Nadolazeće doba genetičkih testova

Godina je 2020. Mlada žena i njezin partner upravo su otkrili da je trudna i da će postati roditelji svog prvog djeteta.

Naravno, presretni su, ali i zabrinuti. Vidjeli su oglase koji upozoravaju buduće roditelje o rizicima denovo mutacija – genetske pogreške koje se javljaju unutar spermija i jajnih stanica, i koje utječu na dijete. U oglasu piše kako se te mutacije javljaju češće nego što su ljudi mislili i kako uzrokuju različite probleme: intelektualne poteškoće, autizam, neplodnost, mentalne bolesti, probleme sa srcem – zapravo sve probleme.

Najstrašniji dio? S obzirom da se radi o novim mutacijama mogu utjecati na bilo koju obitelj, zdrava obiteljska povijest nije nikakva garancija zdravog djeteta. Mutacije ne diskriminiraju po rasi ili životnim izborima. Kao kod slučajnog izvlačenja brojeva – osim što stariji roditelji imaju veći rizik, posebno stariji očevi. U slučaju našeg para; njoj je 28, a njemu 32 godine. Potpuno normalni par za današnje vrijeme – ali u biološkom smislu su izuzetno stari. Ljudi su evoluirali da budu djedovi i bake sa 32 godine, a ne roditelji. "Ulozi ne mogu biti veći. Zašto riskirati?", kaže oglas.

Odlučili su da neće riskirati. Kupili su pribor za testiranje za $100; oboje su dali mali uzorak krv i poslali ga u središte kompanije koja nudi testiranje gena fetusa. U tim laboratorijima, mogu odvojiti majčin DNA od fetusovog; oboje je prisutno u krvi majke. Uspoređujući genom fetusa i roditelja lako je uočiti de novo mutacije. Ukoliko određeni gen ne odgovara nijednom roditelju onda je mutiran.

Za par dana dolaze rezultati. Pronašli su par neusklađenosti. Većina je benigna – misli se da nemaju nikakav biološki utjecaj. Ali postoji jedna, nedostatak baza gena koje su uključene u razvoj mozga. Taj nedostatak će, predviđaju, povećati rizik od epilepsije i autizma sa 1% na 10%.

Sada je na roditeljima da donesu odluku. Mutacije postoje i ne radi se o naslijeđenom svojstvu. Ukoliko pokušaju ponovno začeti... znači da opet bacaju kocke ... a ovo dijete će biti prošlost. Trebaju li "prekinuti" trudnoću?

Kao što piše u oglasu, "Neki ljudi će se protivi ovom testiranju, ali ovo se tiče samo jedne osobe: vašeg djeteta!"

***

Iako je priča iz budućnost, za par godina će vjerojatno biti stvaran problem za neke roditelje.

Nedavno objavljeni rad u Natureu bavi se ne-invazivnim mjerenjima genoma fetusa. Tehnika se temelji na činjenici da u krvi trudne žene pronalazimo DNA; naravno njen, ali i nerođenog djeteta. Iz njih možemo izdvojiti genotip.

To je već moguće nekoliko godina, ali sve do sada smo mogli detektirati tek neke genetske informacije; dodatni kromosom, kao u slučaju Downova sindroma, je lagano otkriti. Tehnike se već koriste kako bi dijagnosticirali Downov sindrom i nekoliko drugih poremećaja.

Ali te bolesti su tek dio vrha sante leda, ukoliko shvaćate što želim reći. Prikupiti detalje o genetskim informacijama koje bi mogle dijagnosticirali tisuće poremećaja je teže: genomi fetusa i majke su pomiješani i postoji problem kako ih razdvojiti. No, prema genetičarima sa Stanforda koji su objavili rad, sada je to moguće već u prvom tromjesečju.

Ono što je revolucionarno kod nove metode je činjenica da se radi o ne-invazivnoj metodi. Već je moguće sekvencirati genom fetusa, ali potreban je kirurški pristup u kojem se umeće igla u maternicu što donosi svoj rizik. Ne možete samo sjesti i obaviti taj test – kao u slučaju davanja krvi. Dakle ovom metodom fetalna genomika postaje stvar osobnog izbora, komercijalni proizvod.

Podatke još uvijek ne možemo potpuno raspoznati, ali uskoro će tehnologija postati jeftinija, brža i točnija. Ove godine očekujemo da će cijena očitavanje cijelog genoma čovjeka pasti ispod $1000. Testiranje genoma fetusa će biti skuplje, ali ne baš toliko; za nekih 5 do 10 godina postat će široko dostupno.

***

Što će se dogoditi? Vjerojatno će biti potražnje za takvom uslugom. Neki, možda i većina roditelja neće je zahtijevati, ali bit će dovoljno ljudi koji će smatrati da se radi o važnoj stvari. Pogledajte samo države u kojima dječaci imaju veću vrijednost nego djevojčice: dolazi do velikog broja pobačaja temeljenog na spolu. Danas su takve stvari ograničene na spol, ali to je samo zato što je puno lakše odrediti spol djeteta nego genom. Za nekih 5 do 10 godina oboje će biti podjednako lagano.

Kako će postojati potražnja pojavit će se i tvrtke koje će davati tu uslugu, a naravno da će je i oglašavati. Možda neće bit na TV-u jer će se neki ljudi protiviti tome, ali naši online pretinci će biti puni emailova sa takvim ponudama. Ljudi će se brinuti i zbog bezopasnih mutacija: neka promjena neće niti morati biti povezana sa bolešću, ali ljudi će svejedno vjerovati da postoji pa će doći do panike.

Očito je da će doći do podjele u društvu; oni koji se protive pobačaju neće biti za to, ali doći će do promijene kod onih koji se zalažu za pobačaje, ali su protiv "diskriminirajućih" pobačaja (djece sa raznim poteškoćama).  

Doći će do političkog pritiska, ali pravno gledajući problem je kompliciraniji; kako zabraniti pobačaje zbog genetskih problema ukoliko ne zabranite pobačaje općenito. Zabrana takvih testova je moguća, ali ljudi će onda ići u druge zemlje (ili će samo poslati krv) u inozemstvo.

Neovisno o vašem stavu o problemu; očito je da će svi za par godina morati odlučiti što misle o ovakvim postupcima.

(izvorni: The Coming Age of Fetal Genomics)

PS

Naravno, osim opisane metode, uskoro će slični testovi postojati za embrije u sklopu IVF-a;(sam postupak je naravno skuplji i sveukupno daleko "invazivniji"). Novi rad, također u Natureu, opisuje tehniku tipiziranja gena na temelju samo 10 do 20 ljudskih stanica. Jedna od implikacija tog rada je činjenica da smo blizu ne-destruktivnom sekvenciranju ljudskih gameta i zigota. To znači da će uskoro roditelji koji prolaze IVF potencijalno moći "pročitati" genotipe oplođenih jajašca prije nego što odluče koji od njih će "usaditi".

O daljnjim "pozitivnim" i "negativnim" izborima osobina koje vezujemo uz pojedine gene neću pisati, ali potpuno je jasno da će postojati potražnja za time (iako će vjerojatno često biti i neutemeljena – ali postoji ekonomska korist ukoliko idete na neke "pozitivno" birane osobine djeteta.)

Za kraj ("tržišni") razgovor o trendovima u svijetu pod nazivom The Baby Business: How Money, Science, and Politics Drive...Conception (Intervju je star pet godina, ali pretpostavljam da je i dalje aktualan). Nekoliko isječaka; ivf, embryos and stem cell research, IVF, PGD and Eugenics, Special Egg Donor Needed 

Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma")

Steve Burton (citirajući Davida Fruma) opisuje neke od jezivih događaja u Velikoj Britaniji vis-à-vis rastućeg sukoba između antidiskriminacijskih zakona i vjerske slobode. Jezivo, ali nimalo iznenađujuće. Razvoj događaja ilustrira obrazac koji je karakterističan za liberalizam dok polako razvija implikacije svojih temeljnih pretpostavki.

Na optužbu kako se liberali zalažu (ili barem na temelju njihovih načela da bi se trebali zalagati) za X [ gdje je X = legaliziranje pobačaja, liberalizacija zakona o opscenosti, zabrana pušenja na privatnom vlasništvu, legalizacija "istospolnih brakova", stavljanje van zakona javno zagovaranje tradicinalnog spolnog morala, itd. itd.], standardan odgovor liberala prolazi kroz pet faza ( a između svake faze potrebno je nekih 5-10 godina, iako je ponekad ta tranzicija puno brža).

Ovo su faze:

1. "Ma dajte, molim vas. Samo bi potpuni desničarski luđak mogao izražavati zabrinutost oko takvih paranoidnih i smiješnih stvari – 'ko zna za što ćete nas još optužit!"

2. "Pa, ne bih baš zagovarao X. Unatoč tome, mislim da moramo biti otvorenog uma o takvim pitanjima. Nekad davno su ljudi bili i protiv zabrane ropstva..."

3. "Čujte, neke druge zemlje imaju X već godinama pa nije došlo do kraja svijeta. Ali ne, moramo priznati da ova nazadna zemlja vjerojatno još nije spremna za X."

4. "Naravno da se zalažem za X – pa to je i prema ustavu ove zemlje! Samo desničarski luđaci se mogu protiviti tome."

5. "Gospodine, dođite s nama na razgovor u policijsku..."

S obzirom na neke ozbiljnije prijetnje vjerskoj slobodi koje opisuje Frum, vjerojatno smo mi u SAD-u u drugoj fazi, ali s obzirom na brzinu kojom je "istospolni brak" skočio iz prve do četvrte faze, ne bih se čudio da američki liberali počnu za nekih pet do deset godina zazivati ograničenje vjerskih organizacija da "diskriminiraju" prilikom zapošljavanja ili da javno uče doktrine koje mogu biti uvredljive prema "seksualnim manjinama". (Teoretski temelji već postoje za takvo nešto, recenzija knjige Identity in Democracy.) Radi se o neizbježnom koraku ukoliko neki liberalni zahtjevi dožive ozbiljniji napredak.

Srećom možemo se osloniti na naše konzervativce koji će nas obraniti od toga, i koji će preokrenuti te liberalne trendove, zar ne?

Pa, naravno da ne. (Ne morate se odmah uzrujavati, samo se se malo našalio.) Konzervativci – ili možda točnije "konzervativci" (s obzirom da skoro ništa nikada nisu uspjeli konzervirati, osim ako je nekako novac uključen u cijelu priču) – izgleda također prolaze put od pet faza.

Faze su:

1. "Zapamtite moje upozorenje: da je po njihovom, nametnuli bi nam svima X! Tim luđacima se moramo oduprijeti svim snagama."

2. "Začuđujuće, ali sada se i vodeći liberali zalažu za X! Srećom, radi se o političkom samoubojstvu."

3. "X sada već postoji u mnogim državama. Potrebno je da se i mi konzervativci prilagodimo novoj sumornoj situaciji."

4. "Kada malo razmislite, X uopće nije tako loš. Ponekad je promjena dobra, sjetite se samo ropstva..."

5. "Ne, nemojte tako, ja sam se uvijek i zagovarao za X. Izgleda da ste me zamijenili sa nekim fundamentalistom, ali svi znaju da naša stranka nema ništa sa takvim luđacima..."

Ne, nije slučajno da stranke imaju status kakav imaju...

Malo sam prilagodio tekst našoj situaciji, izvorni članak ovdje (sa pripadnom diskusijom u komentarima).

Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu

1. Sudac Walker ([koji je ukinuo "zabranu" gay brakova(Prop 8)]) kaže kako se njegova odluka temelji na principu da je država dužna ne "provoditi 'duboka uvjerenja prihvaćene kao etičke i moralne principe'" ili "provoditi svoja moralna uvjerenja". Ali, naravno, upravo to je Walker i učinio. Njegov stav se temelji na samoreferencirajućoj(eng. question-begging) pretpostavci kako je "istospolni brak" jednak onom braku između heteroseksualaca, i kako je jedino još preostalo pitanje trebamo li ih legalizirati. Ali, važno pitanje u cijeloj ovoj raspravi upravo i je može li "istospolni brak" stvarno biti "brak". Tradicionalni stav (prirodnog prava) je kako je brak heteroseksualan po metafizičkoj neminovnosti. Walker nije ostao neutralan između različitih moralnih stavova nego je jednostavno odlučio da bi država trebala prestati nametati jedan moralni stav – onaj koji mu se ne sviđa – i umjesto toga mora nametnuti drugi, konkurentski moralni stav – onaj koji se njemu sviđa

Ovdje možemo vidjeti još jedan primjer primjene lažnog principa "liberalne neutralnosti", u kojem umišljeni princip kako su liberalne politike neutralne između moralnih i metafizičkih stavova koji se natječu unutar pluralističkog društva predstavlja dimnu zavjesu iza koje se krije nametanje liberalnog moralnog svjetonazora svim građanima, silom. (Naravno, liberali tipično opisuju svoju poziciju tvrdeći kako njihov koncept pravde samo tvrdi da je neutralan između "razumnih" moralnih i metafizičkih stavova, ali "razumno" uvijek na kraju znači nešto poput "oni koji su se spremni pokoriti liberalnom konceptu pravde.")

Činjenica da je "liberalna neutralnost" prevara je sasvim očito svakome osim (nekim) liberalima. (Kažem "nekima" jer je teško vjerovati kako većina liberala ne shvaća da je "neutralnost" njihovih pozicija lažna, ali ipak zadržavaju privid neutralnosti zbog ciničnih političkih razloga.) U svakom slučaju, o varljivosti te neutralnosti sam već pisao na više mjesta, najpotpunije u svom radu “Self-Ownership, Libertarianism, and Impartiality” (argumenti su usmjereni na neke libertarijanske primjene "neutralnosti", ali odnose se i na liberalizam općenito).

Sve to bi bilo već pogrešno kada bi ta odluka bila rezultat popularnog mijenja, ali Walker je zapravo nametnuo svoju volju građanima Kalifornije običnim sudskim dekretom. Poznata je izjava Pape Benedikta XVI o "diktaturi relativizma", ali ne mislim da je to potpuno točno. Većina liberala nije uopće relativistička po pitanju svojih uvjerenja. Točniji opis bi bila "diktatura liberalizma" i u liku sudca Walkera ta diktatoru ima svoj konkretan oblik.

2. Kao i kod drugih pitanja, ono što će na kraju odlučiti u kontroverzi o "istospolnom braku" su ponašanja koja prevladavaju u društvu, ne neka sudska odluka, glasačka mjera ili propis. Ukoliko se solidna većina građana i dalje nastavi protiviti "istospolnim brakovima" onda će se stvar zaustaviti i liberalno napredovanje će se okrenuti. Ukoliko se to ne dogodi, konzervativna nastojanja će neizbježno doživjeti propast. Dakle, ukoliko žele povećati svoje izglede za uspjeh, konzervativci moraju ojačati popularno protivljenje ideji "istospolnih brakova".

Pragmatični i društveno-znanstveni argumenti imaju veliku intelektualnu vrijednost i određenu praktičku vrijednost po tom pitanju, ali kada se radi o moralnim i socijalnim pitanjima takvi argumenti nikada neće imati utjecaj na društvo u kojem je moralna i socijalna trajektorija snažno liberalan kao što je u našem. Zagovornici "istospolnih brakova" su motivirani moralističkim žarom, a njihov stav se oslanja (iako to oni možda ne shvaćaju) na kontroverznim metafizičkim pretpostavkama o ljudskoj prirodi i prirodi vrijednosti. Ukoliko ih želimo učinkovito opovrgnuti, potrebno im se suprostaviti sa jednakom i suprotnom moralnom i metafizičkom silom.

Nažalost, premalo konzervativaca je efektivno po tom pitanju. Kod nekih, razlog je taj jer manje-više dijele moralne i metafizičke pretpostavke o kojima govorimo; njihov "konzervatizam" je zapravo tek nešto blaži oblik liberalizma. Kod drugih, radi se o opsesiji sa kratkoročnom izbornom strategijom tako da su zbog praktičkih detalja neke odredbe propustili proučiti širu sliku i dublja pitanja o principa koji su bili u fokusu ranijih generacija konzervativaca, principi koji su im davali upute za političke strategije i osmišljavanje programa. Radi se o općem problemu suvremenog konzervatizma kojeg sam detaljno istražio u svom eseju “The Metaphysics of Conservatism.”

Humor ili nešto utuživo?

3. Ovo pitanje za sobom povlači; kako bi osporili legitimnost "istospolnog braka" konzervativci moraju biti spremni osporiti i moralni legitimitet homoseksualnog ponašanja. Pristati, čak i samo zbog argumenta, kako je takvo ponašanje moralno neprigovorljivo zapravo znači pristati i na cijelu stvar. Konzervativni moralisti su uvijek prihvaćali normu kako seksualno ponašanje i brak idu zajedno – i zato što seks prirodno rezultira sa djecom kojoj je potrebna stabilnost braka, i zato što su seksualne strasti inherentno samovoljne i potrebno ih je usmjeriti na društveno konstruktivni način kakvog pruža brak. Ako mislimo da seksualno ponašanje ne mora biti heteroseksualno onda implicitno mislimo i kako brak ne mora biti heteroseksualan. Pragmatični društveno-znanstveni argumenti o mogućim negativnim dugoročnim društvenim učincima "istospolnog braka" može se činiti tek kao nebitan prigovor postojećoj situaciji - u najboljem slučaju bezdušno cjepidlačenje, a u najgorem racionaliziranje predrasuda.

Štoviše, osporavanje moralne legitimnosti homoseksualnog ponašanja zahtijeva moralnu teoriju utemeljenu u klasičnoj esencijalističkoj metafizici, onoj u kojoj ono što je dobro za nas je određeno utvrđenom ljudskom naravi ili biti, i posebno naravnim namjenama naših različitih sposobnosti. Osobno preferiram verziju klasičnog esencijalizma koju povezujemo sa aristotelijansko-tomističkom tradicijom, ali nije potrebno prihvaćati upravo takav stav; može se raditi i o široj platonističkoj metafizici, baš kao i ne-tomistički oblik aristotelijanizma. (Teorija Božanskog zapovijedanja, po meni, nije uvjerljiva alternativa zato što uzima da su Božje zapovijedi, samim time i moralnost, proizvoljne – a to nije dobar pristup etici – ili smatra kako je ono što nam Bog zapovijeda dobro s obzirom na našu narav – ali u tom slučaju ne radi se o alternativi klasičnom esencijalističkom pristupu nego tek dodatku na njega.)

Iako, moram dodati da to nije ništa posebno za tradicionalni spolni moral. Nikakva moralnost nije obranjiva kada je odvojimo od klasične esencijalističke metafizike. Ukoliko ne postoje namjene(ciljevi) koje su utvrđene našom naravi, onda u principu ne može biti objektivnog, ne-proizvoljnog načina određivanja što je dobro za nas da radimo, samim time što bi i trebali raditi. Dakle u konačnoj procjeni, i u glavnim ako ne i u svim detaljima, tradicionalni spolni moral i općenito moral ili zajedno postoje ili zajedno propadaju. Iako su liberalni zagovornici "istospolnih brakova" gorljivo moralistični, nemaju nikakvog racionalnog temelja za svoj moralizam. Njihova pozicija se u konačnici oslanja na pozivanje na nešto poput Rawlsianskog "nagonskog poimanja pravde" – što je akademski opis za "neosnovane i skučene liberalne predrasude koje ja i moji prijatelji međusobno dijelimo" – ili neo-hobesijansko pozivanje na ugovor (eng. contractarianism) – što zapravo nije uopće moralna pozicija nego dogovor o ne-agresiji između članova neke grupe "racionalnih pojedinaca" koja može uvjeriti rulju(ili barem sudsku birokraciju) da implementira odredbe koje pogoduju njihovom interesu.

Ipak, zbog razloga koje sam već spomenuo, premalo konzervativaca koji imaju utjecaj u politici ili novinarstvu su spremni ili sposobni predstaviti moralni ili metafizički stav. Ili se sami previše drže moralnih i metafizičkih pretpostavki liberalizma ili su preusko fokusirani na pitanje neposredne političke izvedivosti. Popustljivost prema stavovima svojih kolega "društveno liberalnih" "konzervativaca", potencijalnim glasačima, i liberalnim kolegama novinarima, intelektualcima i političarima sprječava čak i one konzervativce koji istinski vjeruju da su "istospolni brakovi" pogrešni zato što je samo homoseksualno ponašanje pogrešno da iznesu svoje mišljenje. Tako naglašavaju isključivo pragmatične društveno-znanstvene argumente, poštovanje volje građana i slično – argumenti koji dugoročno ne mogu uspjeti.

4. Možda postoje granice u praksi, ali u principu ne postoji granice toga što liberali neće podržati, i što nisu spremni nametnuti svima putem pravosudnih dekreta, u ime "pravde". Nema nikakve sumnje da većina liberala trenutno ne zagovara čedomorstvo, prisilnu eutanaziju, "grupne brakove", incest, bestijalnost, obavezno vegetarijanstvo, obavezno uzimanje organa, i slično, ali ne postoji ništa u "logici" liberalnih argumenata za pobačaj, "istospolne brakove", eutanaziju, "prava životinja" i tako dalje što bi bilo prepreka prakticiranju takvih stvari. Doista, ne postoji ništa što bi isključilo još bizarnija i nezamislivija ponašanja od tih. U praksi, jedina prepreka je "intuicija" koju liberali imaju trenutno, ali te intuicije su uvijek sklone promijeni, a trajektorija promjena je uvijek u "liberalnom" smjeru. Ako vam se nešto čini nezamislivim, pričekajte samo još jedno ili tri desetljeća.

