Prva odluka pape Pija XI., odmah nakon prihvaćanja papinske službe, zaprepastila je prvo kardinale u konklavi, a onda i cijeli Rim. Papa je odlučio s balkona Bazilike sv. Petra blagosloviti mnoštvo vjernika na Trgu sv. Petra, što su činili svi pape prije 1870. Pape Lav XIII., Pio X. i Benedikt XV. prekinuli su tu tradiciju u znak solidarnosti s papom Pijom IX., koji je bio žrtva talijanskog udara. Uvjeren da su se vremena promijenila, da se ne treba zatvarati u izolaciju, Pio XI. se odlučio na taj čin. Pred mnoštvom vjernika koji su se okupili na Trgu, unatoč hladnoj kiši, Papa je udijelio svoj prvi Urbi et orbi. Masa je uzvikivala povicima: Živio Papa! Živjela Italija! Bio je to nagovještaj sređivanja odnosa s talijanskom državom. Program svog pontifikata papa Pio XI. je iznio u enciklici Ubi arcano (1922.), s motivom: Kristov mir u Kristovom kraljevstvu. Papu Pija XI. s pravom su nazvali «Papom misija».U tijeku svoga pontifikata osnovao je u misijskim zemljama više od dvjesto novih crkvenih okruga. Smatrao je normalnim da se kler prilagođava domorocima i da priprema domaći kler za biskupstvo u uvjetima koji bi mu omogućili da izbjegne optužbe koje su u srednjoj Aziji često upućivali Katoličkoj Crkvi za ekspanzionizam. Doktrinalno djelo pape Pija XI. vrlo je veliko i nije moguće prikazati ga u cijelosti. Papa je objavio niz važnih enciklika. U enciklici Divini illius magistri (1929.) Papa govori o kršćanskom odgoju, a u enciklici Casti connubii (1930.) definira kršćanski brak i osuđuje kontracepciju. Četrdeseta obljetnica enciklike pape Lava XIII. Rerum novarum navela je papu Pija XI. da 15. svibnja 1931. godine objavi encikliku Quadragesimo anno o društvenim pitanjima.
Potvrdivši opće crte nauka svoga prethodnika, papa je osudio istodobno individualizam i kolektivizam. Duh toga važnog dokumenta nalazi se u rečenici: Kao što ni jedinstvo ljudskog društva ne može biti temeljeno na suprotstavljanju klasa, tako ni pravedno ekonomsko uređenje ne može biti prepušteno slobodnoj utakmici sila. U vrijeme velike svjetske ekonomske krize Papa izdaje encikliku Charitate Chisti (1932.) u kojoj obrađuje tu temu. Godine 1937. Papa objavljuje slavnu encikliku Divini Redemptoris u kojoj osuđuje ateistički komunizam, kojeg je nazvao «potpuno izopačenim». Stanje u Meksiku, zahvaćenom revolucionarnim gibanjima, i građanski rat u Španjolskoj navest će papu da osudi progone koje je Crkva doživjela u tim zemljama.
Pontifikat pape Pija XI. bio je u vrijeme između dva svjetska rata, kada su fašizam i nacizam s jedne, i komunizam s druge strane uzimali sve više maha. Godine 1931. Papa objavljuje encikliku Non abbiamo bisogno (Nije nam potrebno) kojom se odredio protiv fašističkog totalitarizma. Šest godina kasnije Papa će u enciklici Mit Brennender Sorge (S gorućom brigom) jednako energično osuditi i nacistički totolitarizam. Ova enciklika je kod Hitlera izazvala veliki gnjev, te on potpuno ukida konkordat kojeg su par godina ranije skolpile Njemačka i Sveta Stolica.
Najvažnije djelo pontifikata pape Pija XI., ono koje povjesničari najviše ističu, bilo je uređenje Rimskog pitanja. Nakon dugih pregovora 11. veljače 1929. godine Mussolini u ime Italije i kardinal Gasparri (1852.-1934.), Državni tajnik, u ime Svete Stolice potpisali u Lateranske sporazume, politički ugovor kojim se priznaje suverenitet pape u Leonovom gradu, financijsku nagodbu (Italija je platila Svetoj Stolici odštetu za izgubljene teritorije bivše Papinske države) i konkordat. Obje su strane likovale. U Vatikanu su otvorili drugo krilo Brončanih vrata, koje je bilo zatvoreno od 20. rujna 1870. g. kada su talijanske snage ušle u Rim. Odmah su s veseljem poduzeti hitni i manje hitni radovi. Počeli su kovati svoj novac i izdavati poštanske marke. Vozila su dobila registracijske pločice s oznakom S.C.V. (Stato della Citta del Vaticano).
Ali problemi s Italijom nisu samo tako nestali. Sveta Stolica odnijela je jednu pobjedu, ali je Mussolini od toga napravio osobni uspjeh, ne odrekavši se svojih političkih načela. U svom govoru za Božić 1938. godine Papa će obavijestiti kardinale o kršenju Lateranskih sporazuma od fašističkog režima i ustati protiv kršenja ljudskih prava od strane nacističkog režima. Papa je htio otići i dalje te je sazvao talijanske biskupe kako bi im izložio svoje mišljenje, no smrt će ga u tome spriječiti. Rijetko koji papa je bio tako energičan, autoritativan i tako odlučan kao Pio XI. Smrt pape Pija XI. zbila se u posebno važnom trenutku za povijest svijeta. Europa se u jesen 1938. skoro zapalila. Münchenski sporazum spasio je mir, ako se može tako reći, ali ne za dugo. Papa Pio XI. umro je 10. veljače 1939. dan uoči desetogodišnjice Lateranskih ugovora. Smrt ga je spriječila održati, za tu prigodu pripremljeni, govor preko radio Vatikana, kojeg je on osnovao 1931. godine. Sahranjen je u Bazilici sv. Petra u Vatikanu.
Gornji tekst je u potpunosti preuzet sa hr. wikipedije(koja nudi kratak pregled pontifikata, vjerujem da su izrečene informacije točne). Pročitao sam zanimljivi tekst o Piju XI. u knjizi Stjepana Tomislava Poglajena; "Kršćanski personalizam-govori, članci, studije" pa sam odlučio nešto napisati i na ovome blogu. Već same godine pontifikata(1922.-1939.) naslućuju nam da se radilo o stvarno burnom vremenu za Crkvu; meksiko, španjolska, komunizam, nacizam, fašizam, ekonomske krize, razni sukobi diljem svijeta. Bilo je potrebno stvarno puno razmišljanja i diplomacije prilikom svakog koraka. U nastavku je tekst kojeg je Poglajen objavio u časopisu Život 1939. godine(Život(20) 2 (1939) 385-387).
Pio XI. Veliki
Kad se u rano jutro, na desetu virgiliju lateranskog sporazuma, uoči bijele Gospe iz čudesnoga Lourdesa, s vrhova naše hrvatske Prvostolnice razlio mukli zvuk velikoga zvona, naša se srca napuniše mirnom tugom, naše duše-silnim ponosom.
Tugom, jer kao živi udovi mističnog, nevidljivog Krista izgubismo njegova vidljivog Namjesnika, jer nas kao ljude ostavi čovjek neobičnoga duhovnog obujma, rijetke pronicavosti i silne volje, koji je u vrzinom kolu suvremenih krivulja išao uvijek ravno, samo ravno – s Istinom, u Istini, prema uvijek potpunijoj inkarnaciji Istine u svijetu.
Ponosom, jer bijasmo suvremenici- da, sinovi, kćeri, suradnici-velikog Pape, koji će ući u mauzolej Grgura i Leona, u redove onih veličajnih obnovitelja čovječanstva, što ih Providnost ljupko i snažno izdiže na rastvaranju preživjelih epoha i rađanju novih.
Pojavio se on na obzorju naših života zagrnut bijelom haljom Kristova Prvosvećenika u času, kad se Europa polako izvlačila iz onog besprimjerenog klanja, koje je bilo najnaravniji zaključak njene nutarnje i višestoljetne apostazije od Krista. Puno je toga tad ležalo razrovana. I živčelje mnogih, jer ga je hranila iscrpljenost glada i zasićenosti straha, i duše bezbrojnih, jer su lutale po bespuću duhovne površnosti i načelne dezorijentacije, po labirintu moralnog oportunizma ili još bjednije amoralnosti; i obitelji cijele, jer ih je rasklimala duga ratna otsutnost i podgrizao crv svakojakih teorija; i čitavi narodi, jer ih je protresla revolucija i decimirao građanski rat, cijedile reparacije i ubijala iznemoglost, opijala pobjeda i trovala raspuštenost.
I uzdigao se tada on poput orla nad našim kasom. Pronicava, duboka, dalekovidna pogleda. Njegovu je oku naročito jakost i sigurnost dalo dugogodišnje bavljenje knjigom, svestrano poznavanje ljudi i događaja, a iznad svega – trajna ukopčanost u Svijetlo od Svijetla po dugim satima molitve. I on je tim svojim pogledom odmah u prvoj svojoj enciklici Ubi arcano zadro u najintimniju uzročnost našeg raspadanja.
Kao snažan sintetik uočio je on, da je naša civilizacija rastvaranju, jer je u najkobnijoj kontradikciji sa samom sobom. Izrasla na bujnim izvorima kršćanstva, ona je od kršćanstva zadržala samo još neke oblike, neke konvencijalnosti potpuno lišene, njihove nutarnje sadržajnosti, a s dušom kršćanstva, ona je gotovo u svim svojim socijalnim manifestacijama- obračunala. Stoga je i sama ostala skup -gdjekad silno razvijenih izraslina, ali ipak izraslina, bez nutarnje organske povezanosti, bez duše.
I tu dušu je htio Papa čovječanstvu da vrati. Poznavalac suvremenih prilika, znao je on, da je lajikat, taj glavni nosilac javnoga života, velikim dijelom izgubio osjećaj svoje nutarnje pripadnosti živom tajanstvenom Tijelu Kristova u svijetu – Crkvi, da je lajikat mnogih područja – "intelektualnog", građanskog i radničkog gotovo sasvim dekristijaniziran, i da su stoga dosljedno dekristijanizirana i područja društvenog života, koja taj lajikat nose. Rješenje je prema tome jedino u tome, da se tom lajikatu vrati osnovna kršćanska svijest njegove lične i kolektivne pripadnosti Crkvi, tom produženom Kristu u čovječanstvu nastavljenoj inkarnaciji Logosa u svijetu, da se njemu vrati kršćanska duša, onda će on nužno i stvarno tom dušom zadahnuti i sve sfere javnog života, s kojima dolazi u dodir. I taj intenzivni organizirani rad rekristijaniziranog lajikata pod vodstvom onih, "koje je Duh Sveti postavio da upravljaju Crkvom Božjom", tvori bit Pijeve Katoličke Akcije. Stoga je Katolička Akcija stožerna misao Pijeva Pontifikata, kojom ga on u prvoj enciklici veličanstveno otvara, kojom ga u posljednjem svom okružnom pismu filipinskom episkopatu ganuto zaključuje.
Stoga Katolička Akcija po svojoj biti – unatoč više manje sjenkastim varijacijama, koje prate ovu ili onu njenu konkretnu realizaciju i time samo odaju, da je ona istom tapkanju prvih početaka, u mukama velikoga rađanja – stoga Katolička Akcija po svojoj intimnoj biti nije nešto efemerna, nešto prolazno zasebna Pijevu Pontifikatu. Pijev je Pontifikat samo u providencijalno vrijeme i na genijalan način rimskom preciznošću izrazio ono, što je Crkva od prvih svojih začetaka u cjelokupnoj svojoj svijesti nosila: da i lajikat naime spada na njenu bit i daje njoj rekristijanizirani lajikat bitno potreban, da ona uzmogne potpuno izvršiti svoju integralnu misiju – pokrštenje, pobožanstvenjenje društva, svijeta. Zato Pijevo djelo Katoličke Akcije, i iza Pijeve smrti – ne znači konac, nego početak: otvaranje novog razdoblja, vraćanje duše čovječanstvu, polaganje temelja novoj kršćanskoj civilizaciji.
Nad pročelje toga novog razdoblja stavio je Pijo lik Onoga, koji jedini sve drži na okupu, koji je "ugaoni kamen" svega, najbolji ustuk protiv centrifugalnim silama civilizacije u agoniji, organski princip neorganski ispremetenog društva, koji svemu daje nutarnji smisao, jer je najnutarnjiji smisao svega, jer sve svojom istinom i ljubavlju obuhvaća i ispunja – Krist Kralj. Zato je enciklika Quas primas o Kristovu kraljevstvu logički nastavak okružnice Ubi arcano – o preporodu ljudskog društva, a Quadragesimo anno – o obnovi cjelokupnog društvenog poretka – nužni zaključak ideje o Kristu Kralju.
Taj svesadržajni lik Krista Kralja u Pijevim je očima najsnažnija brana protiv suvremenog defetizma, koji se unatoč vanjske bučnosti uhvatio duša mnogih; taj konkretni inkarnator svega istinito velikoga – Krist Kralj za Pija je najsilniji magnet, koji će oko sebe polarizirati sve zdrave i lojalne energije čovječanstva. Zato Pijo XI. Taj osnivač blagdana Krista Kralja, usprkos i baš radi vanredno razvijenog smisla za integralnu realnost – ne poznaje malodušne klonulosti. Zato se on pun povjerenja okreće omladini svijeta, vjeruje u djelovanje Duha, koji će po toj omladini stvoriti novi dinamizam i dati novi dah svijetu, zato svi omladinski pokreti autentičnog katolicizma nailaze na svestrano razumijevanje Pijevo, zato i najautentičnije i najsmjelije omladinsko gibanje katoličke današnjice – Žosizam Cardijana – nailazi od prvog svog časa na instinktivno i potpuno odobravanje Pija XI.
Jer je Pijo znao, da je Krist jedini stvarni spasitelj čovječanstva, Vođa kat. Eksohen, koji je jedini vrijedan, da se za Njim totalitarno i bez pridržanja uzbibaju velika svjetska gibanja, zato je on pronicavošću Pastira i odlučnošću Oca skinuo vješto namještenu masku s lažnih mistika sadašnjice, koje izbacuju samo pseudo-spasitelje i stoga donose samo pseudo-rješenja. Zato je on s jednako oštrovidnom energijom – gotovo istih dana u enciklici Mit Brennender Sorge(14.III. 1937.) upozorio na ne-kršćansku, pogansku bit rasisitičkog nacijonal-socijalizma, kao što je u okružnici Divini Redemptoris(19.III.1937.) upro prstom na nutarnju i nužnu destruktivnost bezbožnoga komunizma, dok je još prije u pismima Quadragesimo anno(15. V. 1931), Nova Impendet(2.X.1931) i Cariteate Christi compulsi(3.V. 1932) jednako odlučnoj i jednako objektivnoj analizi podvrgao raspadljivu beskrvnost liberalnog kapitalizma.
Krist će biti stvarno Kralj i u socijalnom poretku čovječanstva, kršćanstvo će biti preporodni kvasac svijeta, lajikat će biti apostolski obnovitelj novoga društva, duše će se prikučiti intimnoj blizini Kristovoj, ako oni kojima je Krist povjerio svoje Tijelo – euharistijsko, a po tome i mistično- svoju krv i svoje evanđelje, svećenici Kristovi, budu sol, koja ne bljutavi. Da to svećenstvo Kristovo bude ne samo usporedo nego i na čelu kulture, koju ima da zadahnjuje kršćanstvom, Pijo XI. Odredbom Deus scientiarm Dominus provodi dalekosežnu reformu crkvenih studija, svjestan, da samo solidno i svestrano izobražen kler može imati potrebnog ugleda i dubokog utjecaja u vanredno složenoj problematici današnjice. Da taj kler bude potpuno svjestan pastirske odgovornosti, da on bude žarište i umnažač lajičkog apostolata, Pijo mu je napisao onu veličanstvenu encikliku Ad catholici sacerdotii fastigium(20.XII.1935).
Pijo je sam u zadnje vrijeme lično preuzeo vodstvo Kongregacije za sjemeništa i zadržao ga do zadnjega svojega daha. Uzgoj budućih levita Gospodnjih, budućih pokretača lajičkog apostolata bila je prva od prvih Pijevih briga ovih posljednjih godina.
Prije no što nas je ostavio taj veliki Papa, taj dalekovidni otac, on nam je još jednom u dirljivoj i dubokoj sintezi u posljednjem svojem pismu filipinskim biskupima sažeo svu grandioznu baštinu svojega pontifikata, koji će u analima Crkve ostati zlatom usječen kao jedan od najvećih pontifikata povijesti. A Pijo XI. njegov nosilac stoji danas i stajat će kao jedna od najsnažnijih figura papinstva, jedna od najsvjetlijih ličnosti čovječanstva.
