F.A.Hayek u svom poznatom radu Use of Knowledge in Society objašnjava:
Osebujni karakter
problema racionalnog ekonomskog poretka točno je određen činjenicom
da poznavanje okolnosti, koje moramo koristiti, nikada ne postoji
u koncentriranom ili integriranom obliku već samo u obliku
raspršenih dijelića nepotpunog i često protuslovnog znanja što ga
posjeduju svi razdvojeni pojedinci. Ekonomski problem društva
tako nije tek problem kako alocirati "dane" resurse – ako
se pod "danim" misli ono što je dano pojedinoj svijesti
koja svjesno rješava problem postavljen tim "podacima".
On je, zapravo, problem kako osigurati najbolju upotrebu resursa
poznatih bilo kojem od članova društva, za ciljeve čije relativnu
važnost poznaju samo ti pojedinci. Ili kratko rečeno, to je problem
korištenja znanja koje nikome nije dano u svome tonalitetu.
Bojim se da je taj
karakter fundamentlnog problema bio više zamračen nego rasvijetljen
mnogim od skorašnjih usavršavanja ekonomske teorije, osobito mnogim
upotrebama matematike. Iako je problem kojim se prije svega želim
baviti u ovome tekstu problem racionalne ekonomske organizacije, kako
budem napredovao morat ću uvijek iznova ukazivati na njegovu usku
povezanost sa stanovitim metodologijskim pitanjima. Mnoge od poanti
koje želim izvesti odista su zaključci prema kojima su konvergirali
različiti putevi rezoniranja. Ali, kako sada vidim te probleme, to
nije nimalo slučajno. Izgleda
mi da mnogi od tekućih sporova koji se tiču ekonomske teorije i
ekonomske politike imaju zajednički korijen u krivom shvaćanju
prirode ekonomskog preoblema društva.
To krivo shvaćanjem možemo zahvaliti pogrešnom prenošenju na
društvene pojave navika razmišljanja razvijenih u bavljenju
fenomenima prirode.
Nešto kasnije nastavlja;
Odgovor
na to pitanje usko je povezan s onim drugim koje se ovdje postavlja,
s pitanjem na kome je da planira. Oko tog pitanja se fokusira sav
prijepor o "ekonomskom planiranju." Nije prijeporno treba
li planirati ili ne. Spor je u tome treba li planirati centralno,
preko jedne vlasti za cijeli ekonomski sustav, ili planiranje treba
podijeliti među mnoge pojedince. Planiranje u specifičnom
smislu u kome se termin koristi u suvremenoj kontroverzi nužno znači
centralno planiranje – upravljanje cijelim ekonomskim sustavom
prema jedinstvenom planu. Konkurencija, na drugoj strani, znači
decentralizirano planiranje mnogih razdvojenih osoba. Na pola puta
između toga dvoga jest delegiranje planiranja organiziranim
industrijama, ili drugim riječima, monopolima – što malo njih
voli vidjeti.
Koji
će od ovih sistema biti efikasniji, ovisi uglavnom o tome pod kojim
od njih možemo očekivati da će se potpunije koristiti postojeće
znanje. Što dalje ovisi o tome imamo li više izgleda da
uspijemo u stavljanju na raspologanje nekoj pojedinoj središnjoj
vlasti svega znanja koje bi trebalo korisititi, ali koje je prvotno
raspršeno među mnogim različitim pojedincima, ili je uspjeh
izgledniji u prenošenju pojedincima takvih dodatnih znanja kakva
trebaju da bi ih osposobila da svoje planove povežu s planovima
drugih.
PS
Problem
centralnog planiranja nije u tome što centralni planer nije dovoljno
sposoban (u smislu da postoji neki drugi koji je sposobniji,
stručniji), nije niti taj što planer može imati, ili razviti, loše
namjere. Problem je taj što je nemoguće da centralni planer ima sva
potrebna znanja o društvu i pojedincima u njemu.
Čak
i kada bi imali najstručnije ljude najvrlijeg ponašanja takvo što
nije moguće. Kada bi imali najbrža i najjača računala to ne bi
promijenilo problem i ono što ističe Hayek. (Argumente u tom
smjeru je razvio još prije Mises koji je točno predvidio koje će
biti posljedice Sovjetskog planiranja i prije nego što su bili
poznati rezultati.)
