Jednakost pred zakonom koju nam pruža
Ustav se odnosi na ljude, a ne na ponašanje. Zakoni postoje upravo
zato da diskriminiraju između različitih vrsta ponašanja.
Kada zakon dopušta automobilima da se
voze po autocesti, ali zabranjuje biciklistima tu istu stvar, tada se
ne radi o diskriminaciji protiv ljudi. Biciklist koji siđe sa svog
bicikla i uđe u auto može se voziti po autocesti baš kao i svi
ostali.
U slobodnom društvu, puno stvari nije
niti zabranjeno niti ih se olakšava. Smatra se da nisu predmet
zakona.
Homoseksualci su bili najsmisleniji
kada su tvrdili kako se zakon nema što uplitati u odnos između
odraslih osoba koje daju svoj pristanak. Sada žele da zakon stavi
pečat odobrenja njihovom ponašanju, ali nitko nema urođeno pravo
da dobije odobravanje ostalih.
Zašto se uopće smatra da je brak
nešto čime se mora baviti zakon? Zato što država ima interes u
tome kakvi će biti rezultati određenih zajednica, neovisno i
odvojeno od interesa samih uključenih stranaka.
U nedostatku institucije braka,
pojedinci bi mogli urediti svoje odnose kako god to žele, bilo
privremeno ili trajno, i podijeliti svoje svjetovne stvari na bilo
koji način koji im padne na pamet.
Brak znači da se vlada upliće,
ograničava ili čak propisuje različite aspekte međusobnog odnosa
(jednog prema drugome) – a još veća ograničenja postavlja na
odnos prema djeci koja mogu nastati kao rezultat takve zajednice.
Drugim riječima, brak nameće zakonska
ograničenja, oduzima prava koja bi pojedinci inače imali. Ipak,
zagovornici "gay brakova" prikazuju brak kao proširenje
prava na koje oni imaju pravo.
Tvrde da su protiv "zabrane gay
brakova", ali brak već stoljećima označava zajednicu muškarca
i žene. Ne postoji "gay brak" kojeg bi mogli zabraniti.
Analogije sa zabranom međurasnih
brakova su pogrešne. Rasa nije dio definicije braka. Zabrana
međurasnih brakova je zabrana nekog ponašanja koje je inače
dopušteno zato što je određena uključena osoba druge rase. Radi
se o diskriminaciji protiv ljudi, a ne ponašanja.
Oliver Wendell Holmes rekao je kako se
zakon ne razvija logikom nego iskustvom. Veliki broj zakona nastao je
i evoluirao kroz stoljeća, na temelju iskustva sa muško-ženskim
zajednicama.
Ne postoji razlog zašto bi se svi ti
zakoni trebali primjenjivati i na drugačije zajednice, zajednice
koje nemaju inherentnu mogućnost stvaranja djece ili inherentnu
asimetriju odnosa između ljudi različitih spolova.
Unatoč pokušajima da se izbjegnu te
asimetrije sa pomodnim frazama poput "trudnog para" ili
"partnera", umjesto korištenja izraza muž i žena, te
asimetrije se javljaju u mnogim oblicima i imaju razne posljedice,
njima se zakon bavi na temelju iskustva, a ne teorija ili retorike.
Primjerice, žene tipično ulažu u
obitelj tako što ograničavaju svoje sudjelovanje na tržištu rada,
barem dok se brinu za malenu djecu. Istraživanja pokazuju da takve
razlike još uvijek postoje i u ovo doba, čak i među ženama i
muškarcima koji imaju postdiplomske titule sa Harvarda i Yalea.
U nedostatku bračnih zakona, muškarac
bi mogao izbaciti svoju ženu kada poželi i ona bi izgubila
desetljeća koja je uložila u njihovu vezu. Bračni zakoni nastoje
nadoknaditi dio njenog ulaganja tako što dobiva alimentaciju ukoliko
dođe do razvoda.
Oni koji razmišljaju o muškarcima i
ženama kao apstrakcijama smatraju da bivši muž ima podjednako
pravo na alimentaciju kao i bivša žena, ali što točno
nadoknađujemo bivšim muževima?
I zašto bi se išta od svog tog
iskustva odnosilo i na istospolne zajednice kada ne postoji ista
inherentna asimetrija i ne postoji tendencija stvaranja djece?
Autor je Thomas Sowell, izvori članak.
