" Najgori zlostavljač djece u državi je Britanska vlada. Učinili su sve u svojoj moći, putem socijalnih reformi i fiskalne politike, kako bi promovirali okolnosti u kojima se zlostavljanje i napuštanje djece najčešće javlja. Onaj tko se zalaže za samohrane roditelje - barem u Britaniji – zalaže se za moralnu, duhovnu i emocionalnu degradaciju, prljavštinu i deprivaciju. Onaj tko promovira samohrano roditeljstvo je ravnodušan prema sudbini djece.Još jedan korak na putu prema propasti upravo je predložila predsjednica organizacije Human Fertilisation and Embryology Authority, Suzi Leather(pazite se autoriteta koji koriste deminutive svojih imena). Predložila je da klazulu koja zahtjeva od doktora da uzimaju u obzir i djetetovu potrebu za ocem, prilikom in vitro oplodnje neplodnih žena, treba ukloniti iz zakona. Ideja da su očevi potrebni u životima djece je, po mišljenju gospođe Leather, prestaromodna da bi se njome bavili.
Leather je jedna od onih koji misle da su društveni trendovi koje ona zagovara samoopravdani. "Apsolutno je jasno", rekla je, "ako razmislite o promjenama u društvu i različitim načinima na koje možemo osnovati obitelj, da je anakrono u zakon uključivati izjavu o potrebi za ocem." Drugim riječima, ako dovoljno ljudi radi nešto, onda je to pravo, i zakon bi se tome trebao prilagoditi. Ako razmislite o tome, apsolutno je jasno da je zbog promjene u stopi provala kroz posljednjih 50 godina anakrono zaključavati svoja vrata ili očekivati da će policija učiniti nešto kada vam provale u kuću.
Ono što je tako duboko odvratno kod razmišljanja gospođe Leather je neizrecivo i nepobjedivo buržoazijsko samozadovoljstvo, dostojno Messrs Pecksniffa i Podsnapa. Ako vam je dovoljno stalo pa pogledate situaciju u već velikom djelu zemlje u kojemu očinstvo jedva postoji, osim u strogo biološkom smislu, pronaći ćete ne samo alternativnu, nego puno lošiju vrstu obiteljskog života(s time da termin obitelj koristimo u jako širokom smislu). To je hobsijanski svijet primitivne brutalnosti gdje čovjek sa najvećom šakom ili najvećom mačetom ili najvećim pištoljem vlada, i gdje su djeca uvedena u potpuno egotistički kodeks ponašanja u kojem je ono što radiš određeno samo sa onime za što znaš da te neće kazniti.
To je svijet iz kojeg je sve teže pobjeći. To je svijet u kojem su žene izložene daleko većem nasilju nego ikad prije, i u kojem djeca proživljavaju dijalektiku između prevelike popustljivosti i divlje represije, ovisno o raspoloženju u tom trenutku. Prozvati takav način života samo drugačijim je bijedni kukavičluk i nepoštenje. Živeći i radeći u raznim dijelovima svijeta, i puno putujući, mogu reći da je to najgori način življenja kojeg sam ikad susreo. Reći da bi ga trebali prihvatiti kao neizbježnost, kao povijesnu promjenu, kao neizbježni dio duha današnjeg vremena, značilo bi prihvatiti put ka degradaciji. Nemarno je od nas prihvatiti katastrofu, i zbog pojedinaca koji se moraju nositi sa time i zbog društva u cjelini. Prijedlozi gospođe Leather su još samo jedan prilog našem sporom nacionalnom samoubojstvu.
Za nju je, školski primjer moralne generalizacije – da ne bi trebali diskriminirati između načina života – važnije od stvarnih života milijuna bližnjih, uključujući i djecu. Ono što ona zahtjeva je IVF po želji. Kako bi zadovoljili ženine neobuzdane hirove, djecu ćemo dovoditi na svijet o javnom trošku, a zatim ćemo ih odgajati o javnom trošku. Vi ste, dragi čitatelji, već de facto odgovorniji za uzdržavanje dobrog(ili bih trebao reći lošeg?) dijela djece u Britaniji no što su to njihovi očevi, kojima ne pada na pamet trošiti svoj novac na odgoj potomaka; i tu je još jedan prijedlog kako bi proširili očinsku ulogu države.
U novom vrlom svijetu gospođe Leather, ženama treba omogućiti da imaju djecu samo zato što to žele, kao da je to pravo koje im daje vlada, bez obzira na njihovu sposobnost da ih odgajaju, ili tko će ih financirati, ili posljedicama na samu djecu. Muškarce treba trajno podjetinjiti, njihovi prihodi su zapravo džeparac koji trebaju trošiti na svoj užitak, bez ikakvih ozbiljnih obaveza(osim plaćanja poreza). Ubuduće, država će biti otac djeteta, a otac će biti dijete države.
No, ništa od toga nije predodređeno. Nije zapisano u povijesnim genima; upravo suprotno, to je nešto što su potakle naše vlade, bilo namjerno bilo nehotice. Jednostavno nije istina da je proces nepovratan, u smislu da ne možemo ljude ohrabriti da se drugačije ponašaju putem poreznih olakšica i promjenama u zakonu.
Prijedlog gospođe Leather je neobičan, po mom mišljenju, otrovan spoj neobuzdanog individualizma s jedne strane i uplitanja države – dadilje s druge strane. Kako bi sva djeca u velikom vrtiću, kojeg uobičajeno zovemo Britanijom, dobila upravo ono što žele, državi-učiteljici moramo osigurati ogromne ovlasti oporezivanja, regulacije i preraspodjele. Bez tih ovlasti, žena si ne bi mogla jednostavno priuštiti djecu zbog svog hira, samo zato što ih želi, niti bi muškarci mogli izbjegavati svoju odgovornost.
U svom medicinskom radu, praktički nisam nikad susreo dijete, adolescenta ili mladu odraslu osobu koja ima neki odnos sa svojim ocem. Ne samo da očevi vjeruju da nemaju nikakvu odgovornost prema svojim potomcima, nego ni majke to ne vjeruju. Izrazitu bijedu takvog načina života ne možemo zanemariti ni zbog nepobitne činjenice da relativno maleni broj vrlo sposobnih žena uspješno odgaja djecu bez potpore očeva.
Prijedlogu gospođe Leather dakle u potpunosti nedostaje samilosti, duboko su nemaštoviti i u potpunosti loši zbog svojih učinaka. Društveni trend ne smijemo prihvatiti samo zato što postoji, ne bismo trebali slijediti mnoštvo kako bi činili zlo."
Mi nemamo gospođu Leather, ali zato imamo razne udruge. Autor gornjeg teksta(The fact that there are single mothers doesn't make it right) je Theodore Dalrymple psihijatar i pisac. Theodore je proveo jedno dulje vrijeme putujući afrikom, a svoju karijeru proveo je kao psihijatar u zatvorima i bolnicama u Londonu gdje se upoznao sa sudbinama desetaka tisuća ljudi o kojima možete rijetko kad čitati u medijima. Na temelju teksta možete naslutiti da ga ljevičari ne vole previše i odbijaju povjerovati u slučajeve koje opisuje, ponekad ga optužuju da je pesimist i mizantrop, ali ima i svojih branitelja koji tvrde da je njegova konzervativna filozofija anti-ideološka, skeptična, racionalna i empirijska.
Neizbježno je uplitanje ekonomije u cijelu raspravu o tome tko ima "pravo" na oplodnju i kakve zajednice država treba poticati, u nastavku jedan video u kojem ekonomist Thomas Sowell govori o sustavu socijalne pomoći u SAD-u, nije o ovoj temi, ali je povezano.
Zanimljivo je pročitati i pismenu izjavu na Vrhovnom Sudu Britanske Kolumbije vezanu uz pitanje poligamnih brakova, dokument protiv tog prijedloga možete pročitati ovdje(25. strana pdfa za sažetak). Pismo podrške ministru Ostojiću je relativno kratko, ali pretpostavljam da su sličnu studiju napravili i u društvu za promociju znanosti i kritičkog mišljenja u kojem iznose relevantne ekonomske, sociološke, psihološke i antropološke podatke utemeljene na evolucijskim principima kako bi dokazali da se njihove tvrdnje temelje na "objektivnim znanstvenim spoznajama". Mislim da već na temelju stoljeća tradicije možemo sa popriličnom sigurnošću tvrditi da je monogamni brak dobar okvir za odgajanje djece, a da drugi oblici življenja nisu nešto što bi društvo trebalo aktivno poticati.
Da biste shvatili zašto Theodore tako reagira na poticanje oplodnje neovisno o bračnom statusu morate biti upoznati sa podacima o zlostavljanoj djeci u Velikoj Britaniji. Uz njegov tekst spominju ovaj članak. Studija se bavi vezom između različitih oblika obitelji i zlostavljanja, ponajviše nepostojanjem braka i prisutnost suživota(kohabitacije nevjenčanih partnera). U nastavku jedan graf iz studije koja je pokazala da je najsigurnija okolina za odrastanje djece u kojoj su biološki roditelji u braku i žive zajedno(što naravno nije garancija sretnog djetinjstva i sreće), ostali oblici suživota imaju veći postotak zlostavljane djece(podaci za "fatal abuse" su još gori).
Gornji podaci vrijede za Britaniju, nemam podatke za Hrvatsku, s obzirom da nam se razlikuje struktura stanovništva pretpostavljam da nam se razlikuje i statistika i da situacija nije tako loša. Ipak, djeca rastavljenih parova imaju veću vjerojatnost za različite probleme(što vrijedi čak i za države sa kvalitetnijim socijalnim sustavom poput Švedske), a problemi vrijede i za djecu koja žive sa nevjenčanim biološkim roditeljima. Sve to naravno ne znači da je život sa vjenčanim roditeljima idealan. Ne znam puno o tematici pa neću ulaziti u analize razloga za takvu statistiku, pretpostavljam da je jedan od razloga u tome zašto uopće dolazi do rastave i života u takvim zajednicama, ono što znamo iz ekonomije je da nevjenčani parovi imaju niže prihode od vjenčanih parova(mislim da ne moram ni spominjati prihode samohranih roditelja), a razina prihoda obitelji je također faktor koji utječe na postotak zlostavljane djece .
Opet ponavljam, ne znam statistiku za Hrvatsku, ali nisam jedan od onih koji vjeruju u superiornost ili inferiornost hrvatskog društva tako da pretpostavljam da i za nas vrijede isti ekonomski zakoni. Kako smo dostigli zapadne države po postotku rastava ne bi me čudilo da ih uskoro dostignemo i po drugim neslavnim statistikama.
Nisam ulazio u bioetičke rasprave oko samih metoda oplodnje, ali naivno je tvrditi da je dijete "pravo" te da su životni stil i bračni status nebitni(prije se radi o egu elite, a ne o "dobrobiti građana Republike Hrvatske"). Izgleda da postoje ljudi koji žele stvoriti sliku kako su liberali samilosni, a da konzervativci ne mare za ljudske sudbine, nadam se da sam uspio pokazati da to nije slučaj i da je pogrešna pretpostavka liberala kako svi oni koji ne vjeruju u njihova politička rješenja ne mare niti za ljude kojima bi ta rješenje navodno trebala pomoći.
