Anscombe u "What Is It to Believe Someone?" razrađuje pitanje što znači vjerovati nekome. Rad možete pronaći u knjizi Faith in a Hard Ground: Essays on Religion, Philosophy and Ethics by G.E.M. Anscombe. Prvi put je objavljen u Rationality and Religious Belief. (Može ga se pronaći i online.)
To je prvi rad u zborniku pa sam odlučio prenijeti nekoliko razmišljanja. Cilj mi je posvetiti više pažnje Anscombinim radovima pa je ovo svojevrsni početak.
Radi se o filozofskoj obradi teme koju je započela pojmom vjere, iako sam u naslovu istaknuo teološku implikaciju, Anscombe se ovdje bavi filozofskim istraživanjem pitanja kojeg smatra zanimljivim.
U nastavku prenosim sažetak ideja o kojima govori;
***
Ukoliko Vam netko kaže da je doručkovao kobasicu povjerovati ćete mu, ali treba li o tome [pitanju što znači vjerovati nekome] dublje promisliti. Anscombe misli da je vrijedno istražiti, da je pitanje vjerovanja u filozofiji ne samo neistraženo, nego i zanemareno.
Istražuje što znači riječ "vjera" [eng. faith]. Napominje da bi nekoć govorili o ljudskoj ili božanskoj vjeri, odnosno vjerovali bi ljudima, ili bi vjerovali Bogu. No, danas riječ vjera znači nešto poput riječi "religija" [eng. religion] ili "religijskog uvjerenja" [eng. religious belief]. Prema tome ono što danas nazivamo "vjerom" postalo je vjerovati u Boga, a ne vjerovati da će nam primjerice Bog pomoći.
Nažalost takva promjena dovela je do gubitka, izgubilo se poimanje toga da bi trebali "vjerovati Bogu". (Abraham je vjerovao Bogu.)
Ne radi se samo o teologiji i filozofiji religije nego i teoriji znanja. Većina našeg znanja oslanja se na ono što su nas podučili i ono što su nam rekli. [U ovom članku se ne bavi konkretno teologijom ili filozofijom religije, ali očito ono što ima za reći ima svoje posljedice u tome području.]
---
Hume je primjerice smatrao da je ideja o uzroku-i-posljedici način na koji dolazimo do ideja o svijetu koje su izvan našeg osobnog iskustva. Želio je podvesti vjeru u svjedočanstva pod vjeru u uzroke-i-posljedice, ili ih barem svrstati zajedno kao primjere istog oblika vjerovanja. Vjerujemo u uzrok, prema njemu, jer vidimo učinak; a uzrok i učinak uvijek idu zajedno. Sično tome, vjerujemo u istinitost svjedočanstva jer vidimo svjedočanstva, a svjedočanstva i istina idu zajedno (ili barem često idu zajedno.) No, čim izrazite takvo razmišljanje vidite zašto bi ga i odbacili. Apsurdno je. Nejasno je zašto bi se Hume uopće upuštao u takvo nešto. [Anscombe se u više navrata bavila Humeom, poznato je njezino pobijanju određenih Humeovih ideja.]
Vjerovati svjedočanstvu je različite stukture od vjerovanja u uzroke i posljedice. U nastavku prenosim iz eseja(kao citat);
---
Dobili ste pisma; kako ste uopće naučili što je pismo i kako je došlo do vas? Uzeti ćete knjigu i pogledati na određeno mjesto i vidjeti 'New York, Dodd Mead and Company, 1910'. Dakle, znate li iz osobnog opažanja da je tu knjigu objavila ta tvrtka, i tada, i to u New Yorku? Pa, teško. Ali znate da je tako navodno bilo. Kako? Pa znate da tu uvijek stoji ime izdavača i mjesto gdje mu je ured. Kako to znate? Naučili su vas tome. Ono čemu ste učeni bilo je vaš alat u stjecanju novih znanja. ‘Bilo je jedno američko izdanje’, reći ćete, ‘Vidio sam ga’. Razmislite koliko se oslanjanja na to da vjerujete u ono što vam je rečeno leži iza mogućnosti da to kažete. Na ovoj je razini irelevantno postavljati pitanje moguće krivotvorine; bez onoga što znamo iz svjedočanstva, ne postoji nešto za što se pretvara da je krivotvorina.
Možda mislite da znate da je New York u Sjevernoj Americi. Što je New York, što je Sjeverna Amerika? Možete reći da ste bili na ovim mjestima. Ali koliko ta činjenica doprinosi vašem znanju? Ništa, u usporedbi sa svjedočenjem. Kako ste znali da ste tamo? Čak i ako živite u New Yorku i jednostavno ste naučili njegovo ime kao mjesto u kojem živite, postavlja se pitanje: Koliko je opsežna regija ovo mjesto koje nazivate 'New York'? I kakve veze New York ima s ovom malom kartom? Ovdje je komplicirana mreža primljenih informacija.
S ovim kao preambulom, započnimo istragu.
'Vjerovati' s osobnim objektom ne može biti refleksivno. Budući da si netko može reći stvari, to može izgledati čudno. Kasnije ćemo vidjeti zašto je tako.
Netko bi na prvu mogao pomisliti da vjerovati drugome jednostavno znači vjerovati u ono što on kaže, ili vjerovati da je ono što on kaže istina. Ali to nije tako, jer čovjek već može vjerovati u ono što on govori. (Ako mi kažete 'Napoleon je izgubio bitku kod Waterlooa', a ja kažem 'Vjerujem ti', to je šala.) Ipak, kada netko nešto iskaže, to može dovesti do toga da osoba formira vlastitu prosudbu da je ta stvar istinita. U podučavanju filozofije ne nadamo se da će nam naši učenici vjerovati, već da će uvidjeti da je ono što kažemo istina - ako jest.
[...] Ali često sve što imamo je komunikacija bez govornika. To je tako gotovo svaki put kada nešto saznamo jer nam je to rečeno u knjizi.
Naravno, knjigu nam može dati profesor koji nam kaže nešto o autoru. Zatim imamo komunikaciju s percipiranom osobom koja komunicira; a ovdje se radi o drugoj komunikaciji gdje je komunikator nepercipiran. Zanimljivo je da kada se u djetinjstvu upoznajemo s knjigom kao izvorom informacija to obično ne ide tako. Naučeni smo čitati knjige poput proročišta, a na ideju autora isprva nam se ne skreće mnogo pozornosti. U svakom slučaju, nakon nekog vremena dolazimo do toga da primamo komunikacije u knjigama, a da nam ih nitko nije predstavio, i skloni smo vjerovati - kako to kažemo - što knjiga govori o sebi; primjerice da ju je tiskao određeni tiskar.
Vjerovati nekoj osobi ne znači nužno smatrati je izvornim autoritetom. On je izvorni autoritet za ono što je sam učinio, vidio i čuo: kažem izvorni autoritet jer samo mislim da on sam nešto doprinosi, npr. na neki način je svjedok, za razliku od onoga koji samo prenosi primljene informacije. Ali njegov prikaz onoga čemu svjedoči vrlo je često, kao u primjeru s američkim izdanjem, uvelike pod utjecajem ili bolje rečeno potpuno oblikovan informacijama koje je dobio. Ne želim reći da kada netko kaže 'pojeo sam jabuku jutros' da se on oslanja na informaciju da je to bila jabuka; ako se nalazi u uobičajenoj situaciji, on zna što je jabuka -tj. može je prepoznati. Dakle, iako je 'naučen konceptu' dok je učio koristiti jezik u svakodnevnom životu, ne računam to kao slučaj oslanjanja na primljene informacije. Ali ako kaže da je vidio sliku Leonarda da Vincija, to je takav slučaj. On je nužno ovisio o nekoj tradiciji informacija. Tako govornik može biti potpuni izvorni autoritet za činjenicu da jest, kao što bi obično bio slučaj kada bi netko od nas rekao da je pojeo jabuku, ili izvorni autoritet - ali ne potpuni, kao da kaže da je vidio neke od Leonardovih crteža; ili možda uopće nije izvorni autoritet - kao da kaže da je Leonardo napravio crteže za leteći stroj. U ovom drugom slučaju on to gotovo sigurno zna jer mu je rečeno, čak i ako je vidio crteže. (Istina je da je to možda 'otkrio za sebe'. Ako je tako, onda se svejedno oslonio na primljenu informaciju da su ovo Leonardovi crteži; i primijetio je - ovdje je on izvorni autoritet - da su ti crteži crteži letećeg stroja; to što je Leonardo napravio crteže za leteće strojeve onda će biti zaključak s njegove strane.)