Još jednom, razlog je u tome što ukoliko čovjek nema svoju bit ili naravni cilj – drugim riječima, ukoliko odbacimo klasičnu esencijalističku metafiziku i moralni sustav prirodnih prava koji slijedi iz toga, kao što su osnivači liberalnog modernizma učinili – onda ne može postojati objektivni, ne-proizvoljni način kako odrediti što je dobro za nas. Druga strana toga pokazuje kako ne postoji moralno uvjerenje, neovisno o tome koliko je rašireno, staro, ili uvaženo, kojeg ne možemo odbaciti kao proizvoljnu predrasudu, nešto čega se moramo osloboditi, a ne pridržavati i podupirati.

Ne radi se o argumentu skliskog terena. Poanta nije da će liberalizam jednog dana dovesti do nečega uistinu gadnog. To se već dogodilo, doista sam po sebi je već stvarno gadan. Kao što je Alasdair MacIntyre opisao u After Virtue, naš izbor je između Aristotela i Nietzschea, između našeg pokoravanja naravnom poretku ili umjesto toga pokoravanju volji samozvanih "re-procijenitelja svih vrijednosti." U osobi sudca Walkera, Nietzsche je progovorio.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak (uređivanje i video moje).

Istospolni brakovi - a što sa djecom?

"Od svih argumenata protiv istospolnih brakova, najuvjerljiviji je onaj kako šteti djeci. Ako djeca imaju pravo na nešto, onda je to započeti život sa majkom i ocem.

Smrt, razvod, napuštanje, neke pogreške u životu – sve to lišava djecu majke ili oca, ali samo istospolni brak bi zakonski osigurao da djecu od rođenja lišavamo bilo majke bilo oca.

Zašto onda pravo djeteta da započne život sa majkom i ocem nema nikakav utjecaj na milijune ljudi koji ili zagovaraju istospolne brakove ili se ne mogu odlučiti po tom pitanju?

Među gay aktivistima razlog je narcizam. Iako gayevi već imaju pravo na odgajanje djece bez roditelja suportnog spola i pravo da usvajaju djecu, gay aktivisti žele da društvo pojačaju jedno-spolno roditeljstvo sa najvećim pečatom obobrenja – brakom. Za gay aktivista, činjenica kako dijete prolazi najbolje sa dobrim ocem i dobrom majkom nema nikakvo značenje (ili još gore, to negiraju). Jedino što je važno je ono što je dobro za gayeve.

A što sa heteroseksualcima koji podržavaju istospolni brak? Ignoriraju pitanje utjecaja na djecu zato što se ili ne žele baviti time ili su toliko zastrašeni oslobađajućim trojstvom – "jednakost", "prava" i "tolerancija" – pa čak i dječja dobrobit nije problem.

Zagovornici istospolnih brakova dakle imaju puno dobrih razloga da ne pričaju o djeci. Čak ni najstrastveniji zagovornici ne tvrde kako je bolje za dijete da ima dvije majke bez oca ili dva oca bez majke.

No, zagovornici istospolnih brakova će odgovoriti, da iako djeci možda neće biti bolje, bit će im jednako ako žive sa dva oca i bez majke ili sa dvije majke i bez oca.

Međutim, ova tvrdnja je nepoštena. Toliko nepoštena da vodi do određene kognitivne disonance među mnogima koji je podržavaju. S jedne strane, oni stvarno ne vjeruju da su majke (ili očevi) beskorisni, a ne žele ni lagati. S druge strane, znaju da moraju reći kako otac i majka nisu bolji od dva isto-spolna roditelja ili će izgubiti javnu podršku za istospolne brakove. Kada bi priznali očitu istinu – da će istospolni brakovi značiti kako društvo pravno i namjerno lišava djecu bilo majke bilo oca – malo amerikanaca bi podržalo pravnu redefiniciju braka i obitelji.

Dakle, zagovornici istospolnih brakova sada tvrde kako djeca ne funkcioniraju bolje sa majkom i ocem.

Kako bi poduprijeli ovu apsurdnost, stalno pitaju, "Gdje su vam studije" koje dokazuju kako su djeca uspješnija sa ocem i majkom? Ne samo da takve studije ne postoji, tvrde oni, nego zapravo "studije pokazuju" kako djeca koju odgajaju roditelji istog spola su podjednako uspješna kao i djeca koju odgajaju otac i majka.

No, i ova tvrdnja je nepoštena.

Kao što je profesor Don Browning (University of Chicago) nedavno napisao u članku za The New York Times, “Ne znamo gotovo ništa" o učincima istospolnog roditeljstva na djecu.

"Obujam socioloških spoznaja o istospolnom roditeljstvu," tvrde on i koautor, "je u najboljem slučaju oskudan..." Ne postoje rigorozne, velike studije o učincima istospolnog roditeljstva na djecu.

Steven Nock, vodeći znanstvenik sa University of Virginia, zapisao je u ožujku 2001 nakon temeljnog pregleda da svaka studija koja se bavi tim pitanjem "sadrži barem jednu fatalnu pogrešku" i "nijedna od njih nije provedena u skladu sa opće prihvaćenim standardima znanstvenog istraživanja."

Dakle tvrdnja kako "studije pokazuju" da djeca nisu uspješnija sa majkom i ocem je činjenično pogrešna kao što je i moralno odbojna. Zašto su onda mnogi prevareni njome? Zato što "studije pokazuju" postaje utočište onima kojima se ne da misliti. Stalno čujem takav nedostatak razmišljanja od više obrazovanih ljudi koji zovu moju radio emisiju koji odbijaju razmišljati o nekom pitanju, ili dati moralni sud, bez da prvo vide što "studije pokazuju".

