Problemi i Rješenja - N.G. Dávila

Suvremeni čovjek se tješi razmišljajući da "sve ima rješenje". Kao da nema zlokobnih rješenja!

Formuliranje današnjih problema tradicionalnih vokabularom lišava njihove lažne pretenzije.

Redovno otkrivamo, nakon puno godina, da rješenje na kraju ispadne nepodnošljivije od problema.

"Rješenja" koja suvremenike čini ponosnima za nekoliko godina će izgledati nedokučivo glupim.

Budala tvrdi da negiramo problem kada pokažemo pogrešnost njegova omiljenog rješenja.

Uvijek nam je draže olakšanje koje pogoršava stvar nego lijek koji liječi.

Naša bijeda proizlazi ne toliko iz naših problema nego iz rješenja kojima odgovaramo na njih.

Politika nije umijeće nametanja najboljeg rješenja, nego blokiranja najgoreg.

Čovjek sazrije kada prestane vjerovati da politika rješava njegove probleme.

Svako političko rješenje šepa, ali neka šepaju sa stilom

Revolucije ne rješavaju nikakav problem osim ekonomskih problema svojih vođa.

Čovjek je inteligentan ako mu se, ono što se svima čini laganim, čini teškim. Broj smionih rješenja koje političar predlaže povećava se s glupošću slušatelja.

Društveni problemi su omiljeno utočite onih koji bježe od vlastitih problema.

Ozbiljni problemi nikada ne straše budali. Oni ljudi koji su uznemireni zbog, primjerice, kvalitetnog propadanja društva, ga nasmijavaju.

Suvremeno svećenstvo izjavljuje da Kršćanstvo nastoji riješiti zemaljske probleme – time ga je zamijenilo s utopijom. 

To što Kršćanstvo možda neće riješiti društvene probleme nije razlog da se postane otpadnik, osim za one koji su zaboravili da ih nikada nije niti obećalo riješiti.

Vjera u Boga ne rješava probleme, ali zbog nje postaju smiješni. Spokoj vjernika nije pretpostavka znanja, nego punina povjerenja.

U periodima nevjere, nije da vjerski problemi izgledaju apsurdno, nego se čini da oni uopće nisu problemi.

Društvene znanosti obiluju problemima koji su nerazumljivi po svojoj prirodi i američkom profesoru i marksističkom intelektualcu.

Čovjek koji ne tvrdi da ima rješenje nije obvezan odgovoriti na pitanja na koja nema odgovor.

Predložiti rješenja? Kao da se svijet već ne utapa u rješenjima!

Nemogućnost pronalaženja rješenja uči nas da bi se trebali posvetiti oplemenjivanju problema.

Nicolás Gómez Dávila, Problems & Solutions

Reakcija i Reakcionar - N. G. Dávila

Sve veći broj ljudi koji smatra moderni svijet "neprihvatljivim" bi nas tješio kada ne bismo znali da se radi o zarobljenicima istih uvjerenja koja su dovela moderni svijet u takvo stanje.

Inteligentni čovjek brzo dođe do reakcionarnih zaključaka. Međutim, danas ga univerzalni koncenzus bezumnika pretvara u kukavicu. Kada ga ispitaju u javnosti, negira da je Galilejac.

O prigovorima reakcionara se ne raspravlja; njih se prezire.

Ono što reakcionar kaže nikada ne zanima nikoga. Niti u trenutku kada to kaže, jer se čini apsurdnim; niti nakon nekoliko godina, jer se čini očitim.

Čitatelji autora reakcionara nikada ne znaju trebaju li entuzijastično pljeskati ili žestoko negodovati.

Neprijatelji modernog svijeta, u 19. stoljeću, mogli su imati povjerenja u budućnost. U ovom stoljeću ostaje samo nostalgija za prošlošću.

Reakcionar ne žudi za obnovom, nego za novim čudom.

Reakcionar ne postaje konzervativac osim u razdoblju u kojem postoji nešto vrijedno očuvanja.

Reakcionar ne teži povratku, nego promijeni smjera. Prošlost kojoj se divi nije cilj nego služi kao primjer njegovih snova.

Biti reakcionar ne znači vjerovati u određena rješenja, nego imati akutni osjećaj kompleksnosti problema.

Biti reakcionar znači shvaćati da je čovjek problem bez ljudskog rješenja.

Najuvjereniji reakcionar je revolucionar pokajnik, odnosno; čovjek koji je znao realnost problema i koji je otkrio pogrešnost rješenja.

Uz izuzetak reakcionara, danas susrećemo samo kandidate za [poziciju] administratora modernog društva.

Reakcionarna misao je optužena zbog iracionalnosti jer odbija žrtvovati kanone razuma predrasudama današnjice.

Korijen reakcionarne misli nije nepovjerenje u razum nego nepovjerenje u volju.

Reakcionara teži uvjeravanju većine, demokrat ih podmićuje obećanjem dobara drugih ljudi.

Iako zna da ne može pobijediti, reakcionar nema želje lagati.

Reakcionar je svatko tko nije spreman kupiti svoju pobjedu pod svako cijenu.

Tko god nije spreman radije prihvatiti poraz u određenim okolnostima prije ili kasnije čini iste one zločine koje odbacuje.

Tko god porazi plemeniti cilj je zapravo onaj koji je poražen.

Prva generacija reakcionara akumulirala je upozorenja, druga je akumulirala samo predviđanja, sljedeće generacije nastavljaju akumulirati dokaze.

Današnji reakcionara ima satisfakciju koju jučerašnji nije imao: vidjeti moderne programe koji nisu završili samo katastrofalno, nego su i stvar ismijavanja.

Mi reakcionari pružamo idiotima užitak da se osjećaju poput odvažnih avangardnih mislioca.

Nicolás Gómez Dávila, Reaction & the Reactionary

Revolucija i Revolucionari - N.G. Dávila

Oni koji brane revolucije citiraju govore; oni koji ih optužuju citiraju činjenice.

Nakon svake revolucije, revolucionar podučava da će istinska revolucija biti sutrašnja revolucija. Revolucionar objašnjava da je odvratni zločinac izdao jučerašnju revoluciju.

Revolucionarno ponašanje moderne mladosti je nepobitan dokaz njihove sposobnosti za karijeru u administraciji. Revolucije su savršen inkubator za birokrate.

Kao što more čeka rijeke, tako i birokratska sudbina čeka revolucionara.

Birokracije ne nasljeđuju revolucije slučajno; revolucije su krvavo rođenje birokracije.

Revolucionarna mišljenja su jedina karijera, u suvremenom društvu, koja osigurava respektabilnu, unosnu i mirnu društvenu poziciju.

Prva revolucija je nastala kada je nekoj budali pali na pamet da zakon možete izmisliti.

Revolucija je progresivna i nastoji ojačati državu; pobuna je reakcionara i teži njenom nestanku. Revolucionar je potencijalni vladin činovnik; pobunjenik je reakcionar u akciji.

Ljevičar vrišti da sloboda umire kada njegove žrtve odbijaju financirati vlastito ubojstvo.

Memorija civilizacije živi u kontinuitetu njenih institucija. Revolucija koja prekida pamćenje civilizacije, uništavajući te institucije, ne oslobađa društvo okova koje ga paraliziraju, nego ga samo tjera da krene ispočetka.

Revolucije ne rješavaju nikakve probleme osim ekonomskih problema svojih vođa.

Ideje ljevice stvaraju revolucije; revolucije stvaraju ideje desnice.

Nicolás Gómez Dávila, Revolutions & Revolutionaries

Progres - N. G. Dávila

Neuspjeh Progresa nije stvar ne-ispunjavanja nego ispunjavanja svojih obećanja.

Imena poznatih Ljevičara na kraju završe kao uvredljivi pridjevi iz usta ljevičara.

Moderan čovjek uništava više kada konstruira nego kada uništava.

Moguće je usaditi u suvremenog građanina bilo kakvu glupu ideju u ime napretka, i prodati mu bilo kakav groteskni objekt u ime umjetnosti.

Na kraju krajeva, što moderni čovjek naziva "Progresom"? Što god se bezumniku čini prikladnim.

Civilizacije je ono što su stari ljudi uspjeli spasiti od nasrtaja mladih idealista.

Progresivac vjeruje da sve brzo zastarijeva, osim njegovih ideja.

Progres brzo stari. Svaka generacija donosi novi model progresivizma te prezire prijašnji model. Ništa nije grotesknije od jučerašnjeg progresivca.

Socijalni problemi su omiljeno utočište onih koji bježe od vlastitih problema.

Povijest je izvor poezije; budućnost je arsenal retorike.

Tko god ne okrene leđa modernom svijetu obeščašćuje se.

Pojedinac se danas buni protiv nepromjenjive ljudske prirode kako bi izbjegao mijenjanje sebe.

Propovijedanje progresivaca nas je toliko iskvarilo da nitko ne vjeruje da je ono što je, nego samo ono što nije uspio postići.

Govore o "mijenjanju svijeta", ali najviše čemu se mogu nadati je određena sekundarna promjena modela društva.

Prije dvjesto godina bilo je dopušteno vjerovati u budućnost bez da ste bili potpuno glupi; ali danas, tko može vjerovati u aktualna proročanstva kada smo mi jučerašnja sjajna budućnost?

Tjeskoba zbog propadanja civilizacije pogađa reakcionara; Demokrat ne može žaliti za nestankom nečega o čemu ne zna ništa.

Znati koje su reforme potrebne svijetu je jedini nedvosmislen simptom gluposti.

Ništa ne može izliječiti progresivca; čak niti česti napadaji panike koje mu progres zadaje.

Entuzijazam progresivca, argumenti demokrata, demonstracije materijalista; ukusna su i sočna hrana reakcionara.

Progres se na kraju svodi na krađu [od čovjeka] onoga što ga oplemenjuje, kako bi mu prodali jeftino ono što ga degradira.

Čovjek je životinja koju možete educirati; pod uvjetom da ne padne u ruke progresivnih pedagoga.

Otpor je uzaludan kada se sve u svijetu uroti kako bi uništilo ono čemu se mi divimo. Međutim, uvijek nam preostaje neraspadljiva duša, tako da možemo kontemplirati, prosuđivati, i prezirati.

Revolucija je progresivna i traži jačanje države; pobuna je reakcionaran i traži njeno nestajanje. Revolucionar je potencijalni vladin dužnosnik; pobunjenik je reakcionar u akciji.

Nicolás Gómez Dávila, Progress & Progressives

O Marxu i Marksizmu - N .D. Dávila

Komunist je čovjek koji se bori da mu država osigura buržoazijsku egzistenciju.

Tražiti od država da učini ono što samo društvo može je pogreška ljevice.

U srednjovjekovnom društvu, društvo je država; u buržoazijskom društvo, država i društvo se sukobljavaju; u komunističkom društvu, država je društvo.

Ljevica tvrdi da kriva strana u konfliktu nije ona koja žudi za tuđim dobrima, nego ona koja brani vlastito.

Biti marksist je izgleda dosljedno s izuzimanjem komunističkih društava iz marksističke interpretacije.

Za razliku od biblijskog arkanđela, marksistički arkanđeli sprečavaju čovjeka da pobjegne iz njihova raja.

Marksist definira buržoaziju u ekonomskim terminima kako bi sakrio od nas činjenicu da joj pripada.

Kao što tijelo gravitira prema centru zemlje, tako i proletarijat gravitira prema buržoazijskom životu.

Marksizam će se umiriti samo onda kada pretvori seljake i radnike u malograđanske uredske službenike.

Komunizam je nekoć bilo poslanje; danas je karijera.

Kada se ljudi prestanu boriti protiv posjedovanja privatnog vlasništva, borit će se za korištenje plodova kolektivne imovine.

Ljevičarske teze su razmišljanja koja su pažljivo zaustavljena u trenutku prije nego što dođu do zaključka koji ih uništava.

Dijalog između komunista i katolika je postao moguće od kada su komunisti počeli krivotvoriti Marxa, a katolici Krista.

Kako bi se udružio s komunistom, ljevičarski katolik tvrdi da marksizam kritizira samo kompromis kršćanstva sa buržoazijom; ali marksizam osuđuje samu kršćansku bit.

Tri osobe u naše doba su preuzele zadatak preziranja buržoazije;

intelektualac – tipični predstavnik buržoazije;

komunist – vjerni izvršitelj buržoazijskih namjera i ideala;

progresivni klerik – konačni trijumf buržoazijskog uma nad kršćanskom dušom.

Pogreška progresivnog kršćana je što vjeruje kako je trajna polemika kršćanstva protiv bogatih implicitna obrana socijalističkih programa.

Za marksista, buntovništvo u ne-komunističkom društvu je sociološka činjenica, a u komunističkom društvu tek psihološka činjenica. U prvome se radi o "iskorištavanom" buntovniku; a drugome o "izdajniku".

Prijanjanje komunizmu je obred koji omogućuje buržoazijskom intelektualcu da umiruje svoju nemirnu savjest bez da odbaci svoj buržoazijski identitet.

Ništa nije lakše od krivljenja ruske povijesti za grijehe Marksizma. Socijalizam nastavlja biti filozofija koja prebacuje krivnju na druge.

Prirođeno ljevičarstvo je bolest koja se liječi u komunističkoj klimi.

Vokabular od deset riječi je dovoljna da marksist objasni povijest.

Lažiranje prošlosti je način na koji ljevica razrađuje budućnost.

Naše vrijeme je prepuno dotrajalih, a ne odmetnutih, marksista.

Dva bića izazivaju posebno sažaljenje u današnje vrijeme; buržoazijski političar kojeg povijest strpljivo utišava, i marksistički filozof kojeg povijest strpljivo opovrgava.

Ljevica nikada ne pripisuje svoj neuspjeh pogrešnoj dijagnozi nego perverziji događaja.

O inteligentnom čovjeku koji postane marksist mislimo isto što i nevjernik misli o lijepoj djevojci koja ulazi u samostan.

Marksizam i psihoanaliza su dvije zamke moderne inteligencije.

Evanđelje i Komunistički Manifest su u padu; budućnost svijeta leži u snazi Coca-Cole i pornografije.

Moderni svijet toliko brzo propada da svako novo jutro razmišljamo s nostalgijom o jučerašnjim protivnicima. Marksisti već počinju izgledati kao posljedni aristokrati Zapada.

Autor aforizama je Nicolás Gómez Dávila, više ovdje - Marx & Marxists. (Povezano  na blogu vidi Scruton o zagonetnoj ustrajnosti Marksizma, i kategoriju Marx. )

Solzhenitsyn o moralnom zdravlju kulture

U dugoj povijesti čovječanstva nije bilo puno demokratskih republika, ali ipak su ljudi stoljećima živjeli bez njih i nisu uvijek bili u lošijoj poziciji. Čak su doživljavali tu "sreću" o kojoj stalno slušamo ovih dana, koju su nekoć zvali pastoralna ili patrijarhalna... Sačuvali su fizičko zdravlje nacije... Također su sačuvali i njeno moralno zdravlje, što je ostavilo svoj trag barem na folkloru i izrekama – razinu moralnog zdravlja neusporedivo višu od one koja se izražava danas u životinjskoj glazbi, pop pjesmama i uvredljivim reklamama. Bi li promatrač s drugog planeta mogao zamisliti da smo već poznavali, i zapostavili, Bacha, Rembrandta i Dantea?"

Aleksandr I. Solzhenitsyn

Nemamo razloga sumnjati da ne čitaju o Rembrandtu...

Solzhenitsyn o stanju Zapadne kulture

U nastavku prenosim nekoliko razmišljanja iz poznatog govora Aleksandra Solzhenitsyna, pisca i nobelovca. Izvorni tekst govora A World Split Apart kojeg je održao na Harvardu 1978. godine možete pročitati primjerice ovdje (što naravno preporučam).

Proveo sam cijeli svoj život pod komunističkim režimom i reći ću vam da je društvo bez ikakve objektivne pravne skale stvarno užasno; ali društvo utemeljeno na slovu zakone, koje nikada ne poseže više, propušta iskoristiti puni raspon ljudskih mogućnosti. Slovo zakona je prehladno i formalno da bi imalo blagotvoran utjecaj na društvo. 

***

S druge strane, destruktivnoj i neodgovornoj slobodi je dan bezgraničan prostor. Ispostavilo se da društvo ima oskudnu obranu protiv ponora ljudske dekadencije, primjerice protiv zloupotrebe slobode za moralno nasilje nad mladim ljudima, poput filmova pornografije, zločina i horora. Sve se to smatra dijelom slobode koje treba biti u protuteži, u teoriji, s pravom mladih ljudi da ne gleda i da ne prihvaća. Legalistički organiziran život tako pokazuje svoju nesposobnost da se brani od korozije zla.

***

Brzopletost i površnost – to su psihičke bolesti dvadesetog stoljeća, a najviše se manifestiraju u tisku [koristi tu riječ za sve medije]. Dubinska analiza problema je anatema tisku; suprotna je njegovoj prirodi. Tisak izabire samo senzacionalne formule.

Međutim, takav kakav je, tisak je postao najveća sila u Zapadnim državama, veća od zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Poželite se pitati: Prema kojem zakonu je izabran i kome odgovara? Na komunističkom Istoku, novinar je otvoreno dodijeljen kao državni službenik. Ali tko je izabrao Zapadne novinare u njihove pozicije moći, na koje razdoblje i s kojim povlasticama?

Postoji još jedno iznenađenje za nekoga tko dolazi s totalitarnog Istoka s rigorozno unificiranim tiskom: Otkrije zajednički trend preferencija u zapadnom tisku kao cjelini (duh vremena), opće prihvaćene uzroke prosuđivanja, i možda zajedničke korporativne interese, konačni rezultat nije natjecanje nego unifikacija. Neograničene slobode postoje za tisak, ali ne za čitatelje jer novine većinom prenose na silovit i nedvosmislen način ona mišljenja koja ne proturiječe previše njihovim vlastitima i općem trendu.

***

Gotovo je univerzalno prepoznato da Zapad pokazuje svijetu put uspješnog gospodarskog razvoja, unatoč tome što se prošlih godina javlja kaotičan inflacija. Ipak, mnogi ljudi na Zapadu su nezadovoljni vlastitim društvom. Preziru ga ili optužuju jer nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga se mnogi okreću prema socijalizmu, što je lažna i opasna opcija.

Nadam se da nitko prisutan neće posumnjati da moja djelomična kritika Zapadnog sustava nije s ciljem sugeriranja da je socijalizam alternativa. Ne; s iskustvom zemlje u kojoj je socijalizam realiziran, neću zagovarati takvu alternativu. 

Postoje simboli prepoznavanje kojima povijest upozorava na ugroženo ili propadajuće društvo. Primjerice, propadanje umjetnosti ili nedostatak velikog državnika. Ponekad su upozorenja poprilično eksplicitna i konkretna. Središte vaše demokracije i vaše kulture ostane bez struje na samo par sati, i odjednom gomila američkih građana počinje pljačkati i stvarati kaos.

***

Pa ipak u ranim demokracijama, poput američke u trenutku njenog nastanka, sva ljudska prava pojedinca su bila dodijeljena na temelju toga što je čovjek Božje stvorenje. Odnosno, sloboda je uvjetno dana pojedincu, uz pretpostavku njegove stalne vjerske odgovornosti. Takvo je bilo naslijeđe tisuću godina. Prije dvjesto, ili čak pedeset, godina, činilo bi se poprilično nemoguće, u Americi, da pojedincu dodijelite beskonačnu slobodu bez svrhe, samo kako bi zadovoljio svoje prohtjeve.

Međutim, od tada su sva takva ograničenja umanjena svugdje na Zapadu; došlo je do potpune emancipacije od moralnog naslijeđa kršćanskih stoljeća zajedno s njihovim velikim rezervama milosrđa i žrtvovanja. Državni sustavi su postali sve materijalističnijim. Zapad je konačno postigao prava čovjeka, čak i višak, ali čovjekov osjećaj odgovornosti prema Bogu i društvu je sve prigušeniji i prigušeniji. U prošlim desetljećima, legalistička sebičnost Zapadnog pristupa svijeta je doživjela svoj vrhunac i svijet se našao u surovoj duhovnoj krizi i političkoj slijepoj ulici. Sva proslavljena tehnološka dostignuća napretka, uključujući i osvajanja svemira, ne otkupljuju moralno siromaštvo dvadesetog stoljeća, kojeg nitko nije mogao zamisliti čak niti u devetnaestom stoljeću.

Kako je humanizam u svom razvoju postojao sve više i više materijalističkiji, sve više je dopuštao da se koncepti koriste od strane socijalizma, poslije i komunizma tako da je Karl Marx mogao reći 1844. da je "komunizam naturalizirani humanizam."

Pokazalo se da izjava nije potpuno nerazumna. Isto kamenje nedostaje u temeljima nagriženog humanizma i bilo koje vrste socijalizma: neograničeni materijalizam; sloboda od religije i religiozne odgovornosti (koja pod komunističkim režimom ima stanje antireligiozne diktature); koncentracija na društvenim strukturama s navodno znanstvenim pristupom. (Ovo posljednje je tipično i za prosvjetiteljstvo i za marksizam.) Nije slučajno da se sva komunistička retorika vrti oko Čovjeka (s velikim Č) i njegove zemaljske sreće. Na prvi pogled se čini kao ružna paralela: zajedničke osobine u razmišljanju i načinu života današnjeg Zapada i današnjeg Istoka? Ali takva je logika materijalističkog razvoja.