J. Budziszewski o evangeliziranju postkršćanskih naroda i neopogana

U postu This Time Will Not Be the Same (part 1) i part 2, filozof J. Budziszewski komentira modernu situaciju u kojoj je potrebna evangelizacija drugačije od prijašnje. Ne radi se o naviještanju Dobre Vijesti među poganima, nego među postkršćanskim narodima. (Neopoganima kako ih on naziva). Prenosim;

Je li reevangelizacija potpuno i radikalno drugačija od evangelizacije? Ne. Isti Krist kuca na vrata istog ljudskog srca, iako srca s drugačijom poviješću. Je li teže? U nekim aspektima. Lakše? U nekim aspektima. Ali drugačije.

Evo jedne velike razlike: Poganin je pronalazio izgovore za kršenje moralnog zakona. Nasuprot tome, neopoganin se pretvara, kada mu odgovara, da morala nema ili da možda svatko od nas ima svoj vlastiti moral. Budući da su imali Zakon i Proroke, ne čudi da su Židovi uzimali moral zdravo za gotovo. Ali uvelike, i unatoč svojim prijestupima, tako su činili i pogani.

Ne radi se o tome da je skepticizam bio nepoznat među njima: „Što je istina?“, upitao je Pilat, ne čekajući odgovor. Ipak, razmotrite sve poganske pogreške na koje sveti Pavao aludira u svojim poslanicama: Je li relativizam bila jedna od njih? Ne. Tada ga je mogao izostaviti, danas to ne bi mogao.

S tom prvom velikom razlikom povezana je i druga. Poganin je želio da mu se oprosti, ali nije znao kako pronaći oprost. Njemu je Evanđelje došlo kao poruka oslobođenja. Ali neopoganin ne želi čuti da mu treba oproštenje, pa mu Evanđelje dolazi kao poruka krivnje.

Ova inverzija čini se nevjerojatnom, jer neopoganin zasigurno osjeća težinu svojih grijeha. Ali on misli da put do mira nije u tome da se teret skine, već da se nauči ne shvaćati ga ozbiljno. Čuvši Kristovo obećanje oprosta, pomisli: "Svi ti krivi kršćani!" Nakon što je odlučio najslobodnije ljude smatrati najopterećenijima, on prirodno smatra i najopterećenije najslobodnijima. "Svatko je učinio stvari zbog kojih žali. Svi lažu. Preboli to!"

Feser o izazovima za apologetiku kršćanstva u suvremenom svijetu

Filozof Ed Feser osvrnuo se u Point of contact [2012] na BGCova razmišljanja o izazovima za kršćansku apologetiku koja sam spomenuo u prethodnom postu. Iako BGC spominje moderno kršćanstvo (koje je osiromašeno u mnogim aspektima), ono što primjećuje Feser vezano uz uvjete i izazove shvaćanja kršćanstva podjednako vrijedi i za tradicionalno kršćanstvo. 

Bruce Charlton identificira šest problema za moderne kršćanske apologete i predlaže rješenje. Njegove su primjedbe zanimljive, ali želim se usredotočiti na prvi i najosnovniji od problema koje on identificira, a to je da se metafizičko i moralno znanje koje su čak i pogani imali u antičkom svijetu više ne može uzimati zdravo za gotovo:

Kršćanstvo je mnogo veći skok od sekularne modernosti nego od poganstva. Kršćanstvo se činilo kao dovršenje poganstva - korak ili dva dalje u istom smjeru i nadogradnja na ono što je već postojalo: duše i njihov opstanak nakon smrti, intrinzična narav grijeha, djelovanje nevidljivih sila itd. Kod modernih ljudi nema se na čemu graditi (osim možda sjećanja iz djetinjstva ili alternativnih stvarnosti nazretih kroz umjetnost i književnost).

Iz ovog problema slijedi nekoliko drugih. Bruce nastavlja:

Moderno[!] kršćanstvo kako ga doživljavaju obraćenici obično je nepotpuno - upravo zato što moderno kršćanstvo nema na čemu graditi. To znači da modernom nepotpunom kršćanstvu nedostaje objašnjavajuća moć, čini se da ima malo toga ili ništa za reći o onome što se čini glavnim problemima života. Na primjer, čini se da moderno kršćanstvo nema nikakve veze s politikom, pravom, umjetnošću, filozofijom ili znanošću; da nastanjuje sićušno, smanjivajuće područje odvojeno od svakodnevnih zabrinutosti.

i

Moderno kršćanstvo često se čini plitkim - čini se da se oslanja na diktat Svetog pisma i Crkve - to je zato što modernim ljudima nedostaje osnova u spontanim percepcijama Prirodnog zakona, animizma, osjećaja aktivne nadnaravne moći u svakodnevnom životu. Moderno kršćanstvo (nakon prvog naleta iskustva obraćenja) se stoga čini suhoparnim, apstraktnim, legalističkim, zabranjujućim, neuključujućim, kao da nema svrhe.

Mislim da ima mnogo istine u onome što Bruce ima za reći. Svakako, ni na trenutak ne mislim (i pretpostavljam da ni Bruce ne misli) kako je kršćanstvo doista "plitko", "nepotpuno", "suho", "bez svrhe", lišeno "objašnjavajuće moći", bez "ičega na čemu bi se moglo graditi" putem zajedničkog temelja sa sekularnom modernošću itd. Upravo suprotno. Ali slažem se da se mnogim modernim ljudima to može tako činiti. (Manje-više mi se tako činilo u mojim ateističkim danima, prije nego što sam otkrio što kršćanstvo i posebno katoličanstvo zapravo govori – odnosno, što su njegovi najbitniji predstavnici kroz povijest tvrdili, za razliku od iskrivljenja kršćanstva, bilo liberalnih ili fundamentalističkih, koja su ga zamijenila u većem dijelu javnog mišljenja.)

Izazovi kršćanske apologetike u modernom svijetu - BGC

BGC u postu Six problems for modern Christian apologists - and a solution? [2011.] spominje razliku izazova za kršćanstvo u antičkom svijetu i izazova u suvremenom svijetu. Kršćanstvo se tada našlo u već religioznom svijetu i radilo je na obraćenju židova i pogana. Obraćenje sekularnih hedonista je drugačija stvar.

Prema BGC-ovu tumačanju, ne možemo se osloniti na nekoć zajedničke teme jer dominira materijalizam i materijalističko uvjerenje. Eventualno se možemo nadati da je netko nazreo drugu stvarnost kroz umjetnost. Osim toga, moderni obraćenik nema iza sebe stoljeća židovske tradicije, ne može shvatiti kršćanstvo jer u njegovu materijalističkom poimanju svijeta nema shvaćanja naravnog zakona i nadnaravne stvarnosti.

***

Između ostalih problema, ističe;

Zbunjenost;

Moderni život je hedonističan i rastresen - često drogiran. Posljedično, ljudima je često nejasna narav života. Uz to, u posljednjim desetljećima prevladavajuća kultura aktivno je protiv Dobra. Moderna umjetnost je protiv ljepote, moderne filozofije su protiv istine, moderni moral je inverzija Prirodnog zakona. Propaganda (implicitna i eksplicitna) usađuje da su spontani ideali ljudi (religija, spolne razlike, obitelj, nacija, odanost, hrabrost) pogrešni. Ukratko, moderni ljudi su izrazito (namjerno) zbunjeni oko najdubljih stvari. Stoga, moderni kršćanski apologeti moraju objasniti ljudsko stanje, osnovnu prirodu života; prije nego što objasne kako je kršćanstvo odgovor.

---

Antikršćanska inokulacija

Vladajuća kultura inokulira (cijepi) posebno protiv kršćanstva i preduvjeta kršćanstva. Pruža unaprijed pripremljene argumente utemeljene na modernom materijalističkom hedonizmu koji se mogu koristiti protiv svih dokaza ili koraka u argumentaciji koji bi mogli dovesti do kršćanstva ukoliko se strogo sljedili. Kršćanska apologetika ne može napredovati bez izazivanja ovih slogana, a moderna nestrpljivost, rastresenost i nemogućnost pažnje rezultira ostalim. Činjenica da su ovi hedonistički materijalistički argumenti cirkularni, nekoherentni i neutemeljeni nebitna je u praksi; jer oni učinkovito blokiraju razvoj alternativne metafizike iz koje bi njihova nevaljanost bila očita.

---

Apologet koji pokuša pružiti dubinu i cjelovitost kršćanstva otkriti će da to ne može učiniti; Ako pokuša biti točan i sveobuhvatan, suočava se s modernom nemogućnošću praćenja dugog i složenog niza argumenata; a ako pokuša predstaviti kršćanstvo odjednom, ono što se može prenijeti neizbježno je grubo pojednostavljenje: nepotpuno i plitko.

Seksualna permisivnost i kolaps civilizacije – J.D. Unwin

"Svako ljudsko društvo slobodno je birati hoće li pokazati veliku energiju ili uživati u seksualnoj slobodi. Dokazi govore da ne može činiti oboje dulje od jedne generacije." (J.D.Unwin)

Društveni antropolog J.D. Unwin u knjizi Sex and Culture (objavljena 1934.) nudi sažetak svojih istraživanja u kojima je analizirao i usporedio podake o 86 društava i civlizacija kako bi utvrdio postoji li veza između seksualne slobode i procvata kulture. Nisam toliko upoznat s knjigom, ali sam pročitao neke sažetke;

Knowland je u par kratkih predavanja predstavio ideje iz knjige; Unwin's Sex and Culture: Why Monogamy Matters (1/7).

***

Neki od Unwinovih zaključka su mi se učinili zanimljivim i općenito točnim. U nastavku prenosim sažetak, prema J.D. Unwin and Why Sexual Morality May be Far More Important than You Ever Thought; 

Unwin je Opisao četiri "obrasca ljudske kulture" i stupnjeva procvata mjereno u smislu arhitekture, umjetnosti, inženjerstva, literature, agrikulture itd. Podjelio ih prema tome kako se odnose prema prirodnom svijetu; zoistički, monistički, deistički, racionalistički.

Seksualno suzdržavanje je podjelio na predbračno i postbračno.

Predbračne kategorije su;

1. Potpuna seksualna sloboda - bez ikakvih predbračnih ograničenja
2. Neredovito ili povremeno suzdržavanje - kulturni propisi zahtijevaju povremeno razdoblje apstinencije.
3. Striktna čednost - ostati djevac do braka.

Postbračne kategorije su:

1. Modificirana monogamija: jedan supružnik istovremeno, ali vezu može prekinuti bilo koja strana.
2. Modificirana poligamija: muškarci mogu imati više od jedne žene, ali žena je slobodna napustiti svog muža.
3. Apsolutna monogamija: samo jedan supružnik dopušten doživotno (ili do smrti u nekim kulturama)
4. Apsolutna poligamija: muškarci mogu imati više od jedne žene, ali žene moraju "ograničiti svoje seksualne kvalitete (tj. aktivnost) na svog muža do kraja života".

***

Nekoliko njegovih najznačajnijih otkrića;.

• Učinak seksualnih ograničenja: Povećana seksualna ograničenja, bilo prije ili poslije braka, uvijek su dovodila do povećanog procvata kulture. Suprotno tome, povećana seksualna sloboda uvijek je dovodila do sloma kulture tri generacije kasnije.

• Najutjecajniji faktor: Iznenađujuće, podaci su otkrili da je najvažnija korelacija s procvatom kulture bila je li predbračna čednost bila potrebna ili ne. Imala je vrlo značajan učinak.

• Najveći procvat kulture: Najmoćnija kombinacija bila je predbračna čednost u kombinaciji s "apsolutnom monogamijom". Racionalističke kulture koje su zadržale ovu kombinaciju najmanje tri generacije nadmašile su sve ostale kulture u svakom području, uključujući književnost, umjetnost, znanost, arhitekturu, inženjerstvo i poljoprivredu. Samo tri od osamdeset šest proučavanih kultura ikada su dosegle ovu razinu.

• Učinak napuštanja predbračne čednosti: Kada stroga predbračna čednost više nije bila norma, apsolutna monogamija, deizam i racionalno razmišljanje također su nestali unutar tri generacije.

• Potpuna seksualna sloboda: Ako je kultura prihvatila potpunu seksualnu slobodu, ta se kultura urušila unutar tri generacije na najniže stanje procvata - koje Unwin opisuje kao "inertno" i na "mrtvoj razini koncepcije" , karakteriziraju ga ljudi koji imaju malo interesa za išta drugo osim vlastitih želja i potreba. Na ovoj razini kulturu obično osvaja ili preuzima druga kultura s većom društvenom energijom.

• Vremenski pomak: Ako dođe do promjene u seksualnim ograničenjima, bilo povećanja ili smanjenja ograničenja, puni učinak te promjene ne ostvaruje se do treće generacije.

Zašto je crkva doživjela pad u Europi?– MG

Ponavljam par odgovara M. Gormally; 

Zašto je crkva doživjela pad u Europi?

Bila su dva strašna rata, a u drugom su obje strane namjerno ubile mnogo nevinih ljudi.

Zatim je došlo do raširenog prakticiranja steriliziranih spolnih odnosa. To je dovelo do očekivanja da se broj članova obitelji treba smanjiti. To je dovelo do prakticiranja i legalizacije pobačaja. Svo to kršenje Božje volje navelo je ljude da ga se potpuno odreknu.

---

Zašto je islam u Europi tako brzo [sic]?

Kršćanstvo blijedi u Europi jer ljudi žele imati spolne odnose bez rađanja djece. To rezultira manjim brojem beba i općom iskvarenošću u seksualnom moralu i vjerovanju u tradicionalno kršćansko učenje. U međuvremenu, muslimani rađaju mnogo djece i vjeruju u svoje tradicionalno učenje.

---

Zašto se ljudi preobraćuju na ateizam, a ne na Kršćanstvo, hinduizam ili židovstvo. Zašto kršćanstvo (broj vjernika) tako brzo opada?

Ljudi se obraćaju na kršćanstvo. Kršćanstvo na Zapadu opada jer su ljudi vezani za grijehe koje čine.

PS

Grijeh dovodi do grijeha.

Prvih trideset sihova Pavlove poslanice Rimljanima navodi sličnu stvar.

Najznačajniji mislioci, još od antike, shvaćali su povezanost raskalašenosti i duhovnog sljepila. Neprimjerene želje odvraćaju ljude od Boga. Oni koji su robovi svoje pohote ne posvećuju se duhovnoj stvarnosti.

Jesu li ovakvi odgovori "prejednostavni"? Iz sekularne perspektive također možete analizirati slične posljedice napuštanja suzdržljivosti.

Blago narodu kojemu je Jahve Bog – A. Esolen

"Blago narodu kojemu je Jahve Bog", poručuje psalmist (33,12). Što taj stih može značiti za nas u Sjedinjenim Državama ili u bilo kojoj zapadnoj naciji čiji su zakoni utemeljeni ili na vjerskoj neutralnosti ili na nereligioznosti?

Nema smisla reći psalamistu: "Svaki narod ima svoje bogove, kao što i ti imaš svoje." On to već zna. Zapravo, on bi teško mogao zamisliti bilo koji narod bez boga. Mislim da bi bilo pogrešno pripisati to samo njegovom vremenu i okolnostima.

Svaki će narod imati boga ili bogove, ono što ljudi cijene iznad svega, čemu se zapravo klanjaju u štovanju. "Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima" kaže psalamist, a "mi imenom Jahve, Boga našega! (20,8)

Neki ljudi vjeruju političkim moćnicima, ali, kaže Izaija, "Zaklon faraonov bit će na [vašu] sramotu," Ezelkiel je vidio žene Izraela kako sjeđaše u hramu i " oplakivahu Tamuza", sumerskog Adonisa, boga plodnosti, koji svake godine umire da bi se ponovno rodio.

Tako su i muškarci iz Judeje slijedili neljudski kult plodnosti Moloha, kada je čak i kralj Manaše proveo svoje sinove kroz oganj; i kada su postavili svete prostitutke, i žene i dječake, kao dio kulta Baala i Ašere, kanaanskih bogova i božica plodnosti (vidi Drugu knjigu o Kraljevima, 23)

Obilježja čovjekovog štovanja mogu se promijeniti, ali njegovo srce se ne mijenja. Kada okrene leđa Gospodinu, vraća se istim starim lažnim bogovima, odjevenim u novo ruho: vojna sila, politička moć, bogatstvo, seks.

Ljudi će se klanjati nečemu. Klanjat će se u znak poštovanja osobi ili stvari; možda nekom idolu samih sebe. Biti će poslušni, i bit će još podlije poslušni, ulizivati će se i laskati još više jer je njihov bog lažan i budalast.

Pohvala Dokolici – Josef Pieper

Prenosim nekoliko ideja iz knjige Pohvala Dokolici. Odabrani hrvatski prijevod te riječi (njem. Musse) mi ne djeluje najsretnijim jer nisam baš znao čuti da se pojam "dokolice" koristi u pozitivnom kontekstu, ali nemojmo se previše opterećivati time.

---

Na početku se Pieper bavi antičkim shvaćanjem "dokolice" (slobodnog vremena, razonode) i samim izrazom. Prenosim nekoliko nasumičnih misli, uvodni dio možda nije najlakše razumijeti; 

Uostalom, u doslovnom prijevodu ona glasi ovako "Lišavamo se dokolice kako bismo stekli dokolicu." "Ne dokoličariti" kod grka znači upravo zaposlenost za radnog vremena – ne naprosto rad bez stajanja, nego samo posao u radnim danima. Za to stanje grčki jezik ima samo negativni izraza "ne-dokolica", baš kao i latinski (neg-oti-um).

Dakle, kontekst u kojemu se nalazi Aristotelova rečenica o dokolici, kao i tvrdnja (iz Aristotelove Politike) po kojoj je dokolica glavna os oko koje se sve okreće, pokazuje da je ovdje rečeno nešto gotovo samorazumljivo; može se pretpostaviti da Grci sigurno ne bi mogli razumijeti našu maksimu o radu radi rada samoga.

Nije li nam sada već posve jasno kako više nismo u stanju neposredno pristupiti izvornomu pojmu dokolice?

Pieper je predvidio one koji će se upitati što nas briga za Aristotela i antičku grčku; odgovara da se na njegovu misao o dokolici nadovezalo zapadno kršćansko učenje o "vita contemplativa". 

Moglo bi se reči; razlikovanje između artes liberales i artes serviles, između "slobodnih" i "služinskih" vještina, svoj izvor ima upravu u aristotelovskom mišljenju.

["Sloboda" u "slobodnim" vještinama leži u tome što one ne služe nekoj svrsi, u tome što ne moraju dobiti svoj legitimitet iz društvene funkcije, iz toga što bi bile rad.]

Dakle, Piper shvaća da se naš odnos prema radu i dokolici razlikuje od stava koji bi bio samorazumljiv čovjeku antike, ali i čovjeku srednjeg vijeka, toliko se razlikuje da mi više uopće ne možemo neposredno spoznati što se nekada podrazumijevalo pod tvrdnjom kako "radimo radi dokolice". 

---

Mišljenju da je trud dobro, Toma Akvinski je u Summa theologica suprostavio tezu: "Bit je krjeposti više u dobroti nego u težini." Dakle, ne mora sve ono što je teže biti i zaslužnije. Nego mora biti na takav način teško da u isti mah bude na uzvišeniji način dobro. [...]

Zaista, obilježje je najviših ostvarenja moralno dobroga da se događaju bez truda – jer po svojoj biti proizlaze iz ljubavi.

[...] Također vrijedi: bit spoznaje ne leži u misaonom naprezanju, nego u dohvaćanju postojećega, u otkrivanju zbilje.