srijeda, 27. siječnja 2016.

Hayek o sustavu cijena i korištenju znanja kojeg nemamo

Još uvijek smo na The use of Knowledge in Society. Hayek objašnjava da centralno planiranje ne može dobro funkcionirati jer onemogućuje pojedincima da reagiraju na promjene u sustavu. Kako pojedinac može znati za te promjene (i kako reagirati) bez da poznaje čitav sustav? Kako prenijeti pojedincu informaciju o promjeni? Svakodnevno donosimo odluke o stvarima koje nam nisu u potpunosti poznate, primjerice zašto je neki stroj ili stručnjak s nekom vještinom tako teško dostupan, zašto dolazi do nedostatka neke robe i slično; radi se o pojavama koje imaju uzroke čije nam poznavanje nije potrebno da bi donosili odluke. Taj problem koordinacije djelovanja ljudi rješava sustav cijena.

Hayek daje primjer kositra, zamislimo da zbog nekog razloga dođe do smanjenja proizvodnje, ili nove uporabe – dakle dolazi do pomanjkanja kositra. (To znači da će cijene kositra porasti, i tu je zanimljivo primijetiti da ne moramo niti znati koji je od ta dva uzroka doveo do porasta.) Postoji čitav lanac ljudi koji će na temelju cijena donositi različite odluke koje će u obzir uzimati tu novu informaciju – primjerice, koristiti će manje kositra, koristiti će neki drugi materijal, početi će se proizvoditi taj novi materijal itd. Nitko od pojedinaca nema potpuni pregled zbivanja, ali putem različitih posrednika, informacija dolazi do svakog pojedinca – sustav cijena to omogućuje. Hayek dalje nastavlja;

Na cjenovni sustav moramo gledati kao na takav mehanizam za prenošenje informacija, ako želimo razumjeti njegovu stvarnu funkciju – funkciju koju on dakako obavlja utoliko nesavršenije ukoliko su cijene rigidnije. (Čak i kada navedene cijene postanu sasma rigidne, ipak će snage koje bi djelovale kroz promjenu cijena i nadalje u znatnoj mjeri djelovati kroz promjene u drugim elementima razmjene.) Najznačajnija činjenica u svezi s tim sustavom jest ekonomija znanja s kojim on djeluje, ili: koliko malo pojedinačni sudionik treba znati kako bi mogao djelovati na pravi način. U skraćenom obliku, nekom vrstom simbola, prenose se samo bitne informacije i prenose se samo onima kojih se tiču. Više je od metafore ako cjenovni sustav opišemo kao vrstu mašinerije za registriranje promjena, ili kao sustav telekomunikacija koji osposobljuje pojedinačne proizvođaće da motre na samo malo pokazatelja, kao što inženjer može motriti kazaljke samo nekih brojila kako bi svoja djelovanja uskladili s promjenama o kojima mogu nikada i ne saznati više od onoga što se održava u kretanjima cijena.

Dakako, ova usklađivanja vjerojatno nikada nisu "savršena" u smislu u kojem ih ekonomist zamišlja u svojoj ravnotežnoj analizi. Ali bojim se da su nas naše teorijske navike pristupanja problemu s pretpostavkom skoro svačijeg više ili manje savršenog znanja učinile donekle slijepim za pravu funkciju cjenovnog mehanizma, te da nas navode na primjenu krivo usmjerenih standarda u prosuđivanju njegove efikanosti. Pravo je čudo da su – u slučaju poput ovog s rijetkosti jedne sirovine, bez ijedne izdane naredbe, s manje od desetak ljudi kojima je bio poznat uzrok – deseci tisuća ljudi, čiji identitet ne bi mogao biti utvrđen niti istraživanjem koji bi trajao mjesecima, bili navedeni da više štede na sirovini ili njezinu proizvodu; to jest da bi njihove profitne stope bile uvijek zadržane na jednoj te istoj ili "normalnoj" razini.

Namjerno sam rabio "čudo" kao riječ kojom ću šokirati čitatelja i trgnuti ga iz samozadovoljstva s kojim često rad ovoga mehanizma uzimamo kao samorazumljiv. Uvjeren sam da bi – kada bi on bio rezultat svjesnog ljudskog projekta, i kada bi ljudi rukovođeni promjenama cijena razumjeli da njihove odluke imaju značaj koji daleko prelazi njihov neposredni cilj – taj mehanizam bio proglašen jednim od najvećih trijumfa ljudskog uma. Njegova je dvostruka nesreća da nije proizvod ljudskog projekta i da ljudi čije postupke vodi obično ne znaju kako su bili navedeni postupiti onako kako su postupili. Ali oni koji bučno zagovaraju "svjesno upravljanje" i koji ne mogu vjerovati da bi išta što se razvilo bez prethodnog projekta (i čak bez razumijevanja) moglo riješiti probleme koje nismo sposobni riješiti svjesno – trebaju se sjetiti da problem i jest upravo u tome: kako protegnuti domet našeg korištenje resursa preko dohvata kontrole bilo čije svijesti; i , prema tome: kako se riješiti potrebe svjesne kontrole i kako osigurati poticaje koji će navesti pojedince da čine ono što je potrebno a da im nitko ne mora govoriti što da čine.

Problem s kojim se ovdje susrećemo ni na koji način nije svojstven jedino ekonomiji već se javlja u svezi s gotovo svim socijalnim fenomenima, jezikom i većinom kulturnog naslijeđa, te čini stvarno središnji teorijski problem sve društvene znanosti. Kako je Alfred Whitehead kazao u jednoj drugoj svezi, "Duboko je pogrešan truizam, što je zapisan u svim bilježnicama i koji ponavljaju ugledni ljudi u svojim govorima, da bismo trebali kultivirati naviku razmišljanja o onome što činimo. Stvar stoji sasvim obratno. Civilizacija napreduje šireći broj važnih operacija koje možemo izvoditi ne razmišljajući o njima." Na socijalnom je polju to od dubokog značaja. Stalno rabimo formule, simbole i pravila čije značenje ne razumijemo i kroz čiju si uporabu pribavljamo ispomoć znanja koje osobno nemamo. Te prakse i institucije razvili smo gradeći na navikama i institucijama koje su se pokazale uspješnima na svojim vlastitim područjima i koje su tako postale temeljem civilizacije što smo je izgradili.

Cjenovni je sustav upravo jedan od takvih formacija kojima se čovjek naučio služiti (iako je još uvijek jako daleko od toga da je naučio koristiti na najbolji način) nakon što se o nj spotaknuo a da ga nije razumio. Kroz nj su postali mogućima ne samo podjela rada već također i koordinirano korištenje resursa temeljeno na jednako podijeljenju znanju.  

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove