Sportaši koji priznaju zasluge Bogu - MP

Filozof Pakaluk u Athletes Acknowledging God (ožujak 2026.)  primjećuje;

Kada su Bama Adebaya prije dva dana zamolili da opiše trenutak u kojem je postigao 83 poena u jednoj NBA utakmici, (što je drugi najbolji učinak u povijesti) izjavio je:

"Čovječe, kakav je to jedinstven trenutak. Zasluge pripisujem Bogu, svojoj obitelji, svojim suigračima, ovoj publici."

Jedan je šaljivac komentirao da je odmah nakon Boga trebao zahvaliti Washington Wizardsima, momčadi koja ga je trebala čuvati.

Ali zasluge pripadaju i Bamu. Prvo pitanje koje sportski novinari najčešće postavljaju jest: "Kako si se osjećao?" Prema klasičnom shvaćanju strasti, to je kao da pitate nekoga da opiše uznemirenost svoje utrobe, bilo svojih unutarnjih organa bilo srca. "Opiši mi kako si se osjećao u utrobi kada si to učinio."

Koga briga? Ali Bam je razumno preusmjerio pitanje prema nečemu izvan sebe i najprije se okrenuo Bogu.

Drugi su zasluge pripisivali Bamovu napornom radu, prepričavajući koliko je sati kao dječak provodio vježbajući. Drugi su isticali činjenicu da je upravo nadmašio rekord Kobea Bryanta od 81 poena. Ipak, Bam je odmah brzinski odbacio četiri vrste oholosti koje je identificirao papa Grgur. Svoju je izvrsnost pripisao Bogu, a ne sebi. Nije tvrdio da ju je zaslužio. Nije je preuveličavao. I nije se uspoređivao s drugima.

Poput svih nas, i on će se kasnije morati boriti protiv oholosti. Ali upravo tada, kada su reflektori bili upereni u njega, a kamere snimale, govorio je s poniznošću.

Primijetili ste da sportaši često najprije pripisuju zasluge Bogu. Fernando Mendoza, osvajač Heismanova trofeja i quarterback koji je predvodio Indianu do naslova prvaka sveučilišnog američkog nogometa, rekao je, dok je bio u središtu pozornosti: "Ovaj je trenutak veći od mene. Prije svega, želim zahvaliti Bogu."

Svaka čast Mendozi, za kojeg kažu da je pobožni katolik. Time što je Boga spomenuo prvoga, zapravo je, iako mu to nije bila namjera, dodatno uzveličao samoga sebe. Da je u takvom trenutku naglas rekao ono što mnogi privatno misle — "Prije svega, želim slaviti koliko sam velik" — ponizio bi samoga sebe u očima drugih, i to s pravom.

"Ja sam čovjek ispunjen vjerom. Vjerujem u Stvoritelja. Vjerujem u Isusa. U konačnici, mislim da me to najviše određuje." To je rekao Scottie Scheffler nakon što je osvojio Masters 2024., još jedan sportaš koji je zaobišao četiri vrste oholosti.

Novinar ga je potom pritisnuo pitanjima o njegovim osjećajima. Scottie je odbio zavirivati u vlastitu utrobu i umjesto toga promijenio temu, vrativši se objektivnoj poruci koju je želio prenijeti: "Teško je opisati taj osjećaj. Mislim da me najviše određuje moja vjera. Vjerujem u jednoga Stvoritelja, da sam pozvan doći ovamo, dati sve od sebe, natjecati se i proslaviti Boga."

Poučavao sam mnoge sportaše i mogu posvjedočiti da je sukob kojeg neki vide između sporta i akademskog obrazovanja lažan. Ozbiljno bavljenje sportom može sportaša učiniti boljim studentom. Na isti bi način ozbiljno bavljenje nekim sportom trebalo od nas učiniti bolje kršćane.

Možemo li usporediti druge uspješne ljude sa sportašima? Tijekom posljednje tri sezone Oscara što obuhvaća gotovo 70 govora, samo su dva dobitnika spomenula Boga, ali način na koji su to učinili bio je ispod razine sportaša.

Smjer u životu – J. Kunićić

Ranije sam istaknuo nekoliko dojmljivih propovijedi dominikanca Jordana Kuničića (O grijehu i Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli).

Na jednostavan i sažet način objedinjuje ono što je kroz stoljeća oblikovalo kršćansku misao Zapada – "Jeruzalem i Atenu"; ali i druge utjecaje koji su oblikovali našu civilizaciju i kulturu. Kad se tome dodaju narodne izreke i reference na domaće autore, sve to, u kombinaciji s njegovim životnim iskustvom, rezultira jedinstvenim i impresivnim propovijedima. ("All killer no filler with this guy" bi se to danas stručno opisalo.)

Naišao sam na opis njegove teologije; "Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice." (Izuzev pojedinih nadahnutih duhovnih autora, zar postoji neki drugi način?)

Kuničić nije nepoznat autor, ali sigurno nisam jedini koji ga nije čitao tako da mi se čini korisnim još jednom skrenuti pozornost na njega, točnije na njegovu knjigu Smjer u život (kratak prikaz katoličke moralke).

Radi se o knjizi koju sam "tražio", ali nisam znao da postoji. Rado bih da sam je još davno pročitao.(Koliko bi mi koristila i koliko bih je shvatio u pojedinoj dobi je drugo pitanje.)

Ne bih ipak želio pretjerivati i stvarati prevelika očekivanja, zasigurno sličnu obradu možete pronaći kroz druge knjige i autore, ali korisno je što postoji ovakav sažeti pregled.

Možete pronaći scan izdanja knjige iz 60-ih što nije toliko čitljivo, ali su se zato na portalu Vjera i Djela potrudili i objavili cijelu knjigu (po poglavljima) u obliku članaka. Možete je pronaći na poveznici; 

 Jordan Kuničić, Smjer u život.

U članku su navedene sve poveznice na pojedina poglavlja knjige pa im možete jednostavno pristupiti.

Krist nije napisao knjigu nego utemeljio Crkvu

Michael Pakaluk u "Bible-Only Christianity?"(1989.) se bavi poznatom protestantskom doktrinom "sola scriptura". Opisuje raspravu između katolika i protestanta. Prenosim dio;

[...] Pogrešan razlog je taj što su katolici upali u neku vrstu apatije glede evangelizacije. Ne shvaćaju kako dar prave vjere podrazumijeva obvezu dijeljenja tog dara s drugima. ... Izrecitiraju vjerovanje "u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu", a ne shvaćaju da je katoličanstvo u svojoj biti apostolsko. Ukoliko i shvaćaju, zbog loše kateheze to ne ostvaruju.

Katolik bi svoj odgovor mogao započeti upozorenjem da protestant rabi pojmove "Riječ Božja" i "Pismo" kao sinonime, ali Isus Krist jest Riječ Božja koja je tijelom postala, a Pismo ima izvedeni autoritet jer Ga predstavlja. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, kako Pismo kaže, onda ona prima facie također može predstavljati Krista i stoga može polagati pravo na određeni autoritet.

Krist je bio potpuna i savršena objava Boga. Pitanje tada glasi: Kako je Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva za buduće naraštaje — po Crkvi, uz pomoć Pisma, ili po Pismu samom? Ako je Krist želio da se Njegova objava sačuva samo po knjizi, zašto je onda utemeljio Crkvu, a zanemario napisati knjigu? Ako je međutim Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva ponajprije po Crkvi, onda ima smisla što je pisanje o Njemu prepustio članovima Crkve.

---

Zapravo, nigdje nije zapisano da je Krist ikada apostolima naredio da pišu o Njemu, niti je bilo koji pisac Novoga zavjeta kazao da piše jer mu je Krist to rekao. Prilično čudno ako bi Pismo trebalo imati primarnu ulogu u očuvanju Kristove objave.

Očito je da Pismo ne može biti jedini autoritet za kršćanina, jer postoje pretpostavke koje se daju kada se Pismo smatra takvim autoritetom, pretpostavke koje "samo Pismo" ne može pružiti. Primjerice pismo ne uspostavlja vlastiti kanon, niti to može učiniti. Novi zavjet ne nabraja vlastite knjige govoreći da su nadahnute, i da su samo te nadahnute. Ranokršćanska Crkva je to učinila. Pretpostavimo da je Novi zavjet sadržavao takav popis, recimo u Knjizi Otkrivenja. Tada bi taj popis bio konačan samo ako bi taj dio Pisma bio nadahnut. Knjiga može navesti samu sebe, ali taj popis ima autoritet samo ako ga knjiga već ima; knjiga ne može sama sebi uspostaviti autoritet.

O napojnicama i njihovoj ulozi, ukratko

Ne znam postoji li mjera rasprostranjenosti, ali viđao sam da se i kod nas sve više spominju napojnice. (Nedavno svjetsko prvenstvo je također podsjetilo na fenomen "kulture napojnica".)

Napojnice, odnosno kultura napojnica, odnose se na sustav u kojem izvršitelji usluga (zaposlenici) dobivaju značajan udio svojih prihoda kroz financijsku kompenzaciju koja je očekivana (iako dobrovoljna), ali ovisi o korisniku usluge, ne o poslodavcu.

Iako smo kroz popularnu kulturu upoznati s napojnicama u drugim državama, one povijesno nisu bile toliko rasprostranjene kod nas pa se mnogi možda pitaju čemu uopće služe u ekonomskom modelu.

Prema objašnjenju ekonomista, takav sustav prepušta gostu - a ne poslodavcu - da prosuđuje o tome koliko je kvalitetna usluga. Javlja se onda kada poslodavac nije u stanju procijeniti niti saznati sve detalje o usluzi, korisnik usluge je jedini koji je u stanju procijeniti pruža li, primjerice konobar u restoranu – ili u gužvi nekog noćnog kluba, dobru uslugu. (Problem lokalnog znanja i raspršenosti informacija.) Poslodavac ne može nadgledati svaki stol u svakom trenutku niti bi takvo što bilo poželjno. Uvjeti i iskustvo mogu se razlikovati od stola do stola i od gosta do gosta, svatko ima svoju mjeru kvalitete usluge i na pružatelju je da to prepozna i ostvari. (Problem nalogoprimatelja i nalogodavca.) Napojnica je poticaj u situacijama kada poslodavac ne može stalno nadzirati rad zaposlenika, kupac postaje nadzornik.

Dakle, kod takvih usluga ne postoji objektivna mjera koju bi poslodavac mogao lako provjeriti i na koju bi se mogao osloniti. Kod nekih usluga postoji objektivna i mjerljiva informacija, primjerice brzina isporuke, i kod takvih usluga ne postoje napojnice. Upravitelj restorana želi da konobar pruži najbolju moguću uslugu, a napojnicama se sustav sam regulira, nitko ne mora njime "upravljati". Konobar ima jasnu motivaciju pružiti što bolju uslugu gostu, i odmah dobiva izravnu informaciju koliko je dobar u tome, treba li nešto promijeniti i je li taj posao nešto što bi on trebao obavljati.

Naravno, "kultura napojnica" podrazumijeva još puno toga, pogotovo tamo gdje je prisutna generacijama. U SAD-u se podrazumijeva da određene usluge zahtijevaju napojnice. Očito, to ostavlja puno prostora za druge ne-ekonomske faktore: Hoćete li ostaviti napojnicu samo kako bi se pokazali kao velikodušna osoba? Kako bi ostavili dojam? Ostavljate li napojnicu kako bi nekome pomogli? Zašto biste ostavili napojnicu ako ste tamo turistički i više se nikada nećete vratiti? Ostavljate li veliku napojnicu da bi se pokazali kao osoba koja si to može priuštiti? (Istraživanja pokazuju da ljudi ostavljaju veće napojnice kada ih drugi promatraju.) Mnogo je tu društvene dinamike; koliko ćete ostaviti ukoliko vas osobno poslužuje vlasnik restorana, ili neki student, ili možda neka poznanica koja je u oskudici, itd.

No, kao što je spomenuto, u "kulturi napojnica" postoji i očekivanje da će se napojnica "dati". Svi prihvaćaju da neki poslovi imaju nisku plaću, a prava plaća su napojnice koje dobijete. Gosti znaju da je očekivanje da će, kao što su platili hranu, platiti i one koji su im tu hranu poslužili. Gost je taj koji plaća uslugu kroz napojnicu, ako ne ostavi napojnicu kao da nije platio uslugu. Mogli bismo reći da je "pobjegao" bez da je platio uslugu.

Prema mome shvaćanju; kod nas će netko opravdano reći "zašto bih mu ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao", a u SAD-u će netko opravdano reći "zašto mu ne bih ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao". (Čak i kada ta usluga nije na najvišoj razini.)

Horoskop je odredio naš sportski (ne)uspjeh

Mislite da horoskop određuje uspjeh u životu? 

Naravno da ne određuje. Radi se o pogrešnoj ideji. Još su antički (kršćanski) mislioci primijetili da ljudi rođeni na isti dan žive potpuno drugačije živote, odnosno doživljavaju drugačije sudbine tako da takva naklapanja nemaju osnove. (Osim toga, takva vjerovanja krše Božje zapovijedi i nije nešto u što bi se trebali upuštati.)

Ipak, ima određene istine u izjavi da horoskop može utjecati na vaš uspjeh. Naravno, ako pod horoskopom mislite samo na datum rođenja. Njegov utjecaj je vidljiv u više područja, a ovdje ću se kratko fokusirati na sportske uspjehe.

***

Djeca koja počinju trenirati grupirana su po godištu rođenja. Djeluje pošteno i primjereno. Jednostavno ne bi imalo smisla stavljati djecu različite zrelosti u istu skupinu.

Ipak, iako je takva podjela po godinama primjerena, ona još uvijek nije idealna. Dječak rođen u prvom mjesecu ima gotovo cijelu godinu rasta prednosti nad nekim tko je rođen krajem godine. Razlika postaje još značajnija i važnija kada dječaci prolaze različitim tempom kroz fizičko sazrjevanje prema odrasloj dobi.

Pretpostavljam da je opisano svima poznato, često možete čuti "narast će on", "kada ojača, onda će" ili nešto slično što bi naslućivalo da svi dobivaju istu priliku uspjeti u sportu. Ipak, iako svi "znaju" da i oni (relativno) mlađi imaju potencijal, u stvarnosti te razlike dovode do različitih ishoda. Razvijenija djeca, rođena ranije tijekom iste godine, imaju prednost: više igraju, dobivaju više prilika i zato brže napreduju. Rezultat je da više takve djece uspije ostvariti profesionalnu karijeru.

Prvi put sam se susreo s tom idejom na primjeru hokeja. U SAD-u posvećuju dosta pozornosti statistikama, pa su prepoznali da djeca koja su ranije rođena odnosno koja zbog toga u prosjeku ranije sazrijevaju imaju prednost – više igraju, ranije ih selektiraju, dobivaju prilike, bolje uvjete, odlaze na pripreme s vrhunskim trenerima, kampove, napreduju, dobivaju ugovore itd.

Ispostavilo se da to vrijedi i za nogomet na našem kontinentu. U selekcijama dominiraju igrači rođeni u ranijim mjesecima. Ponekad podjela nije početak kalendarske nego školske godine (primjerice 9. mjesec), i u tom slučaju dominiraju oni rođeni početkom školske godine.

Prema svemu navedenome, lako je prepoznati da datum rođenja utječe na sportski uspjeh. Ne u smislu iskrivljenih vjerovanja, nego činjenice da djeca koja su "starija" (iako isto godište) imaju prednost nad "mlađima". Datum rođenja stvarno utječe na vaš uspjeh.

Nisam detaljnije analizirao, ali na stranicama nogometnog saveza možemo pronaći popis reprezentativaca mlađih nogometnih selekcija i prepoznati da potpuno dominiraju igrači rođeni u prva tri mjeseca, u jednoj selekciji nema niti jednog iz posljednja tri mjeseca.

U selekcijama U15, U16, U17, U18 nema nijednog igrača koji bi bio rođen u posljednjem mjesecu i tek ih je par iz 10 ili 11. mjeseca. Tek u U19 imamo igrača rođenog u prosincu, ali čak i u U21 dominiraju sportaši rođeni u prvim mjesecima. (U pojedinim selekcijama postoji nekolicina igrača koji su mlađi čitavo godište, ali sukladno teoriji, pretpostavit ću da su pozvani jer su prije toga dobili priliku i pokazali se dobrim u ranijim selekcijama kada jest vrijedila prednost ranije zrelosti.)

Tema me ne zanima toliko da bih detaljnije popratio klupsku ili međunarodnu statistiku, ali na temelju ovih podataka naslućujemo da postoji prednost ranijih mjeseci. Radi se o općepoznatom efektu.

***

Vrijedi li isto i za seniore?

Otkuda dobro? - JB

 U Answering a question with a question, Budziszewski komentira;

"Ako Bog doista postoji, što je izvor zla? Ali ako ne postoji, što je izvor dobra?" - Boetije, Utjeha filozofije.

Neki ljudi smatraju da je prvo pitanje značajnije, a neki smatraju da je drugo pitanje značajnije. Ipak, drugo pitanje bi trebalo imati prioritet jer dobro ima prioritet pred zlom.

Spomenuta tvrdnja se naziva teorijom uskraćivanja [eng. privation theory of evil]. Da bi netko izgubio (raz)um prvo mora imati um što je dobro; da bi netko obolio, prvo mora imati tijelo što je dobro. Općenito, jedini način da postignete neko zlo jest da uzmete neko dobro i uništite ga.

Dakle, Boetije ne odgovara na pitanje protupitanjem, nešto što bi mogli odbaciti kao običan debatni trik. On je odgovorio na dobro pitanje još boljim pitanjem.

PS

Budziszewski je nedavno gostovao kod Fradda - Nietzsche, Nihilism, and the Return of God (Dr. J. Budziszewski )

---

Neovisno o Budziszewskom i Boetiju (koji ovo pitanje postavlja u određenom kontekstu), pitanje je puno bolje no što se mnogima čini na prvu. Ne radi se o debatnom "triku" iz antičkog ili modernog vremena, nego stvarnom pitanju s kojim se potrebno suočiti. 

Ne radi se o tome tko će prvi izložiti argument, nego o tome kakav je svijet kojeg opisujete, što u njemu postoji i što ga opravdava. Mnogi, posebno danas, inzistiraju da je svijet takav da ne postoji nikakvo dobro ili zlo u njemu; da ne postoji razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla.

Mnogi danas prihvaćaju teorije prema kojem u svijetu ne postoji nikakva narav ili cilj, odnosno ne može postojati išta što bi samo po sebi bilo dobro ili zlo. Pa ipak, unatoč svemu tome, stalno će prozivati neke stvari kao zle, iako su prethodno rekli da je takvo što nemoguće.

---

Govoriti o zlu u takvom shvaćanju znači podrazumijevati stvarnost dobra, zlo je suprostavljeno dobru, podrazumijeva se da je neko stvarno dobro prekršeno, da nije ostvaren neki standard Dobrote. (Ali od kuda dolazi taj standard, što je on?)

Nešto se "trebalo dogoditi" - ali zašto se to "trebalo" dogoditi? Nije trebalo doći do kršenja nekog dobra, ali zašto nije trebalo doći, zašto bi smatrali da se radi o kršenju. Ne postoji nikakvo "kršenje" ako ne postoji nikakvo dobro.

