Belloc u Europa i Vjera;
Crkva nije vjerovala i ne vjeruje da je čovjek sam sebi dovoljan niti, naravno, to da je u posjedu onih ključeva koji bi mu otvorili vrata punog znanja ili punoga društvenoga ostvarenja. Predlagala je (i predlaže) da se njezine doktrine ne drže kao mišljenje, već kao cjelovita vjera.
Razlikovala se, dakle – i zbog toga je bila čvršća od svega oko sebe – po tome što je nudila istinu umjeto hipoteza, promicala konkretne povijesne činjenice umjesto sugestivnih mitova, a svoje otajstveno bogoslužje kao stvarnost, a ne kao simbol.
Recimo koju o njezinom ustroju. Svi ljudi s obrazovanjem iz povijesti znaju da je Crkva u razdoblju od 200. do 250. godine bila ono što sam opisao – organizirana zajednica pod biskupima, i štoviše, očito je da je postojalo njezino središnje tijelo u Rimu, kao i područni poglavari u raznim drugim velikim gradovima. No, ono što nije toliko općenito naglašeno jest način na koji je to kršćansko tijelo u to doba gledalo samo sebe.
Pogled koji je Katolička Crkva imala o sebi u ranom trećem stoljeću možda se može najbolje približiti ističući da smo, kada koristimo riječ "kršćanstvo", na nepovijesnom tlu. "Kršćanstvo" je pojam na ustima i iz pera post-reformacijskih pisaca; označava mišljenje ili teoriju, gledište, ideju. Kršćani onog vremena o kojemu govorim nisu ga tako shvaćali. Naprotiv, bili su privrženi njegovoj antitezi. Bili su privrženi sustavu jedne opipljive stvari: organiziranom tijelu stvorenom s jasnim ciljem, poslušnom na posve određeni način te posebnom zbog posjedovanja vjerodostojne, jasne doktrine. Može se govoriti, govoreći o prva tri stoljeća, o stoicizmu ili epikurizmu ili neoplatonizmu, no ne može se govorit o "kristijanizmu" ili "kristizmu". Doista, nitko nije tako neuk da bi pokušao s tim izrazima. No, ipak, sadašnji izraz "kršćanstvo" koji suvremeni ljudi koriste kao istovjetan s ovim kršćanskim tijelom u trećem stoljeću, intelektualni je ekvivalent "kristijanizmu" ili "kristizmu", i ponavljam, podrazumijeva krajnje nepovijesnu ideju, nešto povijesno lažno, nešto što nikada nije postojalo.
***
Belloc zatim daje primjer jedne rasprave;
Četiri pojedinca borave kao gosti petoga u privatnoj kući u Kartagi 225. godine poslije Krista. Svi su oni kulturni ljudi, svi vladaju grčkim i latinskim, načitani su i zainteresirani za pitanja i polurješenja svoga skeptičnoga doba. Jedna će sebe proglasiti materijalistom i naći će drugoga koji će se s njime složiti: nema osobnoga Boga, ljudi moraju priznati određena moralna načela iz takvih i takvih praktičnih razloga i tako dalje. Nailazi na odobravanje među okupljenima.
Domaćin nije toga mišljenja; na njega su duboko utjecale određene "misterije" u koje je bio "iniciran", to jest, simbolične predstave koje su mu pokazale sudbinu duše i izvode se u strogoj osami samo s onima koji su se zakleli na tajnost. Počeo je osjećati duhovni život kao prirodni život oko sebe. Znatiželjno je pratio i često skupo plaćao usluge nerkomanata; vjeruje da je u "inicijaciji" koju je doživo u mladosti te tijekom te tajne i najživopisnije drame ili "misterija" u kojoj je tada sudjelovao, zapravo došao u dodir s duhovnim svijetom. Takvi ljudi nisu bili neuobičajeni. Tadašnje društvo u opadanju već se okretalo utjecajima tog tipa.
Domaćinovo uvjerenje, njegovo strahopoštovanje i diskretan stav prema takvim pojavama impresioniraju njegove goste. Međutim, jedan od njih, jednostavan, solidan čovjek, nije privučen takvim lutanjima, nego kaže da je s velikim zanimanjem čitao kršćansku literaturu. Divi se tradicionalnom liku Utemeljitelja njihove Crkve. Citira pojedine fraze, posebno iz četiri prihvaćena Evanđelja. One ga potiču na rječitost, a njihova prodornost i prosvjetljujuća moć djeluje na njegove prijatelje. Završava riječima: "Što se mene tiče, došao sam do točke da ih prihvatim kao neku vrstu pravila te da postupam onako kako bi ovaj čovjek Krist, želio da postupim. Čini mi se da je vodio najsavršeniji život o kojemu sam ikada čitao, a praktični naputci koji se vežu uz njegovo ime čine mi se dovoljno dobrim vodičem za život. "To je", jednostavno će zaključiti, "brazda u koju sam upao i ne mislim da ću je ikada više napustiti."
Nazovimo čovjeka koji je to rekao Ferreolus. Bi li Ferreolus mogao biti kršćanin? Bi li ga službenici Rimskog Carstva nazvali kršćaninom? Bi li bio u nemilosti tamo gdje su kršćani bili u nemilosti? Bi li ga kršćani primli među sebe u svoje strogo i još uvijek pomalo tajnovito društvo? Bi li se on mogao računati zajedno s bilo kojim takvim u cijelom Carstvu, članom kršćanskoga tijela?
Odgovor je jasan – ne bi.
Nijedan kršćanin u prva tri stoljeća ne bi smatrao da se takav čovjek kreće unutar njegova videokruga. Niti jedan carski časnik ne bi ga uznemirio niti jednim pitanjem tijekom najnasilnijih zamaha jednoga od onih krvavih progona kojega je Crkva morala pretrpjeti. Nijedna kršćanska zajednica ne bi ga držala ni na koji način povezena s njezinim tijelom. Takvo mišljenje – "kristizam", nije imalo nikakve veze s Crkvom. Koliko dugo je postajao, ne možemo reći jer je to bilo nevažno. Dokle god je postojalo, bilo je istoznačno s bilo kojom od malgovitih ideja koje su lebdjele u ozračju rimskoga svijeta.
Sada je očito da izraz "kršćanstvo" korišten kao točka gledišta, kao puki misaoni stav, može uključiti takvoga čovjeka, kao puki misaoni stav, može uključiti takvoga čovjeka, no jednako je očito da nam je dovoljno samo zamisliti ga takvim da vidimo da ovaj nema nikakve veze s kršćanstvom kao religijom toga vremena. Jer kršćanska je Vjera (tada i danas) predstavljala i predstavlja stvarnost, a ne mišljenje. Bila je izražena u onome što sam nazvao tijelom, a to je tijelo bilo i jest Katolička Crkva.
