LGBT(qqiaap) vs Relevantnost

U različitim medijskim istupima možemo čuti svakakve izjave. U nastavku spominjem nekoliko prigovora i primjedbi koje su potpuno irelevantne za ono o čemu se raspravlja, ali unatoč tome imaju svoj učinak pa sam ih odlučio prokomentirati. (Nisu specifični za LGBT pitanja, ali ih komentiram vezanu uz takve rasprave.)

***

P: "Na krivoj si strani povijesti!"

Društveni život oblikuju odluke, izbori i ponašanja ljudskih bića. Unatoč učenju ličnosti poput Hegela i Marxa, ne postoji "dijalektika povijesti". Povijest nije neka kvazi božanska sila koja daje svoj sud o istini ili dobroti ili pravednosti nekog pitanja. Ljudska bića su racionalna i slobodna, nisu determinirana. Ono što pojedinci i društva čine nije neizbježno. Društveni život i "povijest" je puna događaja koji su se mogli i ne dogoditi Nema razloga vjerovati da će se nešto pojaviti i održati u društvu. (Budućnost se sastoji od iste materije kao i sadašnjost.)

Takav prigovor možete pokušati opravdati razmišljanjem djece i mladih koje se u u pravilu razlikuje od razmišljanja odraslih, odnosno idejom je da će razmišljanje djece u budućnosti prevladati. No, to je kao da kažete da zato što većina djece gleda crtiće (a većina odraslih vijesti) možemo očekivati da će uskoro svi gledati crtiće. Mladi razmišljaju drugačije od roditelja, tako je uvijek i bilo, kada postanu odrasli drugačije doživljavaju svijet. (Konkretno, vide relevantnu razliku između različitih odnosa.) Iako škole često očekuju od djece da rješavaju ekonomske probleme, nuklearno razoružanje i globalno zatopljenje, takvo što je teško očekivati s obzirom na njihovo znanje, sposobnosti i iskustvo. Ne možete očekivati od djece i mladih da opravdavaju norme koje su se razvile iskustvom generacija. Upravo zato ih se i odgaja, svaka nova generacija označava invaziju malih barbara na našu civilizaciju, potrebno ih je civilizirati prije nego što je unište. (Naravno, ukoliko ih se ne odgaja, odnosno odgaja upravo tako da se protive civilizaciji, možemo očekivati posljedice.)

Priče o nepromjenjivom smjeru povijesti bile su prisutne u raznim sustavima dvadesetog stoljeća, a kao što povijest svjedoči, ispalo je da taj smjer nije bio toliko nepromjenjiv. Što god da se dogodilo, iskustvo pokazuje da je moguće bježati od istine samo neko vrijeme, na kraju dolazi do prisjećanja na trajne vrijednosti. Snovi o revolucionarnom svijetu u stanju su samo kratkoročno oduševljavati, koliko god se nekome činili na pravoj strani povijesti.

P: "Ti misliš da tvoje vrijednosti imaju univerzalnu primjenjivost / želiš nametati moral!"

Za razliku od naprednjaka koji ne žele nametat svoj moral? Oni ne žele mijenjati zakone i društvene norme da bi zadovoljili ono što oni smatraju ispravnim? Naprednjaci ne misli da bi njihov moral trebao imati univerzalnu primjenjivost i pravnu relevantnost? Očito je da se naprednjaci ne slažu s konzervativcima po pitanju sadržaja morala, ali ne možete dosljedno kriviti samo jednu stranu za navedene stvari.

Zakon pretpostavlja moral: pozitivni zakon je kodifikacija naših moralnih sudova oko toga što je dopušteno, nedopušteno i obvezno. Imamo zakone protiv vožnje u pijanom stanju jer imamo prethodno uvjerenje da je moralno pogrešno djelovati na način koji bespotrebno ugrožava nas i ostale osobe. (Da bi moralno obranili zakon morate imati neke moralne principe.) Pravo se oslanja na moralno: pravna normativnost se temelji na moralnoj normativnosti.

Prigovor "Ne možete u zakon uvesti moral!" miješa moral sa seksualnim moralom (koji je jedna vrsta morala). Očito je da možemo, i moramo zakonski nametati moral. Imamo zakon protiv silovanja, silovanje je i nemoralno i nezakonito. Svaki zakon je nametanje morala. Svaki zakon je prijenos određenih moralnih sudova u pozitivni zakon. Naravno, to ne znači da bi sve nemoralno trebalo biti nezakonito, niti da bi sve moralno obvezno trebalo biti zakonski propisano; niti da je sve zakonito ujedno i moralno. Državnu moć treba maksimalno ograničiti, ali ona ipak ima svoje legitimne uloge. Za konzervativce, jedna od njih je očuvanje povlaštenog položaja tradicionalnog braka. (Nije očito da bi se država trebala uplitati u brak, i mnogi će reći da bi bilo najbolje da se država povuče iz tog područja, ali postoji razlog kojim se opravdava takvo uplitanje. Država ima interes u vlastitom održavanju, a to znači socijalizaciju, zaštitu i transformaciju djece u produktivne građane putem obiteljskog života.)

P: "Ja ne mogu vjerovati da se netko u 21. stoljeću protivi..."

Ovaj argument je malo teže popratiti, pretpostavljam da ima veze s numerologijom, odnosno granom koja je poznata pod nazivom "što-bliži-faktor-ologija" (proučavanje dva najbliža faktora). Bitno je znati da paran i neparan broj predstavljaju po jedan spol; paran je ženski, a neparan muški spol. Očito je da 20. stoljeće nije bilo pogodno za istospolni brak (vezu) jer 4 i 5 predstavljaju raznospolne brojeve; 19. stoljeće možete rastaviti samo na 1 i 19, iako su istospolni, razlika u veličini (godinama) je jednostavno prevelika; 18. stoljeće također nije moguće rastaviti na istospolne faktore, 17. stoljeće opet ulazi u preveliku razliku; a u prijašnjim stoljećima sama znanost što-bliži-faktor-ologije nije bila razvijena kao danas pa ljudi nisu shvaćali odnos brojeva prema različitim društvenim pojavama.

Jasno je kako 21. stoljeće odnosno broj 21 ima posebno značenje. Možete ga rastaviti na faktore 7 i 3, sama razlika u iznosu (godinama) nije prevelika, a oba faktora su istog spola. Dakle sve ukazuje da je 21. stoljeće idealno za prihvaćanje i slavljenje istospolnih veza. Osim toga, Merkur i Jupiter su se poravnali u liniji ljubavi; rezervirali su vatrogasni dom, naručili muziku i hranu, sve je spremno za feštu, samo se razni talibani bune. (Napomena: Možda postoji neko alternativno objašnjenje korištenja argumenta 21. stoljeća u ovom kontekstu, ali sumnjam da ima više smisla.)

P: "O društvu treba kritički promišljati!"

Iz nekog razloga naprednjaci smatraju da imaju posebnu sposobnost kritičkog promišljanja o svijetu i često će to ponosno isticati. Oni kritički promišljaju o društvu, ekonomiji, kapitalizmu, tradiciji, obitelji... Misle da kritički razmišljati nužno znači i suprotstavljati se postojećoj situaciji. Kritički promišljati ne znači protiviti se, nego procijeniti, testirati, analizirati, ispitati, odvojiti ispravno od pogrešnog. Netko tko kritički promišlja može doći do zaključka kako treba podržati ono što se "kritički promišlja." Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom "usavršavanju" stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima.

Naprednjaci nisu jedini koji posjeduju sposobnost kritičkog stava. Kritička Teorija kakvu naslijeđuju iz Frankfurtske škole je tendenciozan i samoslužeći izraz. Iako naprednjaci pretražuju svijet da bi pronašli stvari koje mogu mrziti, činjenica je da postoje stvari koje treba očuvati. Možete kritički promišljati o tradicionalnom braku i doći do zaključka da se radi o instituciji koju treba podržati (jer primjerice duguročno omogućuje slobodno društvo i najbolji mogući odgoj budućih savjesnih građana). To ne znači da je svaki brak savršen, ali ne možete uspoređivati stvarnost s nekom utopijskom slikom koja ne postoji; a povijesno gledajući, razni društveni eksperimenti su završavali s lošim posljedicama. Ako tražite alternative tradicionalnom braku jer postoje nesretni slučajevi lako ćete završiti u sustavu gdje će biti još više nesretnih slučajeva koji će rezultirati lošim posljedicama za uključene.

Naravno, kritičko promišljanje o društvu, normama i braku koje bi rezultiralo željom za očuvanjem tradicionalnih vrijednosti nema nikakvu privlačnost za naprednjake; kako mogu biti pametniji od svih ostalih ako razmišljaju poput njih? Potrebno je reći nešto novo. Zamislite da kritički promišljate o pitagorinom poučku: Vjerojatno bi proučili povijest, postavili si pitanja po kome je nazvan, tko je sve došao do istih rezultata, na koje načine se to može pokazati, na što se odnosi, koje su implikacije i slično; na kraju bi došli do zaključka da je točan, da ga treba podučavati u školama i slično. No, zamislite da ste naprednjak sklon različitim postmodernim razmišljanjima; Priznat ćete da poučak ima određenu primjenjivost, ali nazvan je po muškarcu, odnosi se na lik s muškim (neparnim) brojem stranica, sam broj stranica podsjeća na praznovjerne dogme, njegovo podučavanje u školama oduzima vrijeme podučavanju životnih vještina za suvremeno društvo, i slično; zaključit ćete svašta negativno i o njegovoj povijesti i o njegovom podučavanju, ali bit ćete kritični, provokativni i napredni. Vi kritički promišljate! (Očito, pretjerujem radi efekta; iako razni eseji oko znanosti kao društvenom i lingivističkom konstruktu nisu daleko od toga.)

P: "I ja sam tako razmišljala, ali sam onda saznala da mi je sin..."

Ili prevedeno: "Držim se određenih moralnih vrijednosti, ali kada na bilo koji način utječu na mene ili meni blisku osobu onda...", ili malo drugačije:"Da su kojim slučajem uhvatili mog sina kako krade po selu, sutra bih marširala protiv privatnog vlasništva." (Zanimljivo je da se uvijek radi o nekom ultra konzervativnom, koji je baš ono, konzervativan i sve to. Nikada nije očekivao da bi ga njegove vrijednosti mogle ograničiti u nečemu za čim žudi.)

P: "Isus bi bio za..."

Ne, Isus ne bi podržavao različite zahtijeve lgbt aktivista, niti bi podržavao istospolne prakse. S obzirom da ne postoji smislena (teistička ili sekularna) interpretacija Isusa zbog koje bi netko davao takve izjave pretpostavljam da se radi o egu. Vjerojatno razmišljaju ovako: "Isus je bio neki pametan tip, ima milijarde sljedbenike, neki govore da je Bog. Hej, pa i ja sam pametan tip, da živimo u pravednom društvu svi bi smatrali da sam i ja Bog. Isus je sigurno razmišljao kao što ja razmišljam." (Isusov život tumače kao mučeništvo za liberalizam.)

P: "Vidjet ćeš ti još za svog života!"

Nisam siguran što točno znači, ali čini se da je povezano s "na krivoj strani povijesti" pričom. Nije mi teško zamisliti nastanak, ili u nekim slučajevima povratak, različitih fenomena u društvo. Kao što objašnjava jedna poznata filozofkinja. Ljudska vrsta je pala vrsta. Ima napadaje ludila, ponekad tek lokalne, ponekad globalne. Ništa nije nemoguće. Zamislite da vlada izda petogodišnji plan prema kojem nitko ne smije imati djecu, mjeru kontrole populacije. Možda zbog ekonomije, globalnog zatopljenizma ili bilo kojeg drugog mišljenja koje je rasprostranjeno među ljudima koji su mentalno oblikovani propagandom. Nije nezamislivo. (No, čak i prepostavimo da će se nešto dogoditi, ne vidim kako određeni razvoj može opravdavati njegovu moralnost. Moguće je da ćemo svi svašta doživjet u svom životu.)

PS

Postoji još puno dodataka raspravama koji nemaju veze s onime o čemu raspravljamo, ali dosta o tome...

LGBT(qqiaap) vs Cijeli Svijet

Već sam pisao o političkoj korektnosti koja polako postaje najdominatnije obilježje javnog diskursa; boreći se protiv "patrijahalne hegemonije" pretvara svaki problem u pitanje moći jedne grupe nad drugom. Radi se o ideologiji koja svrstava određenu skupinu ljudi među žrtve koje je potrebno braniti od svake kritike, a to znači da ima nultu tolernaciju prema neistomišljenicima. 

Zbog toga možemo čuti izjave poput:

"Vrijeme je da iskorijenimo mržnju u društvu i prihvatimo ljude kakvi jesu neovisno o njihovu spolu, rasi, orijentaciji ili bilo čemu drugom. Možete me prihvatiti, ili ne, ali ja sam ono što jesam, i tako ću se od sada ponašati."

Cilj ovakvih govora je pretvoriti moralno pitanje u političko. Pitanje više nije je li neko ponašanje moralno, odnosno trebaju li se ljudi upuštati u istospolne seksualne odnose, nego je pitanje odnos između grupe slabih i grupe snažnih (onih koji ugnjetavaju slabije). Ako se identificirate kao LGBT onda postajete dio grupe slabih, dio dobrih protiv zločestih. Ako netko tvrdi da je homoseksualnost nemoralna, njegovi razlozi će se ignorirati, odmah će se pretpostavit da je takvo razmišljanje rezultat neznanja i zadrtosti, radi se o "mržnji". Što god netko može reći o nemoralnosti takvih praksi je nevažno jer LGBT predstavlja skupinu slabijih i zbog toga su oni uvijek u pravu, a to omogućuje homoseksualcu da "nadvalada" nešto bez da je riješio moralni problem takvog ponašanja.

Takvi govori potpuno mijenjaju cijelu raspravu, točnije, završavaju je. Ne možete reći ništa protiv homoseksualnih praksi jer bi to značilo da "mrzite". Zbog toga su čak i ljudi koji smatraju da postoji nešto nemoralno u takvim praksama skloni pridružiti se LGBT zahtjevima jer ne vole ideju "mržnje" i "diskriminacije": a sigurno je da se ne žele staviti na stranu "zločestih". Ako roditelj upozorava svog sina na nemoralno ponašanje onda on postaje loš roditelj jer ga ne "prihvaća kakav je". Čim netko kaže "mislim da je to pogrešno", odmah se sve to pretvori u "LGBT vs. Cijeli svijet" problem.

U nastavku nekoliko uobičajenih taktika koje se javljaju u LGBT aktivizmu. (I par komentara utemeljenih na teoriji prirodnog prava. Naravno, postoje različiti pristupi etici koji vas mogu dovesti do sličnog razmišljanja.)

Novi "rasizam"

Ukratko, ono što se tvrdi je; ljudi koji se danas protive istospolnim brakovima su ista vrsta ljudi koja se prije protivila međurasnim brakovima. Očite su implikacije tog argumenta; (i) razlog zbog kojeg se ljudi protive istospolnim brakovima je jednak razlogu zašto su se protivili međurasnim brakovima (a tu se misli na duboke neopravdane predrasude), i (ii) do promijene će doći, a one koji se protive će se gledati kao što se danas gleda na ljude koji su se protivili međurasnim brakovima. Očita je snaga tog argumenta jer nema ništa goreg u suvremenom svijetu od toga da vas proglase rasistom, a kada izjednačite protivljenje homoseksualnim praksama sa rasizmom odmah postavljate opoziciju u nezavidnu položaj.

Naravno, takav argument je promašen, ali je za neke naizgled uvjerljiv što znači da je na oponentu da dokazuje u čem je pogreška. Čak i bez ulaska u širu analizu, jasno je kako su crnci radili istu stvar koju su radili i bijelci, odnosno protivljenje takvim brakovima je diskriminacija na temelju izgleda, a ne na temelju ponašanja; diskriminacija na temelju nebitne karakteristike. Uvjeti za brak ne ovise o boji kože partnera jer boja njihove kože nema nikakve veze s onime što brak je.

Prirodni zakon tvrdi kako je homoseksualni seksualni odnos nemoralan jer frustira prirodne namjene ljudske seksualnosti. Nadalje, prema prirodnom pravu, brak je prirodna posljedica ljudske seksualnosti, a brak i obitelj su nužni za napredovanje ljudskih bića. Kada se dvoje ljudi sparuje, potrebno je da štite i podupiru dijete koje može biti rezultat tog odnosa. Homoseksualnost frustira prirodnu namjenu samog seksa, nema nikakve veze s prirodnim ciljem ljudske seksualnost; brakom. Međurasni, heteroseksualni brak ne frustrira prirodne namjene seksualnosti. Rasa je u ovom slučaju poput boje oka, ne utječe, odnosno ne sprečava napredovanje čovjeka. Određena boje kože nema nikakve veze sa ljudskim napredovanjem. Kada se osoba protivi istospolnim brakovima, onda se protivi nečemu što je neprirodni i nemoralno prema prirodnom zakonu, metafizičkoj nemogućnosti, perverziji osnovnog ljudskog napredovanja. S druge strane, kada se protivi međurasnim brakovima, protivi se na osnovama koje nemaju veze s prirodnim pravom odnosno na temeljima koji su irelevantni prema onome što brak je.

Iako je usporedba pogrešna, ona ima svoju ulogu jer se slaže s naracijom LGBT vs. Svijet; pitanje više nije o tome što je brak, ili koja su bitna moralna pitanja, nego se sve pretvara u pitanje ugnjetavanja. Ljudi mrze opresiju, a ako prikažete LGBT kao ugnjetavanu grupu odmah ste bliži uvjeravanju ljudi kako je njihovo ponašanje moralno. (Iako ste pritom potpuno ignorirali pitanje moralnosti.)

Radi se zapravo o poprilično impresivnom postignuću. Ljudi se boje da ih proglase ugnjetivačima i učiniti će sve samo kako bi izbjegli kontroverzu. Čitavo pitanje se pretvori u političko pitanje, bez ikakve povezanosti s moralnim i kulturnim aspektima. Takva razmišljanja pokreću ljude da izlaze na ulice, sve postaje stvar "ljudskih prava", kako bi se itko mogao suprostavljati "ljudskim pravima"? Svako tko zauzima drugačiju moralnu poziciju mora biti pun "mržnje".

Uključivost

Na primjeru američkih izviđača vidljiv je još jedan fenomen vezan uz LGBT aktivizam. Neću komentariti konačnu presudu nego jednu od izjava koja je tome prethodila. Jedan od vođa izviđača dao je izjavu prema kojoj je ta organizacija uređena oko uključivosti, a sama zabrana aktivnim homoseksualnim osobama predstavlja čudnu anomaliju koju treba ispraviti. Izviđači se zavjetuju služiti ljude svih vjera, uključiti ljude svih rasnih i socio-ekonomskih podrijetla. Drugim riječima, njegov argument je da homoseksualci predstavljaju samo još jednu od takvih skupina.

Propušta primijetiti kako aktivni homoseksualci nisu samo još jedna od takvih skupina, oni predstavljaju skupinu koja ne samo da se upušta u prakse koje izviđači smatraju nemoralnim, nego još i zagovara i širi upuštanje u takve nemoralne prakse. Iako taj vođa priča o uključivosti, zapravo pokušava pokazati da je homoseksualnost moralna. Argument uključivosti pokušava apelirati na određeni osjećaj jednakosti koji je ukorijenjen u zapadnoj misli. Iako dolazi iz kršćanstva, raširen je općenito na Zapadu. Sličan je "nemojte suditi" mentalitetu. Ali takvo postkršćansko poimanje iskrivljuje uključivost, prije je poimanje uključivosti značilo da ste bili spremni biti članom Crkve, bili ste spremni ispunjavati sve potrebne zahtjeve. Ali danas je značenje drugačije, trebate uključiti sve, točka, neovisno o svemu. 

Trik je u tome što se "uključivost" predstavlja kao neka datost. Kao da se radi o nekoj neutralnoj moralnoj vrijednosti, a ukoliko neka skupina ne prihvaća takvo razmišljanje odmah je zla. Ljudi koji propovijedaju "uključivost" će izjavljivati da "nije na nama da namećemo svoje vrijednosti drugima", ali pritom potpuno ignoriraju činjenicu da nameću svoju vrijednost uključivosti svima drugima. Još gore, poruka je da uključivost predstavlja vrijednost koja je važnija do svih drugih vrijednosti, uključujući i snažne moralne vrijednosti kojih se netko drži. Drugim riječima, ako se vaša uvjerenja o ispravnom i pogrešnom nađu na putu uključivosti, bolje vam je da ih odbacite.

No, koji je problem sa uključivošću? Uključivost je način da neka manja skupina natjera drugu skupinu da promijeni svoje vrijednosti pozivajući se na neki općeprihvaćeni standard. Iako će možda izjavljivati nešto drugo, prava poruka je da se "morate promijeniti jer nam se ne sviđa što predstavljate". Takvom "uključivošću" se zapravo uništava ono čega dio želite postati – tražeći prihvaćanje neke institucije ta institucija prestaje biti ona čije prihvaćanje tražite. Primjerice ako želite biti "katolik", onda znači da se želite držati katoličkih vrijednosti, ne možete činiti što želite i tražiti da vas se prihvati u ime uključivosti.

Ljudi traže promjenu takvih institucija i udruženja jer očito žele biti dio nečega vrijednog i tradicionalnog bez da se pritom ičega moraju odreći. Sviđaju vam se aspekti Katoličke Crkve, ali vam ne pada na pamet odreći se analnih odnosa sa svojim partnerom, ništa lakše, samo se pozovite na uključivost! Problem riješen.

Emocije

Kulturni pomak oko LGBT pitanja nema gotovo nikakve veze sa argumentima ili intelektualnim promišljanjima, potaknut je velikom količinom emocija, promoviranja i retorike. Iako postoje ljudi koji bi ipak stavili puno veći naglasak na promjenu u intelektualnim razmišljanjima (ne vezano uz homoseksualnost, nego općenito na promjene u metafizici), teško je negirati da su emocije te koje vode veliki dio LGBT aktivizma. Prošlih tjedana svjedoci smo nekoliko svjedočanstava LGBT osoba kojima nas žele uvjeriti u ... pa, zapravo nisam siguran u što. Ono što je očito iz takvih svjedočanstava je velika emocionalnost; kao što veli jedan ekonomist: problem nije što mali Ivica ne zna čitati, problem nije niti to što mali Ivica ne zna razmišljati, problem je što mali Ivica ne zna što razmišljanje je; on ga je pomiješao s osjećajima. (Zapravo je stvar još gora jer niti te izrečene emocije nisu imale nikakve veze sa referendumom oko braka nego nekim osobnim problemima, ali ovdje komentiram općenito aktivizam, ne konkretno pitanje.)

Dakle kako izgleda tipično svjedočanstvo o nekom homoseksualcu i njegovoj katoličkoj obitelji; Prvo, članovi obitelji su jako tužni (ili ljuti) što je njihov sin homoseksualac. Svjedočanstvo je ispunjeno emocijama. Sin (ili roditelj) pretpostavlja kako će ga Crkva odbaciti i kako ga više nikada neće prihvatiti. Iako to nije točno, takvo prezentiranje je potrebno da bi se pojačale emocije. Sinu je teško reći "homoseksualac sam" jer to zapravo znači "ili ćete me prihvatiti ili nećete, ne postoji ništa između". Naravno, niti to nije točno, možete prihvatiti osobu (suosjećati sa njome, voljeti je – što znači željeti joj dobro, pomoći joj) bez da prihvaćate nemoralno ponašanje u koje se upušta. Ali sin ne misli na to – on želi reći da odbaciti homoseksualnu aktivnost znači odbaciti i osobu koja je homoseksualac. Naravno, niti to nije točno jer sin može izbjegavati homoseksualne aktivnosti. Problem riješen. Očito to može predstavljati izazov, ali to je opcija koja se rijetko predstavlja. Zašto i predstavljati tu mogućnost kada je naglasak na emocijama? Sin, ili možda njegova obitelj, će zatim ispričati neku priču o vezi s lokalnom župom (možda su tu vjenčani, kršteni, možda je neki član obitelji pokopan tu) te će zatim zatražiti od Crkve da prepozna i prihvati homoseksualnu populaciju. (Iz takvih svjedočanstava nikada nije jasno kako ti ljudi smatraju da Crkva funkcionira, ali za svaki slučaj treba napomenuti da njihovo zadovoljstvo i emocije ne poništavaju moralnu istinu.)

Cijela stvar je bespotrebno emocionalna, a takva i mora biti jer je to zapravo cijeli argument. Očito je kako ti ljudi osjećaju snažne emocije, ali pritom ne pokazuju nikakvu brigu za moralnu istinu. Oni samo žele emocionalno prihvaćanje, a Crkva (ili društvo) bi se trebali promijeniti kako bi oni to postigli. Sve posljedice su nebitne jer se oni osjećaju tužno. Iako je takvo razmišljanje zapravo oličenje sebičnosti, uvijek se predstavlja kao vrlina. (U priči spominjem katoličku obitelj i Crkvu, ali gotovo isti scenarij se često nudi i općenito za bilo kojeg homoseksualca i društvo.)

Nemogućnost razlikovanja statusa i akcije, i apeliranje na emocije je toliko rašireno svakim dijelom LGBT pokreta, da je zapravo postalo cijeli LGBT pokret. Primjerice istospolni parovi tuže pekara jer ne želi ispeći tortu za njihovo vjenčanje. Pekar se očito ne slaže sa njihovom proslavom i zbog toga ne želi imati izravnu ulogu u takvom događaju, ali osjećaji istospolnog para su zbog toga povrijeđeni i potrebno ga je zakonski kazniti jer ne želi slaviti njihove izbore. Svaka osuda nečijeg ponašanje doživljava se kao osobni napad na onoga koji se upušta u takvo ponašanje.

Za većinu LGBT aktivista argumenti o moralnosti nisu važni, obično su potpuno irelavantni za njih. Emocije su prisutne, a to je sve što je potrebno da bi se opravdali i uspjeli.

Diskriminacija

Osnovni argument LGBT zajednice o istospolnim brakovima i diskriminaciji ide ovako; "omogućavanje braka samo heteroseksualnim parovima je diskriminacija homoseksualaca zato što se tako onemogućuje homoseksualcima da međusobno ulaze u brak." Izgleda da taj argument ima određenu snagu jer postoje ljudi koji se pitaju; "Pa, nije li istina da homoseksualci ne mogu činiti nešto što heteroseksualci mogu?"

Očito je da argument apelira na određeni osjećaj kako je diskriminacija ne samo nezakonita, nego je i pogrešna, i zla. Ideja je da su ljudi jednostavno okrutni, diskriminiraju jer im se ne sviđaju homoseksualci. Ali još važnije, radi se običnoj logičkoj pogreški jer zagovornici istospolnih brakova tvrde da je brak dvojice homoseksualaca valjan, ali cijelo pitanje i je može li takvo partnerstvo biti brakom. Rasprava završava prije nego što je počela.

Jednostavnije rečeno, čitav problem je pogrešno predstavljen. Homoseksualci nisu diskriminirani, nitko im ne negira pravo na brak. Imaju sva prava koja imaju i heteroseksualci, slobodni su ući u brak, ali kao i svi drugi, moraju pronaći nekog suprotnog spola. Brak je nužno heteroseksualan i predstavlja prirodni nastavak ljudske reprodukcije. Zakon tu nikoga ne diskriminira. Bilo bi apsurdno reći da država negira "pravo" samca da uđe u brak sam sa sobom. Ako prihvatite takvu logiku "diskriminacije"; možete reći da država "diskriminira" protiv ljudi koji preferiraju život samca, zašto oni ne bi dobili prednosti braka, zašto država diskriminira samce? Još češći argument je onaj za brakove više osoba, zašto ograničiti broj na samo dva partnera? (Postoji dovoljno aktivista koji se zalažu za takve "brakove".)

Kada aktivisti kažu da je "homoseksualcima onemogućeno pravo ulaska u brak" oni već pretpostavljaju da je brak samo stvar toga da se ljudi sviđaju jedan drugom i žele se međusobno obvezati na nešto. Pretpostavljaju i kako je "istospolni brak" nešto na što ljudi imaju pravo, a to pravo im je uskraćeno. Ali cijela rasprava i je oko toga što je brak. Kada dođemo do prigovora "tko si ti da odlučiš što je brak!?" jasno je da se trebamo okrenuti tome pitanju i definirati što je brak. (Zanimljivo, taj prigovor u pravilu završi na "Tko si ti da kažeš kako je brak nužno heteroseksualan?" što je pomalo čudno, nije teško zamijeniti "je" sa "nije".)

Osim toga, možemo čuti i kako brak više nije heteroseksualan. Ali to je, iz perspektive prirodnog prava, isto kao da kažete da je od sada kvadrat okrugao. Očito, radi se o širem pitanju pa neću ulaziti u to, ali mislim da je jasno kako argument "nejednakosti" ili "diskriminacije" nema veze s pitanjem istospolnih brakova odnosno onime što brak je.

"Govor mržnje"

Liberalna strategija za pitanja poput homoseksualnost je jednostavno ignorirati stvarni problem te predstavljati samo karikature onoga što tvrdi opozicija. Kada predstavljate samo karikature nije teško pokazati da ne funkcioniraju, odnosno da ne postoji ništa racionalno u protivljenju homoseksualnim praksama. (Očito je da dio krivnje snose i konzervativci koji se ne trude previše obrazložiti svoju poziciju.)

No, izgleda da samo prikazivanje opozicije kao iracionalne nije dovoljno, potrebno je zakonski onemogućiti da se ikakva opozicija uopće čuje. U Kanadi je primjerice nedavno osuđen čovjek prema zakonu o govoru mržnje jer je dijelio prospekte o nemoralnosti homoseksualnih praksi. Ništa od slobode govora za njega, "mržnja" je posebna kategorija koja je nedopustiva. Svatko tko izjavi nešto što se ne sviđa aktivistima je "homofob", makar to bila izjava poput one da je brak jedinstvo muškarca i žene. Kao i svaki drugi "zločin mišljenja" homofobija nema svoju definiciju, ne možete znati kako izbjeći taj zločin, sve što kažete može rezultirati takvom optužbom. Najsigurnije je jednostavno šutjeti, ili se čak priključiti onima koji viču "homofobija" kada se pojavi neki pojedinac koji je spreman ići protiv LGBT aktivizma.

S obzirom na ignoriranje svih argumenata protiv homoseksualnih praksi, razvila se situacija u kojoj se svaka opozicija doživljava kao "mržnja", a time prestaju i sve rasprave, jer ne samo da nema razloga zašto bi pričali s nekim takvim, nego nema razloga niti zašto bi mu uopće zakonski dopustili da priča nešto takvo.

PS

Za LGBT aktivizam pitanje nije je li nešto činjenično korektno nego je li politički korektno. Čitav pokret nema veze sa uvjeravanjem nego emocijama i pritiscima. Kada i pokušaju predstaviti nešto, primjerice promjenu institucije braka, onda se to svodi na slogane ("bračna jednakost"), zastrašivanje ("homofobija") i različite "plitke argumenti".

Živimo u vrijeme plitkog razmišljanja. Iskoristite "jednakost" i "diskriminaciju" u sloganima i to vam je dovoljno da uvjerite plitke umove. Za ostvarivanje svega što LGBT aktivisti žele dovoljno je nešto prozvati "pravom" – magična riječ kojoj nije potreban dokaz, logika ili zdrav razum.

LGBT(qqiaap) vs Teorija Prirodnog Prava

Homoseksualne prakse su moralno pitanje, a moralnost je filozofski problem. Svi krećemo od određene metafizike. (Negiranje te činjenice samo pokazuje da je metafizika loša jer je nekritički prihvaćena.) U svakom slučaju, za one koji se drže teorije prirodnog prava, argument je slijedeći: moralnost je objektivno pitanje, a pitanje koje se bavi "dobrim" i "lošim" ima objektivan odgovor. Za svaku ljudsku akciju se može procijeniti moralnost, a s obzirom da je seksualnost bitan dio ljudskog iskustva, na pitanja oko toga što je "dobro" ili "loše" seksualno ponašanje može se objektivno odgovoriti kroz filozofsku analizu.

U Zapadnom svijetu seksualni moral je gotovo nestao, ne postoje jasni standardi prema kojima ljudi ocjenjuju seksualno ponašanje. Ponekad možemo čuti o Teologiji Tijela, ali ona neće uvjeriti nikoga tko se već ne slaže s određenim pretpostavkama. Također se često govori o seksualnosti na ispolitiziran način (posebno u kulturno-marksističkim terminima), a s obzirom da većina ljudi nema poznavanje filozofske tradicije Zapada nije ni čudno da su zbunjeni. Odlučio sam u nastavku predstaviti, ili barem pokušati predstaviti, osnovne ideje vezane uz (klasičnu) teoriju prirodnog prava.  

Postoje određeni pojmovi koji nisu specifični za teoriju prirodnog prava, ali nisam siguran kako ih se koristi (i prevodi). Odlučio sam ih koristiti na način koji, barem prema meni, unosi najmanje zbrke. Tako sam većinom prevodio: eng."end" kao namjena (može i cilj, svrha, kraj...), eng. "essence" kao esencija (može i bit, suština...), eng. "defective" kao nedostatnost, eng. "faculty" kao sposobnost, a izraz eng. "flourish" kao napredovanje. Moglo bi se prigovoriti navedenim izrazima, možda bih trebao koristiti i naravno ne prirodno, ali čini mi se da bi alternativni prijevodi pogrešno predstavili koncepte, pomiješali bi se s nekim drugim nevezanim konceptima. Primjerice "flourish" možemo prevesti kao procvat (i to bi odgovaralo nečemu što se može čuti u svakodnevnom govori – "Procvala je od kad se..."), ali spominjem primjer biljki pa bi to moglo nekoga, u tom slučaju, navesti na zaključak doslovnog procvata; drugi prijevod bi bila "sreća", ali taj izraz danas ima konotacije koje su suprotne onome što taj koncept znači u teoriji prirodnog prava. Danas smo zamijenili metafizički, objektivni smisao napredovanja (procvata) s nekim neodređenim osjećajem "sreće". Netko je "sretniji" kada se upušta u seksualne odnose s kim god želi, što predstavlja njegovu vrstu napredovanja, a to znači da bi se i trebao upuštati u takve odnose. (No, to za sada nije bitno.)

Esencijalizam

Svi kreću s nekom metafizikom, čak i ako to ne misle. (Sam pokušaj izbjegavanja metafizike uključuje značajne metafizičke postulate, a to često znači i nekritičko prihvaćenje jer su nesvjesni. Nemamo drugog izbora nego da se koristimo filozofijom. Jedino je pitanje hoćemo li u tome biti dobri ili loši.) Problem je što tradicionalni seksualni moral kreće od metafizike koja je potpuno drugačija od metafizike koja je prisutna u suvremenom društvu. Da bi uopće mogli razgovarati o nekim temama potrebno je prvo raspravljati o metafizici; nažalost radi se o temi koja ne stane u par rečenica, ali ću spomenuti samo par stvari. Radi se o sažetom pregledu koji služi samo da istaknem neke ideje.

Tradicionalni seksualni moral se ponajviše bavi time što neka stvar je. Ako možete odredit što neka stvar je, onda možete odrediti što bi trebali raditi s tom stvari. Drugim riječima, tradicionalni seksualni moral se bavi onime što se naziva esencija (bit). Esenciju nije lagano ukratko definirati, ali uzmimo primjer euklidskog trokuta: što je trokut? Ima tri ravne stranice, a zbroj unutarnjih kuteva je 180 stupnjeva. To je "trokutnost", čak i ako ne postoji savršeni trokuti u ovom svijetu. Trokutnost su svojstva koja dijele sve stvari koje nazivamo trokutima. Slično tome, što čini čovjeka onime što je? Postoji više karakteristika, a karakteristike koje bi nazvali "ljudskim" (u smislu da su karakteristike specifične za ljude: živi su, potrebna im je hrana, racionalni su, itd.) postoje metafizički u svemu što možemo nazvati čovjekom.

Esencije se odnose na svaku stvar u svijetu. Pas, lav, računalo, ima esenciju zbog koje je to što je. Donekle je očito zašto je ovakva vrsta metafizike bitna za proučavanje stvari; matematičar se ne može baviti matematikom bez da počne od toga što trokut je (ili što "broj" "šest" je), znanstvenik se ne može baviti biljkama, tlom ili evolucijom bez da krene od toga što biljka je, što tlo je, ili što je vrsta. (Sva istraživanja se temelje na takvoj vrsti metafizike, iako te principe znanstvenici stalno eksplicitno negiraju.) Radi se o široj temi, ali potrebno je samo istaknuti da se tradicionalni seksualni moral temelji na principu da stvari imaju stvarnu esenciju; ne možemo shvatiti svijet ako ne shvatimo te esencije.

Četiri uzroka

Kako bi shvatili što neka stvar stvarno je, pomažu nam četiri vrste uzroka (formalni, materijalni, djelatni i svršni) koje je razvio Aristotel. Naravno, potrebno je shvatiti da "uzrok" ne možemo shvatiti kako god to želimo. Ukratko: materijalni (od čega je stvar napravljena), formalni (forma koja je potrebna da bi stvar bila što je – uzorak ili struktura), djelatni (ono što dovodi nešto u postojanje – npr. za kuću zidari, za srce različiti biološki procesi), finalni (smjer ili domet učinaka prema kojima je stvar usmjerena.)

Očito je da se radi o temi o kojoj bi trebalo napisati još puno toga, ali to mi sada nije cilj. Uzmimo primjer forme i materije gumene lopte: Sama materija za sebe nije lopta, guma može uzeti oblik velikog broja stvari; a niti sama forma nije lopta jer ne možete se dodavati crvenilom, zaobljenošću, pa ni samom skočivošću.

Možda nije jasno zašto je sve to bitno, ali ako smo u stanju objektivno odrediti esenciju stvari, onda isto tako možemo objektivno odrediti standarde dobrote, zloće, nedostatnosti, itd.

Emotivizam

Suvremeni svijet vjeruje kako kako je "dobro" vrijednosni sud, vjeruje da postoje činjenice, ali vrijednosti su drugačije; a s obzirom da je "dobro" vrijednosni sud, onda je i nužno subjektivan. Ja mogu reći da je neubijanje ljudi "dobro", ali ono nije stvarno dobro, ili mogu reći da je neka slika dobra, ali u stvarnosti, nije zapravo dobro. Radi se o subjektivnom ukusu.

Naravno, malo je ljudi koji su spremni slijediti takvo razmišljanje (kojeg je Philippa Foot prozvala emotivizmom) do svoga logičkog zaključka, odnosno do toga da je izjava "pogrešno je istrijebiti čitavu skupinu ljudi" ekvivalentna izjavi "ne sviđa mi se sladoled od vanilije". Većina političkih zahtijeva se spominje u moralnim terminima ("nije pravedno da nije u zatvoru", "nije pravedno da on dobiva veću plaću" itd.), ali istodobno će ti isti ljudi reći (ili vikati) "radi se samo o tvom mišljenju da je seksualna praksa X pogrešna, ne možeš to dokazati. Svatko bira za sebe, i ne smiješ nametati svoje vrijednosti drugima!" Iako je nedosljednost suvremenog sekularnog svijeta zanimljiva tema, ovdje samo želim ukazati na to da postoje objektivni standardi za moral.

Kako riješiti problem emotivizma. Jedan popularan pristup je ignorirati ga (kao što to radi suvremeni svijet), drugi popularan pristup je pozvati se na Boga. Ali moderni svijet odbacuje Boga, preuzeo je različite kvazi-kršćanske standarde o kojima možemo svakodnevno slušati, ali nema nikakve potrebe za takvim Zakonodavcem.

Tradicionalna alternativa

Ipak, postoji treća alternativa koja se bitno razlikuje od prethodno navedenih. Tradicionalni moral, vezan uz metafiziku koju sam kratko spomenuo, pokazuje da stvari imaju intrinzičnu dobrotu ili pokvarenost, odnosno da se nije potrebno pozivati na Boga kako bi shvatili standarde koje možemo objektivno otkriti. Ukratko: stvar je "dobra" u mjeri u kojoj se približava svojoj formi ili metafizičkoj biti, a loša je utoliko što nije blizu te forme ili biti, nedostaju joj kvalitete te esencije. Uzimimo još jednom primjer trokuta: trokut je dobar primjer trokuta kada ima tri savršeno ravne stranice, a unutarnji kutevi zbrojeni iznose 180 stupnjeva. Prema tome, trokut kojeg nacrtate rukom nije dobar kao trokut kojeg savršeno nacrtate koristeći računalo. Postoji trokutnost kod oba slučaja (oba imaju esenciju trokutnosti), ali jedan je bolji primjer trokuta. Ne radi se o subjektivnom sudu trokuta, radi se o objektivnoj prosudbi jer to trokut i jest, to znači imati esenciju trokuta: imati tri ravne stranice čiji unutarnji kutevi zajedno iznose 180 stupnjeva. Drugim riječima, ne radi se o subjektivnom mišljenju o trokutnosti nego objektivnoj biti.

Ista stvar vrijedi za sve ostalo, uključujući živa bića. Lav je dobar primjer lava u mjeri u kojoj odgovara svojoj lavljoj biti. Lav ima četiri noge, snažnu čeljust, dovoljno je brz i pametan da ulovi plijen itd. Lav je nedostatan, deformiran ili bolestan u mjeri u kojoj ne zadovoljavaju svoju bit. Dakle lav s tri noge koji ne može uloviti plijen ima određenu nedostatnost, kvar, zatajenje. Isto vrijedi i za ljude, dijete rođene sa određenom bolešću ima "urođenu manu" (defekt), a dijete koje nema dobar imunološki sustav je bolesno. Čitava medicina se temelji na tom principu. Procjena da je neki lav "dobar primjer lava" je objektivna, temelji se na esenciji lava, ne radi se o subjektivnoj preferenciji promatrača. Philippa Foot jednom je rekla da moralnost možemo shvatiti jedino ako krenemo od biljki. Željela je reći da je dobrota ili pokvarenost definirana esencijom ili formom stvari, a biljka ima esenciju života tako što ima snažne korijene, itd. Dakle "dobra" biljka je ona koja ima takve karakteristike, a loš primjer biljke ne bi imao takve karakteristike. Nužna početna točka da bi procijenili dobrotu ili pokvarenost je: esencija stvari.

Moral samo predstavlja poseban slučaj jer smo u stanju izabrati dobra koja nam određuje naša priroda. Ljudi, zato što su racionalni, mogu shvatiti što je esencija čovjeka i mogu odabrati da se usuglase s tom esencijom. Drugim riječima, osoba može racionalno odabrati dobro; ako to odabere onda je moralna, a ukoliko odabere suprotno onda je nemoralna. Ako ja znam da je za mene (objektivno) dobro imati zube; da to odgovara mojoj esenciji kao ljudskom biću, onda je loše za mene da svaki dan jedem slatkiše dok mi zubi ne otpadnu. Nije važno što određeni čovjek misli da je dobro za njega; alkoholičar može osobno smatrati da je dobro piti više no što treba, ali u stvarnosti to nije dobro. Čak i da je predisponiran za alkoholizam to ne bi promijenilo evaluaciju.

Dobrota i život

Za žive stvari, dobro je uvijek definirano u teleološkim terminima. Odnosno, postoje finalni uzroci prema kojima smo usmjereni kao ljudska bića, a naše ponašanje na način koji ne bi ispunio te finalne uzroke bi bilo loše ili nemoralno. Vrline (razboritost, pravednost, umjerenost, hrabrost) koje su u korijenu većine tradicionalnih moralnih standarda su stvari koje nam omogućuju da ispunimo finalne uzroke koji su nam ugrađeni našom prirodom. Oči služe za vid, dakle osoba ima dobre oči ako dobro vidi. Noge su za kretanje, dakle osoba ima dobre noge ako mu njegove noge omogućuju da se kreće. Ali zašto su oči za gledanje, a noge za kretanje? Iako se to može činiti očitim, zašto je to tako?

Oči su za vid, ali nisu li oči za puno stvari? Možete ih iskoristiti na različite načine: možete ih izvaditi i žonglirati s njima. Kako se oči razlikuju od kamenja? Philippa Foot napominje kako žive stvari predstavljaju poseban slučaj (koristimo i "posebnu gramatiku" da bi ih opisali). Da posudimo od Aristotela, žive stvari su određene "napredovanjem" (procvatom). Postoje određene namjene koje žive stvari moraju realizirati da bi napredovale kao vrsta stvari kakve jesu. Drugim riječima, postoje određeni finalni uzroci koje treba ispuniti kako bi živa stvar bila bliže svojoj esenciji kao žive stvari. Esencija žive stvari je očuvati život i proizvesti druge stvari poput sebe koje isto tako održavaju život. Uzmimo opet primjer lava. Lavu su potrebne snažne, oštre kandže da bi ulovio i ubio plijen koji mu omogućuje preživljavanje. Da toga nema, ne bi mogao napredovati, ne bi mogao preživjeti i ne bi se uskladio sa svojom esencijom žive stvari. Prikladno bi bilo takvog lava nazvati "nedostatnim", ili lošim primjerom lava. Da kojim slučajem takav lav ima neku čudnu mrlju na svom nosu, to ne bi imalo nikakve veze s njegovim preživljavanjem, ne bi bilo prikladno nazvati ga nedostatnim, zato što imati mrlju na svom nosu nema nikakve veze sa preživljavanjem, životom (esencijom) lava.

Kada raspravljamo o živim stvarima, niža razina žive stvari uvijek ukazuje na višu razinu žive stvari, odnosno svaki dio žive stvari procjenjuje se referencirajući se na organizam na kojeg se taj dio odnosi. Drugim riječima, dijelovi žive stvari su usmjereni prema napredovanju žive stvari na način koji ne vrijedi za ne-žive stvari. Još jednostavnije, određeni finalni uzroci su bitni za žive stvari, ali nisu bitni za ne-žive stvari. Rečenica poput "njegova pluća su neispravna" ima smisla, a rečenica poput "ovaj kamen je neispravan" nema. Pluća su neispravna (ne rade) s obzirom na esenciju veće žive stvari, ali kamen nema stvar na koju se referencira. Upravo na to se misli kada znanstvenik (ili bilo tko) kaže kako biljke rastu prema gore da bi dobile više svjetlosti (ili da trepavice sprečavaju stvari da uđu u oko, ili nešto drugo). Time ne žele reći da biljka to radi namjerno, i ne želi reći da postoji neka vanjska sila (Bog) koja ih je takve dizajnirala, samo žele reći da finalni uzrok onoga zbog čega biljka rasta uspravno omogućuje biljci da napreduje kao vrsta stvari kakva je, približava esenciji kao žive stvari.

Nema nikakve potrebe za pozivanjem na Boga ili nešto drugo. Ova dobrota je ugrađena u živu stvar samom njenom prirodnom. To je Foot nazvala "prirodnom dobrotom". Kao što je Michael Thompson zapisao:

"Čak i da je Božanski Um doveo određene oblike života u postojanje... to ne bi imalo nikakvog učinka na prirodno-teleološki opis tih oblika života."

Perverzija

Kada naiđu na nešto što ih šokira, čak će i liberali reći da je to "perverzno", dobro, vjerojatno će izreći neku drugu, vulgarniju varijaciju. Prije je bilo rasprostranjeno mišljenje da su određene seksualne prakse perverzne, ali danas se veliki broj ljudi s time ne bi složio pa bi zato razni ljudi takve prakse proglasili "prirodnim". (Još uvijek uvijek postoje određene stvari poput incesta i bestijalnosti koje će iznenadili i liberale, ali i tu dolazi do promjene.)

S obzirom da se korištenje pojma "perverznog" mijenjalo kroz vrijeme, ljudi pretpostavljaju da se ne odnosi na neku objektivnu stvar. Takvo razmišljanje povezano je s emotivizmom, ljudi pretpostavljaju da je pojam "perverznog" sličan pojmu "dobra" i "zla", predstavlja samo preferenciju nekog pojedinca. Kao što je već spomenuto više puta, tradicionalni moral se temelji na premisi da stvari imaju esenciju, a esencija živih bića je specifična jer se finalni uzrok određenog dijela tijela određuje s obzirom na cijeli organizam – tako primjerice oko ima za finalni uzrok vid, zato što su vid (i ostale funkcije) nužne za napredovanje životinje, odnosno da životinja ima esenciju živih stvari.

Dakle, u osnovi esencijalizma je da stvari imaju svoju esenciju, što se stvar više približava svojoj esenciji, to je "bolji" primjerak stvari koja je – radi se o objektivnoj vrijednosti. Lav koji može loviti plijen je objektivno dobar primjer lava, a lav koji ma tri noge ili je slijep je objektivno loš primjerak lava. Moralnost tu predstavlja tek specifičan slučaj jer se primjenjuje na racionalnog agenta. Ako racionalni agent odabire aproksimirati se bliže svojoj esenciji, bliže dobroti, agent je moralan. Argument perverzije sposobnosti (eng. perverted faculty) se odnosi na sve izrečeno. Argument tvrdi da zato što je esencija definirana, posebno kod živih stvari, finalnim uzrokom, frustrirati je ili djelovati suprotno tom finalnom uzroku bi nužno bilo nemoralno zato što se time odvaja stvar od svoje esencije. Spolni organi imaju specifični finalni uzrok koji se razlikuje od uzroka oči. Primjerice, finalni uzrok penisa je ejakulacija u vaginu. To je smjer prema kojem je penis, po svojoj esenciji, namijenjen napredovanju ljudskih bića. S obzirom na to, bilo bi nemoralno koristiti penis na način koji bi djelovao suprotno njegovom finalnom uzroku. Takvo ponašanje bi značilo svojevoljno odabrati namjenu koja nije dobra (u metafizički objektivnom smislu) namjena. Značilo bi izabrati pogrešnu.

S obzirom na to, ponašati se suprotno namjeni stvari je nemoralno; a to uključuje stvari poput masturbacije, kontracepcije, homoseksualnosti, sodomije, bestijalnosti, itd. Navedene stvari su pozitivne frustracije finalnog uzroka seksualnosti: prokreacije. Na to mislimo kada kažemo "perverzija", vidljivo je to i iz svakodnevnog govora. Osoba pervertira (iskrivljuje) prirodnu namjenu organa kada ga koristi suprotno njegovu prirodnu cilju. Dakle osoba koja se upušta u odnos sa životinjom pervertira prirodnu namjenu svog spolnog organa, zbog toga će ljudi reći kako je perverznjak. Takav razvoj jezika vidljiv je i u Freudovu citatu (a on sigurno nije bio teoretičar prirodnog prava):

"Zajednička karakteristika svih perverzija je u tome što je reprodukcija kao cilj stavljena u stranu. To je kriterij po kojem sudimo je li neka seksualna aktivnost perverzna – ako odstupa od reprodukcije u svojim ciljevima i teži postizanju zadovoljavanja neovisno o tome."

To je također ono što ljudi misle kada kažu da je homoseksualnost "neprirodna." Homoseksualna aktivnost je suprotna finalnom uzroku spolnih organa i spolnosti općenito. "Prirodno" u prirodnom zakonu se bavi metafizikom. U prirodi je (ili esenciji) oka namjena gledanja kako bi životinja napredovala, čak i ako bi iz nekog razloga sutra sve osobe oslijepile, i dalje bi bilo u esenciji oka da gleda. Slično tome, čak i ako je netko rođen slijep, to ne znači da u prirodi oka nije gledanje. Drugim riječima, "prirodno" ne znači da se "pojavljuje u prirodi" ili nešto slično – prirodni zakon ne tvrdi da je nešto dobro zato što se javlja u prirodi nego da je nešto dobro ako je blizu svoje prirode ili esencije. (Iako je točno da postoje perverzije koje se javljaju u prirodi, netočno je reći kako su "prirodne" u metafizičkom smislu. Dakle priče o istospolnom paru pingvina nemaju nikakve veze s time.)

Dva aspekta života

No nije li to različito od oka ili srca? Ukoliko bi srce funkcioniralo suprotno svojoj namjeni (pumpanju krvi radi preživljavanja) to bi dovelo do smrti; ali ako koristimo svoje spolne organe na pervertirani način, nećemo umrijeti. (Spolne bolesti su iznimka koja nije vezana uz poantu.) Možete se upuštati u homoseksualne odnose i svejedno "napredovati", zar ne? Takav odnos nije poput vađenja očiju ili pijenja otrova! U čem je stvar? Kao što je već spomenuto, finalni uzrok ili esencija nekog dijela tijela se određuje s obzirom na ono čemu je namjenjeno, ali spolni organi su jedinstveni jer se ne bave preživljavanjem, oni su usmjereni prema reprodukciji. Postoje dva glavna aspekta esencije života: preživljavanje i reprodukcija. Većina tjelesnih organa i funkcija (barem za sisavce) se bavi preživljavanjem, a samo ih se nekoliko bavi reprodukcijom.

Spolni organi su usmjereni prema stvaranju života, a djelovanje suprotno našim seksualnim namjenama znači djelovati na način koji je metafizički suprotan stvaranju života. Thomas zapisuje;

"Dobro je za svaku stvar da ostvari svoju namjenu, a zlo je za svaku stvar da je se preusmjeri od namjene. Kao što je za cjelinu tako je i za dijelove, svaki dio čovjeka i svaki njegov čin može postići svoju namjenu. Iako je sperma suvišna za očuvanje pojedinca, nužna je za propagiranje vrste: a ostale izlučevine poput urina, znoja i sličnog; nemaju druge svrhe i jedina dobro za čovjeka je njihovo otklanjanje iz tijela. Ali takav cilj nema sperma, koja služi za korist generacije, prema kojoj je zajedništvo spolova usmjereno. No, uzalud bi bila nova generacija ukoliko ne bi uslijedila prikladna briga bez koje potomci ne bi mogli izdržati. Dakle emisija sjemena mora biti usmjerena kako bi mogao uslijediti i novi naraštaj i kako bi se osigurao odgoj potomaka."

Dakle svako namjerno frustriranje takvih namjena bi značilo djelovati protiv prirode. (Neplodni parovi se upuštaju u prirodni odnos jer oni sami ne čine ništa što bi frustriralo tu namjenu.) No, primjerice anus nije namjenjen stvaranju života, i zbog toga bi bilo nemoralno ejakulirati u anus. S druge strane, vagina je usmjerena stvaranju života po svojoj prirodi. Navedeno naravno ne znači da bi svaki odnos treba biti vođen intencijom stvaranja djece, ili da bi svaki odnos treba rezultirati djecom (kao što niti svaki žir ne rezultira hrastom). To znači da kada se par (ili bilo koja osoba) upušta u odnos, mora to činiti na način koji nije aktivno suprotan stvaranju života. (Čak i ako homoseksualac želi stvoriti život ejakulirajući u anus svoga partnera, radi se o nemoralno činu jer anus nije namjenjen stvaranju života.)

***

Prigovor: rođen sam takav

Argument u svojoj osnovi tvrdi da zato što je osoba rođena s određenim karakteristikama, odluke koje donese kao rezultat tih urođenih karakteristika su moralno opravdane. Zanemarivši problem što točno znači da je netko rođen takav, možemo primijetiti kako argument zapravo nema svoj utjecaj zbog logike nego zato što apelira na nešto drugo - pogrešno je diskriminirati nekoga zbog stvari koju ne može kontrolirati (jer je tako rođen), što znači da je i pogrešno reći takvoj osobi da je ono što želi učiniti sa svojom požudom pogrešno. Taj prigovor izjednačuje status sa činom. Prigovor poručuje kako reći osobi da je njezino ponašanje pogrešno zapravo znači diskriminirati protiv nje kao osobe, jer njezino ponašanje nužno slijedi iz njenog statusa.

Ali takav argument je promašen. Ponašanje ne slijedi nužno iz statusa (barem ne u ovom slučaju), odnosno, moralno relevantan čin ne slijedi iz statusa. Postoji veliki broj ljudi koji su dokaz za to – iako ne mogu kontrolirati tko će ih privlačiti, mogu apsolutno kontrolirati hoće li se upuštati u odnose. Nije teško sjetiti se protuprimjera za navedeni prigovor. Čak i ako bi znanstveno pokazali da ljudi koji su skloni upuštati se u određene nemoralne prakse imaju jači seksualni nagon to još uvijek ne bi imalo nikakve veze sa moralnošću prakse u koju se upuštaju. Osoba koja se žele upustiti u neprirodni odnos ima racionalni izbor i zbog toga možemo osuđivati njeno ponašanje. (Na temelju prigovora "takav sam rođen" morali bi prihvatiti niz stvari, uključujući one koje većina ljudi osuđuje.)

Prigovor "takav sam rođen" zapravo pokušava napasti metafiziku prirodnog zakona, pokušava reći da stvari (u ovom slučaju ljudi) nemaju svoju esenciju, nego njihovo rođenje određuje kako bi se trebali ponašati. Prirodni zakon tvrdi suprotno, stvari imaju svoju esenciju, ljudi su usmjereni prema određenim ciljevima. Dakle čovjek je po svojoj esenciju usmjeren prema gledanju, a ako je određeni čovjek slijep, rekli bi da su njegove oči (ili neki drugi dio) nedostatne ili onesposobljene. Medicinska znanost je ispunjena takvim pojmovima. Ali kako odrediti kada je nešto nedostatak, a kada je nešto samo drugačije. Ljudi prihvaćaju prigovor "takav sam rođen" jer smatraju da je razlika između homoseksualnosti i heteroseksualnosti poput razlike između plavih i smeđih očiju. Ali usporedba je potpuno pogrešna. Imati smeđe oči (roditi se s njima) nije nedostatak u relevantnom smislu, nema nikakvog utjecaja na napredovanje čovjeka, dok seksualna orijentacija ima. Kao što je već spomenuto, ljudski život definiraju dva aspekta: preživljavanje i razmnožavanje.

Imati oči koje ne vide je invaliditet, ali imati drugu boju očiju nije. Mogućnost prokreacije je bitna za ljudsko napredovanje, a imati orijentaciju prema istom spolu očito predstavlja nepovoljan učinak na sposobnost reproduciranja. No, da ne ulazim u detalje, samo sam želio spomenuti taj prigovor i pokazati što je pogrešno s njime.

PS

Očito, sve navedeno ne predstavlja cijeli seksualni moral, postoji još puno toga, ali cilj mi je bio spomenuti neke osnovne formulacije kako bi shvatili o čemu govori prirodni zakon. Radi se samo o početnim razmišljanja, temeljima. Vrline i drugi aspekti ljudskog života su apsolutno nužni prilikom razumijevanja ljudske seksualnosti, ali to zahtjeva širu analizu.

Nekoliko povezanih postova: 

• Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks
• Kontracepcija i čednost – G.E.M. Anscombe
• Teorija prirodnog prava - ukratko
• Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?
• Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?

Teorija prirodnog prava - ukratko

Postoje različite teorije prirodnog prava; u nastavku prenosim kratko objašnjenje klasičnog pristupa, odnosno pristupa koji se temelji na metafizičkim pretpostavkama kakve su branili filozofi poput Platona, Aristotela i Akvinskog – te pretpostavke se značajno razlikuju od modernih, post-karterzijanskih metafizičkih pretpostavki na kojima se temelje ostale teorije prirodnog prava, primjerice one ranih modernih mislioca poput Johna Locka ili suvremenih "novih teorija prirodnog prava" koje vezujemo uz Finnisa i Roberta P. Georga. (Inače, već sam objavio jedan post koji se bavi zabludama oko prirodnog prava: Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?)  

***

Razlika između klasičnih metafizičkih pretpostavki i onih modernih je u tome što klasična filozofija teži esencijalizmu, a moderna filozofija teži prema nominalizmu i sličnim razmišljanjima. Drugim riječima, klasični filozofi smatraju da stvari imaju svoju esenciju ili prirodu kao objektivnu činjenicu, a moderni filozofi smatraju da stvari nemaju esenciju odnosno da je njihova esencija konvencionalna, nešto što osmišljava čovjek, a ne nešto što pronalazimo u prirodi. Osim toga, klasična filozofija prihvaća teleološki [grč. telos - svrha, cilj] stav o prirodi, a moderna filozofija mehanistički što znači da klasični filozofi općenito smatraju da su stvari prirodno usmjerene prema realizaciji određenih namjena ili ciljeva (Aristotelovi sljedbenici bi to nazvali "finalni uzrok"), dok moderni filozofi to negiraju.

Do odbacivanja klasične metafizike nije došlo zbog znanstvenog pobijanja, moderni filozofi poput Descartesa, Hobbesa, i Lockea odbacili su takve pretpostavke zbog kombinacije političkih i filozofskih razloga. Rezultati moderne znanosti su kompatibilni s takvom klasičnom metafizikom (kada je se ispravno shvati), a i neki novi "esencijalistički" metafizičari i filozofi znanosti (poput Briana Ellisa, Nancy Cartwright, C. B. Martina, Johna Heila, i Georgea Molnara) predlagali su povratak na nešto slično tim starijim kategorijama kako bi shvatili modernu znanost. [Radi se široj temi...] 

Prirodni zakon

U svakom slučaju, razlike između klasične i moderne filozofije po pitanju metafizike povlače za sobom i ključne razlike po pitanju moralnosti. Za klasičnu tradiciju, esencija ili priroda stvari određuje objektivne standarde dobrote. Uzmimo jednostavan primjer, činjenica da je esencija euklidskog trokuta biti zatvorena ravnina sa tri ravne stranice podrazumijeva da će pažljivo nacrtan trokut sa profesionalnim priborom biti dobar trokut, a onaj kojeg dijete nacrta bojicom u jurećem autobusu će biti loš trokut jer prvi (barem blizu) aproksimira esenciju, a drugi (sa svojim isprekidanim i valovitim linijima) neće ostvariti taj standard. Slično tome, postoji očiti smisao u kojem je zdrava vjeverica koja skakuće po drveću i skuplja plodove za zimu dobra vjeverica, a bolesna vjeverica kojoj fali noga i koja voli jesti zubnu pastu loša vjeverica. Prva vjeverica točnije aproksimira normalnu anatomiju i uzorak života koju priroda određuje za vjeverice, definirana namjenama, ciljevima ili tendencijama (poput brzog kretanja i skupljanja plodova) koji su tipični za vrstu.

Očito, dani primjeri nisu primjer moralne dobrote per se. (Ne bi imalo smisla optužiti loše nacrtani trokut ili ozlijeđenu vjevericu zbog etičkog propusta!) Ali za klasičnu tradiciju u filozofiji oni ilustriraju općeniti koncept dobrote, a moralna dobrota je njena vrsta. Kao što je suvremena neo-aristotelijanska etičarka Philippa Foot naglasila (i kao što primjer vjeverice pokazuje), kada govorimo specifično o živim stvarima, potrebno je njihovu "prirodnu dobrotu" ili nedostatak iste definirati u širim teleološkim terminima. Lavica koja hrani svoju mladunčad je dobra lavica jer ispunjava (barem u toj mjeri) namjenu koju određuje njena priroda, a lavica koja dopušta svojoj mladunčadi da gladuje, je u toj mjeri nedostatna, baš kao što su nedostatne i tronoge vjeverice i loše nacrtani trokuti. Za razliku od dobrote ili nedostatnosti trokuta i sličnog, za žive stvari se ne radi samo o statičnoj realizaciji nekog arhetipskog oblika ili strukture, nego i o razvoju, kroz vrijeme, određenog paradigmatskog uzorka ponašanja. Kod ljudskih bića, taj standard dobrote ili nedostatnosti ima svoj moralan karakter u mjeri u kojoj je naša realizacija, ili propuštanje realizacije, namjena (koje nam određuje naša priroda) rezultat naših slobodno odabranih akcija. Uzmimo jednostavan primjer, ljudski intelekt je prema klasičnoj tradiciji prirodno usmjeren prema potrazi za istinom; to mu je smisao, njegov finalni uzrok - iako uvijek ne realizira tu namjenu (baš kao što je prirodna namjena ili smisao srca tjerati krv, iako ponekad to ne realizira zbog genetskog problema ili ozljede). Za nas, ispuniti neku namjenu ili smisao znači za nas napredovati kao vrsta stvari koja jesmo, a ako to propustimo učiniti znači da smo u toj mjeri atrofirali kao ljudska bića. Iz toga slijedi da je slijediti istinu dobro za nas, a propustiti to činiti je loše, i da su oni koji je slijede u toj mjeri dobri ili čestiti, a oni koji to ne rade su u toj mjeri loši ili opaki.

Praktični um, prema takvom razmišljanju, ima svoju prirodnu namjenu slijediti ono što intelekt doživljava dobrim za nas, i izbjegavati ono što smatra lošim. Zbog tog je Akvinski dao poznatu tvdnju kako je očigledni prvi princip prirodnog zakona da dobro treba činiti i slijediti, a zlo treba izbjegavati. Pritom je mislio kako je očito da kada god odlučimo nešto učiniti, onda to činimo zato što smatramo da je to na neki način dobro, a kada nešto izbjegavamo činiti onda to (ne) činimo jer smatramo da je na neki način loše. Lopov koji priznaje da je krađa zla, svejedno će uzeti žrtvi novčanik zato što smatra da je dobro za njega da ima određeni novac kako bi platio svoju drogu; a ovisnik o drogi koji zna da je njegova navika pogrešna i ponižavajuća, svejedno misli da bi bilo loše trpiti neugodnosti zbog detoksikacije, itd. Jednostavno slijedimo dobro i izbjegavamo zlo u tom labavom smislu. Ali pretpostavimo da intelekt dođe do zaključka da je za nas zapravo dobro da realiziramo namjene koje nam određuje priroda, i da izbjegavamo sve što ometa realizaciju tih namjena. Onda u mjeri u kojoj smo racionalni nastojat ćemo realizirati te namjene. Ukratko, um slijedi ono što smatra dobrim; ono što je stvarno dobro je realizacija namjena koje su određene našom prirodom; i zbog toga će racionalna osoba upoznata sa činjenicama nastojati ostvariti te namjene. U tom smislu, biti moralan jednostavno znači ponašati se racionalno, a biti nemoralan znači biti iracionalan. Stoga obavezujuća snaga moralnosti slijedi iz prirodne namjene ili konačnog uzroka razuma, baš kao što sadržaj moralnosti slijedi iz prirodnih namjena ili konačnih uzroka različitih sposobnosti. Dakle, za klasičnu filozofsku tradiciju, moralnost je ovisna o esencijalističkom i teleološkom poimanju prirode. [...]

Racionalno smo dužni slijediti ono što je dobro za nas i izbjegavati ono što je loše, pritom "dobro" i "loše" treba shvatiti u terminima klasične metafizike. Stoga smo primjerice dužni tražiti istinu i izbjegavati pogreške, brinuti se za naš život i zdravlje te izbjegavati ono što tome šteti, i tako dalje. Snaga i sadržaj ovih obveza proizlazi iz naše prirode kao ljudskih bića.

Preuzeto iz eseja Natural Law, Natural Rights, and Private Property, autor je filozof Feser. Inače, već sam preveo dio istog eseja Privatno vlasništvo i prirodni zakon. Dva povezana posta: Ovisi li moral o Bogu? i Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?

PS

Prema modernoj filozofiji, ne postoji stvarna razlika između vrsti stvari koje vidimo u svijetu. Voda, kamenje, drveće, crvi, psi, mačke i ljudi se u konačnici sastoje od iste vrste stvari, samo što su površno organizirane na različite načine. Sve što vidimo je u stvari obmanjujući privid istog supstrata – beznačajnih čestica koje se kreću bez ikakve namjene ili cilja, samo poštujući slijepu, mehaničku nužnost. Takvo razmišljanje dovodi do različitih zaključaka, neki ih nisu spremni priznati, neki jesu. Recimo argument jednog od poznatijih naturalista ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu.

Nisam namjeravao pisati o takvim zaključcima, i različitim pristupima, nego ukazati na kontrast. Za suvremeni svijet dobrota i zloća su poput boje, zvuka, mirisa, i poput teleologije i značenja: nešto što naš um projecira na vanjski svijet, a ne nešto što prepoznaje u svijetu kao takvom. (Zbog toga im pristup prirodnog prava nije prihvatljiv.)

No, nisam baš osposobljen za takve rasprave o metafizici pa je bolje da niti da ne ulazim u to. Samo sam želio napomenuti od kuda dolazi takva razlika. (Naravno, to ne znači da svi koji odbijaju klasičnu teoriju prirodnog prava prihvaćaju zaključke suprotne onima iz prirodne teorije.)

***

Možda je prikladan jedan Scrutonov citat (iz Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks):

Suvremeni filozofi ne razmatraju takva pitanja, ali o njima se puno raspravljalo u antičkom svijetu. Umjesto da razmotri dugoročnu sreću i ispunjenje pojedinca, suvremeni filozof je sklon reduciranja problem seksualne moralnosti na pitanje prava – imamo li pravo da se upustimo, ili zabranimo, ovu ili onu seksualnu praksu? Iz takvog pitanja naravno slijedi liberalni zaključak; ali takvo pitanje ostavlja temelje seksualnog morala neistražene.  

Temelje nećemo pronaći u računici prava i dužnosti, nego u teoriji vrlina. Ono što je važno u seksualnoj moralnosti je razlika između moralne i poročne dispozicije. Već sam se dotakao te razlike u prethodnom poglavlju, kada sam se bavio temeljom našeg moralnog razmišljanja. Tamo naglašavam ulogu vrlina u stvaranju temelja moralnog poretka. Ali također je nužno, ukoliko želimo postaviti objektivne temelje u potrazi za vrlinama, pokazati kako su ispunjenje i sreća osobe pojačane vrlinom odnosno ugrožene porokom. Ugrubo rečeno, to je zadatak koji si je postavio Aristotel u svojoj etici, u kojoj je pokušao pokazati kako se duboka pitanja moralnosti tiču odgajanja moralnog bića, a ne pravila koja uređuju ponašanje odraslih.