---

Raniji postovi Prirodna Zla – izazov (ne)vjeri?, Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala itd. (Religija i metafika modernog čovjeka, itd.)

Piti vino tijekom pričesti i slična neobična pitanja o Euharistiji – GM

U nastavku prenosim nekoliko Gormallyinih quora odgovora. (Prethodno sam prenio o drugim temama.)

Ideje koja smatra upečatljivim ponavlja kroz nekoliko odgovara (koji su dani s vremenskim odmakom), ali kao što kažu, ukoliko nešto niste više puna izrekli, kao da niste nijednom.

---

• Pitanje: Kakav je stav katoličke crkve o pijenju vina tijekom pričesti?

Odgovor: To nije nešto što bi trebali činiti. Zašto bi netko ponio vino u crkvu? Ako mislite na pijenje iz kaleža, ne radi se o vinu, to je Kristova krv.

• P:Prema katolicima, koji je biblijski temelj "transupstancijacije"?

O: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu." To je i mislio, kada su ga ljudi zbog toga napuštali, nije rekao da to ne misli.

• Piju li katolici vino samo tijekom pričesti?

Upravo tada ne pijemo vino. Ono što tada pijemo nije vino, ono je promjenjeno stvarno, esencijalno, aktualno i supstancijalno u Predragocjenu Krvi našeg Gospodina Isusa Krista. Izuzev toga, katolici piju vino, ovisno o prilici.

• Što je transupstancijacija? Zašto katolici vjeruju da se to događa tijekom pričesti? Kakve dokaze imaju za to?

Transupstancijacija je promjena kojom pri pretvorbi kruh postaje Kristovo tijelo, a vino njegova krv. Dokazi su da je Isus rekao: "Ovo je moje tijelo", a isto tako i za čašu... i rekao nam da činimo isto. Također je rekao "Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko". Nije umanjivao svoju izjavu kada su Ga ljudi napuštali zbog toga.

• Kakav je stav Katoličke crkve o pijenju vina tijekom mise?

Kao što je sova zaslijepljena suncem - O O tajstvima

 "Može se dogoditi da ono što je samo po sebi sigurnije [izvjesnije] nama izgleda manje sigurno zbog slabosti našega uma, koji je zaslijepljen najočitijim stvarima u prirodi, kao što je sova zaslijepljena svjetlošću sunca. Stoga činjenica da neki sumnjaju u članke vjere ne proizlazi iz nesigurne naravi tih istina, nego iz slabosti ljudskog razuma. Ipak, i najmanje znanje koje se može steći o najuzvišenijim stvarima poželjnije je od najsigurnijeg znanja o manje važnim stvarima."

Tako Toma Akvinski komentira istinu "članaka vjere" i naše shvaćanje istih.

Iako nemamo potpuno razumijevanje nekih stvari, ne znači da one same po sebi nisu sigurne. Teškoća nije u svjetlu istine, nego u ograničenosti onoga tko promatra. (Niti sova nije u stanju "vidjeti" Sunce.)

---

Planirao sam prenijeti citat drugog mislioca koji se krstio tek pod kraj svog (intelektualno ispunjenog) života, ali nisam uspio pronaći potvrdu izvora citata u tom obliku.

U njemu objašnjava da, kada je odabrao kršćanstvo, neshvatljivost otajstva mu nije predstavljala problem, upravo suprotno jer kada bi otajstva bila potpuno shvatljiva, radilo bi se o običnoj filozofiji. (Prepoznavanje granica shvaćanja ne umanjuje mudrost.)

Objava sadrži istine koje nadilaze naše (potpuno) shvaćanje.

---

U današnjem svijetu postoji puno konfuzije oko toga što možemo spoznati o Bogu. Mnoge istine koje su rezultat racionalne spoznaje i filozofijskog znanja proglašavaju se nečim drugim. (Bilo u njihovu obranu, ili češće, kao kritika.)

Danas se često zaboravlja da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene". Ipak, to očito ne isključuje postojanje otajstva. Ona nisu suprotna razumu, ali mi ih ne razumijemo potpuno i nikada ne bismo znali da su istiniti da ih Bog nije otkrio. Ne možemo ih izvesti čisto naravnim razmišljanjem, ali možemo ih obraniti od kritika, pokazati da su prigovori pogrešni ili neuvjerljivi. Možemo ih obraniti i pokazati da su "prikladni". (Postoje razne analogiji i razjašnjenja koja nam pomažu pri shvaćanju, usporedbe s onime što nam je poznato, ali radi se o jedinstvenim stvarima)

Netko bi mogao očekivati da će kršćani "skrivati" takva otajstva, stavljati po strani, da ih neće isticati, da će negirati njihovu otajstvenost ili umanjivati njihovu važnost, ali upravo je suprotno slučaj. Njih se postavlja u samo središte vjerovanja, u samo središte liturgije.

PS

Analogija iz znanosti (filozofije znanosti) bi mogla poslužiti; Postoji toliko toga što smo naučili o stvarnosti i što nam je teško razumijeti – čak nam djeluje kontradiktorno, ali unatoč tome znamo da je "istina". Temeljni aspekti našeg svijeta su na određeni način "otajstveni". (Razne kvantne pojave, brzina svjetlosti, različiti rezultati teorijske fizike i matematike – o vremenu, prostoru, beskonačnosti; itd.)

Naučilo smo, iz toga, da su naši umovi slabašni i da je stvarnost "čudna". Prema tome, s obzirom da nismo u stanju "shvatiti" svijet oko sebe, zašto smatramo da bi nam Objava trebala biti tako lako razumljiva. Točnije, sama činjenica da je nešto "otajstveno" odnosno da mi nismo u stanju potpuno shvatiti ne znači da samo po sebi nije istinito.

Stvorena stvarnost je "neobična", ne treba onda iznenađivati slična neobičnost i otajstvenost Stvoritelja i njegova odnosa s nama.

---

Raniji postovi; O Trojstvu, transupstancijacija, Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere, Bog je dokaziv, klasični teizam, Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Koju bi dobro teološku knjigu preporučili? R. Smith, itd.

Smrtna kazna i Pravda - MP

Prenosim iz Till Death Do UsPart: Does the Death Penalty Satisfy Christian Standards of Justiceand Compassion? (1989. god.), autor je filozof M. Pakaluk.

Dvadesetosmogodišnji Mark Chicano zavapio je u očaju. Vijeće sudaca Connecticuta ga je upravo osudilo na 260 godina zatvora — zapravo doživotnu kaznu — zbog ubojstva tri osobe. U veljači 1987. Chicano je prisluškivao ispred prozora spavaće sobe svoje djevojke dok je ona imala odnos s drugim muškarcem. Chicano je tada provalio u kuću i, nakon što je čekao 40 minuta, napao ih je i ubio. Kad se na vratima spavaće sobe pojavio jedanaestogodišnji posinak njegove djevojke, Chicano je ubio i njega.

Chicano se bacio pred sucima i zavapio kad je izrečena presuda, ali ne zbog njezine strogoće, nego zbog njezine blagosti. "Mora me se ubiti", vikao je, "mora me se kazniti za ono što sam učinio." Chicano je ponavljao: "Duboko, duboko mi je žao. Morate me ubiti." A zatim je dodao zlokobnu prijetnju: "Ako me ne osudite na smrt, ja ću to, na ovaj ili onaj način, učiniti sam." Sedmorica policajaca morala su ga oboriti na tlo kako bi ga mogli iznijeti iz sudnice.

Patnja ovog čovjeka i njegovo brutalno kajanje podsjetili su na Kantovu poznatu raspravu o smrtnoj kazni. Kant je tvrdio da je doživotni zatvor nužno ili preblaga ili prestroga kazna za ubojstvo, ovisno o duševnom stanju krivca. Ako se krivac ne kaje, rekao je Kant, onda je doživotni zatvor preblag, jer ubojica može uživati u mnogim godinama života bez ikakvih grižnja savjesti; dok je, ako se osuđenik kaje, doživotni zatvor prestrog, jer je tada prisiljen živjeti sa svojom tugom. Kant je primijetio da je, suprotno tome, smrtna kazna prilagođena pružanju najprikladnije kazne u oba slučaja. Osuđenik koji se kaje prepoznaje da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinio, pa smrtna kazna odgovara njegovoj vlastitoj prosudbi; a nepokajani osuđenik kažnjen je oduzimanjem vlastitog života, kojeg je cijenio više nego činiti ono što je ispravno.

Možda je Mark Chicano bio emocionalno poremećen na način koji ga djelomično oslobađa krivnje za njegove zločine, a njegov ispad na izricanju presude bio je znak trajne neuravnoteženosti. Ili možda Chicanovo samooptuživanje ima temelja, a budući da to nitko drugi ne priznaje, doveden je u stanje frustracije. U svakom slučaju, lako je zamisliti posve razumne ubojice koji, poput "časnog čovjeka" o kojem Kant govori, smatraju prikladnim da budu pogubljeni za svoje zločine.

Postoje katolici koji vjeruju da "nijedan zločin ne zaslužuje smrtnu kaznu". Ako bi oni primjerice bili prijatelji krivca optuženog na smrtnu kaznu, smatrali bi da im je zadatak podnositi žalbe i raditi pritiske s ciljem ublažavanje kazne, inzistirajući da je smrtna kazna neopravdana, barbarska ili okrutna. Vjerojatno bi podrazumijevali da im se i drugi katolici trebaju pridružiti u nastojanju da spriječe pogubljenje. Vjerojatno bi posljednje što bi očekivali ili željeli bilo da se njihov prijatelj pridruži onima koji se zalažu za smrtnu kaznu i kaže: "Prestanite s tim; zaslužujem umrijeti zbog onoga što sam učinio."

Ipak, ovaj stav - "Zaslužujem umrijeti zbog svog grijeha" - duboko je kršćanski. Čini se da je to nužan dio istinskog kajanja za počinjenje bilo kojeg teškog grijeha. Nakon što je Natan prekorio Davida zbog preljuba i ubojstva Urija, David je uskliknuo: "Sagriješio sam protiv Jahve!", na što mu Natan odvrati : "Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti " Natan je time implicirao da je David, prepoznavši svoj grijeh, prepoznao i da zaslužuje kaznu smrću. [...]

Uskrsno vrijeme, Uzašašče i važnost tijela – M.P

Pakaluk u "The Easter Season is the fleshly season";

Uskrs je proslava važnosti tijela za kršćansku vjeru jer se radi o proslavi uskrsnuća Gospodinova. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće tijela, primjerice u vjerovanju: "Vjerujem u... uskrsnuće tijela."

Kršćani ne vjeruju da je vječni život duhovan, osim privremeno. Kada uskliknemo: "Krist je uskrsnuo!", ne kažemo da je njegova duša pobjegla ili da eterična tvar živi dalje ili da je "u duhu" još uvijek s nama. Sva ta "egzistencijalistička" tumačenja uskrsnuća - u stilu "kada su učenici rekli da je Krist uskrsnuo, govorili su da im je iskustvo njegovog novog života promijenilo srca" - jednostavno pogrešno predstavljaju kršćanstvo. Ako ste potajno takvo što mislili, provjerite što znate o tome jer to nije ono što Crkva naučava. Naše uvjerenje je puno smjelije.

Katekizam Katoličke Crkve navodi: "»Tijelo je stožer spasenja.« (Tertulijan, De res. 8, 2: PL 2, 852). Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela."

John Updike u svojoj pjesmi „Seven Stanzas at Easter, “ rekao je: "Let us not mock God with metaphor." Jasno opisuje:

"Make no mistake: if he rose at all

It was as His body;

If the cell's dissolution did not reverse, the molecule reknit,

The amino acids rekindle,

The Church will fall."

Osjećajući da je uskrsno vrijeme doista vrijeme slavljenje obnove "tijela", kršćani su tradicionalno nastavili na vrlo tjelesan način, odijevajući svoje "uskrsno odijelo", pokazujući svoju prirodnu ljepotu i slaveći Boga, provodeći vrijeme na otvorenom po lijepom vremenu i uživajući u dobroj hrani i društvu. [...]

Pakaluk o važnosti blagdana Uzašašća

Pakaluk u A World Without the Ascension;

Blagdan Uzašašća čini se važnim kao i sam Uskrs. U "Vjerovanju" mu je posvećena jednaka pozornost: "treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa." Radi se o prvoj doktirna koju je Isus propovijedao nakon svog Uskrnuća. Rekao je Mariji Magdaleni; " idi mojoj braći i javi im", ne "uskrsnuo sam" nego - "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." (Iv 20,17) Svjedočila je da je uskrsnuo. Gospodin joj to nije trebao reći. Ali joj kaže, kao najvažniju stvar, da će uzaći.

Da Gospodin nije uzašao na Nebo, da Nebo nije bilo Njegov cilj i dom, onda bi njegovo uskrsnuće bilo isključivo "za ovaj svijet", baš kao i uskrsnuće Lazara, i on bi ponovno umro. Odnosno, uskrsnuće koje slavimo na Uskrs po definiciji je uskrsnuće za neko drugo mjesto.

Istočne Crkve koriste prikladan jezik kako bi označile narav otajstva. Nazivaju ga episôzomenê, "dan u koji naše spasenje postiže svoje savršenstvo". Ako poricanje savršenstva nečega znači poricanje dobrote te stvari, onda poricanje Uzašašća znači poricanje dobrote Uskrsa.

Crkva je stoga blagdanu davala najveću važnost. "To je jedan od blagdana koji se, uz blagdane Muke, Uskrsa i Duhova, ubraja među najsvečanije u kalendaru", piše Katolička enciklopedija. Sveti Augustin zapisuje "ovaj se dan slavi diljem svijeta", što je znak njegove drevnosti.

Uzašašće se smatralo prevažnim da bi se Duhovi izjednačili s njim: Elvirski sabor (oko 300. godine) osudio je tada izgleda uobičajenu praksu slavljenja Duhova zajedno s Uzašašćem četrdesetog dana nakon Uskrsa, umjesto da se to čini odvojeno pedesetog dana.

Egzegeti su istaknuli da devet dana tijekom kojih je Marija molila s apostolima između Uzašašća i Duhova predstavlja prvu devetnicu. Blagdan Uzašašća, stoga, obilježava početak posebnog vremena molitve u crkvi.

Papa Lav XIII. "odredio je i naredio" da se „u cijeloj Katoličkoj Crkvi, ove i svake sljedeće godine, održi devetnica prije Duhova, u svim župnim crkvama, a također, ako lokalni ordinariji smatraju prikladnim, u drugim crkvama i oratorijima.“

To je razdoblje bogato vrijeme milosti Stoga je „zauvijek, iz Riznice Crkve“, odobrio potpuni oprost svima koji tijekom tog vremena, bilo javno ili privatno, izmole molitve Duhu Svetomu (uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta: enciklika, Divinum illud munus).

Sveti Augustin održao je nekoliko poznatih propovijedi o Uzašašću. Koje značenje on u njemu vidi?

Kaže da je to blagdan koji najviše odgovara Utjelovljenju. (Propovijed 262) Kao što je Krist postao ljudima sličan [Krist se "oplijeni"] (Fil 2,6), tako ga Bog sada uzvisuje. [...]

Najčešći razlozi uznemirenosti na vjerničkom putu - JB

Filozof J.Budziszewski na svome blogu u objavi That Mourns in Exile Here odgovara(2015.) čitateljici koja u posljednje vrijeme ne osjeća radost i cjelovitost koju je nekoć osjećala vezano uz svoju vjeru, Osjeća se kao da je "jednom nogom u Crkvi, a drugom vani."

***

Prenosim Odgovor[J.Budziszewski]

Budući da se nismo osobno sreli, oprostiti ćete mi što govorim općenito, ali mislim da bi bilo dobro razmotriti neke od najčešćih razloga koji dovode do vjerskog stanja u kojem se nalazite. Po mojoj procjeni, postoji sedam većih; 

Prvi je normalno kolebanje osjećaja. Spominjem ga prije svih ostalih jer niste opisali nikakve intelektualne probleme vezane uz vjeru; čini se da problem leži u vašem osjećaju povjerenja. Sama vjera nije osjećaj, iako mnogi ljudi misle da jest. Vjera je jednostavno prijanjanje uz Boga slobodnim pristajanjem na istinu koju je On otkrio. Drugim riječima, vjera je nešto što čine um i volja, a ne nešto što čine emocije. Budući da su naše emocije nestabilne, sasvim je normalno da naši osjećaji pouzdanja kolebaju gore-dolje, čak i ako dosljedno i snažno pristajemo uz Boga. Ako ne razumijemo razliku između vjere i osjećaja, normalno kolebanje moglo bi dovesti do paničarenja odnosno pomisli da gubimo vjeru. Zbog toga takvo stanje može trajati puno dulje no što bi inače trajalo.

Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme – F. Hadjadj

Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – aunque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav.

Pozvani smo na krajnje jednostavne stvari - F. Hadjadj

Konačno, pozvani smo na krajnje jednostavne stvari. Neka vas privlači što je ponizno kaže Sveti Pavao (Rim 12,16). Nisam pokušao reći ništa drugo. Međutim, iako je jednostavnost prvi od Božjih atributa, ona je i ono najteže što postoji. I to je poteškoća ovoga doba. Za apostole više nije dovoljno da čine čudesa, oni moraju podsjećati na temeljne i bjelodane istine: da je žena žena, a muškarac muškarac; da je brak nešto između muškarca i žene; da dijete dolazi na svijet od oca i majke; da krave nisu mesojedi; da prirodna činjenica nije konvencionalna konstrukcija; da bitak nije ništavilo... Podsjećanje na te bjelodanosti teže je od znanosti, teže je čak i od čuda. Jer temeljna bjelodanost nije spektakularna kao čudo i ne može se dokazati kao znanstveni zaključak. To je pomalo kao kad bi netko išao objašnjavati, pomalo se izvrgujući ruglu – osobito ako se nalazi usred požara ili poplave – da vatra gori i da je voda mokra...

Krist nas je upozorio u Evanđelju: Od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima (Mt 25, 29) Onaj tko odbacuje milost na kraju gubi i prirodu. Onaj tko zanemaruje Stvoritelja na kraju zaboravlja i stvorenje. Onaj tko prezire nevidljivo više ne umije vidjeti ono što vidi: počinje tražiti drugdje, više ne vjeruje da je ono što mu je dano vidjeti, pa i na najprizemnijoj razini, velikodušno dano za njegovo uzdignuće. Stoga, u vrijeme najraskošnijeg glamura moramo biti mistici da bismo prepoznali ono što je očito...

Chesterton je na kraju jedne svoje knjige opisao tu osobitu misionarsku borbu:

"Vatra će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Mačevi će se isukati kako bi se dokazalo da je lišće ljeti zeleno. Morat ćemo braniti, samo nevjerojatnu vrednost i razumnost ljudskoga života, već nešto još nevjerojatnije: ovaj golemi nemogući svemir koji nas gleda ravno u oči. Boriti ćemo se za vidljiva čuda kao da su nevidljiva. Gledat ćemo u nemoguću travu i nebesa i obuzimat će nas neobična hrabrost. Biti ćemo oni koji su vidjeli i svejedno povjerovali"

Upravo se to zahtijeva od nas danas. Jer na kraju krajeva, što je kršćanstvo? Promatrati poljske ljiljane (Mt 6,28), hraniti se radom svojih ruku, pjevati pjesmu staru i novu, sa svojom ženom kao plodnom lozom, sa sinovima svojim kao mladicama masline oko stola svojega (Ps 128) biti zajedno postojani u nauku ljubavi, vjerni u bratskom zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42) To su djela jednostavne stvari, ali za svoju obranu zahtijevaju krv mučenika.

F. Hadjadj, Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme

Položaj katolika u medijskoj raspravi - F. Hadjadj

Položaj kršćanina osobito je klaunovski kada se zatekne u situaciji koja podsjeća na licitaciju s drugim dobavljačima "mudrosti". Razmotrite ovaj školski primjer (govorim iz iskustva): u televizijskom ste studiju gdje raspravljate s filozofom, budistom, muslimanom i zvijezdom te morate igrati ulogu dežurnoga katolika. Osobno, puno biste više voljeti započeti tako da pronađete pjesmu koju ćete zajedno zapjevati, zaigrati tombolu ili slijepoga miša, spomenete svoje žene, roditelje, djecu ili podijelite recept za neko jelo (jamačno vegetarijansko) koje bi svima bilo po ukusu. Prije no što iznesete sve što čuči u vama, bilo bi dobro upoznati se, zar ne? Priznati da smo prvenstveno braća, a tek ona suparnici, upriličiti nešto poput medenoga mjeseca.... Ali ne! Bez predigre se morate baciti jedni na druge, poput pijetlova na seoskoj zabavi!

Filozof iznosi doktrinu, nudi pravila mudrosti, govori o univerzalnom moralu i svi mogu raspravljati u skladu s tim općenitostima. Budist predlaže meditaciju, otvara put prema nutrini, govori o univerzalnoj praksi i svi mogu zauzeti zen položaj i disati na drugačiji način. Musliman predstavlja Kuran, spominje izvornu religiju, pojednostavljenju, oslobođenu židovskih ili kršćanskih komplikacija, govori o knjizi koju treba recitirati, koju svako može čitati i imati u kući. Naposljetku, zvijezda govori o sebi, o svojim uspjesima, ona gledateljima ne će ponuditi nijedan drugi susret osim onoga što ga imaju s njom, filmskom polubožicom; čak i ako je riječ o grdobi, u redu je, zato što je odabrana za to kao televizična grdoba. Red je zatim na vama. I što biste mogli reći?

Kao filozof, i vi biste se voljeli zadovoljiti općenitostima i općim imenicama s velikim početnim slovom: Dobrota, Pravda, Istina, Božansko... No morate iznijeti i jednu vlastitu imenicu: Isus Krist. Gledatelji bi na to mogli reći: "Zašto taj Isus, a ne ja, na primjer? Zašto nam ovaj govori o nekomu koga ne možemo vidjeti, a mogao bi govoriti o nečemu što je svima poznato? Dajete, netko tko je umro pa usksnuo! Nemojte!"

Poput budista, voljeli biste se zadovoljiti iznošenjem tehnike uranjanja u prazninu, položaja lotosova cvijeta, rezonanciji oma, onim što svatko može sam učiniti. No vi prije svega morate govoriti o susretu s božanskom osobom, susretu u kojemu mi ne preuzimamo inicijativu. Gledatelji bi vam zato mogli uzvratiti: "Dobro, vi ste ga susreli, ali mi nismo. Kod lotosa barem vidimo o čemu je riječ, možemo ga izvesti vlastitim nogama. Ali taj susret, znate, malo vam zavidimo, no to ne ovisi o nama..."

Poput muslimana, i vi biste voljeti mahati knjigom, reći kako je dovoljno recitirati je napameti i doslovno je primjenjivati. No vi morate ustvrditi prvenstvo Duha, kao u nužnost tradicije, odnosno određene povijesne zajednice, skupa siromašaka poput vas, posebno svećenika, koji su manje ugodni od ostalih, a ipak imaju moć prenošenja milosti. [...]

I konačno, voljeli biste, poput filmske zvijezde, imati lice koje izgleda dobro pod svjetlima reflektora pa istupiti, svima reći kako je stvar u susretu s vama, u raspolaganju svim adutima zavođenja slikama. No dobro znate kako zadaća i u svom slučaju nije trijumf slika nego trijumf života te da vaš cilj nije zavesti (odnosno navesti prema sebi), nego usmjeriti prema Drugome koji je istodobno i Isti i od kojega zamuckujete. Gledatelji tada mogu potpuno zanemarivati vaš kukavan nastup: "poslušajmo lijepu glumicu. Ona je barem vidljiva i puno šarmantnija i manje pretenciozna!"

Hodočasnici smo u razdobljima korizme i Uskrsa

Prenosim iz Easter People, Pilgrim People;

Nekoliko mjeseci prije no što sam obukao dominikanski habit, bio sam u šetnji po kampusu Notre Dame s jednom dominikancem. Mučilo me već neko vrijeme jedno pitanje; "Oče", rekao sam, "mislim da ne razumijem Uskrs."

Nasmijao se zbog načina na koji sam započeo raspravu, ali je zatim poslušao dok sam pokušavao bolje objasniti na što sam mislio; "Svake Korizme činim pokoru, više molim i trudim se izbjegavati grijeh. Ali kad završi proslava Uskrsa, i kada dođu tihi dani uskrsnog vremena, pogledam se i vidim istu osobu koju sam vidio na Pepelnicu. Kako da se radujem Uskrsu a da se ne vratim starim navikama?"

Odgovorio mi je razumijevajućim, ali i opreznim tonom: „Uskrs ne znači da smo gotovi, da je rad kršćanskog života završen. To je vrijeme novog života, vrijeme rasta.“

O njegovim riječima razmišljam svake Korizme i Uskrsa. Pomogle su mi da bolje razumijem ta liturgijska vremena i omogućile mi da ih proživljavam s više mira i više radosti.

Kad se osvrnem vidim da sam od Uskrsa očekivao i užitak i duševni mir. Nakon korizmenog odricanja želio sam se odmoriti i opustiti svoje inhibicije, želio sam se prepustiti uživanju bez ograničenja. No takav prijelaz od pokore do uskršnje radosti više je sličio skoku iz rehabilitacije u recidiv. Kao što mi je dobri dominikanski otac istaknuo, Uskrs nije kraj kršćanskog života. Barem ne ovaj Uskrs, ne moga kršćanskog života. Uskrs je vrijeme rasta, što znači da još nismo gotovi – još nismo dostigli ono što moramo. Čak i nakon tako velike svetkovine, još smo hodočasnici.

Uvijek sam bio vjernik – F. Hadjadj

Uvijek sam bio vjernik. Što je posve razumljivo: potječem iz prilično ateističke obitelji. Ispočetka vjerovao sam u svoje roditelje kao u bogove (te idole i nisam trebao srušiti; prilično su brzo pali sami od sebe). Zatim, vjerovao sam u Chantal Goyu, koja je pjevala Jutros je zec ubio lovca. Vjerovao sam i u Acarusa, u princa Euphora, koji je pilotirao Goldrakom. Vjerovao sam u Charlesa Ingallsa i njegovu Malu kuću u preriji (kratko vrijeme, nažalost: živio sam okružen neboderima u La Defense, u poslovnomu dijelu Pariza). Zatim, vjerovao sam u svakomjesečnu playmate, u Playboyu (Ili Newlooku, što znači "novi pogled"). Vjerovao sam da hrana raste na policama supermarketa (još uvijek teško mogu zamisliti vrijeme koje je potrebno da se uzgoji puran ili da na stablu dozri jabuka). Bilo je vrijeme kada sam vjerovao da je moj spol samo gramatički muški rod i privid (no uskoro počeh opažati kako prolazi neka zgodna cura i privid mi posta tako stvaran kao što je to voćka u proljeće.) Vjerovao sam i u Francusku revoluciju, i u socijalističku revoluciju, premda mi otac bijaše član umjerenog radničkog sindikata, barem po francuskim mjerilima...

Naskoro, povjerovao sam u Nietzshea, zacijelo da bi bio Onkraj dobra i zla, i u libertinskoga pisca Georgesa Bataillea, iako sam bio pomalo prebojažljiv da bih se posvema uključio u igre orgijanja. Zatim sam povjerovao u Hegela, da konačno pokušam rekaputilirati sve prethodne trenutke svojih vjerovanja pa sam, stigavši do "apsolutnog znanja", povjerovao u Celinea koji propovijeda evanđelja Putovanja nakraj noći. Istodobno, vjerovao sam sam u zen budizam – priznajem to – i da se dokopam divova svoje nutarnje praznine, sjedio sam na podu s direktorom tvrtki i menopauzalnim učiteljicama. U svim tim fazama, dakako, nadasve sam vjerovao u sama sebe i, više od svega, vjerovao sam da nisam vjernik.

Pa jednoga lijepoga dana, tras! Sav taj misticizam nestade pometen olujom života. Iznova sam otkrio činjenicu da sam Židov i Francuz da bih uskoro, u starim knjigama na francuskome, otkrio da je sam Bog postao Židovom. Tako sam dakle ja postao kršćaninom. Čak katolikom. Bio je to svršetak vremena kada sam bio tako lakovjeran. I početak jedne vrlo duboke – i ponižavajuće – objektivnosti.

Moja vjera u stanovitoga galilejskog tesara imenom Isus, koji je umro i uskrsnuo u Jeruzalemu "pod Poncijem Pilatom" – što će reći u jednoj maloj provinciji Carstva, kojom je upravljao taj niži službenik rimske administracije – bila je tako učinkovita da me spustila na zemlju. Ta je vjera odviše detaljna da bi čovjeka pustila da neodređeno lebdi među apstrakcijama "znanosti" ili "duhovnosti". Nadasve, veoma je ozbiljno počelo stvarnosti činjenica uskrnuća. Oni koji su povjerovali u uskrnuća bili su ribari koji su znali pokrpati mreže, zidari sposobni podići katedrale, redovnici kadri raskrščiti šikare i obrađivati polja, drugim riječima, sve krajnje praktični i prizemljeni ljudi.

PS

Radi se o početnim razmatranjima iz Hadjadjove knjige "Uskrsnuće, uputa za uporabu".

Nastavlja opisujući da su trenuci nakon uskrnuća bili praktični i "prizemni". Marija Magdalena pomislili je da je vrtlar, učenici iz Emausa da je neuki Jeruzalemski žitelj, apostoli na obali jezera da je ribar itd. Lomio je kruh, jeo pečenu ribu, dijelio s njima obrok. (Naravno, sve navedeno ima svoje i simboličko i dublje značenje; učenici ga prepoznaju nakon što blagoslovi i razlomi kruh itd.)

Ipak, ideja koju ovdje ističe Hadjadj, barem koliko se sjećam, jest ta da se ne radi o nikakvoj "apstrakciji" i "misticizmu" nego da je pravovjerno kršćanstvo religija koja podrazumijeva konkretne stvari, kao što je i objasnio u gornjoj kratkoj povijesti svog života. (Prenio sam ranije Sheena koji slično objašnjava da su apostoli viđali Krista ne u nekom religijskom transu nego u najobičnijim svakodnevnim situacijama; u šetnji, za večerom, dok su lovili ribu.).

Apostolska svetkovina Uskrsa

M. Pakaluk u Easter Is Fundamentally Apostolic;

Uskrs je toliko velika svetkovina, a njegovo značenje toliko čudesno, da nas Crkva upućuje ne samo da ga slavimo, nego i da ga živimo kroz cijelo jedno razdoblje. Kao da nam jedna nedjelja nije dovoljna; najprije slavimo „savršeni“ tjedan nedjelja – a to uključuje i Uskrsni tjedan. A zatim uzmemo taj savršeni broj sedam sam po sebi savršen broj puta, i dobijemo duljinu uskrsnog vremena, koje se proteže sve do "Duhova" [Pentacost, Pedesetnice] – grčki za „Pedeset“ (broj koji se dobije kad se računa četrdeset devet dana uključivo [sa samim blagdanom], na drevni način).

Možda vam se Korizma činila dugačkom ali mislim da većini od nas tuga i skrušenost dolaze lakše nego radost i nada. Kako ćete uspjeti živjeti kršćanski Uskrs cijelo vrijeme? Jednostavna odluka: pronađite druge kršćane koji će se s vama svaki dan izmjenjivati stari pozdrav: „Krist je uskrsnuo!“ – „Doista je uskrsnuo!“ Ili neka Vam Marija bude partner tako što ćete u podne moliti ili pjevati Regina caeli.

Možemo steći dublji uvid u ovo liturgijsko vrijeme, što će nam pak pomoći da ga bolje živimo, uspoređujući ga s Božićem, koji je također razdoblje. Utjelovljenje i Muka dva su najveća događaja u povijesti čovječanstva. Oba se sjedinjuju u žrtvi Mise: jedno otajstvo zbiljski je prisutno u transupstanciiranim prilikama, a drugo u odvajanju tijela i krvi. Pa ipak, svetkovine i razdoblja su vrlo različite.

Resurrexit, sicut dixit – pjevajmo s Papom

Yt kanal Pontificio Istituto di Musica Sacra ima seriju objava Let's Sing with the Pope u kojem simpatični dominikanac Robert Mehlhart, specijaliziran za gregorijansko pjevanje, objašnjava i demonstrira kako pjevati poznate himne i molitve.

Čak će Vas i entuzijastično ohrabrivati kroz video. (Snimke odnosno upute su na engleskome.)

Ovdje Regina caeli; Let's sing with the Pope - 5 - Regina Caeli

Regina caeli, laetare, alleluia.

Quia quem meruisti portare, alleluia.

Resurrexit, sicut dixit, alleluia.

Ora pro nobis Deum, alleluia.

Odnosno;

Kraljice neba, raduj se, aleluja.

Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja

Uskrsnu kako je rekao, aleluja.

Moli Boga za nas, aleluja.

Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja.

Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja.

Pomolimo se.

Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj majci djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Amen.

---

Naravno, nemojmo se zadržati samo na "Regina caeli", sve druge snimke je korisno proučiti, posebice Credo itd.

PS

Kanal Lectio Brevis je objavio video navednog napjeva kojeg prati hvatski tekst Regina caeli - Kraljice neba (gregorijanski napjev) . 

Postoji više kanala koji objašnjavaju gregorijansko pjevanje, lako ih je pronaći, ali mi nisu djelovali toliko pristupačnim za svakoga. (Možda mi je falilo ovo potpuno opravdano hvaljenje izvedbe iako sam poput Louis de Funèsa. No, primjetio je Chesteron; "Nekada su ljudi pjevali zajedno oko stola u zboru; a sada jedan čovjek pjeva sam, iz apsurdnog razloga što može bolje pjevati. Ako naša civilizacija ovako nastavi, samo će se jedan čovjek smijati, jer se on može smijati bolje od ostalih.")

Podsjećam na tamburaške izvedbe Uskršnjih pjesama (Kraljice neba - Patria) odnosno raniji post: Pjevaj hvale, Magdaleno, Značenje Uskrsnuća, Gregoriana i Merz itd.

Papini o smrti Augustinova prijatelja

Papini u knjizi Augustin opisuje utjecaj smrti prijatelja na tada još neobraćenog Augustina; 

Ove dvije godine života u Tagasti ne znači neki napredak u Augustinovu životu, nego, s obzirom na činjenicu da je prije čitao Hortenzija, korak unatrag. Pričanjima manihejaca pridruže se bajke astrologije; u konkubinatu se stišala požuda putenosti, ali je porasla pohlepa za slavom. Godine neplodne i mutne, godine bijede, iskićena bogatstva. Poslije omare nastade oluja, i to ne putenosti, nego boli. Te godine završiše sa smrću, s plačem i s bijegom.

Augustin je bio našao u rodnom kraju jednoga od drugova svog djetinjstva, jednog od tolikih koji je sada zauzeo prvo mjesto u njegovu srcu, više od samog Romanijana. Ne mogu biti jedan bez drugoga, dijelili su skupa užitke, naslade, misli i nauke. I on je bio iz kršćanske obitelji, ali ga je Augustinov ugled zaveo na manihejsko vjerovanje tako da ih nije više ništa dijelilo. Ovo prijateljstvo, "najslađe od svih slasti moga života", traje od one godine kada je taj mladić teško obolio. Dok je ležao u krevetu u besvijesti, roditelji ga dadoše krstiti. Augustin nije pripisao važnosti primanju ovog sakramenta, koji je bio primljen bez privole bolesnika, uvjeren da će se skupa s njim, kada dođe opet k svijesti, smijati. Mladić se oporavio, a Augustin je počeo praviti šale na račun krštenja, podijeljenog tijelu u besvijesti. Očekivao je da će se prijatelj složiti s njime, ali se dogodilo posve protivno. Vidio je kako upire u njega mrk i tvrd pogled te mu se činilo kao da iz onih pomodrelih usana čuje kako mu govori s odlučnim tonom da, ako želi nastaviti s prijateljevanjem, neka tako više nikad ne govori. Augustinu se smračilo pred očima i svalio je krivnju na bolest, koja je još mutila um ljubljenoga druga. Nekoliko dana kasnije, u ponovnom napadaju veoma teške groznice, bolesnik je umro.

S ovom smrću Augustinu se činilo kao da je oko njega sve umrlo. Činilo mu se da su mu odrezali dušu, osjetio je da krvari. Domovina mu je postala nepodnosiva, kuća mučiliše; svemir je bez njega bio prazan, pust i očajan. Ništa ga nije veselilo: ni krasota šuma, ni pjesme ni igre, ni mirisni krajobrazi, ni gozbe, ni noćne razblude sobe. Svega je ispunjalo užasom, postao je samom sebi zagonetan. Pitao je dušu: zašto si tako žalosna? A duša nije znala odgovoriti. U pameti su se borile protivne misli: želja za smrću i mržnja prema smrti, koja mu je otela druga, gađenje nad životom i jeza svršetka, s kojom bi iščezla i sjećanja. [...]

Na neprekidan majčin plač, koja je plakala nad njegovom mrtvom dušom, nije se ublažio, nije popustio, ali sada Monika nađe nevinog osvetnika u bezimenom Augustinovu prijatelju jer je mislila da, plačući nad mladim mrtvacom, plače i zbog svoje jadne duše, da plače majčinim plačem, da plače nad svojim životom koji se gubi u ispraznosti riječi i slave.

Ova pesimistička kriza otvara, bar za čas, oči profesoru gramatike i pokazuje mu kako nedostatak ljubavi izbljeđuje i pomračuje sve ono što se čini na svijetu najbogatije i najradosnije.

Petar ili Juda - FH

Hadjadj u "Kako uspjeti u Smrti";

Više ili manje svi započinjemo tako da smo suučesnici u vrhovnome zločinu. Započinjemo kao slabići, izdajnici i krvnici. Bogoubojice smo (čak i ako smo židovi). Promjena se ne događa na toj zajedničkoj platformi, nego poslije, jer Bog baš od nas carinika, bludnica, velikih svećenika, sitnih nasilnika, delikventa prve vrste, multirecidivista, protuha i taloga, sinova Sodome i Kafarnauma želi stvoriti svoje Kraljevstvo. Tako da do razdvajanja dolazi poslije, a samo se razdvajanje ne odvija između dobrih i zlih, nego zlih i zlih: oni se dijele na one koji prihvaćaju oprost i one koji ga odbijaju. Drugoga izbora nemamo, nego odabrati između Petra i Jude. Petar je zanijekao, Juda je izdao. No Juda se objesio dok se Petar pokajao.

