Postoji vrsta snobizma koji s visoka gleda na glupe "male ljude" koji se - ili su barem to nekada činili - dotjeruju za crkvu, koji cijene ono što je svečano ili veličanstveno, kojima je stalo do svetih dana, koji uživaju u pjevanju domoljubnih himni, koji pronalaze stvarno zadovoljstvo u prikladnome i svečanome.
Mogli bi reći da se radi o znaku duhovne lijenosti ili zavisti: "Kako se ovaj uštogljeni mali pričesnik usuđuje shvaćati Sakrament ozbiljnije od mene!" Ili: "Pogledajte kako je ovaj čovjek blesav, s rukom na srcu i podignutom bradom, pjeva himnu kao da je izmislio domoljublje!"
Farizejstvo, ali obrnuto. "Hvala ti Bože što nisam kao drugi ljudi – poput onog tamo zanesenjaka koji ne može izgovoriti tvoje ime bez drhtanja u glasu i koji pokušava slušati sve Tvoje zapovijedi. Ja bolje znam o Tvojoj milosti, pa ih zato kršim kada god je prilika."
PS
Gornje razmišljanje o farizejštini modernista (liberala) je preuzeto iz jedne Esolenove objave na X-u.
Vidi ranije postove; C.S. Lewis o taštini, pompi i svečanostima, Scruton o važnosti Ceremonije, A.Esolen itd.