Vrline pripadaju karakteru, a ne pravilima društvenog dijaloga, nastaju kroz dugotrajni postupak moralnog razvoja. Čestita osoba je sklona biranju onih pravca djelovanja koji pridonose njenom napredovanju – napredovanju, ne samo kao životinja, nego racionalnih bića ili osoba, kao onoga što zapravo i je. Pri odgajanju djeteta odgajam njegove navike, i zato je jasno kako ću imati razloga da mu usadim moralne navike, ne samo zbog sebe, nego i zbog njega.

Kao što Scruton objašnjava, danas se sve svodi na pitanje prava; a kada shvate da ne možemo i ne želimo zabraniti nešto (ili zbog filozofskih ili praktičnih razloga) onda mnogi dolaze do zaključka kako sve što nije ilegano zapravo predstavlja nešto moralno. Dalrymple primjećuje:

Pretpostavka kako je legalnost nekog čina jedini kriterij prema kojem bi se on mogao ili trebao prosuđivati me šokirala. Radi se o zlokobnoj pretpostavci. Prema njoj je zakonodavstvo kompletan sudac ponašanja i morala, što znači da predaje državi kvazi-totalitarnu moć bez da ju je država ikada tražila. Samo država odlučuje što možemo ili što ne smijemo činiti: ne moramo donositi ikakve moralne odluke za sebe, jer ono za što imamo zakonsko dopuštenje je ujedno, po definiciji, moralno prihvatljivo.

Još gore od te implicitno totalitarne pretpostavke je nedostatak svijesti kako se društva povezuju, i kako društveni život postaje podnošljiv, a kamoli ugodan. Na kraju krajeva, zakon ne zabranjuje grubost, nepristojnost i bezbroj neugodnih navika, ali jasno je da primjerice povećanjem učestalosti nepristojnosti, život u društvu postaje sve napetiji i opasniji.

Ono što mi je bilo najčudnije kod novinara [koji je zagovarao tu pretpostavku] je njegovo savršeno ponašanje i rafinirani ukus. Unatoč tome, imao je toliko malo povjerenja u vrijednost stvari koje je cijenio tako da se činilo kako je ravnodušan prema njihovom nestanku ili uništenju.

O naprednjačkoj zadrtosti i zatucanosti

Osim najpopularnijeg izraza, naprednjaci optužuju protivnike "istospolnih brakova" jer su bigoti; zadrti i zatucani. Ali zadrtost i zatucanost znači da je netko svojeglavo i netolerantno uvjeren u određenu političku teoriju, filozofiju itd. Postoje zadrti marksisti, socijalisti, egalitaristi... Zašto se one koji se zalažu za "istospolne brakove" ne proglašava zadrtim i zatucanim? Svojeglavost i netolerancija nisu specifični samo za jednu stranu u takvim raspravama.

Čime se opravdava takvo korištenje izraza? Svakodnevno se ponavlja, ad nauseam, tvrdnja kako "jednakost" (ili "pravda") zahtijevaju da se tradicionalna definicija "braka" promijeni odnosno da se veza dvojice muškaraca ili dviju žena smatra brakom. Ali nitko nikada ne opravdava tu besmislenu tvrdnju. Jednakost (pravda) zahtijeva da se isto tretira isto, a različito tretira različito. Dakle pravo pitanje je jesu li, s obzirom na brak, heteroseksualni i homoseksualni parovi jednaki. Ako nisu, onda jednakost zahtijeva da ih tretiramo drugačije.

Ako želite pokazati da su heteroseksualni i homoseksualni parovi jednaki s obzirom na brak onda morate, između ostaloga, razviti teoriju braka. Zašto uopće imamo instituciju braka? Koji joj je smisao? Ima li veze sa djecom? Je li brak samo prepoznavanje prijateljstva i nekog oblika intimnog odnosa? Je li brak financijski ugovor? Ako netko daje drugačije odgovore od naprednjaka zašto je to odmah "zadrtost"? Odnosno, zašto oni koji daju naprednjačke odgovore nisu "zadrti" u svojem ustrajanju da redefiniraju osnovnu instituciju društva neovisno o posljedicama?

Ljudi koji se zalažu za tradicionalan brak imaju svoje razloge koji su racionalno opravdani. Oni koji žele reviziju institucije moraju se uhvatiti u koštac sa argumentima, a ne nabacivati se epitetima. Što god naprednjaci mislili o tome, vrijeđanje neće nikoga uvjeriti. "Ako se ne slažeš s mojim mišljenjem, onda si zadrt", to je ono što naprednjaci misle da je argument. Primjerice, većina ljudi u Hrvatskoj ne odobrava homoseksualne prakse što za naprednjake odmah znači da su neuki. Ali koja točno informacija njima fali? Reći nekom da je neuk nema nikakvo kognitivno značenje, radi se o običnom zlostavljanju. Naprednjaci su sjajni u zlostavljanju; i jezika i onih koji im se javno suprotstavljaju.

Logika naprednjaka je slijedeća; ako je moralni napredak povezan s razumom, a netko negira da će liberalna politika (primjerice posvajanje djece od strane homoseksualaca) značiti napredak odnosno da će predstavljati nazadak (promjenu na gore) onda je takva osoba pokvarena. Tko se može protiviti napretku? Samo neuka ili glupa osoba! Netko tko nije u stanju razmišljati. Konzervativci su zadrti, zatucani, netrepeljivi i zli. S njima se ne može raspravljati baš kao što ne možete raspravljati niti sa žoharom. Žohare se gazi. Naprednjačka sposobnost argumentiranja je atrofirala jer nikada niti ne pokušavaju odgovoriti na prigovore konzervativaca, a kako zbog toga nisu u stanju racionalno podržati svoj stav, nazivaju ih pogrdnim imenima. To ne pokazuje ništa više osim propasti mogućnosti konstruiranja moralnih argumenata. Sentimentalizam je zamijenio racionalnu misao.

Naprednjaku nije teško opravdati korištenje pogrdnih imena za konzervativca jer ako se netko primjerice protivi homoseksualnim praksama onda se radi samo o "osobnom mišljenju" i pristranosti. Baš prikladno za naprednjaka! Ali zašto onda odobravanje takvog ponašanje nije "osobno mišljenje" i pristranost. Ako smatram da je laganje loše, pristran sam, ako mislim da ljudi trebaju održat obećanje, pristran sam. Moralni sudovi nisu "osobna mišljenja" i pristranosti.

Često su stvari i puno gore. U raspravi o "istospolnim brakovima" optužba za "mržnju" dovoljna je da sve razriješi, odnosno da prekine svaki razgovor i proglasi pobjednika. Potrebno je završiti tu raspravu, konzervativce treba izjednačiti sa rasistima, potiču iracionalni strah i prezir. Takve stavove ne možemo tolerirati. Ignorirajte njihove argumente, ne treba ih opovrgnuti, svi su oni "anti-gay nasilnici", "teokrati" i "talibani".

Takva taktika je učinkovita jer mijenja kognitivno stanje (stav) za afektivno stanje (mržnju, strah); ispada da oni koji zagovaraju tradicionalne vrijednosti ne razmišljaju nego samo osjećaju. Ali upravo su naprednjaci ti koji su poznati po svom emotivizmu - radi li se tu o projekciji? Nisu li upravo opisane taktike dokaz zadrtosti i zatucanosti? Zašto naprednjaci uporno svoje neistomišljenike optužuju zbog zadrtosti?

PS

Fokusirao sam se samo na optužbe zbog zadrtosti/zatucanosti, i uzeo (aktualan) primjer istospolnih brakova, ali navedeno vrijedi za različite fenomene i događaje o kojima se raspravlja; odnos prema tradicionalnim vrijednostima nije usporediv s odnosom prema vrijednostima naprednjaka. (I ne, tu ne mislim na rasprave u birtijama i na internetu nego na medije, politiku, i sve ostale institucije/organizacije u kojima dominiraju naprednjaci. Ne možete proglasiti drugačije mišljenje iracionalnim strahom i na taj način ga odbaciti.)

Reakcije na inicijativu "U ime obitelji"

Proteklih tjedana različite medijske ličnosti komentirale su građansku inicijativu "u ime obitelji". U svega par rečenica uspjele su ispervertirati niz pojmova poput ljubavi, tolerancije, jednakosti, pravde, diskriminacije itd. U nastavku nekoliko komentara vezano uz takve izjave. (Inače, već sam pisao o "istospolnim brakovima", i o političkoj korektnosti.)

***

Oni koji napadaju inicijativu tvrde kako je njen cilj spriječiti ljude istog spola da uđu u brak. Odnosno, još gore, kako je cilj inicijative oduzeti im pravo na brak. Ali takva predstavljanje problema je primjer logičke pogreške poznate kao petitio principii – kada pretpostavljate ono što se treba dokazati (odnosno ono o čemu se i raspravlja). Inicijativa se ne bavi "oduzimanjem prava" nego pitanjem što je brak. Razni naprednjaci tvrde kako oni štite njihovo pravo na brak, ali ne možete štititi nešto što ne postoji. Jedna pjevačica je zabrinuta zbog "loših namjera" i korištenja "emocija ljudi". Zar je samo jedna strana emocionalna? Ako pročitate različite izjave i svjedočanstva teško ćete doći do zaključka da je konzervativna strana ta koja je emocionalna. Zar je tako teško vjerovati da potpisnici jednostavno imaju principijelan stav o braku? Da vjeruju kako brak kao institucija služi vezivanju dvoje ljudi različitog spola, sa različitim emocijama i različitim interesima, radi koristi njihovog potomstva. Zar je nemoguće da vjeruju kako instituciju koja predstavlja kamen temeljac Zapadne civilizacije treba očuvati?

Ne postoji ništa "antigay" u zalaganju za tradicionalni brak. Je li anti-djece smatrati da djeca ne smiju glasovati? Je li anti-slijepih smatrati da ne smiju voziti auto? Apsurdno je smatrati da se ljudi zalažu za tradicionalni brak samo zbog svog (navodno iracionalnog) odnosa prema homoseksualcima, postoje dobri moralni i pravni razlozi zašto se ljudi zalažu za "tradicionalni brak".

Svatko u Hrvatskoj ima isto pravo: ući u brak sa osobom suprotnog spola. Nema ništa "nepoštenog" u ograničavanju braka na heteroseksualne parove. Ukoliko naprednjaci žele tvrditi da ne postoji relevantna razlika između heteroseksualnih i homoseksualnih parova onda to moraju pokazati, nije dovoljno koristiti neke političke korektne riječi i tako manipulirati povodljivim građanima. Svi imaju pravo – isto pravo, jednako pravo – sudjelovati u instituciji braka. Nitko nema pravo izmijeniti instituciju kako bi ispunila njegove hirove. Nemate pravo sklopiti brak sa dvoje (ili više) ljudi, sa svojom braćom, ili sa djetetom, ili sa psom, ili sa zgradom, ili autom, ili sa samim sobom. Nemate pravo sklopiti brak sa osobom istog spola. Prava posjeduju pojedinca, a ne parovi ili veće skupine. (Ako su Vam gornji primjeri smiješni onda ste u pravu, ništa od navedenog ne može tvoriti brak, zamislite kako bi bilo smiješno da netko iz takve kombinacije tvrdi da je diskriminiran jer mu ne dopuštamo ulazak u instituciju koja mu nije namjenjena.)

Neki dovode u pitanje i sam naziv "u ime obitelji", koji je prema njima manipulativan. Ne znam zašto je odabran baš taj naziv, ali očito je da ljudi koji su pokrenuli (i podržali) inicijativu smatraju kako brak postoji radi stvaranja i održavanja obiteljskog života. Brak koji se sastoji od muškarca i žene, u pravilu, rezultira djecom što znači da se proširuje takva unija dvoje na zajednicu koja uključuje i djecu. Smatraju da brak mora štiti taj osnovni izvor ljudskog društva. Svaka drugačija definicija bi narušila takvo razumijevanje, nema ništa sporno u nazivu inicijative.

***

Inicijativa se bavi pitanjem što je brak i što zahtijeva pravda po pitanju braka. S obzirom na veliki broj potpisnika (koji sigurno imaju različite pristupe etici) možda nije moguće konkretno sažeti što svi misle o braku, ali očito je da misle kako je brak nešto više od intenzivnog emocionalnog zajedništva. Smatraju da brak ima određenu esencijalnu svrhu. Slažu se s antropološkom istinom da su muškarci i žene različiti i komplementarni, s biološkom činjenicom da reprodukcija ovisi o muškarcu i ženi, te socijalnom stvarnošću da su djeci potrebna i majka i otac. Vjerojatno smatraju da, s obzirom na važnost, postoji obveza pravilnog definiranje te institucije, kako bi u zakon uključili moralno utemeljeno poimanje braka. Žele da se iz zakona može prepoznati priroda i vrijednost braka kako bi utjecali na sposobnost ljudi da žive u istinskim brakovima. Brak je nastao zbog činjenice da spajanjem određenog muškarca i određene žene nastaje novi život, a najstabilnija okolina za odrastanje djeteta je unutar obitelji sa svojim biološkim ocem i biološkom majkom. Brak je prirodno povezan s djecom.

Naravno, mnogi će prigovoriti da postoje brakovi bez djece i da zbog toga nema niti smisla povezivati brak s djecom. O tome sam već pisao, ali da pojasnim. (Inače, nešto slično tvrde i ljudi koji smatraju da je uspješnost nuklearnih obitelji irelevantna jer postoje manjkave tradicionalne obitelji. Prema takvom razmišljanju, to što postoji slučajan nastanak nesavršenosti opravdava naše namjerno stvaranje istih.)

Dakle, prigovor je slijedeći;

1a. Da je brak vezan uz djecu, onda ne bi dopustili niti neplodnim niti plodnim-bez-djece heteroseksualnim parovima da sklope brak.
2a. Neplodnim i plodnim-bez-djece heteroseksualnim parovima je dopušteno sklapanje braka.
    Što znači,
3a. Brak nema veze s djecom.

Logika argumenta je valjana, ali prva premisa je pogrešna, što znači da niti argument nije dobar. Usporedite argument koji ima istu formu:

1b. Da je pijenje alkohola vezano uz zrelosti, onda nezreli pojedinci koji su iznad zakonske dobi za pijenje ne bi smjeli piti alkohol.
2b. Nezreli pojedinci koji su iznad zakonske dobne granice smiju piti alkohol.
    Što znači,
3b. Pijenje alkohola nema veze sa zrelošću.

Prva pretpostavka drugog argumenta je pogrešna, to će priznati i oni koji žele reviziju "braka". Postoji niz razloga praktične (i moralne) prirode zašto je zakon o konzumiranju alkohola takav kakav je. Dobna granica pijenja omogućuje provedbu koja ne zahtijeva posebne agente koji bi provjeravali zrelost.

Ista stvar vrijedi i za pravilo koje omoguće samo heteroseksualnim parovima da sklapaju brak. Kada bi to pravilo mijenjali onda bi se neki agent države trebao uplitati i raspitivati o djeci (Kako dokazati namjeru para? Koliko godina ih pratiti? Kako kontrolirati njihovo ponašanje?). Čak i kada bi zanemarili praktični problem, takvo uplitanje u život para bi bilo kršenje privatnosti, a to je moralni problem na koji također moramo paziti. (Pretpostavljam da će sada naprednjaci reći da je invazija privatnosti kada službenica pita Vanju i Matiju tko je kojeg spola, ali teško da će to ikoga uvjeriti). Da bi bio praktičan, zakon negdje mora podvući crtu, granica između heteroseksualnog i homoseksualnog para je jasna i utemeljena na stvarnosti jer većina heteroseksualnih brakova stvarno rezultira potomcima. Zakon je posebna institucija sa svojim metodama, ciljevima, vrijednostima i problemima, potrebna je učinkovitost. Zakon se ne bavi pojedincima, nego kategorijama. Homoseksualci se ne mogu razmnožavati, heteroseksualci mogu, to je razlika koja čini razliku.

(Konkretne moralne teorije su određenije prilikom definiranja braka. Ovdje govorimo o zakonu, sve navedeno pišem općenito kao odgovor na prigovor. Naravno da je brak više od životinjskog parenja i brige za potomstvom, postoje ostali socijalni i kulturni dodaci toj prirodnoj podlozi.)

***

Možda ste zapazili da sam spomenuo kako se ova inicijativa bavi pravdom; a ukoliko pratiti medije mogli ste također primijetiti da se stalno spominje kako "pravda" zahtijeva "slobodu za sklapanje braka", "bračnu jednakost" i slično. No, pravo pitanje nije nečija sloboda nego treba li društvo potvrditi takav "brak" (što je zapravo ograničenje slobode), sve ostalo samo zamagljuje problem. Pojam "bračne jednakosti" je manipulativna retorika.

Pravda zahtijeva da se slično tretira slično, a različito različito (s obzirom na stupanj različitosti). Ako se različito tretira kao slično, onda dolazi do nepravde. Pojam "bračne jednakosti" pretpostavlja, bez davanja ikakvog argumenta, da ne postoji relevantna razlika. Pojam je osmišljen kako bi zaobišao, a ne uključio, racionalno razmišljanje. Homoseksualci primjerice inzistiraju da imaju "pravo" sklopiti brak sa osobom istog spola, da to zahtijeva "pravda", da se radi o pitanju "jednakosti". Ali ništa od toga nije točno. Pravda zahtijeva da se slično tretira slično, a različito različito. Ako postoji relevantna razlika između heteroseksualnih parova i homoseksualnih parova, pravda zahtijeva da ih tretiramo drugačije. Većina ljudi vjeruje upravo to, da postoji takva razlika, odnosno razmnožavanje – a s obzirom da je brak zakonska institucija kojoj je cilj odgoj djece, to je razlika zbog koje postoji razlika.

Priče o diskriminaciji (razlikovanju) su promašene jer institucija braka ne diskriminira (razlikuje) na temelju irelevantne karakteristike (frizure, boje očiju, kože...) nego na temelju relevantne karakteristike koja je nužna da bi brak bio ono što je. Ne samo da takva diskriminacija (razlikovanje) nije nepravedna, nego sama pravda zahtijeva da razlikujemo različito. Ako naprednjaci žele promijeniti definiciju braka onda će se morati potruditi da bi u to uvjerili ostale. Pozivanje na jednakost nije dovoljno jer jednakost zahtijeva da se jednako tretira jednako, a različito različito. Pitanje je dakle jesu li, s obzirom na brak, istospolni i heteroseksualni parovi jednaki. Nisu. Prema tome, bilo bi nepravedno dopustiti istospolnom paru da sklopi "brak". (Inače, takvo razumijevanje "pravde" i "jednakosti" seže sve do Aristotela. Pravda ima svoje značenje, to nije riječ koju možete koristiti u svom naletu političke korektnosti da bi izbjegli cijelo pitanje i zastrašili one koji se ne slažu s Vama. Neće Vam niti pomoći ako sve koji se suprostavljaju Vašoj reviziji nazivati "zatucanim", "mrziteljima" i ostalim standarnim epitetima.)

***

Za popriličan broj ljudi, istospolni "brak" nije nešto što će dovesti do loših posljedica i apsurda nego je samo po sebi apsurdno. Nešto poput kvadratnog kruga; A pitanje treba li homoseksualcima dopustiti da međusobno sklapaju brak je poput pitanja treba li mačkama dopustiti da filozofiraju.

Osim toga, vjerojatno ljudi koji podržava inicijativu smatraju da postoje posljedice redefiniranja braka koje, s obzirom na kompleksnost društva, nije niti moguće sve predvidjeti. Tradicionalno shvaćen, brak je vrsta zajedništva koju samo muškarac i žena mogu formirati, nije tek neka vrsta emocionalnog partnerstva između dvije (ili više) odraslih osoba; a zbog važnosti koju ima za društvo, potrebno je ispravno shvatiti brak i promovirati bračnu kulturu, stabilizirati norme o kojima ovisi socijalni red: norme poput trajnosti, ekskluzivnosti i monogamije. Redefiniranje institucije znači i redefiniranje normi, narušavanje ideje braka. (Zapravo uništavanje institucije braka i uvođenje nove institucije koju nazivamo brak* - koja zapravo predstavlja ugovor o kohabitaciji.) Brak* postaje nešto što je u svojoj biti povezano samo s emocionalnim ispunjenjem, bez ikakve inherentne povezanosti s tjelesnim sjedinjenjem ili prokreacijom i obiteljskim životom. Brak* primjerice neće promovirati da je očinstvo i majčinstvo bitno; ako tvrdimo da dijete nema potrebu za ocem ili za majkom, to znači da nestaju i poticaji/pritisci da muškarac ili žena ostanu zajedno sa svojim djetetom. (Brak* nije samo asimilacija gay stila u Normalno, nego transformacija onoga što Normalno jest.)

Postoje različiti razlozi zašto građani podržavaju inicijativu; nema koristi od toga da naprednjaci stalno propituju njihove motive i napadaju njihov karakter, ako žele promijeniti temeljnu instituciju civilizacije onda će morati smisliti nešto bolje od toga. Cenzuriranje onih koji se ne slažu s naprednjacima, kako bi osigurali da plitkim argumentima razriješe stvar, samo će dovesti do većeg otpora. Ljudi diljem Hrvatske nisu spremni odbaciti norme o kojima su ovisila društva kroz zapisanu povijest. Tražeći osobu koja će izraziti i zastupati njihove mišljenje naišli su samo na neugodnu tišinu pa su svojim potpisom odlučili podržati inicijativu. (To je od strane naprednjaka shvaćeno kao hereza - mišljenje protivno politički korektnom pravovjerju, indirektna poruka da istospolni parovi nisu, niti mogu biti, jednaki.)

Ako želite tvrditi da su, s obzirom na brak, heteroseksualni i istospolni parovi isti, onda ćete morati izložiti teoriju braka i pokazati kakav je interes društva u toj novoj instituciji koju Vi želite i dalje zvati brakom. (Pritom morate biti spremni prihvatiti sve ostale posljedice koji slijede iz Vaših pretpostavki.) Još jednom, priče o "bračnoj jednakosti" i "diskriminaciji" su obična logička pogreška (petitio principii) jer pretpostavljate ono što morate pokazati. Veliki broj ljudi se ne slaže s Vama, imaju racionalne argumente (a ne iracionalne strahove), potrebno im je odgovoriti nečim boljim od vrijeđanja.

Homoseksualci kao pojedinci imaju sva prava koja imaju i svi drugi građani Hrvatske, ali nemaju pravo, kao par, sudjelovati u instituciji koju nije namijenjena njima. Nitko nema pravo izvrnuti instituciju kako bi se prilagodila njegovim zahtjevima. Brak nije roba koju možete kupiti, ili pravo na koje se možete pozivati.

PS

Ako mislite da sam u gornjem postu razvio potpuni argument protivljenja istospolnim "brakovima", ili da sam komentirao građansku inicijativu "u ime obitelji", ili da sam komentirao homoseksualne prakse, onda ste u krivu.