Kad on to zna samo iz toga što mu je rečeno (kao što većina nas čini), tada, kao što sam rekla, on nije ni na koji način izvorni autoritet. Ali to ne znači da ne postoji takva stvar kao vjerovati njemu. Mnogo se informacija dobiva od učitelja koji nisu izvorni autoriteti, a njihovi učenici koji ih stječu vjeruju njima. Nasuprot čemu? Za razliku od pukog vjerovanja da je ono što govore istina. Razmotrite vjerovanje sadržano u onome što prevoditelj kaže - mislim na slučaj vjerovanja rečenicama koje on izgovara. Ako vjerujete tim komunikacijama, vjerojatno—tj. u normalnom slučaju - vi vjerujete njegovom nalogodavcu: vaše oslanjanje na tumača samo je uvjerenje da je on reproducirao ono što je njegov nalogodavac rekao. Ali nije u krivu ako je ono što kaže neistinito, sve dok ne predstavlja lažno ono što je njegov nalogodavac rekao. Učitelj, s druge strane, iako ni po čemu izvorni autoritet, nije u pravu ako je ono što kaže neistinito, a to ovisi o činjenici da mu učenici vjeruju (ili ne vjeruju).
Ova različita razmatranja skreću pozornost na daljnja uvjerenja koja su uključena u vjerovanje nekome. Prvo, mora biti slučaj da vjerujete da je nešto komunikacija od njega (ili 'od nekoga') i drugo, morate vjerovati da on time želi da vam to kaže. Važno nam je da prirodna buka i vizualni fenomeni obično ne zvuče ili ne izgledaju kao jezik, da pitanje govori li netko ili je to pisani jezik nije nešto što je teško prepoznati. Netko tko je oznake na lišću shvatio kao jezik i nastojao ih dešifrirati kao poruke, možda upućene njemu samome, učinio bi nam se ludim. A ovo otkriva još jedan aspekt: da je komunikacija upućena nekome, pa makar samo "koga se tiče", ili "prolazniku" ili "onome tko će u budućnosti ovo čitati". [...]
PS
Dalje analizira što znači "vjerovati". Neke primjedbe mi se čine trivijalnim, neke su možda duboke i važne, ali ih ne prenosim.
Puno toga prihvaćamo zbog autoriteta i ne bismo tome prigovorili. (Postoje različite vrste autoriteta, prema katolicima Crkva ima autoritet podučavati, podučava kao ona koja je poslana podučavati, a ako ima takav autoritet onda se ne radi o ograničavanju.)
---
"Prenosim iz enciklike Fides et Ratio.
"32. Svatko, u vjerovanju, vjeruje u spoznaje koje su postigle druge osobe. U tome valja spoznati jednu znakovitu napetost: s jedne strane, spoznaja iz vjere čini se nesavršenim oblikom spoznaje koji se malo-pomalo mora usavršiti uz pomoć očevidnosti pribavljene na pojedinačnim predmetima; s druge strane, vjera se često pokazuje bogatijom od jednostavne očevidnosti, jer sa sobom nosi međuosobni odnos i uvodi u igru ne samo osobne razumske sposobnosti, nego i dublju sposobnost da sami povjerujemo drugim osobama, uspostavljajući s njima čvršći i intimniji odnos.
Spomenuti rad možete pronaći online ali to ne vrijedi za sve ostale radove iz zbornika o kojima ću kasnije nešto objaviti.(Postoje stranice koje pružaju mogućnost preuzimanja čitavih kniga, možda ju je moguće pronaći.)
