Snobizam i farizejstvo – A. Esolen

Postoji vrsta snobizma koji s visoka gleda na glupe "male ljude" koji se - ili su barem to nekada činili - dotjeruju za crkvu, koji cijene ono što je svečano ili veličanstveno, kojima je stalo do svetih dana, koji uživaju u pjevanju domoljubnih himni, koji pronalaze stvarno zadovoljstvo u prikladnome i svečanome.

Mogli bi reći da se radi o znaku duhovne lijenosti ili zavisti: "Kako se ovaj uštogljeni mali pričesnik usuđuje shvaćati Sakrament ozbiljnije od mene!" Ili: "Pogledajte kako je ovaj čovjek blesav, s rukom na srcu i podignutom bradom, pjeva himnu kao da je izmislio domoljublje!"

Farizejstvo, ali obrnuto. "Hvala ti Bože što nisam kao drugi ljudi – poput onog tamo zanesenjaka koji ne može izgovoriti tvoje ime bez drhtanja u glasu i koji pokušava slušati sve Tvoje zapovijedi. Ja bolje znam o Tvojoj milosti, pa ih zato kršim kada god je prilika."

PS

Gornje razmišljanje o farizejštini modernista (liberala) je preuzeto iz jedne Esolenove objave na X-u. 

Vidi ranije postove; C.S. Lewis o taštini, pompi i svečanostima, Scruton o važnosti Ceremonije,  A.Esolen itd.

Kristijanizam ili Crkva - Belloc

Belloc u Europa i Vjera; 

Crkva nije vjerovala i ne vjeruje da je čovjek sam sebi dovoljan niti, naravno, to da je u posjedu onih ključeva koji bi mu otvorili vrata punog znanja ili punoga društvenoga ostvarenja. Predlagala je (i predlaže) da se njezine doktrine ne drže kao mišljenje, već kao cjelovita vjera.

Razlikovala se, dakle – i zbog toga je bila čvršća od svega oko sebe – po tome što je nudila istinu umjeto hipoteza, promicala konkretne povijesne činjenice umjesto sugestivnih mitova, a svoje otajstveno bogoslužje kao stvarnost, a ne kao simbol.

Recimo koju o njezinom ustroju. Svi ljudi s obrazovanjem iz povijesti znaju da je Crkva u razdoblju od 200. do 250. godine bila ono što sam opisao – organizirana zajednica pod biskupima, i štoviše, očito je da je postojalo njezino središnje tijelo u Rimu, kao i područni poglavari u raznim drugim velikim gradovima. No, ono što nije toliko općenito naglašeno jest način na koji je to kršćansko tijelo u to doba gledalo samo sebe.

Pogled koji je Katolička Crkva imala o sebi u ranom trećem stoljeću možda se može najbolje približiti ističući da smo, kada koristimo riječ "kršćanstvo", na nepovijesnom tlu. "Kršćanstvo" je pojam na ustima i iz pera post-reformacijskih pisaca; označava mišljenje ili teoriju, gledište, ideju. Kršćani onog vremena o kojemu govorim nisu ga tako shvaćali. Naprotiv, bili su privrženi njegovoj antitezi. Bili su privrženi sustavu jedne opipljive stvari: organiziranom tijelu stvorenom s jasnim ciljem, poslušnom na posve određeni način te posebnom zbog posjedovanja vjerodostojne, jasne doktrine. Može se govoriti, govoreći o prva tri stoljeća, o stoicizmu ili epikurizmu ili neoplatonizmu, no ne može se govorit o "kristijanizmu" ili "kristizmu". Doista, nitko nije tako neuk da bi pokušao s tim izrazima. No, ipak, sadašnji izraz "kršćanstvo" koji suvremeni ljudi koriste kao istovjetan s ovim kršćanskim tijelom u trećem stoljeću, intelektualni je ekvivalent "kristijanizmu" ili "kristizmu", i ponavljam, podrazumijeva krajnje nepovijesnu ideju, nešto povijesno lažno, nešto što nikada nije postojalo.

***

Belloc zatim daje primjer jedne rasprave;

Život i vjerovanje Crkve u trećem stoljeću – Belloc

Belloc u Europa i vjera; 

Uzmimo takvoga pisca kao što je Tertulijan i navedimo ono što je zasigurno vrijedilo u njegovo doba.

Tertulijan je 200. godine poslije Krista imao oko četrdeset godina. Crkva je tada naučavala kao neprekinutu tradiciju da je Čovjek koji je bio pogubljen prije otprilike sto i sadamdeset godina u Palestini – samo sto i trideset godina prije Tertulijanova rođenja – trećega dana uskrsnuo. Taj je Čovjek bio poznata i stvarna osoba, s kojom su se brojni susreli. U Tertulijanovu djetinjstvu još su živjeli oni koji su sreli svjedoke onoga što se dogodilo.

Ovaj je Čovjek (naučavala je Crkva) također bio Bog, Stvoritelj. Ovdje se susrećemo s prividnom proturječnosti u pojmovima, u svakom slučaju misterijem, plodnim za nauk i kao činjenicom predodređenim da se tijekom tri stoljeća odrede sve njegove precizne definicije.

Ovaj Čovjek, koji je također bio sam Bog, preko svojih je odabranih učenika zvanih apostoli, osnovao strogo i disciplinirano tijelo zvano Crkva. Nauk koji je naučavala ispovijedao se kao Njegov nauk; uključivao je besmrtnost ljudske duše, njezino otkupljenje, mogućnost njezinog spasenja ili propasti.

Inicijacija u Crkvu vršila se putem krštenja vodom u ime Svetoga Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga.

Prije svoje smrti, ovaj je Čovjek koji je također bio Bog, ustanovio određeni obred i otajstvo zvano Euharistija. Uzeo je kruh i vino i pretvorio ih u svoje Tijelo i Krv. Zapovijedio im je da se ovaj obred nastavi slaviti Njemu na spomen. Središnji čin bogoslužja kršćanske Crkve bila je stoga posveta kruha i vina od strane svećenika u nazočnosti okupljene zajednice kršćana. Tako posvećeni kruh i vino sigurno su posvuda nazivali Tijelom Gospodnjim.

Vjernicu su se sasvim sigurno okupljali, tj. blagovali kruh i vino pretvoreno u otajstvo. Blagovanje Tijela Gospodnjega predstavljalo je središnji crkveni obred.

Svakako je na čelu pojedine kršćanske zajednice bio biskup koji se smatrao izravnim nasljednikom apostola, glavnim dionikom obreda i čuvara doktrine. Biskupi su predvodili i međusobno povezivali rastuća tijela područnih zajednica, koje su se držale jedinstvena učenja i slavile jedinstveni obred.

[..] Jednako je sigurno da su ova Crkva i njezini biskupi naučavali o ustanovi Euharistije, Uskrsnuću, prvenstvu apostola i snazi njezinoga nasljeđa, prenošenoga preko biskupa. Treba primjetiti vrlo veliki broj obraćenika. Da se vratimo Tertulijanu, prema njegovom svjedočenju, većinu za njegova vremena činili su upravo obraćenici koji nisu bili rođeni kao kršćani.

Poznato je da je takav bio, u vrlo kratkim crtama, život Katoličke Crkve u ovim ranim godinama trećeg stoljeća. Tako je neosporno živjela i takvom su je ondašnji kršćani i znatiželjni pogani, od 160. do 200 godine i nadalje, poznavali.

Belloc o Crkvi prvih stoljeća u Rimu

Belloc u knjizi Europa i vjera opisuje što bi rimski senator znao o Crkvi i kršćanima; 

Poput neke vrste male države, Katolička je Crkva prihvaćala sve staleže i sve vrste ljudi, i poput samog Carstva unutar kojeg je rasla, sve je njih držala svojim članovima unutar svoga tijela, poslušnima njezinim pravilima. Senator, zakupac, oslobođenik, rob, vojnik, ako su bili njezini članovi bili su jednako vezani određenim pravilima. Zanemare li ta pravila, ona bi ih odbacila ili podvrgnula vlastitim kaznama. Znao je, iako su o njoj kružile nejasne priče i predaje, da niti jedna klasa nije bila zatvorena za njezino učenje pa je poznavanje njezinih običaja posvuda prodrlo. Također je znao (a to ga je moglo uznemiriti) da je njezina organizacija, premda ni na koji način zakonski priznata, nego joj je pripadnost bila, kako bismo danas rekli "dragovoljna", bila stroga i veoma snažna.

Ovdje u Lyonu, kao i posvuda drugdje, djelovala je pod vrhovnim poglavarom poznatim pod grčkim imenom Episcopos. Grčki je bio jezik koji su kulturni ljudi poznavali i njime se koristili u cijelom zapadnom ili latinskom dijelu Carstva koju je i Lyon pripadao. Ova titula mu se stoga ne bi činila stranom, kao ni grčki naziv Presbyter za svećenika koji se u njoj služili, a koji su djelovali pod navedenim vrhovnim poglavarom kongregacije; ne bi mu bila strana ni čisto grčka titula Diaconos povezana s redom odmah ispod svećeničkoga, koji se sastojao od nižih službenika svećeničkog tijela.

Znao je da ovo posebno bogoštovlje poput brojnih drugih predstavljenih raznim svetim građevinama u gradu, ima svoje misterije, posjeduje svoj nauk i svečani obred u kojem samo članovi njezinoga tijela mogu sudjelovati, koje je mnoštvo područnih "Kršćana" – jer tako su ih u narodu zvali – svetkovalo kao zajednica. No, on bi nadalje znao da se ovo bogoslužje, određeno čvrstim liturgijskim obredom, po tome u potpunosti razlikovalo od bilo kojega drugoga u mnoštvu onih koji su ga okruživali. Katolička Crkva nije predstavljala ni mišljenje, ni modu, niti filozofiju, nije bila ni teorija niti navika; činila je jasno vidljivo tijelo koje se temeljilo na brojnim preciznim postavkama, izuzetno ljubomorno na svoje jedinstvo i svoje precizne dogme te ispunjeno strastvenom vjerom kao nijedno drugo toga vremena.

Ovim ne isključujem da senator nije među svojim prijateljima, čak i nekoliko njih, mogao poznavati one koji su bili privrženi kršćanskom tijelu na labav način; možda pod utjecajem svoje žene, možda svojim obiteljskim nasljeđem. [...]

Pogansko se mnoštvo, bez određene religije, uporno pridržavalo brojnih običaja. U društvenom moralu vodili su se određenim normama utemeljenima na rimskim postavkama o vlasništvu nad ljudima, zemljom i imovinom; domoljublje, spona manjih društavava, davno se stopilo u okvir općeg carstva. Samo je kršćanska Crkva nudila cjelovitu viziju života kojoj su ljudi bili privrženi, kao što su stotinama godina prije bili privrženi vlastitom gradu s njegovim lokalnim božanstvima i dinamičnim zajedničkim životom.

Jedinstvene pojave suvremene američke kulture - A. Esolen

 U jednoj objavi na X-u Esolen primjećuje vezano uz stanje američke kulture;

Nekoliko stvari koje nas čine iznimkama u ljudskoj povijesti:

1. Nitko ne pjeva

2. Mladi ljudi nisu u braku

3. Nemamo dovoljno djece [da bismo nastavili društvo]

4. Nema istinski popularne [narodne] poezije

5. Gotovo da nemamo svetih dana

6. Ne poznajemo svoje susjede [bližnje].

Reći ćete: "Naravno da pjevamo!" Stvarno? Ako ne idete u crkvu (a većinu vremena čak i ako idete), vjerojatno niste čuli nijednog dječaka kako pjeva - ne govorim o televiziji ili internetu - u posljednjih godinu dana. Neki ljudi to nikada ne čuju. Kad bolje razmislim, jedine ljude koje ikada čujem kako zvižde melodiju, osim sebe, su stari ljudi poput mene.

***

Esolen je u raznim prilikama pisao o sličnim temama. Primjerice u eseju Vandals Within kojeg prenosim u nastavku.

[Nakon što je opisao štetu na kući u svom susjedstvu koju je potrebno zamijeniti jer ju je nemoguće popraviti zbog rasprostranjenosti štetočina, plijesni i vode, Esolen uspoređuje takvu trulež sa drugim ljudskim stvarima, poput kulture;]

Mislim da je Zapad u tom stanju. Naravno, vrlo dobro znam da postoje znakovi života i zdravlja čak i u najmračnijim vremenima. Teodorik je dao pogubiti Boetija, najvećeg učenjaka svog vremena, pod lažnom optužbom za izdaju, ali Boetije je posijao sjeme koje će proklijati u lijepoj žetvi dugo nakon što je Teodorik bio priveden svojim polubarbarskim očevima. Opisujem općenito.

Razmotrimo nekoliko mjera kulturnog zaborava. Imamo diplomce koji nisu pročitali nijednu knjigu u životu. Nemamo dovoljno djece da nas zamijene. Brak ne da je na rubu propasti nego se nikada niti ne sklapa. Crkve se zatvaraju. Nepoznavanje Svetog pisma, dijelom povezano s općim neznanjem o povijesti i kulturnoj baštini zapadne civilizacije, endemsko je.

Bivši kršćanski narodi, preplavljeni tim neznanjem, prihvatili su smrt kao pravo koje treba ostvarivati; liječnici više nisu iscjelitelji, zarađuju novac ubijajući ljudska bića i na početku i na kraju prirodnog života. Čak i mladi ljudi koji ostaju u vjeri teško znaju što se od njih očekuje kao muškaraca ili kao žena. A internet koji je preobilje distrakcija, informacija i dezinformacija, lako nas preplavljuje.

Um je već kršćanski, ali ne i srce – Papini o Augustinu

Pošteni je Ponticijan, a da nije ni znao, gurnuo Augustina do onoga krajnjeg ruba preko kojega je, za konačno obraćenje, trebao samo let.

Njegove su ga riječi oslobodile onih izblijedjelih dronjaka koji su prokivali njegovu žalosnu bijedu: bio je gol, potpuno gol pred samim sobom. Takva je sebe vidio: "ružan, blatan, grdan, mrljav i gnojan." Osjećao je jezu nad samim sobom, a da nije mogao pobjeći iz samoga sebe; mrzio je samoga sebe, a nije osjećao snage promijeniti sama sebe. Već je prošlo gotovo dvanaest godina otkako je na stranicama Hortenzija otkrio božansko lice mudrosti, ali umjesto da se popne do nje i da se odatle dovine do božanske istine zapleo se u zamke Manija i oslabio je volju u naručju žene. Do sada se mogao opravdati da ne posjeduje istinu, ali sada je njegov duh bio siguran: Mani je varalica. On me zove, Isus je je jedini put, Pavao je moj vođa. Razumno Augustinovo obraćenje završeno je prije ovoga dana: Augustin vjeruje u ono što uče kršćani, želi biti kršćanin, u želji i mislima je kršćanin. Njegovo prihvaćanje Krista nije od danas, nego od onda kada ga je Pavlova vjera zanijela i osvojila.

Što, dakle, preostaje raditi? Živjeti kao kršćanin, ostvariti u svakodnevnom životu priznate istine, odreći se onih navika putenosti koje su ga još vitlale, slijediti Antuna, obuzdati put, oslobodite se žene. Boj koji se sada bije u Augustinovoj duši ne vodi se između istine i zablude, između Boga i Sotone, između vjere i sumnje, već između čistoće i bluda, između želje za savršenom čistoćom i nostalgije za zagrljajima, između duha i spola.

Augustin i Viktorinov primjer obraćenja - Papini

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Viktorinova obraćenja na Augustina.

Još malo staroga kvasca vri u njemu [Augustinu]. Poznaje istinu i teži za njom, ali se ne može odlučiti da je posve oživotvori, da je živi. [...]

Zbog tog kolebanja oklijevao je učiniti posljednji korak. Brak je bio zapreka za savršeni život i slobodu, a konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krista ga je nastavio pozivati. Kojoj strani se prikloniti?

Nije bilo nikoga koga bi u tom teturanju pitao za savjet. Prijatelji novoplatonci bili su dobri u apstraknim pitanjima, ali ne da ga vode u život. Dopratili su ga do Božjih nogu, ali nisu poznavali ili su prezirali Isusa i njegovo evanđelje. Ambrozije nije nikada imao vremena poslušati ga, sada pogotovo kada se morao braniti od zahtijeva arijanskih ili carskih. Njegovi su mu najdraži prijatelji bili više nego prijatelji, učenici i nisu mogli upravljati onim od kojega su sami očekivali da budu vođeni. Kome se obratiti? [...]

Jer Augustin nije išao k svetom svećeniku da akademski raspravlja o Evanđelju i braku, nego, ništa manje, da mu se pravo ispovijedi, prvi put u svom životu :"narravi ei circuitus erroris mei". Izložio mu je, dakle, povijest svojih moralnih i misaonih stranputica i pokušaje da ih se oslobodi. Simplicijan ga očinski sasluša i razvesli se da je Augustin pročitao knjige novoplatonaca, koje su bliže kršćanskoj istini od onih drugih sekti. I raspravljajući o tim knjigama, počne govoriti o onome koji ih je preveo na latinski i svom posjetitelju ispriča da je uvelike utjecao na krizu koja se spremala u njegovoj duši. [...]

Viktorin se u ono vrijeme izjasnio kao poganin i čini mi se da se kao i mnogi u ono doba dao uputiti u egipatska umijeća. Bjuvao je zato na kršanstvo i u svojim knjigama govorništva našao je načina da se zlobno ismije Marijinu djevičanstvu i Isusovu uskrsnuću. Netko mu je rekao da se šalama ne može uništiti vjera koja se raširila velikim dijelom Carstva i koja je osvojila same careve i upravo u namjeri da filozofskim oružjem pobije kršćane, počeo je pozorno čitati Bibliju. Preveo je, među ostalim, Aristotelove Kategorije i Profirijeve Izagoge. Ali učinak je, kao što se i drugima događa, bio posve različit od onoga što je bio nakanio. Udubio se u svete knjige da ih pobije, ali su one u njegovu duhu pobile mitologiju i nauku o tajnama, koje su njemu bile drage. Treba upamtiti da Viktorin u ono vrijeme nije bio neuk mladić i impresionist; prevalio je pedesetu, bio je na vrhuncu iskustva i slave, a njegovi prijatelji, obožavatelji i pokrovitelji bijahu svi pogani.