No, misle li oni stvarno da je majka beskorisna ukoliko dijete ima dva oca, ili da otac nije potreban ako dijete ima dvije majke? Ideja da muškarci i žene nemaju potpuno različite doprinose odgoju djece je toliko apsurda tako da je zastrašujuće koliko puno dobro obrazovanih – i samo dobro obrazovanih – vjeruje u nju.

Argument kako djeca nemaju koristi od imanja i majke i oca ignorira ono što je najbolje za djecu."

Izvorni članak ovdje.

PS

Članak je napisan 2005.godine tako da su u međuvremenu napravljene neke nove studije. Ipak, prigovori nekih ljudi koji su pročitali stotine studija o tom pitanju (i u tom razdoblju, ponavljam članak je stariji) kažu kako svi imaju pogreške i nisu u skladu sa opće prihvaćenim standardima znanstvenog istraživanja, odnosno; nisu napravljeni na reprezentativnom uzorku, ograničeni su u mjernim faktorima, ne uzimaju objektivne mjere i nema dugotrajnih studija.  

Često se spominje istraživanje (prošle godine) koje je pokazalo kako je djetetu bolje odrastati sa dvije majke nego sa heteroseksualnim roditeljima. Problem sa tom studijom je što su majke same ocjenjivale ponašanje djece i što su se majke same prijavile za studiju tako da u istraživanju nije korišten reprezentativan uzorak i ne postoji objektivno vrednovanje. Također su pri zaključku ignorirali socioekonomske razlike između majki(visokoobrazovane, dobrostojeće bjelkinje sa razvijenog područja koje su se javile za studiju vs. rezultati za populaciju sa drugačijim uvjetima, genetsku komponentu neću ni spominjati). Unatoč tome, došli su do hrabrih zaključaka kako je djeci bolje u obiteljima sa dvije majke.

Još jedan zaključak je kako je djeci najbolje kad su planirana, lezbijski parovi koji kroz umjetnu oplodnju dođu do djece moraju planirat postupak tako da se više i angažiraju oko djece dok to ne mora biti slučaj kod "neželjene" djece heteroseksualnog para. Mislim da (kakvi god) rezultati studija neće previše utjecati ni na jednu ni na drugu stranu, čak i ljudi koji provode takva istraživanja vjeruju da bi istopolnim parovima trebalo iz principa dopustiti djecu i da su istraživanja kao argument nepotrebni. Nisam ni siguran da će činjenica da dvije bogate i obrazovane lezbijke mogu odgojit dijete koje ima visok prosjek u školi uvjerit konzervativce da je jednospolno roditeljstvo dobra stvar. Posebno jer konzervativci nisu oduševljeni argumentom kako je samo "ljubav" (pojam koji valjda znači svakome pustit da radi što god želi) potrebna da se svi problemi svijeta riješe. (Zar samohrani roditelji ne vole svoju djecu kad postoje razlike? Zašto samo dva roditelja, a ne više?)

Zapravo mi već i sami parametri uspoređivanja nisu najjasniji, pretpostavljam da bi i ostvarivanje državnih jaslica o kakvim su još stari grci sanjali moglo rezultirati odgojem djece koja će zadovoljavat određene kriterije bolje nego dijete odraslo sa svojim roditeljima, ali nisam siguran da bi puno ljudi htjelo živjeti u takvom društvu (barem ne za sada).  

Bilo kako bilo, ne vidim zašto bi dijete trebalo odrastati u zajednicama sa dva oca ili dvije majke kada može odrastati uz majku i oca.

"Prava" istospolnih brakova su besmislena

U svim državama([SAD-a]) u kojima se glasovalo o gay brakovima ove godine, rezultat je bio protiv - kao što bi i trebao biti.

Od svih tobožnjih argumenata za gay brakove, najneiskreniji je argument kako se radi o pitanju jednakih prava. Brak nije pravo kojeg vlada proširuje na pojedince. Radi se o restrikciji nad pravima koja već imaju.

Ljudi koji jednostavno žive zajedno mogu se dogovoriti kako god žele, bilo da su heteroseksualni ili homoseksualni. Mogu podijeliti svoje stvari 50-50 ili 90-10 ili kako god žele. Mogu svoje zajednice učiniti privremenima ili trajnima ili se dogovoriti da mogu prekinuti kada god žele.

Brak je ograničenje. Ukoliko moja žena kupi auto sa svojim novcem, po postojećim zakonima ja automatski posjedujem pola toga auto, neovisno o tome glasi li auto na mene. Bilo da je taj zakon dobar, loš, ili indeferentan, radi se o ograničenjima naše slobode da uredimo odnose kako bi mi željeli. To je samo jedna od mnogih odluka koju bračni zakoni uzimaju iz naših ruku.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon mijenja ne na temelju logike nego iskustva. Bračni zakoni su se razvili kroz stoljeća iskustva sa parovima suprotnog spola – i djece koja su rezultat takvih zajednica. Društvo iskazuje svoj interes tako što ograničava opcije odlučivanja para.

Društvo nema takvog interesa u ishodu zajednice između dvoje ljudi istog spola. Prenošenje svih tih zakona na istospolne parove imalo bi podjednako smisla kao prenošenje pravila košarke na nogomet.

Zašto gay aktivisti žele da se njihove opcije ograniče bračnim zakonima kada mogu sami osmisliti svoje ugovore sa vlastitim odredbama i mogu održati kakvu god ceremoniju žele da bi to proslavili?

Ne radi se o pitanju individualnih prava. Ono što aktivisti traže je službeno društveno odobrenje njihovog načina života. Ali to je antiteza jednakih prava.

Ako vi imate pravo na nečije odobravanje onda oni nemaju pravo na svoje vlastiti mišljenje i vrijednosti. Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.

Retorika "jednakih prava" je postala put kojim razne skupine postižu posebne privilegije tako da je vjerojatno bilo neizbježno da gay aktivisti krenu tim putem. Uspjelo im je. Već su uspjeli dobiti puno više vladinog novca za AIDS nego za ostale bolesti koje ubijaju puno više ljudi.

Već je odavno došlo vrijeme da prestanemo sa igrama riječi o jednakim pravima koje vode do posebnih privilegija.

Usput, nije uopće jasno koliko homoseksualaca zapravo želi brak, unatoč tome što gay aktivisti guraju to pitanje. Ono što aktivisti stvarno žele je pečat prihvaćanja homoseksualnosti kao sredstva širenja stila života(koji je čak postao i opasan u ovo vrijeme raznih bolesti).

Već su postigli znatan uspjeh u našim javnim školama u kojima se provode razni programi poput "edukacije o AIDS-u" i sličnih kojima je cilj promoviranje homoseksualnosti. U nekim slučajevima, gay aktivisti dolaze u škole, ne samo da promoviraju homoseksualnost kao ideju nego da ih informiraju o njihovim lokalnim okupljalištima

Ne postoji granica što ljudi neće učiniti ukoliko im to dopustite. Činjenice da naše škole, koje ne uspijevaju obrazovati našu djecu na razini kojoj to rade u drugim državama, imaju vremena promovirati homoseksualnost je stvarno zapanjujuća.

Svaka interesna skupina ima motivaciju da nešto uzme od društva kao cjeline, neki će biti zadovoljni sa tek nešto novca poreznika, ali drugi će pak željeti rastaviti dio strukture vrijednosti zbog kojeg je društvo održivo.

Možda ne žele srušiti cijelu strukturu, samo se osloboditi dijelova koji ometaju njihov stil, ali kada bezbroj grupa počne rastavljati dijelove strukture koje im se ne sviđaju onda možemo očekivati društveni kolaps kakav je vidljiv i u povijesti i u drugim dijelovima svijeta našeg vremena.

Autor je Thomas Sowell, izvorni članak. (Pretpostavljam da bi nekog moglo zbuniti ovo "promoviranje homoseksualnosti", ali piše u kombiniciji sa "kao stil" odnosno "kao ideju" tako da se očito misli na širu sliku koju takvi aktivisti promoviraju.)


U još jednom sličnom članku se pozabavio argumentom o "diskriminaciji";

Argument kako postojeći bračni zakoni "diskriminiraju" homoseksualce brkaju diskriminaciju ljudi sa pravljenjem razlike između različitih vrsta ponašanja.

Svi zakoni razlikuju različite vrste ponašanja. Koju drugu svrhu zakoni imaju?

Pitanje nije trebamo li gayevima dopustiti da se vjenčaju, mnogi gayevi su već vjenčani sa osobama suprotnog spola. Isto tako, heteroseksualci koji bi se možda željeli vjenčati sa osobom istog spola kako bi postigli neki efekt također to neće moći učiniti, baš kao ni gayevi.

Pravo pitanje je trebamo li redefinirati brak – i ako to učinimo zbog gayeva, zašto ne i zbog poligamista? Zašto ne i za razne druge skupine?

Sveprisutno je oglašavanju na televiziji u Kaliforniji za "gay brakove" u kojima prikazuju crnce kako na njih laju policijski psi za vrijeme građanskih marševa i tako impliciraju da homoseksualci trpe istu diskriminaciju danas, ali ta analogija je potpuno pogrešna.

Crnci su morali sjediti na kraju busa zato što su bili crni. Radili su upravo istu stvar koju su radili i bijelci – vozili su se autobusom. Zbog toga se radilo o (rasnoj) diskriminaciju.

Brak nije pravo nego skup zakonskih obaveza koje su nametnute jer vlada ima svoj interes u zajednicama koje, među ostalim stvarima, imaju potencijal stvaranja djece (odnosno brinu se za budućnost nacije).

Istospolni "brak"

Nakon što je veliki broj državnih sudova([SAD-a]) odbio redefinirati brak tako da uključuje i istospolne zajednice stalno čujemo priče o "diskriminaciji".

Jednakost pred zakonom koju nam pruža Ustav se odnosi na ljude, a ne na ponašanje. Zakoni postoje upravo zato da diskriminiraju između različitih vrsta ponašanja.

Kada zakon dopušta automobilima da se voze po autocesti, ali zabranjuje biciklistima tu istu stvar, tada se ne radi o diskriminaciji protiv ljudi. Biciklist koji siđe sa svog bicikla i uđe u auto može se voziti po autocesti baš kao i svi ostali.

U slobodnom društvu, puno stvari nije niti zabranjeno niti ih se olakšava. Smatra se da nisu predmet zakona.

Homoseksualci su bili najsmisleniji kada su tvrdili kako se zakon nema što uplitati u odnos između odraslih osoba koje daju svoj pristanak. Sada žele da zakon stavi pečat odobrenja njihovom ponašanju, ali nitko nema urođeno pravo da dobije odobravanje ostalih.

Zašto se uopće smatra da je brak nešto čime se mora baviti zakon? Zato što država ima interes u tome kakvi će biti rezultati određenih zajednica, neovisno i odvojeno od interesa samih uključenih stranaka.

U nedostatku institucije braka, pojedinci bi mogli urediti svoje odnose kako god to žele, bilo privremeno ili trajno, i podijeliti svoje svjetovne stvari na bilo koji način koji im padne na pamet.

Brak znači da se vlada upliće, ograničava ili čak propisuje različite aspekte međusobnog odnosa (jednog prema drugome) – a još veća ograničenja postavlja na odnos prema djeci koja mogu nastati kao rezultat takve zajednice.

Drugim riječima, brak nameće zakonska ograničenja, oduzima prava koja bi pojedinci inače imali. Ipak, zagovornici "gay brakova" prikazuju brak kao proširenje prava na koje oni imaju pravo.

Tvrde da su protiv "zabrane gay brakova", ali brak već stoljećima označava zajednicu muškarca i žene. Ne postoji "gay brak" kojeg bi mogli zabraniti.

Analogije sa zabranom međurasnih brakova su pogrešne. Rasa nije dio definicije braka. Zabrana međurasnih brakova je zabrana nekog ponašanja koje je inače dopušteno zato što je određena uključena osoba druge rase. Radi se o diskriminaciji protiv ljudi, a ne ponašanja.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon ne razvija logikom nego iskustvom. Veliki broj zakona nastao je i evoluirao kroz stoljeća, na temelju iskustva sa muško-ženskim zajednicama.

Ne postoji razlog zašto bi se svi ti zakoni trebali primjenjivati i na drugačije zajednice, zajednice koje nemaju inherentnu mogućnost stvaranja djece ili inherentnu asimetriju odnosa između ljudi različitih spolova.

Unatoč pokušajima da se izbjegnu te asimetrije sa pomodnim frazama poput "trudnog para" ili "partnera", umjesto korištenja izraza muž i žena, te asimetrije se javljaju u mnogim oblicima i imaju razne posljedice, njima se zakon bavi na temelju iskustva, a ne teorija ili retorike.

Primjerice, žene tipično ulažu u obitelj tako što ograničavaju svoje sudjelovanje na tržištu rada, barem dok se brinu za malenu djecu. Istraživanja pokazuju da takve razlike još uvijek postoje i u ovo doba, čak i među ženama i muškarcima koji imaju postdiplomske titule sa Harvarda i Yalea.

U nedostatku bračnih zakona, muškarac bi mogao izbaciti svoju ženu kada poželi i ona bi izgubila desetljeća koja je uložila u njihovu vezu. Bračni zakoni nastoje nadoknaditi dio njenog ulaganja tako što dobiva alimentaciju ukoliko dođe do razvoda.

Oni koji razmišljaju o muškarcima i ženama kao apstrakcijama smatraju da bivši muž ima podjednako pravo na alimentaciju kao i bivša žena, ali što točno nadoknađujemo bivšim muževima?

I zašto bi se išta od svog tog iskustva odnosilo i na istospolne zajednice kada ne postoji ista inherentna asimetrija i ne postoji tendencija stvaranja djece?

Autor je Thomas Sowell, izvori članak.

O podršci lijevih libertarijanaca istospolnim brakovima

"Već neko vrijeme razmišljam kako je libertarijanstvo (posebno društveno liberalno libertarijanstvo) nerješivo nedosljedno. S jedne strane, glavna poanta libertarijanstva je navodno ukloniti državnu prisilu iz naših života što je više moguće. Predstavlja se kao antiteza totalitarizmu.

S druge pak strane, lijevo nastrojeni libertarijanci također često žele ukloniti sve prisile i društvene pritiske koje dolaze od samog društva, a to je projekt koji zahtijeva puno uplitanja vlasti.

Libertarijanska potpora gay brakovima je vjerojatno najbolji primjer. Brak je institucija koja je nastala prije naše vlade. U postojećem obliku je nastala unutar organskog društva, a podržava je tradicija i kultura. Vlada samo prepoznaje tu instituciju jer se radi o temeljenom i integralnom dijelu našeg društva tako da ju je praktički nemoguće ne prepoznati.

Uvesti gay brak znači ukloniti instituciju braka kakva je definirana od strane društva, i zamijeniti je sa "institucijom" koju definira vlada. Institucija koja je rezultat tog uplitanja više nije ona koju vlada samo prepoznaje, nego ona koju vlada izmišlja.

Bit totalitarne agende je uništiti sve naravne tradicije i institucije, potpuno izložiti ljude stvarnosti koju definira i kontrolira država, tako da ne postoji ništa izvan ili iznad država čemu bi ljudi mogli biti odani.

Zamijeniti brak i obitelj sa državno-definiranom stvarnošću je zapravo Sveti Gral totalitarizma, zato što je obitelj (i brak) najvažnija središnja institucija u svim funkcionalnim društvima. Sve totalitarne države traže načine kako se uplesti u brak i obitelj kako bi ih uklonili jer su potencijalni konkurenti za lojalnost naroda.

Ukratko, očekivali bi da će nečuveno državno uplitanje u tkivo društva što je potrebno za gay brakove (nešto što ne bi samo po sebi postojalo), biti jedna od najvećih anti-libertarijanskih stvari koju možete zamisliti. Ipak, mnogi libertarijanci upravo to promoviraju. Ideja kako se vlada ne bi trebala nametati u društvu dolazi u sukob sa idejom kako bi svakome trebalo biti dopušteno da radi što god želi (pa libertarijanac odustaje od prve ideje).

Lijevo orijentirano libertarijanstvo nije uopće alternativa egalitarizmu, zapravo mu je identično. Poput egalitarista, lijevi-libertarijanac tvrdi da su sve ljudske želje jednake, ali kada želje ljudi dođu u sukob jedna sa drugom, ispadne da su neke jednakije od drugih, i onda moramo pozvati vladu da podrži "dobre" (odnosno ljevičarske) želje i potisne "loše" (konzervativne)."  

Razmišljanje preuzeto iz usputnog anonimnog komentara na jedan blogpost.