanima; 

Poput neke vrste male države, Katolička je Crkva prihvaćala sve staleže i sve vrste ljudi, i poput samog Carstva unutar kojeg je rasla, sve je njih držala svojim članovima unutar svoga tijela, poslušnima njezinim pravilima. Senator, zakupac, oslobođenik, rob, vojnik, ako su bili njezini članovi bili su jednako vezani određenim pravilima. Zanemare li ta pravila, ona bi ih odbacila ili podvrgnula vlastitim kaznama. Znao je, iako su o njoj kružile nejasne priče i predaje, da niti jedna klasa nije bila zatvorena za njezino učenje pa je poznavanje njezinih običaja posvuda prodrlo. Također je znao (a to ga je moglo uznemiriti) da je njezina organizacija, premda ni na koji način zakonski priznata, nego joj je pripadnost bila, kako bismo danas rekli "dragovoljna", bila stroga i veoma snažna.

Ovdje u Lyonu, kao i posvuda drugdje, djelovala je pod vrhovnim poglavarom poznatim pod grčkim imenom Episcopos. Grčki je bio jezik koji su kulturni ljudi poznavali i njime se koristili u cijelom zapadnom ili latinskom dijelu Carstva koju je i Lyon pripadao. Ova titula mu se stoga ne bi činila stranom, kao ni grčki naziv Presbyter za svećenika koji se u njoj služili, a koji su djelovali pod navedenim vrhovnim poglavarom kongregacije; ne bi mu bila strana ni čisto grčka titula Diaconos povezana s redom odmah ispod svećeničkoga, koji se sastojao od nižih službenika svećeničkog tijela.

Znao je da ovo posebno bogoštovlje poput brojnih drugih predstavljenih raznim svetim građevinama u gradu, ima svoje misterije, posjeduje svoj nauk i svečani obred u kojem samo članovi njezinoga tijela mogu sudjelovati, koje je mnoštvo područnih "Kršćana" – jer tako su ih u narodu zvali – svetkovalo kao zajednica. No, on bi nadalje znao da se ovo bogoslužje, određeno čvrstim liturgijskim obredom, po tome u potpunosti razlikovalo od bilo kojega drugoga u mnoštvu onih koji su ga okruživali. Katolička Crkva nije predstavljala ni mišljenje, ni modu, niti filozofiju, nije bila ni teorija niti navika; činila je jasno vidljivo tijelo koje se temeljilo na brojnim preciznim postavkama, izuzetno ljubomorno na svoje jedinstvo i svoje precizne dogme te ispunjeno strastvenom vjerom kao nijedno drugo toga vremena.

Ovim ne isključujem da senator nije među svojim prijateljima, čak i nekoliko njih, mogao poznavati one koji su bili privrženi kršćanskom tijelu na labav način; možda pod utjecajem svoje žene, možda svojim obiteljskim nasljeđem. [...]

Pogansko se mnoštvo, bez određene religije, uporno pridržavalo brojnih običaja. U društvenom moralu vodili su se određenim normama utemeljenima na rimskim postavkama o vlasništvu nad ljudima, zemljom i imovinom; domoljublje, spona manjih društavava, davno se stopilo u okvir općeg carstva. Samo je kršćanska Crkva nudila cjelovitu viziju života kojoj su ljudi bili privrženi, kao što su stotinama godina prije bili privrženi vlastitom gradu s njegovim lokalnim božanstvima i dinamičnim zajedničkim životom.

Jedinstvene pojave suvremene američke kulture - A. Esolen

 U jednoj objavi na X-u Esolen primjećuje vezano uz stanje američke kulture;

Nekoliko stvari koje nas čine iznimkama u ljudskoj povijesti:

1. Nitko ne pjeva

2. Mladi ljudi nisu u braku

3. Nemamo dovoljno djece [da bismo nastavili društvo]

4. Nema istinski popularne [narodne] poezije

5. Gotovo da nemamo svetih dana

6. Ne poznajemo svoje susjede [bližnje].

Reći ćete: "Naravno da pjevamo!" Stvarno? Ako ne idete u crkvu (a većinu vremena čak i ako idete), vjerojatno niste čuli nijednog dječaka kako pjeva - ne govorim o televiziji ili internetu - u posljednjih godinu dana. Neki ljudi to nikada ne čuju. Kad bolje razmislim, jedine ljude koje ikada čujem kako zvižde melodiju, osim sebe, su stari ljudi poput mene.

***

Esolen je u raznim prilikama pisao o sličnim temama. Primjerice u eseju Vandals Within kojeg prenosim u nastavku.

[Nakon što je opisao štetu na kući u svom susjedstvu koju je potrebno zamijeniti jer ju je nemoguće popraviti zbog rasprostranjenosti štetočina, plijesni i vode, Esolen uspoređuje takvu trulež sa drugim ljudskim stvarima, poput kulture;]

Mislim da je Zapad u tom stanju. Naravno, vrlo dobro znam da postoje znakovi života i zdravlja čak i u najmračnijim vremenima. Teodorik je dao pogubiti Boetija, najvećeg učenjaka svog vremena, pod lažnom optužbom za izdaju, ali Boetije je posijao sjeme koje će proklijati u lijepoj žetvi dugo nakon što je Teodorik bio priveden svojim polubarbarskim očevima. Opisujem općenito.

Razmotrimo nekoliko mjera kulturnog zaborava. Imamo diplomce koji nisu pročitali nijednu knjigu u životu. Nemamo dovoljno djece da nas zamijene. Brak ne da je na rubu propasti nego se nikada niti ne sklapa. Crkve se zatvaraju. Nepoznavanje Svetog pisma, dijelom povezano s općim neznanjem o povijesti i kulturnoj baštini zapadne civilizacije, endemsko je.

Bivši kršćanski narodi, preplavljeni tim neznanjem, prihvatili su smrt kao pravo koje treba ostvarivati; liječnici više nisu iscjelitelji, zarađuju novac ubijajući ljudska bića i na početku i na kraju prirodnog života. Čak i mladi ljudi koji ostaju u vjeri teško znaju što se od njih očekuje kao muškaraca ili kao žena. A internet koji je preobilje distrakcija, informacija i dezinformacija, lako nas preplavljuje.

Um je već kršćanski, ali ne i srce – Papini o Augustinu

Pošteni je Ponticijan, a da nije ni znao, gurnuo Augustina do onoga krajnjeg ruba preko kojega je, za konačno obraćenje, trebao samo let.

Njegove su ga riječi oslobodile onih izblijedjelih dronjaka koji su prokivali njegovu žalosnu bijedu: bio je gol, potpuno gol pred samim sobom. Takva je sebe vidio: "ružan, blatan, grdan, mrljav i gnojan." Osjećao je jezu nad samim sobom, a da nije mogao pobjeći iz samoga sebe; mrzio je samoga sebe, a nije osjećao snage promijeniti sama sebe. Već je prošlo gotovo dvanaest godina otkako je na stranicama Hortenzija otkrio božansko lice mudrosti, ali umjesto da se popne do nje i da se odatle dovine do božanske istine zapleo se u zamke Manija i oslabio je volju u naručju žene. Do sada se mogao opravdati da ne posjeduje istinu, ali sada je njegov duh bio siguran: Mani je varalica. On me zove, Isus je je jedini put, Pavao je moj vođa. Razumno Augustinovo obraćenje završeno je prije ovoga dana: Augustin vjeruje u ono što uče kršćani, želi biti kršćanin, u želji i mislima je kršćanin. Njegovo prihvaćanje Krista nije od danas, nego od onda kada ga je Pavlova vjera zanijela i osvojila.

Što, dakle, preostaje raditi? Živjeti kao kršćanin, ostvariti u svakodnevnom životu priznate istine, odreći se onih navika putenosti koje su ga još vitlale, slijediti Antuna, obuzdati put, oslobodite se žene. Boj koji se sada bije u Augustinovoj duši ne vodi se između istine i zablude, između Boga i Sotone, između vjere i sumnje, već između čistoće i bluda, između želje za savršenom čistoćom i nostalgije za zagrljajima, između duha i spola.

Augustin i Viktorinov primjer obraćenja - Papini

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Viktorinova obraćenja na Augustina.

Još malo staroga kvasca vri u njemu [Augustinu]. Poznaje istinu i teži za njom, ali se ne može odlučiti da je posve oživotvori, da je živi. [...]

Zbog tog kolebanja oklijevao je učiniti posljednji korak. Brak je bio zapreka za savršeni život i slobodu, a konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krista ga je nastavio pozivati. Kojoj strani se prikloniti?

Nije bilo nikoga koga bi u tom teturanju pitao za savjet. Prijatelji novoplatonci bili su dobri u apstraknim pitanjima, ali ne da ga vode u život. Dopratili su ga do Božjih nogu, ali nisu poznavali ili su prezirali Isusa i njegovo evanđelje. Ambrozije nije nikada imao vremena poslušati ga, sada pogotovo kada se morao braniti od zahtijeva arijanskih ili carskih. Njegovi su mu najdraži prijatelji bili više nego prijatelji, učenici i nisu mogli upravljati onim od kojega su sami očekivali da budu vođeni. Kome se obratiti? [...]

Jer Augustin nije išao k svetom svećeniku da akademski raspravlja o Evanđelju i braku, nego, ništa manje, da mu se pravo ispovijedi, prvi put u svom životu :"narravi ei circuitus erroris mei". Izložio mu je, dakle, povijest svojih moralnih i misaonih stranputica i pokušaje da ih se oslobodi. Simplicijan ga očinski sasluša i razvesli se da je Augustin pročitao knjige novoplatonaca, koje su bliže kršćanskoj istini od onih drugih sekti. I raspravljajući o tim knjigama, počne govoriti o onome koji ih je preveo na latinski i svom posjetitelju ispriča da je uvelike utjecao na krizu koja se spremala u njegovoj duši. [...]

Viktorin se u ono vrijeme izjasnio kao poganin i čini mi se da se kao i mnogi u ono doba dao uputiti u egipatska umijeća. Bjuvao je zato na kršanstvo i u svojim knjigama govorništva našao je načina da se zlobno ismije Marijinu djevičanstvu i Isusovu uskrsnuću. Netko mu je rekao da se šalama ne može uništiti vjera koja se raširila velikim dijelom Carstva i koja je osvojila same careve i upravo u namjeri da filozofskim oružjem pobije kršćane, počeo je pozorno čitati Bibliju. Preveo je, među ostalim, Aristotelove Kategorije i Profirijeve Izagoge. Ali učinak je, kao što se i drugima događa, bio posve različit od onoga što je bio nakanio. Udubio se u svete knjige da ih pobije, ali su one u njegovu duhu pobile mitologiju i nauku o tajnama, koje su njemu bile drage. Treba upamtiti da Viktorin u ono vrijeme nije bio neuk mladić i impresionist; prevalio je pedesetu, bio je na vrhuncu iskustva i slave, a njegovi prijatelji, obožavatelji i pokrovitelji bijahu svi pogani.

Papini o Augustinovom "prvom obraćenju" i Hortenziju

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Cicerona (Hortenzije) na Augustinovu "prvo obraćenje"; 

Augustin je do tada, kao i Hortenzije, mislio da je gospodstvo riječi najljepša meta za kojom jedan pametan čovjek može težiti. Apulej mu je bio pokazao da ima nešto više od toga, ali ga nije prisilio promijeniti put. Sada mu je Ciceron, umjesto fantastične nauke o misterijima, predočio helenski ideal nesebična znanja i ljepote intelektualne kontemplacije koja od čovjeka čini božanstvo. Približio ga je Bogu. Tople i skladne pouke poganskog odvjetnika i poluskeptika privele su ga natrag kršćanstvu.

"Ova je knjiga" – piše Augustin – "izmijenila moje duševno stanje, pridonijela je da su se moje molitve počele obraćati tebi, o Gospodine, izmijenila je moje zavjete i moje želje. Vidio sam najedanput podlost svojih ispraznih nada i počeo sam čeznuti za besmrtnom mudrošću s nevjerojatnim žarom srca i nastojanja da se vratim tebi."

I dodaje – što je siguran dokaz njegove promjene – da su mu se u tom dijalogu više svidjele rečene stvari nego način kako su kazane.

Nastao je, dakle, preokret u Augustinovoj duši. Ne više oštriti jezik, nego podići um; ne više igra riječi iz ljubavi prema dobitku, nego dostići svetu istinu uz cijenu žrtava; ne više blatiti se u slastima, nego započeti molitvom Bogu. Da je Augustin i djelom slijedio ova otkrivenja, bio bih se obratio već u devetnaestoj godini, potaknut riječima poganina koji je umro prije dolaska Kristova. Ali je škola zabluda bila tek na početku: Augustin, prije nego što se posve našao u Božjem zaklonu, morao je iskapiti do dna kušnje zla. Da se obraćenje odigralo onda, Augustin bi postao dobar kršćanski odvjetnik, ali ne bi dostigao veličinu ni svetost. Usponi su odskoci pada i u razmjeru su s padom.

Ali letovi amo i tamo po Ciceronu zagrijali su ga. Sve ono što su tri zaljubljenika u filozofiju rekli protiv Hortenzija, činilo se da je rečeno njemu, i topilo je onu njegovu neprestanu ispraznu slavu retorskog šegrta. Nalazio je tu osudu putenosti i življenja bez pravila; Ciceron je dokazivao da je najveće zlo živjeti kako tko hoće, da slabosti putenosti nagrđuju lice, kvare tijelo, izlažu pogibeljima i sramoti. Ali je tu osobito nalazio viziju blaženstva obećana mudracima i onu misao koja se kasnije kroz cijeli život usjekla Augustinu u pameti da je spoznaja istine jednaka spoznaji Boga i da se jedino u toj spoznaji nalazi sreća, Da budemo sretni – a Augustin želi sreću i neće mirovati dok ne nađe pravu i potpunu sreću – treba tražiti Boga, posjedovati Boga. Glasovita izreka koja se nalazi na početku Ispovijesti; "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi" – vuče svoje podrijetlo iz Ciceronova Hortenzija.

Ali gdje naći Boga, to jest mudrost koja nas čini blaženima? Augustin je od kršćana znao da je Bog govorio ljudima i da je njegova objava bila predana kao vijenac svetih knjiga koje su sadržavale bogo-čovječansku epopeju svijeta, od ponora mračnih voda pa sve do sjaja novog Jeruzalema. I Augustin je uzeo u ruke Bibliju i počeo je čitati.

Bijaše prerano. Pred čudesnom jednostavnošću onih stranica oštroumni, ali već pokvareni retor odustane i stade se propinjati. Biblijska jezgrovitost učinila mu se, u poređenju s Tulijevom velebnoću, bijedna. Prihvatio je od veoma rječitog Cicerona osudu rječitosti, ali je krivio obraz pred onom suhom uzvišenošću koja se njemu činila kao dječje uboštvo. Bio je previše pun sama sebe, previše zaljubljen u nadutost da bi mogao u onoj božanskoj golotinji spoznati ljepotu misterija. On sam kaže da je ulaz u Sveto pismo nizak, da se uđe, trebamo biti djeca ili pak sagnuti glavu i ramena.

Augustin više nije bio dječak, ali još nije pravi čovjek; s druge strane oholosti, i to jedna od najsmješnijih, oholost riječi, priječila mu je sagnuti se. I još je trinaest godina ostao slijep.

Pakaluk o obraćenju sv. Augustina

U How St. Augustine Converted to Christianity filozof M. Pakaluk opisuje; 

Augustinovo obraćenje započelo je, prema njegovom vlastitom opisu, kada je kao devetnaestogodišnjak - otprilike u dobi druge godine fakulteta danas - naišao na Ciceronovu knjigu pod nazivom Hortenzije:

 ...ali ta knjiga promijeni moja čuvstva i k tebi samome, Gospodine, okrenu molitve moje, a želje i čežnje moje učini drugačijima. Odjednom mi omrznu sva isprazna nada te sam stao žudjeti za besmrtnom mudrošću nevjerojatnim žarom srca svoga, i počeo sam se dizati da se vratim k tebi...“...(Ispovijesti, III.4)

Kasnije, nakon godina traženja, i još uvijek u rukama maniheizma i tjelesnih želja, prosuđivat će svoj napredak prema tom ranijem događaju:

Ja sam se najviše čudio trudeći se i razmišljajući koliko je vremena prošlo od devetnaeste godine moje dobi, u kojoj sam se počeo zagrijavati težnjom za mudrošću, spreman, kada nju nađem, ostaviti sve puste nade ispraznih želja i lažne ludosti. I eto, već sam bio u tridesetoj godini života valjajući se u istome blatu, željan da se naužijem sadašnjih dobara...(VI.11)

Čak se i poznata polovična molitva za čednost pojavljuje u vezi s Ciceronom:

"... jer je mnogo mojih godina proteklo sa mnom – otprilike dvanaest godina – otkako sam u devetnaestoj godini svog života, pročitavši Ciceronova "Hortenzija" zagrijao težnjom prema mudrosti; odgađao sam prezreti zemaljsku sreću i posvetiti se istraživanju mudrosti, a već samo njezino traženje, da ne spominjem nalaženje, trebalo je više cijeniti nego posjedovanje bogatstava i kraljevstava nad narodima i uživanje tjelesnih naslada koje bi se na mig sa svih strana k meni slijevale. A ja, jadan veoma, kao mladić, jadan u početku same muževne dobi, još sam tražio od Tebe čistoću i govorio: „Daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“ Bojao sam se naime da me ne bi prebrzo uslišao i prebrzo ozdravio od bolesti požude, koju sam volio zasititi nego ugušiti...(VIII.7)"

Kao što je sveti papa Ivan Pavao II. sažeo u svom apostolskom pismu, Augustinum Hipponensem, na tisućušestotu obljetnicu obraćenja svetog Augustina, "u dobi od devetnaest godina probudio se u ljubavi prema mudrosti, kada je čitao Ciceronova Hortenzija."

Ovaj veliki obraćenik s poganstva, materijalizma i života ispunjenog tjelesnim užicima, postao je jedan od dvojice najvećih teoloških učitelja Crkve uz svetog Tomu Akvinskog. Autor djela Božji Grad i O Trojstvu, kao i mnogih bogatih kraćih djela, homilija i pisama, bit će proglašen “Doktorom milosti” – zapravo učiteljem svijeta i, na svoj način, spasiteljem civilizacije.

Moglo bi se pomisliti da je praktična pouka koja se može izvući iz Augustinova obraćenja ta da bi katolici trebali poticati čitanje Ciceronovog Hortenzija, na temelju toga da bi ono što je toliko nadahnulo Augustina vjerojatno nadahnulo mnoge druge.

Esolen o (lošoj) educiranosti suvremenih ljudi

U jednoj objavi na x-u A.Esolen primjećuje;

Prijatelj koji predaje na jednom cijenjenom humanističkom fakultetu mi je danas ispričao o svom prvom danu nastave.

Kako bi opovrgnuo ideju da je Bog "ideja u glavi" jer ga ne možete vidjeti, htio se osvrnuti na druge stvari o kojima znate, ali ih ne možete stvarno vidjeti, ili ih možete vidjeti samo površno, ili ih možete doživjeti samo izdaleka ili samo putem niza posrednika. Spomenuo je "Mliječni put". Niti jedan od njegovih studenata nije mogao identificirati Mliječni put.

Odlučio je spomenuti nešto poznatije: spomenuo je Jupiter. "Nije li to planet koji više nije planet?" rekao je netko, misleći na Pluton. Nisu znali ni za Jupiter. Kaže da imaju intelektualnu razinu desetogodišnjaka. Bio sam zapanjen - a kada je riječ o kolosalnom neuspjehu našeg obrazovanja, mene je teško zapanjiti.

Postoje dva glavna načina stjecanja znanja; Jedan je iskustvom svijeta oko nas: stijene, potoci, drveće, zemlja, ptice, zvijeri; ali i alati, čekići, gleteri, cigle, beton, daske, motori i tako dalje. Drugi način je čitanjem.

Razmislite o tome. Ako mlada osoba NIJE uronjena u prirodni svijet ILI u praktični svijet rada i ako NE čita prave knjige, imate vrstu neznanja kakvu povijest i prapovijest čovječanstva nikada prije nisu poznavale. [...]

Stvari ne znaju lagati – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

U istom duhu s Bonaventurom, Toma Akvinski je u jednoj propovijedi u došašću napisao; 

"Bog, kao izvrstan učitelj, pobrinuo se da nam ostavi dva savršena teksta kako bi nas poučio na način da više od toga ni ne poželimo. Te dvije božanske knjige su Stvorenje i Sveto pismo. Prvo djelo ima toliko izvrsnih poglavlja koliko ima stvorova, a po njima nas poučava istini bez laži. Stoga, kada je netko upitao Arisotela gdje je naučio toliko lijepe istine, on je odgovorio: U stvarima, jer one ne znaju lagati. "

"Zemlja ne laže", to su riječi koje nalazimo u Tome i Aristotela, prije negoli su ih drugi preuzeli i katkad zloupotrijebili. Učitelj, pak, jer je grešnik, može lagati i može, raspolažući jedino zabludivim ljudskim razumom, najslabijim na ljestvici inteligencija, još više pogriješiti. Naši ekolatrijci, nakljukani gomilom knjiškog znanja, u pogibli su da plove u neznanju sirovom i prijevarnom razmjerno njihovoj učenosti. "neki profesor može biti u zabludi, u njoj ostati cijelog života, uništiti tisuće, desetak tisuća inteligencija, a jednako sačuvati dobro mjesto i dočekati dobru mirovinu. No ako seljak dvaput za redom promaši sjetvu, propadne. Tu je ishodište onome što se naziva dobar seljački osjećaj: on zna da postoji narav stvari i da se ona ne mijenja nikada."

Zapravo, profesor srlja u goru propast nego što je ona koju može doživjeti seljak, iako je manje vidljiva: on srlja u opasnost da upropasti dušu. Tu općenito vrijedi kako je seljakov zdrav osjećaj čvršći od napornih mozgovnih domišljaja i da se na njemu moraju graditi najviši metafizički dometi, sve do mistične kontemplacije, jer ima uporište u zemaljskom poretku koji je htjelo Nebo. "Oponašaj zemlju – govori Bazilije Cezarijski – i rodi plodom kao ona; nemoj biti gori od nje koja nema uma." Svevišnji nas poučava ovdje na zemlji, On koji u svojim prispodobama neprekidno spominje poljske poslove, sijanje, žetvu, slakove i vrapce, a dobro srce svetih uspoređuje s "dobrom zemljom" (Mk 4,9) u kojoj sjeme Riječi urodi plodom.

On čak kraljevstvo nebesko uspoređuju s blagom u polju, kamo čovjek ide da ga nađe. I što učini kad ga nađe? Pohiti da blago potroši? Ne, "čovjek ga pronađe", sakrije, sav radostan ode, rasproda sve što ima i kupi [ga] (Mt 13,44) Eto kako naš duh može iskopati svijetlosti iz gliba od kojeg samo načinjeni, ne zato da je upropasti nego ponovno pohrani i učini da zasja još više. Svjedoči o tome jedna kontemplativka [E.Stein] koja se dragovoljno izložila jednome od najmračnijih križeva naše povijesti: "malo-pomalo otkrila sam da se ni u najkontemplativnijem životu ne smije pokidati veza sa svijetom. Dapače, vjerujem da što se više približava Bogu, to se mora u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u svijet da mu se donese božanski život."

Nije slučajnost da su velikog teologa, onoga kojega su nazvali anđeoskim Doktorom, u mladosti nazivali nijemim siciljanskim Volom. Dao se poučiti od zemlje, prosvijetliti svijetlom razuma i vjere, i tako se vinuo u najveće visine. Nema potrebe za bezbrojnim putovanjima, dovoljno je jedno, u dubinu.

Manualni rad i kontemplacija – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

Ali Toma Akvinski ide još dalje i potvrđuje jedan drugi odnošaj, na koji se akademičari, uvaljeni u svoje mekane fotelje, ne usude niti pomisliti, na onaj između manualnog rada i kontemplativnog života. No, raditi fizički, ne znači li to neizbježno zanemarivati duh? Supstancijsko jedinstvo između duše i tijela upozorava na lažnost takvog suprotstavljanja. To jedinstvo, dapače, potvrđuje da neki rudar, unatoč pocrnjelim noktima, može imati jaču vjeru, dakle i snažniji duh nego je u nekih zbrkanih intelektualaca.

[...] Postoji i spekulativni cilj; rad rukama čini raspoloživim za meditaciju. On tijelo dovodi u sklad sa stvarima, omogućuje duši ulazak u rezonanciju s otkucajima svemira, s tvrdoćom rudače koja je poput jake riječne struje, s obećanjima sjemena koja su kao ritam godišnjih doba. On je škola konkretnog sklada pa žuljevi na rukama mogu biti znak najveće oštroumnosti duha, najfinijie okretnosti u mišljenju.

Lončar tijekom udaranja rukom, i glađenja, razgovara sa zemljom, zna kako ona nije nijema, da odgovara na njegove dodire, kako zahtijeva nježnost i dužno poštovanje kako bi poprimila oblik, a da pritom ne pukne. Vinogradar vodi dijalog s velikodušnošću jednoga tla i s nezahvalnošću nekoga drugog, i poznata mu je pofinjenost koja je vinogradu potrebna u njegovu rastu. Uostalom, Mudrost se s njim usporedila, a Riječ sama bila je onaj tesar koji, prije nego što je započeo sa svojim prispodobama, blanja trupce poravnavajući drvo koje je nalik na drvo njezina križa, a na zvuk njezine blanje pjevali su serafini.

Zašto sam ovakav? - AL

Dominikanac A. Lyons u Why Am I This WAY?;

Dvije istine kršćanskog života: Prvo, samorefleksija je zdrava praksa. Drugo, samorefleksija je frustrirajuća praksa. Bilo da se radi o duhovnoj obnovi ili samo o svakodnevnom ispitu savjesti, često se pitamo: Postajem li bolji u ovome? Nažalost, odgovor se često čini istim: ne baš puno.

Tako se barem čini. Često kada se pogledamo prepoznamo iste mane kao i uvijek. Možda smo još uvijek smeteni u molitvi. Još se uvijek nerazumno ljutimo. Još uvijek se grozimo neugodnih poslova, zahtijevnih istraživačkih radova i zamornih kućanskih poslova. Sve to može biti prilično obeshrabrujuće. Možda bismo si rekli: „Ja sam jedina osoba od koje ne mogu pobjeći, pa bi bilo lijepo da mi je ugodnije biti u blizini!“ Ukratko, volio bih da sam bolji. Zašto sam ovakav?

Obećanje kršćanskog života je suobličavanje Kristu kroz iscjeljenje i uzdizanje koje donosi milost. Često se čini kao da je ta usklađenost daleko i da se ne približava - da Bog ne samo da "daje vremena" dok nas posvećuje, već da je zapravo stao. Mislim da ove misli dolaze iz pogrešnog gledanja na kršćanski život.

Ova refleksija proizašlo je iz mojih razmišljanja na satu etike prošlog proljeća. Evo sažetka filozofije koja stoji iza ovih praktičnih stvari koje iznosim;

Aristotel ističe da moralna ispravnost dolazi u četiri opća stupnja. Porok je nered u nečijem umu, volji i osjećajima. Zao čovjek bira ono što je zlo i uživa u tome, nazivajući zlo "dobrim", a dobro "zlim". Ovdje mislimo primjerice na blagajnika koji pronevjerava bez pokajanja.

Drugo je slabost volje, koju karakterizira nered u volji i osjećajima. Poput zla čovjeka, čovjek slabe volje uobičajeno čini zla djela jer ga želje vode na krivi put. Međutim, on se razlikuje od zla čovjeka po tome što zna da su mu postupci i osjećaji neuredni. Često želi činiti ispravno, ali jednako često ne uspijeva se stvarno promijeniti. Slabovoljni blagajnik želi biti pošten, ali ne može se držati podalje od novca tvrtke.

Umjeren čovjek ima dobar um i volju, ali ipak doživljava sukobe jer su mu želje često neuredne. Ipak, umjeren čovjek često djeluje u skladu sa svojim dobrim rasuđivanjem, izbjegavajući zla djela i čineći dobra. Umjereni blagajnik želio bi ugrabiti samo nekoliko tisuća dolara za obiteljsko putovanje, ali uspijeva se kontrolirati.

Vrlinu karakterizira red i ispravnost u svim dijelovima osobe. Um zna što je ispravno, osjećaji i strasti to žele, a volja to dosljedno bira. Vrlina vodi miru, jer su svi dijelovi osobe u skladu. Kreposni blagajnik nema želju uzimati novac koji nije njegov. Prepoznaje da bi moglo biti lijepo imati nešto viška gotovine, ali nema sklonosti da je dobije nepošteno.

Uključujem ovo objašnjenje moralnog života jer nam pomaže da razumijemo vlastite živote i štedi nas nepotrebne nevolje zbog nedostatka napretka. Budući da su naše strasti upečatljivije od naših misli i izbora, često se usredotočujemo na svoje osjećaje kada razmišljamo o tome jesmo li danas zapravo bolji nego što smo bili prije godinu dana. To je pogreška. Prava ispravnost počinje u dobrim mislima, stvara dobre izbore i oblikuje dobre strasti, tim redoslijedom. Neumjeren čovjek je bolji od opakog čovjeka ispravnim razmišljanjem, suzdržaniji bolji od neumjerenog ispravnim djelovanjem, a krepostan bolji od suzdržanog ispravnim strastima.

Poanta je u tome da naše strasti ne bi trebale biti glavna stvar naše zabrinutosti. Vrijeme za njihovo ispravljanje dolazi prilično "kasnije" u kretanju od suzdržanosti do vrline. Osjećati se dobro zbog činjenja dobra traje dugo! Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi da su naše strasti poremećene ako još uvijek pokušavamo dosljedno misliti i djelovati ispravno. Trebali bismo preispitati svoje misli i djela, naučiti činiti ono što je ispravno i moliti Boga za milost da to učinimo.

Ako ste i dalje ometeni u molitvi, i dalje se bezrazložno ljutite, i dalje se grozite mnogih zadataka koje biste trebali obavljati - skrenite fokus s osjećaja. Umjesto toga, zapitajte se: znam li što bih trebao raditi? Ako ne, molite se Bogu da vam pokaže. Zatim se zapitajte: činim li ono što je ispravno većinu vremena? Ako ne, usredotočite se na to. Fiksacija na strasti obično vodi do obeshrabrenja, a ne do promjene. Usredotočite se na ono što je u vašoj moći upravo sada. Nakon preispitivanja, možda ćete čak otkriti da su se stvari poboljšale više nego što ste mislili.

Nemojte očekivati rast preko noći – AL

Prenosim razmišljanja dominikanca Andrewa Lyonsa, iz Just Don’t Expect It Tomorrow; 

Prošlog listopada posadio sam žir i klica je sada visoka sedam centimetara što znači da je svakog dana porasla trećinu milimetra. Čak i uz takav spor tempo rasta sadnica je narasla do svoje visine jer je on bio konstantan. Svakoga dana porasla je samo malo. Ne raste nekim dramatičnim brzim naletima nego sporo i postojano.

Promotrite ostatak prirodnog svijeta oko sebe i vidjet ćete istu stvar. Živa bića rastu sporo, ali rastu postojano. Ljudska bića se tu ne razlikuju. Djeca rastu tempom kojeg ne možemo zamijetiti u jednom danu, već samo tijekom mjeseci i godina.

Sjetite se malene djece, bilo da se radi o vašoj djeci, mlađoj braći i sestrama ili nećakinjama i nećacima. Mi odrasli se nasmijemo kada, nakon što pojedu svu svoju hranu i popiju puno mlijeka da bi postali "veliki i jaki", žele usporediti crtice na zidu kako bi vidjeli jesu li porasli preko noći. S obzirom da su učinili sve što trebaju učiniti, u njihovom shvaćanju, trebali bi odmah vidjeti i učinak. Mi, koji imamo više životnog iskustva, znamo da stvari jednostavno tako ne funkcioniraju. Njihovo dražesno neznanje nas nasmijava.

Kako li se samo sveci na nebu zasigurno smiju nama odraslima! Zašto? Zato što mi, u vlastitom neznanju, činimo istu stvar. Dok pokušavamo rasti u miru, sreći i svetosti, pretpostavljamo da su zakoni moralnog života različiti od prirode. Čak jedan dan molimo krunicu, izbjegavamo televizor i odričemo se sladoleda te se zatim probudimo pitajući se zašto nismo pobožni, puni života i umjereni. Razumijemo nezrelost malog djeteta koje očekuje da će u jednom danu primjetno narasti, ali ne shvaćamo da ne možemo u jednom danu primjetno postati kreposniji. Mislimo da smo prerasli svoje dječje neznanje a zapravo ga samo pokazujemo u drugom području.

Poput nas, Aristotel je prepoznao da fizički rast zahtijeva vrijeme; Ali je također shvatio da prirodno i moralno nisu odvojeni. Baš kao i ostatak prirode, ljudskim bićima je potrebno sporo, postojano djelovanje kako bi dostigli savršenstvo. Aristotel je znao da je navika, izvor ovog sporog, postojanog djelovanja u čovjeku, ključna za ljudsko savršenstvo jer moralni rast nije toliko drugačiji od fizičkog rasta - odvija se polako i postojano.

U ovim ranim danima proljeća - dok dani polako postaju topliji, a lišće postupno ispunjava drveće - poslušajte savjet biljaka. Ukorijenite svoj moralni život u čvrstom tlu postojanih navika - jutarnja molitva, zdrava prehrana, večernje čitanje - i pustite ih da učine svoje. Vjerujte mi, vidjet ćete razliku. Samo nemojte to očekivati ​​odmah sutra.