"Smatramo da su slijedeće istine očite same po sebi; da su svi ljudi stvoreni jednaki, da im je njihov Stvoritelj darovao neotuđiva Prava u koja spadaju Život, Sloboda i potraga za Srećom."
"Sam princip neotuđivih ljudskih prava, koje je dodijelio Stvoritelj, izrastao je iz tipične moderne ideje da je čovjek, koji je sposoban pojmiti prirodu i svijet, vrhunac stvaranja i gospodar svijeta. Ovaj moderni antropocentrizam neizbježno je značio da Onaj, koji je navodno darovao čovjeku njegova neotuđiva prava, počinje nestajati iz svijeta... Postojanje višeg autoriteta od samog čovjeka počelo je smetati ljudskim težnjama."
Većina ljudi na Zapadu misli da ideja ljudskog prava ima univerzalno značenje za sve ljude; ipak, kroz povijest takav koncept nije bio prisutan(niti mu je osigurana budućnost). Unatoč pokušajima nekih istraživača da retroaktivno uvedu univerzalna ljudska prava – dva primjera su; prikazivanje Đingis Khana i raznih Kineskih careva od strane Nikolasa Gvosdeva kao "prvih utemeljitelja ljudskih prava", i sumnjivo predstavljanje Kirova cilindra Iranskog Šaha kao "prve povelje o ljudskim pravima u povijesti" – većina povjesničara prepoznaju da priču o ljudskim pravima treba tražiti u povijesti Zapadne kulture. Sva civilizirana društva njegovala su ideale pravde i reda, ali nisu te ideale izražavali kao individualna prava. Teško je zamisliti da su Hobbes ili Locke mogli izrasti u kulturi konfucionizma u kojoj je individualac osoba rođena sa obvezama i odgovornostima prema društvu; a naglasak je na suzbijanju individualnih razlika i težnja. Ipak, pojava prirodnih prava na zapadu sigurno nije bila neizbježna. Platonovo idealno društvo nije ni poznavalo takvu ideju. Unatoč moralnim standardima Senekine stoičke filozofije, rimsko je društvo ostalo vojni despotizam s malo obzira prema univerzalnom ljudskom dostojanstvu. Izgleda da su Tomu Akvinškog više brinule dužnosti vladara. Kao što je pokazao Brian Tierney u svojoj knjizi "Ideja prirodnih prava", koncept pronalazi svoje (neizgledno) rođenje u razvoju Crkvenog kanonskog prava iz drevnog pravnog sustava.
U 12. stoljeću, srednjovjekovna Europa doživljava procvat. Formirane su trgovačke mreže, izgrađena su sveučilišta i velike gotičke katedrale, dolazi do zdravijeg i snažnijeg gradskog života. Došlo je do društvene, političke i ekonomske transformacije, započelo je intelektualno obnavljanje Europe na snažnim filozofskim i znanstvenim korijenima. U vjerskom životu počeo se stavljati naglasak na individualnu osobu; na individualne namjere u počinjenju grijeha, individualnom pristanku na braka i individualne savjesti. Sve je to bilo popraćeno sa razmišljanjem o pravima. Monarsi su počeli nametati svoja prava(a ne papinska), dok su ljudi poput Thomasa Becketa branili prava crkve, a ne monarha. U takvom feudalnom društvu došlo je do udruživanja u općine i cehove te traženja prava i sloboda za članove. Vrhunac tih nastojanja je Magna Carta iz 1215. godine kojom je Kralj John bio prisiljen prepoznati prava lordova, vazala, trgovaca, svih slobodnih engleza i crkve koje je postala "slobodna i treba imati sva svoja prava u potpunosti". Prava spomenuta u tim primjerima su bila prava pojedinih osoba i staleža. Prirodna prava(eng. natural rights) nastaju iz, pomalo iznenađujućeg izvora, kanonskog zakona srednjovjekovne crkve.
Razvoj prava u europskoj misli započinje sa "Renesansom zakona" u kasnom 11. i ranom 12. stoljeću. Tijekom 12. stoljeća došlo je do procvata pravnih studija, posebice oko Bologne. Europa se oporavljala od stoljeća bezvlađa i uočena je potreba za boljim pravnim sustavom. Godine 1100. ispitan je čitav korpus rimskog prava, a 1140. je izdan Decretum Gratiani. Neizmjeran je utjecaj takve kodifikacije crkvenog zakona, pokušaj stvaranja nove strukture univerzalnog pravnog sustava za Katoličku crkvu. Djelo uključuje pravila i propise, ali i opisuje pravni život crkve u prijašnjih 1000 godina. Izvor za Decretum su Rimsko pravo, Biblija, zapisi Crkvenih Otaca, papinske bule, dokumenti crkvenih koncila i sinoda. Rimsko i kanonsko pravo, postaju dio nastavnog plana na sveučilištima te studenti koji savladaju oboje postaju doktori oba prava, "Doctor utriusque iuris".
Decretum je postao vrlo utjecajan te su o njemu napisani mnogi radovi; poznati i kao 'glosses' (objašnjenja). Prvi poglavlje Decretuma sadržavalo je više različitih i nedosljednih uporaba izraza 'ius naturale' – zakon zajednički svim bićima'. Gratian primjerice zapisuje da je po prirodnom zakonu svo vlasništvo zajedničko. No, naknadno zapisuje da je ljudski zakon u usporedbi sa prirodnim zakonom isprazan i beznačajan; kako onda opravdati postojanje vlasništva? Jasno je da se 'prirodni zakon' koristio sa različitim značenjem tako da su kasniji radovi komentatora počeli objašnjavati razliku. Hugaccio primjerice zapisuje; "Sve uporabe ius naturale ne odnose se na isto značanje izraza ius naturale... No, da se neki idiot ne bi zabunio, detaljno ću ih sve objasniti."
Razvijajući koncept prirodnog zakona, pravnici su stvorili značenje kakvo nije postojalo u antičkim tekstovima. Jezik kanonista u 12. stoljeću donekle je podsjećao na stoičku doktrinu prirodnog zakona u čovjeku, ali došlo je do velike promijene. Za neke stoike i Cicerona postojala je sila u čovjeku koja mu je dopuštala da poprati objektivni prirodni zakon koji prožima svemir, neka vrsta kozmičkog determinizma. Kanonisti su preformulirali takav objektivni prirodni zakon u snagu, silu ili mogućnost koja je nekako svojstvena ljudima, mogućnost ukorijenjena u ljudski razum i slobodna volja da raspoznamo što je ispravno i da djelujemo ispravno. Kanonisti su uspijeli formulirati temelje doktrine prirodnog zakona tamo gdje stoičko razmišljanje nije uspijelo.
Prirodni zakon je primjerice definiran kada je kanonist Rufinus komentirao Gratianov pojam "ius naturale"; ustvrdio da je natural ius određena sila prirodno usađena svakom čovjeku kako bi činio dobro i kako bi izbjegavao suprotno. Takva kristijanizirana definicija "ius naturale" postala je općeprihvaćena. Najvažniji kanonist stoljeća, Huguccio, očito je prihvatio ideju prirodnog zakona iz Gratianovog teksta. Kao što Tierney objašnjava; "U nešto blažem tonu, Huguccio je prihvatio da ius naturale može značiti pravila ponašanja, "sud razuma"; ali to je sekundarno, izvedeno značenje. Za Huguccia, ius naturale je u svom prvotnom značenju svojstvo individualne osobe, "sile duše", povezana sa ljudskom racionalnošću"
Jednom kada je takva definicija uvedena mogao se razviti koncept od pravila ponašanja(po ius naturaleu) prema dopuštenim ovlastima koje prebivaju u pojedincima. Jedno od najradikalnijih koje su srednjovjekovni kanonisti razvili bilo je pravo siromašnih na nužne potrepštine, čak i ako bi to značilo oduzimanje viška imovine bogatima.
Huguccio je i tu bio bitna ličnost. Izjavio je da prirodni zakon nalaže da trebamo zadržati što nam je potrebno i proslijediti potrebitima ono što nama ne treba. Posebno se to ističe u vrijeme gladi i nevolja. Poslije su pravnici razvili tu misao i formulirali "pravo" siromašnih da ukradu ili uzmu hranu kada su u nekoj nevolji. Kao najbitniji pravnik trinaestog stoljeća, Histiensis zapisuje;
"Izgleda da onaj koji gladuje samo iskorištava svoje pravo, a ne da krade"
Predstavljajući ostale definicije ius naturale, kanonisti su shvatili da koncept prirodne pravde mora uključivati i individualna prava. Do 1300. godine pravnici(iz Ius commune) razvili su pravni sustav i definirali pravo vlasništva, samoobrane, nekršćana, braka, i postupke koji su utemeljeni u prirodnom pravu. Pravnici su također počeli tvrditi da pravo na predstavljanje i obranu pred sudom – ono što možemo nazvati pravo na pošteno suđenje – nije samo dio građanskog zakona pojedine države nego je utemeljeno na univerzalnom prirodnom zakonu. Argumentirali su da, kao što postoji prirodni pravo na samoobranu od fizičkog napada, tako bi trebalo postojati i pravo na obranu od pravnih optužbi. Uključivši ta prava u skup prirodnog zakona, pravnici su počeli tvrditi da ta prava čovjek ne može oduzeti. Vlast nema utjecaj na prava utemeljena prirodnim zakonom; posljedica toga je da su ta prava neotuđiva.Sredinom 13. stoljeća došlo je do novog jezika u kontekstu ljudskih prava što će imati dalekosežne posljedice. Papa Innocent IV, dobar poznavaoc kanonskog zakona ispitao je pripadaju li prava vlasništva i stvaranja struktura vlasti samo kršćanima, ili uključuje sve pa i nevjernike. Razmišljajući o jednoj raspravi zapisuje;
"Bog je stvorio sunce koje sija i dobrima i zlima, hrani ptice u zraku... vlasništvo, posjed i upravljanje pripadaju i nevjernicima... jer to ne vrijedi samo za vjernike nego za svako racionalno stvorenje."
Gornji tekst je često citiran u dokumentima i teolozi su ga prihvatili kako bi obranili prava nekršćana u situacijama gdje to ne bi očekivali.
Opisani uspjesi su u tome što je stvoren jezik kojim je kasnije bilo moguće izraziti doktrinu prirodnih prava. Do 1300. godine već je prepoznat skup prava poput prava siromašnih, prava na samoobranu od fizičkih napada ili obranu pred sudom, prava u braku. Čak i prava nevjernika. No to je bio tek početak i nije stvorena potpuno koherentna doktrina. Uskoro će doći do novih izazova u društvu što će rezultirati novim razvojem prava.
Što se dogodilo dalje i kako smo došli do današnjih pozicija pročitajte u 2. dijelu(eng), a gornji tekst možete u izvornoj verziji pročitati ovdje.
Rođenje slobode
Sloboda je naravno vezana uz pitanje ljudskih prava, Acton Institute se pozabavio pitanjem od kuda dolazi sloboda i ljudska prava uz objašnjenje; Američki osnivači ustanovili su da su svi ljudi stvoreni jednaki i svi imaju pravo na život, slobodu i potragu za srećom. Nazvali su to očitom istinom. Osamdeset sedam godina poslije, Abraham Lincoln ponovio je tu ideju, kao i Martin Luther King 1963. godine kada je pozvao Ameriku da ispuni svoje obećanje. Ipak, ljudi su različiti po svom talentu i okolnostima. Zašto bi netko vjerovao da su svi ljudi stvoreni jednakim? Da bi svi trebali biti slobodni? Da bi svi trebali imati pravo u odabiru svog vođe? Zašto bi neka nacija proglasila da je to očita činjenica?
Milijuni ljudi diljem svijeta koji nikada nisu iskusili slobodu zasigurno i sami traže odgovor. Prema tim pitanjima snimljen je i dokumentarni film Rođenje Slobode - službena stranica, i trailer u nastavku;
Na službenim stranicama možete pogledati i neke video isječke;
- Kako je judaizam utjecao na razvoj ljudskih prava?
- Kakve su inovacije "Mračnog doba" prema onima rimskog razdoblja?
- Ako je srednjovjekovna Europa bila tako dobro mjesto zašto je bilo siromašnih?
- Koliko je dobro da sekularizam bude temelj društva?
- Koja je bila uloga kršćanstva u nastanku ljudske jednakosti?
- Zašto Kina nije imala industrijsku revoluciju prije europe?
- Kako su kršćani robovlasnici opravdavali ropstvo?
- Kako su Aristotel i Platon opravdavali ropstvo?
- Je li primjereno obraćati pozornost na vjerska uvjerenja političkih kandidata?