***

U nastavku donosi primjedbu nekoga tko je oblikovan drugačijom kulturom, prilično specifičnom kada se radi o ovakvim pojavama;

"Mi Japanci", piše jedan profesor na Sveučilištu u Tokiju, "ne shvaćamo baš najbolje različit odnos Crkve prema Svetome Petru i Judi. Obojica su izdala Isusa: Juda je zbog toga prezren, Petar je postao poglavar Crkve, ipak Juda je izvršio samoubojstvo.

Primjedba japanskog profesora mi se učinila upečatljivom jer je to nešto o čemu vjerojatno ne bi toliko razmišljali, a očita je za nekoga tko dolazi iz druge kulture, posebno one u kojoj su takve presude samom sebi "prihvaćene". 

FH prenosi zapis Katarine Sijenske

"Procijeniti kako je njegova bijeda veća od mojega milosrđa neprostiv je grijeh kako na ovome, tako i na onome svijetu. [...] Pa je tako Judin očaj meni bio veća uvreda, a mojemu Sinu bolniji od same izdaje."

Zaključuje još FH;

Juda nije osuđen zato što je izručio nevinoga (tko to nije učinio?), nego zato što je odbio njegov oprost.

Za razliku od njega, Petar priznaje kako nije u stanju kazniti se u prikladnim razmjerima: u ovome slučaju razmjeri su beskonačni. Izvršiti hara-kiri za njega nije dovoljno, nije dostatno da uruši njegovu aroganciju. Prihvatiti milost Božju puno je veća pokora. Nije riječ o vratu što ga davimo, nego o skrušenu srcu. Nećemo se iskrasti užetom obješenim o stablo, nego ćemo se spasiti vezom ljubavi koja se prostire do nogu izručenoga Siromaha. Ne treba si nožem otvarati utrobu, nego dušu ostaviti potpuno otvorenom kako bi u nju apsolut mogao u cijelosti zaći.

[...] Radosna vijest ne nudi drugu alternativu osim ovoga prijelaza iz kojega čovjek izlazi ili kao Petar ili kao Juda.

PS

Nemam inače previše simpatija prema raznim "inovativnim" tumačenjima, ali ne mislim da se ovdje radi o tome, samo naglašava druge stvari. Juda jest "zažalio" zbog onoga što je učinio, ali nije se pokajao kao Petar. Katarina Sijenska zapisuje, vezano uz Judu, da on odbija milosrđe, nije se prepustio Božjoj milosti kao što je to učinio Petar. (Petar pak "prihvaća da mu drugi sveže pojas i odvede ga kamo ne želi ići.")

Hadjaj spominje da imamo izbor ili prihvaćanje milosrđa ili tvrdokorna grižnja savjesti, a pritom ta tvrdokornost može izvana nalikovati na ravnodušnost.

Propovijedati u svijetu nakon gubitka pismenosti

A. Esolen u Preaching to the Post-Literate; 

Nedavno sam uzeo u ruke knjigu sabranih pjesama Johna Donnea, izdanje iz 2012. godine, s novim uvodom i bilješkama. Namjeravao sam raspravljati o jednoj strofi u Donneovoj „La Corona“, krunskoj pjesmi u kojoj posljednji stih svake od sedam strofa postaje prvi stih sljedeće, a posljednji stih svega ponavlja prvi. Riječ je o jednoj od Donneovih vjerskih pjesama koja prati život Krista, od Blagovijesti do Uzašašća.

Šesta strofa nosi naslov Uskrsnuće, a urednik pretpostavlja da čitatelji trebaju objašnjenje tog pojma: „Krist je umro i bio pokopan, a trećeg dana potom uskrsnuo je i uzašao na nebo. Time je pobijedio smrt i darovao vječni život svojim sljedbenicima.“ To me podsjetilo kada sam čuo lokalnog voditelja vijesti kako na Uskrs kaže da je to dan kada kršćani slave Kristovo uznesenje na nebo. Čini se da urednik nije bio svjestan Kristovih četrdeset dana pojavljivanja pred učenicima u proslavljenom tijelu.

Bilo je i drugih pogrešaka. Evo završnih stihova pjesme:

O strong Ram, which hast battered heaven for me,
Mild Lamb, which with Thy blood hast marked the path,
Bright Torch, which shin’st that I the way may see,
O with Thy own blood quench Thy own just wrath,
And if Thy Holy Spirit my muse did raise,
Deign at my hands this crown of prayer and praise.

Donne se igra riječju "ram", koja označava i životinju i "ovna za probijanje" [eng.battering ram] koji razvaljuje zatvorena vrata Neba. Engleska riječ ram tako obavlja isti dvostruki posao kao latinski aries. Svaki kršćanin koji razumije umijeće tipologije – gledanje Starog zavjeta kao znakova i sjena Novoga – svatko tko je, primjerice, pročitao Poslanicu Hebrejima, shvatit će što Donne ima na umu. Izak nije trebao biti žrtvovan na brdu pod nožem svoga oca Abrahama: to je uloga ovna zapetljanog u grmlju. Izak je tip Krista, ali to je i ovan, zapravo još snažniji.

Jer ovan prethodi janjetu koje će biti žrtvovano za Pashu, čija krv, poškropljena po dovratnicima i nadvratniku hebrejskih kuća, tjera anđela uništenja da poštedi njihove prvorođence. No Krist je sada naša Pasha, i naše pomirenje. On je „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“.

Ulazimo ovdje u teološko razmišljanje i u drevnu tradiciju prikazivanja tog Jaganjca Božjeg u kršćanskoj ikonografiji. Pogledajte Van Eyckovu sliku na Gentskom oltaru, gdje Krist-jaganjac stoji na oltaru, krvari iz srca u kalež, dok ga anđeli i sveci promatraju štujući. Čini se da urednik ne zna ništa o tome. O Jaganjcu kaže samo: „Uobičajeni simbol Krista.“ O Ovnu pak, s izvanrednom tupavošću: „Krist se identificira s Ovnom (Aries), astrološkim znakom koji označava povratak proljeća.“

O navodno "poganskom podrijetlu" Uskrsa

Protuvjerski raspoloženi polemičari često će se koristiti idejom da kršćanski blagdani i proslave imaju "pogansko podrijetlo", odnosno konkretno da Uskrs nije kršćanski blagdan nego nešto što je kršćanstvo preuzelo od pogana. No, kada preispitamo od kuda dolaze takve teorije dolazimo do zaključka da nemaju nikakvog temelja i da im je podrijetlo u antikatoličkoj retorici. (Naravno, to ne znači da oni koji se toliko vole pozivati na "racionalnost" i "skeptično" razmišljanje neće i dalje takvo što redovito ponavljati.) 

Bitno.net je objavio članak o takvim tvrdnjama - Ne, Uskrs nije dobio ime po Ištar i nema podrijetlo u poganskim običajima.

Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili neutemeljnost takvih tvrdnji. U nastavku prenosim analizu poganih božanstava koje se navode kao izvor kršćanske proslave Uskrsa. Autor je ateist Tim O'Neill, povjesničar. (Izvorni tekst Easter, Ishtar, Eostre and Eggs, 2017.)

***

Kao što sam spomenuo u svojoj prethodnoj objavi, dvije stvari koje ćemo sigurno vidjeti na internetu povodom Uskrsa su reciklirane verzije zamorne teze "kako Isus nikada nije postojao" i memovi koji nam govore da je "Uskrs zapravo poganski!"

Meme o tome da "Isthar=Easter" [Uskrs] stekla je status internetske činjenice. Ipak, noviji "novi ateisti" su konačno shvatili da su tvrdnje o "Isthar" new age gluposti pa sada preferiraju nešto drugačije(1) verzije (2).

Naravno, u tipično internetskom novo-ateističkom stilu, obje grupe na Facebooku [koje objavljuju takve memove] („No More Make Believe“ i „Philosophical Atheism“) propovijedaju o dokazima, razumu, znanstvenosti i provjeri činjenica, ali zadovoljno objavljuju bilo kakvo smeće ukoliko ima dovoljno anti-kršćansku poruku. Probajmo onda primijeniti malo razuma i pogledati nešto znanstvene literature i provjeriti činjenice te vidjeti kako ovi mali memeovi preživljavaju pred onom vrstom kritičke provjere koju bi navodni „racionalisti“ trebali dosljedno primjenjivati.

Ishtar i Uskrs [eng. Easter]

Još 2013. netko je objavio meme „Ishtar = Easter“ na Facebook stranici Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Otprilike u isto vrijeme netko je to primijetio na samoj stranici zaklade (u objavi koja više ne postoji) i objavio poveznicu na članak u Scientific Americanu koji je prilično slabo pokušao demantirati mem, ali je iznio korisnu stvar: "Posljednjih se godina šire mnoge ovakve ideje kroz dokumentarce i knjige. Mnoge od njih pokušavaju povezati kršćanske tradicije s poganskim. Razumijem razloge iza tih tvrdnji, ali ipak mora postojati povijesni dokaz koji ih podupire."

Provjera činjenica pomoću dokaza? Odlična ideja. Nažalost, 25 odgovora koje je ta objava dobila pokazalo je vrlo malo ili nimalo skeptične analize, a kamoli stvarnih referenci na izvore ili dokaze. Većina komentara jednostavno je ponavljala kako je ideja „vrlo vjerojatna“ ili davala općenite primjedbe o tome kako su „kršćani preuzeli mnoge poganske običaje i vjerovanja“. Bilo je i još luđih doprinosa, poput tipa koji je ustrajao da Uskrs nije izveden iz Ishtar… nego iz božice Izide! Samo je jedan usamljeni komentar bio od nekoga tko se potrudio napraviti „malo jednostavnog googlanja“ i zaključio da Uskrs i „Ishtar“ nemaju nikakve veze, ali taj je komentar potpuno ignoriran. Toliko o provjeri činjenica kod fanova tzv. „Zaklade za razum i znanost“.

Pogledajmo tvrdnje iz memea jednu po jednu:

Vizija života koju promoviraju mediji – FH

Uvjeravaju vas da žudite za statusom dok duboko u sebi zapravo težite mučeništvu. Postoji li išta poželjnije od toga da vam odrube glavu kao Pavlu, razapnu vas na križu kao Petra, proždiru vas lavovi kao Perpetuu i Felicitu, strijelama probodu kao Sebastijana, privežu za kotač kao Katarinu ili dobro ispeku sa svih strana kao Lovru? Priznajem, u prvi mah toga nismo baš svjesni. No kada malo promislite, postajte svijesni kako je to najsretnije rješenje.

Časopisi vam nude puno okrutnije sudbine. Propisuju vam zastrašujući aksetizam. Dijete koje savjetuju ženama gore su od posta što ih provode trapisti. Praćenje modnih trendovi na koje ih prisiljavaju strože je od redovničkih habita pa tamo možemo vidjeti nemaleni broj žena koje, pripremajući se za svečanu večeru, ispred zrcala stoje kao da će ih objesiti: "Što da odjenem? Nemam ništa odjenuti!" Kada je o muškarcima riječ, njihove muke nisu ništa manje. Oni se moraju žrtvovati za automobil , ili nogometni klub, ili za nacionalne vrijednosti (nije, dakako riječ o nacionalnoj časti, nego o porezima). Ključeno je vjerovati u zaduživanje obitelji i potrošački kredit pa nije važno ako vam kosu posijedi svaki put kada pogledate stanje na svojemu bankovnom računu. I ona i on moraju pokazivati izvrsnost u seksu. I baš tu počiva najoštrija disciplina koja nalaže odustajanje od najuzvišenijih dobara. Tu su šminkanje i beskrajno uvijanje bokovima, duga tumaranja po barovima i diskotekama, izvijanje svi mišića zbog mjenjanja stava, afrodizijaci s opasnim nuspojevima, očni kapci koje oblikujemo skalpelom, nos kojemu dlijetom mijenjamo oblik i veličinu, grudi koje pumpamo silikonom, liposukcija stražnjice i bedra, bakreni umetci u maternici, usisvači za embrije usađene i u trbuhu. Što su u usporedbi s tim bdijenja, bičevanja ili nošenja kostrijeti na goloj koži? No to nije najgore. Ti se časopisi naposljetku ponašaju kao da smrt ne postoji. Na njihovim naslovnicama nikada nema bliskoga pokojnika. Nema čak ni top modela u agoniji. A kada se, u svrhu povećanja prodaje, na njihovim stranicama ukažu žrtve u ruševinama koje su preostale nakon cunamija ili bombardiranja, stavlja ih se na istu razinu kao i reklame velikog formata na stražnjoj stranici, reklame ruža za usne Revlon, jogurta Weight Watchersa ili šampanjca Laurent – Perrier. Među "planovima" i "romantičnim izlascima" nikada se ne poteže pitanje da bi trebalo otići posjetiti ljude oboljele od raka u završnome stadiju ni provesti vrijeme sa djedicom oboljelim od Kosakoffljeva sindroma koji je umislio da ste vi njegov prijatelj Roger iz vremena dok je još radio u rudniku boksita. No kada se takva fatalnost dogodi, osuđeni smo na to da budemo izgubljeni u užasu bez kraja i konca, premda nam je horoskop predviđao još jednu "fazu ekspanzije na profesionalnom planu." Vaše pitanje "Što ću obući?" ostaje vam zaglavljeno u grlu dok vam navlače svjetlo-zelenu košulju koja se veže straga, istu za sve pacijente. Morate se batrgati poput žohara preokrenuta na leđa, koji uzalud maše nožicama.

F. Hadjadj, Kako uspjeti u smrti

Kultura u kojoj odrasta mlada djevojka na zapadu - FH

Devetnaestogodišnja Roxane Mourque studira kozmetologiju. Vidim je kako sjedi u ekspresnome vlaku Paris – Caen i čita časopis. Esprit femme (Ženski duh), tako se zove taj časopis. Upućuje li ime tog časopisa na Blaženu djevicu, koja je Žena Apokalipse i zaručnica Duha Svetoga? Putena plavuša na naslovnici toliko je našminkana, dekolte joj je toliko dubok da se na njoj već na prvi pogled nazire metafizička tjeskoba. Treba li taj časopis površnim ženama davati duboke savjete? Naslovi me razuvjeravaju. Prvi naslov sve nade usmjerava prema veličanstvenu cilju: "smršavjeti bez napora zahvaljujući glikemijskom indeksu", odnosno izgubiti kilograme prije prženja na plaži. Drugi naslov, smješten nešto niže na naslovnici, najavljuje dosje o "novim tajnama sreće" te odmah objavljuje kako ono što nas čini sretnima sasvim sigurno nisu djeca. Zapravo, ti se maleni rađaju samo kako biste se udebljali i zbogom četiri kilograma manje. Samo placenta teži dva kilograma.

Volio bih znati koje su to tajne tako tajne da se iznose na sjajnu papiru časopisa tako velike naklade. Roxane se zaustavila na stranici na kojoj piše: "Djeca, izvor radosti? Pogrešno, megapogrešno, izjavljuju psiholozi. Prisutnost djece doprinosi slabljenju osjećaja blagostanja koji je u partnerskome odnosu bio prisutan prije rođenja prvog djeteta." Što je onda potrebno kako bismo uspjeli u životu i pronašli radosti? Odgovor je jasan: jesti banane, koje potiču stvaranje serotonina, ali i jagode, koje su prepune antioksidansa, čokoladnu kremu, koja oslobađa endorfin. Preporučuje se i spolni odnos, ali ne zato što bi bio otvorenost za novi život, nego zato što "smanjuje napetost i djeluje poput prirodnoga sredstava za smirenje". Ne treba ignorirati ni druge sastojke želimo li doživjeti potpun procvat: "brbljati s prijateljicma o svemu i ničemu", "imati mačku koju možete milovati", "počastiti se cvijećem ili imati cvijeće na balkonu", "kupiti si nove cipele", očito. To su blaženstva ovoga stoljeća. No dobro je i "moliti i osluškivati božansko" zato što vjerske prakse "povećaju količinu pozitivnih emocija i unose svjetlost u naše svakodnevni život". Koje su to bile pozitivne emocije Krista na križu? Kakvo li je bilo blagostanje rabija Akive kada su mu usijanim češljevima derali kožu? Kakva je svjetlost prodrla u život Al. Hallaja kojega su vlasti prvo bičevale, a zatim objesile u Bagdadu? Časopis nam se odgovara na ta pitanja. Časopis, međutim, u drugome članku precizira kako je četvrtina žena kušala "predivan užitak što ga omogućava kamasutra" te kako je trećina ispitanika tijekom spolnog odnosa gledala pornografski film, što ukazuje na činjenicu da to nije problem kako time ne iskačemo iz normi. Postavljamo samo dva pitanja: nije li pritom ipak otežano upavljati daljinskim upravljačem? Ne izlažemo li se pritom riziku da obolimo od divergentnoga strabizma?

I eto što čita djevojka o kojoj govorim. Počinjem žaliti za sovjetskom propagandom. Pritajeni totalitarizam ovakva časopisa nije, međutim iznimka. On samo pojačava onaj televizijskih dnevnika s njihovom aktualnostima koje, pak nikada ne govore o istinski aktualnom: nema debata o besmrtnosti duše, ni riječi o molitvi, ničega o skromnu udovičinu daru i misteriju poljskoga ljiljana. Kao da nemamo duše. Kao da je apsolutno nužno uništiti nam duh kako bismo bili mirniji. Nije tu riječ o bestijalnosti, o ne! Nije čak riječ ni o svođenju čovjeka na biljku. Svaka čast jarcu! Poštovanje prema tikvi! Jarac voli davati život, a tikva se deblja kako bi dala nove tikve. Prepoznajemo njihova savršenstva kojih je u nas sve manje i manje.

Roxane jednoga dana otkriva da je ostala trudna sa svojim dečkom. Deset puta iznova čita rezultate pristigle iz laboratorija. Ono što je trebalo biti sretan događaj ona doživljava kao katastrofu: "Roditelji će me ubiti", izjavljuje ona. To je ubijanje dakako samo slikovit izraz, no njoj je to dovoljno da doslovno ubije činom što ga ona smatra legitimnom obranom. Dobronamjerne joj osobe savjetuju: "Budeš li imala dijete (govore kao da joj još ništa nije u utrobi), možeš se pozdraviti sa studiranjem", ili pak:" Prerano ti je za djecu, trebaš još uživati u mladosti (kao da nema radosti u majčinstvu, kao da se mladost sastoji od obilaženja barova i opijanja)", ili: "Neodgovorna si. To si dokazala time što si zaboravila popiti pilulu i ostala trudna. Nisi u stanju brinuti se ni o sebi samoj, kako ćeš se brinuti o djetetu? (Kao ta to ne znači osuditi je na neodgovornosti, kao da odgovornost ne počiva upravo na činjenici da se prihvate plodovi vlastitih djela....).