utorak, 5. lipnja 2012.

Istospolni "brak"

Nakon što je veliki broj državnih sudova([SAD-a]) odbio redefinirati brak tako da uključuje i istospolne zajednice stalno čujemo priče o "diskriminaciji".

Jednakost pred zakonom koju nam pruža Ustav se odnosi na ljude, a ne na ponašanje. Zakoni postoje upravo zato da diskriminiraju između različitih vrsta ponašanja.

Kada zakon dopušta automobilima da se voze po autocesti, ali zabranjuje biciklistima tu istu stvar, tada se ne radi o diskriminaciji protiv ljudi. Biciklist koji siđe sa svog bicikla i uđe u auto može se voziti po autocesti baš kao i svi ostali.

U slobodnom društvu, puno stvari nije niti zabranjeno niti ih se olakšava. Smatra se da nisu predmet zakona.

Homoseksualci su bili najsmisleniji kada su tvrdili kako se zakon nema što uplitati u odnos između odraslih osoba koje daju svoj pristanak. Sada žele da zakon stavi pečat odobrenja njihovom ponašanju, ali nitko nema urođeno pravo da dobije odobravanje ostalih.

Zašto se uopće smatra da je brak nešto čime se mora baviti zakon? Zato što država ima interes u tome kakvi će biti rezultati određenih zajednica, neovisno i odvojeno od interesa samih uključenih stranaka.

U nedostatku institucije braka, pojedinci bi mogli urediti svoje odnose kako god to žele, bilo privremeno ili trajno, i podijeliti svoje svjetovne stvari na bilo koji način koji im padne na pamet.

Brak znači da se vlada upliće, ograničava ili čak propisuje različite aspekte međusobnog odnosa (jednog prema drugome) – a još veća ograničenja postavlja na odnos prema djeci koja mogu nastati kao rezultat takve zajednice.

Drugim riječima, brak nameće zakonska ograničenja, oduzima prava koja bi pojedinci inače imali. Ipak, zagovornici "gay brakova" prikazuju brak kao proširenje prava na koje oni imaju pravo.

Tvrde da su protiv "zabrane gay brakova", ali brak već stoljećima označava zajednicu muškarca i žene. Ne postoji "gay brak" kojeg bi mogli zabraniti.

Analogije sa zabranom međurasnih brakova su pogrešne. Rasa nije dio definicije braka. Zabrana međurasnih brakova je zabrana nekog ponašanja koje je inače dopušteno zato što je određena uključena osoba druge rase. Radi se o diskriminaciji protiv ljudi, a ne ponašanja.

Oliver Wendell Holmes rekao je kako se zakon ne razvija logikom nego iskustvom. Veliki broj zakona nastao je i evoluirao kroz stoljeća, na temelju iskustva sa muško-ženskim zajednicama.

Ne postoji razlog zašto bi se svi ti zakoni trebali primjenjivati i na drugačije zajednice, zajednice koje nemaju inherentnu mogućnost stvaranja djece ili inherentnu asimetriju odnosa između ljudi različitih spolova.

Unatoč pokušajima da se izbjegnu te asimetrije sa pomodnim frazama poput "trudnog para" ili "partnera", umjesto korištenja izraza muž i žena, te asimetrije se javljaju u mnogim oblicima i imaju razne posljedice, njima se zakon bavi na temelju iskustva, a ne teorija ili retorike.

Primjerice, žene tipično ulažu u obitelj tako što ograničavaju svoje sudjelovanje na tržištu rada, barem dok se brinu za malenu djecu. Istraživanja pokazuju da takve razlike još uvijek postoje i u ovo doba, čak i među ženama i muškarcima koji imaju postdiplomske titule sa Harvarda i Yalea.

U nedostatku bračnih zakona, muškarac bi mogao izbaciti svoju ženu kada poželi i ona bi izgubila desetljeća koja je uložila u njihovu vezu. Bračni zakoni nastoje nadoknaditi dio njenog ulaganja tako što dobiva alimentaciju ukoliko dođe do razvoda.

Oni koji razmišljaju o muškarcima i ženama kao apstrakcijama smatraju da bivši muž ima podjednako pravo na alimentaciju kao i bivša žena, ali što točno nadoknađujemo bivšim muževima?

I zašto bi se išta od svog tog iskustva odnosilo i na istospolne zajednice kada ne postoji ista inherentna asimetrija i ne postoji tendencija stvaranja djece?


Autor je Thomas Sowell, izvori članak.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove