Anscombe se u predavanju kojeg se prenosi pod nazivom "Faith" još jednom bavi pitanjem što je vjera, analizira taj pojam, što znači kada kažemo da vjerujemo nekome. Rad je dostupan u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. (Možete ga pronaći i ovdje pdf.)
Početak predavanja mi je djelovao upečatljivo, ali ostatak nisam popratio s tolikim interesom. Malo me i iznenadio jer sam upoznat s njezinom obranom nauka i opovrgavanjem nekih kritičara religije. (Neki je smatraju predstavnikom onoga što je kasnije nazvano analitičkim tomizmom. Spominjem to jer iako ima nešto drugačiji pristup, kada napada određeni teistički argument to čini jer smatra da ga je potrebno ispraviti i ojačati – možda i odbaciti ukoliko je loš, ali ne zato jer napada teizam ili nešto takvog.) Ipak, ostatak predavanja donosi neke zanimljive digresije i razmatranja.
Napomenuo bih da se radi o predavanju kojeg je održala na Oscott Collegeu,(pri sjemeničku Birminghamske nadbiskupije) što znači da o vjeri raspravlja u tom kontekstu, vjerojatno imajući na umu tko joj je publika.
***
Započinje predavanje;
U kasnim 1960-ima neka bi rečenica u propovijedi često započinjala sa "Nekoć smo vjerovali da..." Uvijek bi mi se srce uznemireno steglo kada bih čula tu frazu. Izmjenjivala bi se očekivanja. Optimističnija bi se nadala nekoj apsurdnoj laži poput "Nekoć smo vjerovali da nema goreg grijeha od propuštanja mise nedjeljom". Najgore je bilo čuti nešto poput "Nekoć smo vjerovali da je nešto posebno u svećeništvu"; "Nekoć smo vjerovali da je Crkva tu radi spasenja duša".
---
Prema Anscombe, postoji "nekoć smo vjerovali" koje se moglo izreći s malo istine i gdje implicirano odbacivanje nije bilo katastrofa.U prethodnim vremenima postojao je entuzijazam za racionalnošću, možda inspiriran učenjem Prvog Vatikanskog koncila protiv fideizma, svakako nošen promicanjem neotomističkim studijima.
Osvrće se na nekoć popularnu prezentaciju preambula vjere (i vjere), ponekad bi, prema njoj, bila izražena u striktnijem obliku (gdje bi se čak javljao problem na koji je način milost uopće potrebna), a ponekad u nešto "treveznijim" oblicima.
Takva razmatranja, dokazi, argumenti i problemi više nisu bili u modi kada je održala predavanje[1975.god]. Navodi da postoje različiti razlozi zašto je došlo do toga, ali nažalost ne navodi koji su to, i ne osvrće se previše na to. Samo navodi da ne moramo toliko žaliti za time.
Koliko sam upoznat, Anscombe se slaže s onime što se naziva preambulom vjere, slaže se naravno s osudom fideizma itd. ali ne misli – barem u ovom predavanju – da čitavu kršćansku vjeru možete promatrati s takvom sigurnošću odnosno demonstrabilnošću. Zapravo, ono što kasnije postaje jasno, ne bavi se "nekdašnjim" pristupom nego se bavi pojmom vjere [eng.faith; believe]. Razrađujući njeno značenje.
Mogli bi reći da, kao što to često čini, donosi jednu dublju filozofsku analizu ne samog problema, nego čitavog okruženja u kojem problem nastaje. Predavanje je održala u sjemeništu, da se radilo o predavanju pred sekularnom publikom ili nekom polemičnom nastupu vjerojatno bi imala drugačiji pristup.
Prenosim dalje iz predavanja (kao citat);
---
U modernoj upotrebi pojam 'vjera' ima tendenciju da znači religiju ili religiozno uvjerenje. Ali pojam vjere ima svoj izvorni dom u određenoj religijskoj tradiciji. Ako budist govori o 'svojoj vjeri', govoreći na primjer da njegovu vjeru ne treba vrijeđati, misli na svoju religiju, a on posuđuje riječ 'vjera' koja je zapravo strana njegovoj tradiciji. U tradiciji iz koje taj koncept potječe, 'vjera' je skraćenica od 'božanska vjera' i znači 'vjerovati Bogu'. I bila je tako korištena, barem među kršćanskim misliocima, da vjera, u tom smislu, nije mogla biti ništa drugo nego istinita. Vjera je bila vjerovanje Bogu, kao što je Abraham vjerovao Bogu, i nikakvo lažno vjerovanje nije moglo biti dio toga.
Želim reći ono što bi o vjeri mogao razumjeti netko tko je nije imao; netko tko čak ne vjeruje nužno da Bog postoji, ali tko je u stanju pažljivo i istinito razmišljati o tome. Bertrand Russell je vjeru nazvao 'sigurnošću bez dokaza'. To se čini točnim. Ambrose Bierce ima definiciju u svom Đavolskom rječniku: 'Stav uma onoga koji vjeruje bez dokaza onome koji bez znanja govori stvari bez paralele'. Što bismo trebali misliti o ovome?
Prema samoj vjeri vjera je vjerovati Bogu. Ako su pretpostavke istinite, to je, dakle, vjerovanje na najboljim mogućim temeljima nekome tko govori sa savršenim znanjem. Ako se gledaju samo pretpostavke, Bierce bi bio blesav momak, a Russell bi bio zbunjen. Ali postoji li uopće mogućnost 'vjerovanja Bogu'? To je teško shvatiti: to je samo po sebi jedna od "stvari bez paralele".
U svakom slučaju, općenito, ‘vjera dolazi po slušanju’, odnosno oni koji vjeruju uče ono što vjeruju vjerom, uče to od drugih ljudi. Dakle, netko tko tako vjeruje, vjeruje u ono što mu je rekao drugi čovjek, koji može biti vrlo neupućen u sve osim da je to ono što on ima reći kao sadržaj vjere. Stoga je Bierceov Đavo možda u pravu. Onaj koji nema dokaza vjeruje onome koji nema znanja (osim te jedne stvari): vjeruje u ono što ovaj drugi kaže i on dobiva ono što vjeruje od ovog drugog; ipak, prema vjeri vjeruje Bogu. Ako je tako, onda prema vjeri jednostavan čovjek - čovjek bez znanja o dokazima - može imati vjeru kada ga poučava čovjek koji ne zna ništa osim da su to stvari u koje vjera vjeruje. Osim toga, prema vjeri ovaj jednostavan čovjek i njegov učitelj imaju uvjerenje ni na koji način manje od vjerovanja vrlo učene i pametne osobe koja ima vjeru.
Ako je vjera takva, čak i ako je vjerovanje Bogu, onda slijedi da je Bierceova definicija ipak ispravna. Jer svatko mora imati vjeru, a malo ih se može naučiti, a njihovo učenje im ne daje vrhunsku vrstu vjere. [...]
Jasno je da je tema koju sam uvela o "vjerovanju nekome" ono što nas zanima.
[Dalje razrađuje stvar.]
---
[...] Zaboravljajući ono o "onome što smo čuli" - tj. od učitelja - trebamo li to zamisliti ovako: čovjek čuje glas koji mu nešto govori i vjeruje da to govori Bog, i stoga vjeruje u ono što govori—pa vjeruje Bogu? Ali u što on vjeruje kad 'vjeruje da Bog govori?' Da Bog ima govornu kutiju? Teško. U odnosu na vjerovanje da Bog govori, nije važno kako je glas proizveden. Postoji rabinska ideja, Bath Qol, 'kći glasa'. Čujete rečenicu dok stojite u gomili—možda nekoliko riječi od onoga što netko govori: govore vama, 'govore o vašem stanju'. Tako je jedan čovjek stajao u gomili i čuo ženu kako govori: ‘Zašto gubiš vrijeme?’ Bio je uznemiren, odgađajući pitanje da li će postati katolik. Glas ga je pogodio u srce i on je djelovao u skladu s njim. Nije morao pretpostavljati, niti je pretpostavljao, da ta primjedba nije izrečena tijekom neke razmjene između žene i njezine prijateljice, koja nije imala nikakve veze s njim. Ali vjerovao je da mu se tim glasom obratio Bog. Ista se stvar dogodila svetom Augustinu, čuvši djetetov plač: 'Tolle, lege'.
---
Prenosim još samo zaključak;
[...] I tako možemo reći ovo: pretpostavka da netko ima vjere je pretpostavka da on vjeruje da nešto - to može biti glas, to može biti nešto čemu je poučen - dolazi kao riječ od Boga. Vjera je onda uvjerenje koje on pripisuje toj riječi.
Toliko može razaznati nevjernik, bez obzira je li njegov stav potencijalno izraz poštovanja prema ovom fenomenu ili je samo neprijateljski. Ali kršćanin dodaje da je takvo vjerovanje ponekad istina, i da je posljedično uvjerenje tek onda ono što on podrazumijeva pod vjerom.
PS
Anscombe se obratila na katoličku vjeru kao tinejđerica, tek sam nedavno pročitao da je na nju navodno utjecao Chesterton. Pretpostavljam da je njeno "prihvaćanje" Russellove i Biercove definicije chestertonianski potez. ("Prihvaća" ga argumenta radi, u razradi teme.) Siguran sam da u nekom drugom kontekstu ne bi nimalo bila impresionirana njihovim pokušajem ismijavanja religije koje je rezultat njihova dogmatizma, a ne filozofskog istraživanja. (Zapravo je to i činila na nekim drugim mjestima.)
Još jednom, ističem činjenicu koje nisam bio svjestan kada sam prvi put pročitao rad pa mi je djelovao neobično u više točki, a to je da se radi o predavanju pred katoličkog publikom (sjemeništu), pretpostavljam da tamo svi već "vjeruju u" Boga, ali to ne znači da dovoljno "vjeruju Bogu". (Vjera kao bogoslovna krepost slična je i povezana s ufanjem; stavljamo svoje pouzdanje u Boga – i njegova obećanja. Vjera je pristanak uz istinu.)
---
Ne znam ništa o židovskoj ideji "Bath Qol" - potaknut ovim spominjanjem sam nešto pročitao, čini se da sam na temelju primjera kojeg je spomenula stekao vjerojatno pogrešan dojam. Shvatio sam ga kao onu situaciju kada prepoznate "glas Božji" ili Božje djelovanje u nekom "običnom" događaju. Ne moraju Vam se događati nadnaravne stvari da bi prepoznali Božje djelovanje i Božji glas u svome životu. (Ipak, čini se da je to samo dio "Bath Qol", vjerojatno ta ideja obuhvaća puno više fenomena, uključuje i one nadnaravne – npr. glas na Taboru)
---
Nakon početka u kojem se Anscombe prisjeća onih "nekoć smo vjerovali" tvrdnji za koje znate da će usljediti nešto ili bedasto ili zabrinjavajuće pogrešno – vjerojatno ste im i sami svjedočili; malo me iznenadila kada je ustvrdila da gubitak neoskolastičkog pristupa nije toliki gubitak. Postoje drugi pristupi, možda bliži prosječnoj suvremenoj osobi, ali čini mi se da je ipak taj gubitak popularnosti žaljenja vrijedan. Nije ga zamijenilo ništa bolje, posebno kada govorimo o popularnoj razini. (Prošlo je pola stoljeća od tog predavanja, možda bi u svijetlu svih događanja danas komentar bio drugačiji. Možda i ne bi, ne znam, efekti su već bili vidljivi i tada što spominje na samom početku, pretpostavljam da je bila dobro upoznata sa situacijom. Inače, bila je prilično oštra u osudi onih koji su propustili podučavati svoje župljane o kršćanskom moralu i vjeri.)
Za svaki slučaj napomenimo da "postoji nešto posebno u svećeništu" i da nam je potrebna Crkva. S obzirom da postoje različite priče oko para Anscombe-Geach, mislim da je zabilježeno da barem jednom više nisu mogli slušati što čuju s propovjedaonice pa su skupili svoju dječicu i napustili crkvu. (Negdje sam pročitao da takvo što nije bilo toliko rijetko.)
Dakle, malo sam zbunjen oko njene kritike (i komentara o zapostavljanju) određenog pristupa vjeri. Naravno da se "božanska vjera" razlikuje od "naravnog znanja o Bogu i moralnim stvarima", i siguran sam da bi se educirani neosklastici složili s time jer su oni takve stvari i definirali na koncilu (zajedno s osudom stvari koje i ona spominje kao pretjerane.). Siguran sam i da Anscombe to zna, tako da mi nije jasno o čemu se točno radi.
PPS
Razlikuje se ono što znamo naravnom teologijom (razumom, filozofskim argumentima, što možemo nepotpognutim razumom zaključiti, demonstitrati itd.) i ono što znamo na temelju Objave (u čiju korist možemo argumentirati, pokazati da je prikladno, pobijati prigovore itd.)
Ne radi o se tome da to ne bi smjeli istraživati, da je zabranjeno, da vam nije dopušteno znati, nego da nije nešto što bi mogli znati.
---
Jedna stvar je poznavati nešto, a druga imati spremnost i želju živjeti u skladu s time.(Svi znamo da bi bilo dobro za nas ukoliko bi usvojili određene životne navike, ili ako bi uložili svoje vrijeme u učenje neke vještine, pa ipak, to nije nešto što je lako činiti, i većinom to ne činimo.)
Ipak, pitanje vjere i milosti u ovom kontekstu nije tema o kojoj imam išta za reći.
Povezano vidi ranije postove; Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu, Doktrine i običan vjernik – A. Pruss,. Predkršćanska apologetika [2/2]. Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere itd.
