četvrtak, 21. siječnja 2016.

Opera – i Hayek

"U osamdesetima, kada je F.A. Hayek bio jedna od intelektualnih ikona Nove Desnice, neki od doktrinarnijih članova tog kompliciranog i podjeljenog pokreta znali su reći da je za njega minimalna Vlast ona koja pruža tri stvari: nacionalnu obranu, zakon i red, te državnu operu. Primjedba je tek djelomice dana u šali. Ekonomist i filozof rođen u Austriji možda je bio mislioc koji je više od ikojeg drugog artikulirao ideologiju slobodnog tržišta koja je zavladala s Margaret Thatcher; ali njegovo razmišljanje o politici nije formirano u Britaniji, nego u Habsburškom carstvu u kojem je Opera bila dio Vlasti kojeg nikome nije palo na pamet dovesti u pitanje."

Esej zapravo nema veze s operom, ali sam ga se prisjetio gledajući novogodišnji koncert. Još jedna misao koja mi je pala na pamet gledajući impresivne i sasvim uobičajene – iako nesumnjivo idealizirane, prizore života u Austriji je bila zašto neki ljudi to sve žele uništiti. (Ili barem zašto su spremni nepromišljeno sve to riskirati?)

Gray se u ostatku eseja prisjeća Hayeka i nekih njegovih utjecaja. Napominje da je Hayek svjedočio raspadu carskog režima koji je bio civiliziraniji i liberalniji od nacionalnih država koje su uslijedile poslije rata; Ostatak svog života pokušavao je razriješiti dileme oko obnove uništenog poretka. Problem na koji nije imao odgovor nego je osmislio mješavinu (evolucijske) pseudo-znanosti i racionalističkog dizajna za idealni liberalni režimSmatrao je da će društvena evolucija usmjeriti čovječanstvo prema vrijednostima koje je cijenio. Ironično kada se prisjetimo da je upravo on dao snažnu kritiku scijentizmu, među ostalom i u svom govoru povodom nobelove nagrade. (Grayev opis).

Autor zaključuje; Poredak (spontani, neplanirani) se može pojaviti u društvo, ali ne postoji nijedan razlog zašto bi taj poredak poštivao liberalne vrijednosti. Politička realnost je složenija od toga.

Nisam siguran koliko bi se poznavaoci Hayeka složili sa svime izrečenim, ali to sada nije ni bitno, esej mi je ostao u sjećanju zbog komentara o Operi.

***
Filozof Roger Scruton u Perverting Opera komentira moderne "interpretacije" poznatih opera, kao i kulturu općenito. (Komentira opere kako ih se predstavlja u "zapadnijim" državama, ali komentari se mogu primijeniti i na naše umjetničke "projekte".) Prenosim samo nekoliko primjedbi;

Nestanak buržoazije doveo je do krize u umjetnosti. Kako pronaći poražene ostatke te klase kako bi ih uznemirili dokazima njihove nebitnosti? Kazališta i galerije nude besprijekorno postmoderna zbivanja, namijenjena ljudima koji ne-osuđuju. Televizija je zaglupljena ispod horizonta buržoazijske svijesti, a čak i crkve odbacuju obiteljske vrijednosti i bračne vrline. Ipak, bez buržoazije, svijet umjetnosti je lišen mete, osuđen je ponavljati istrošene geste pobune prema publici koja je davno izgubila sposobnost uvrede.

Ipak, nije sve izgubljeno. Još uvijek postoji mjesto gdje možete napasti buržoaziju i pljuniti na nju, radi se o operi.
---

Iskušenje [suočen s okupljenom mirnom buržoazijom, nevinom, spremnom da ju se šokira] je neodoljivo. Malo koji će producent, suočen s remek djelom koje bi inače donijelo užitak i utjehu takvoj publici, kontrolirati svoju želju da oskvrne. Što je glazba uzvišenija, to će više poniženja biti u produkciji.
---

Postoji pomahnitalo natjecanje među avangardnim producentima koji će proizvesti najviše emocija – pozitivni ili negativnih, jedva da je bitno – kod kritičara. Kada se radi o subvencijama od grada i umjetničke birokracije čini se da nije bitno što kažu kritičari nego koliko su glasni. Opera, kako bi dobila državne subvencije, mora biti "kontroverzna", mora "otvarati nove putove" i "izazivati". Birokrate je potrebno uvjeriti da, bez subvencije, nešto vrlo važno vezano uz budućnost grada ili nacije dolazi u opasnost.
---

Buržoazijska publika je nužna za inspiraciju modernih producenata jer inače nema koga uvrijediti. A uvreda je nužno je će inače birokrat misliti da subvencionira, Bože sačuvaj, buržoaziju.


PS

Kultura je bitna. (Pritom mislim naravno i na šire značanje tog pojma; sve kulturne činjenice koje određuju društvo i koje je nemoguće ignorirati bez velike opasnosti - nešto što ovih dana postaje sve vidljivije.)


Zanemarivanje kulture je pogrešno, i to iz tri razloga:
1. Konzervativci su zaokružena ljudska ića, privržena oblicima života i praksama koje možemo opravdano opisati kao kulturna: vjeruju u obiteljske vrijednosti i nagradu obiteljskog života, i ljubav prema književnosti, umjetnosti, glazbi i prirodnim ljepotama. Njihovi ukusi se razlikuju, ali teže prema ozbiljnome i trajnome, i upravo je njihov osjećaj o ozbiljnosti ljudskog života taj koji ih usmjerava u konzervativnom smjeru. Obeshrabruje ih pomisao da u konzervatizmu ne postoji ništa osim onoga što možete opisati ekonomskom politikom; pronašli bi utjehu u stranci koja podržava kulturne vrijednosti koje oni dijele. 
2. Politički planovi prema kulturi možda jesu uzaludni, ali politički planovi na koje utječe kultura osmišljavaju se svakodnevno; a kada je kultura trivijalna ili ideološka, politički planovi mogu biti izrazito destruktivni – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, i nastanku ljevičarske policije mišljenja. Biti siguran u svoj kulturni temelj je stoga preduvjet donošenja čvrstih i trajnih političkih odluka. 
3. Dobro je za konzervatizam da ga se ne karikira kao stvar biznisa ili neoliberalnu zavjeru. Potrebno je da se uvidi kako on oprezno istražuje dublja pitanja, i daje razumne, ali miroljubljive doprinose raspravama koje zanimaju inteligentne ljude današnjice: primjerice, religija i ateizam, društveni mediji, pop kultura, sudbina prava glazbe, arhitekture i grada.
Poštediti ću nas prizora iz
"moderno" postavljenih opera.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove