Ne na način na koji mnogi ljudi misle
da ovisi. Kao što sam [Feser] već tvrdio na više mjesta (primjerice
u svojoj knjizi The Last Superstition), nije ateizam per se
taj koji ugrožava samu mogućnost morala, barem ne izravno. Ono što
ugrožava samu mogućnost morala je mehanističko i anti-teleološko
(a time i anti-aristotelijansko) poimanje prirodnog svijeta kakvo
zagovaraju suvremeni ateisti, i za kojeg (pogrešno) pretpostavljaju
da je utemeljen modernom znanošću.
Imajte na umu da je iz Aristotelijanske
perspektive, teleologija ili finalna uzročnost imanentna prirodnom
poretku na način koji nije imanentan artefaktima, kao što je
objašnjeno u nedavnom postu (Nature versus art). Iskoristimo
primjer iz tog posta; mreža za spavanje koja je napravljena od grana
vinove loze nema svoju mrežoliku funkciju inherentno, nego
samo relativno s obzirom na majstora koju joj to nameće. Nasuprot
tome, sama vinova loza ima svoju vinovo-loznoliku tendenciju
inherentno, samim time što je vinova loza. Vinovo-loznolika
tendencija slijedi iz njene prirode ili supstancijalne forme, za
razliku od mrežolike tendencije koja je produkt slučajnog aranžmana
(u tehničkom Aristotelijanskom smislu "slučajnog"). Dakle
ono što je dobro za vinovu lozu – ono što sačinjava njeno
napredovanje kao vrste svari kakva je (upijanje vode i nutrijenata,
rast u određenu strukturu, itd.) - je određeno namjenom koja
slijede iz njene prirode ili supstancijalne forme.
Teorija prirodnog prava kako je shvaća
Aristotelijansko-Tomistička (A-T) tradicija pretpostavlja ovo
razumijevanje prirodnog objekta. Ljudska bića, poput svake druge
prirodne supstance, imaju prirodu ili supstancijalnu formu, a ono što
je dobro za njih – ono što znači njihov napredak
– je određeno ciljevima ili konačnim uzrocima koji slijede iz
imanja takve vrste prirode ili supstancijalne forme. Ali kao što
možemo normalno odrediti uzroke stvari bez referenciranja na Boga,
tako možemo normalno odrediti i konačne uzroke stvari bez
referenciranja na Boga. Kao što se možemo baviti fizikom, kemijom i
drugim bez referenciranja na Boga, tako se možemo baviti i etikom
bez refrenciranja na Boga, barem u velikoj mjeri. Možemo znati što
je dobro za stvar ukoliko poznajemo njenu prirodu, a njenu prirodu
možemo znati empirijskim istraživanjem vođenim utemeljenom (A-T)
metafizikom. Dakle, barem u velikoj mjeri, možemo znati što
prirodni zakon kaže samo proučavanjem ljudske prirode, bez
pozivanja na božansku objavu. Zato i je prirodni
zakon. Dobrota, ili barem njena mogućnost je jednostavno
prirodna za nas (kao što bi to Philippa Foot rekla).
Naravno, ljudska bića, vinova loza i
sve ostalo ne bi iz A-T perspektive moglo postojati niti trenutak
ukoliko Bog ne bi obdržavao sve u postojanju. Također ne bi mogli
imati uzrokovnu moć niti jedan trenutak kada Bog kao prvi uzrok ne
bi prenosio tu uzročnu moć na njih u svakom trenutku. Sve to je ono
što A-T verzija kozmološkog argumenta, ispravno shvaćenog,
uspostavlja. Slično tome, ljudska bića, vinova loza i drugi
prirodni fenomeni ne bi mogli iskazivati teleologiju ili konačnu
uzročnost koju iskazuju kada ih Bog ne bi konstatno "usmjeravao"
prema njihovom cilju. To je ono što (prema meni) Peti Put,
ispravno shvaćen, uspostavlja. [...]
To ne znači da je Bog irelevantan za
etiku; daleko od toga. Samo dio prirodnog zakona možemo poznavati
bez referenciranja na Boga; primjerice, iz samog proučavanja ljudske
prirode možemo znati da su ubojstvo, laganje, preljub, nepoštivanje
roditelja itd. u suprotnosti dobra za nas. Ali činjenica da Bog
postoji ima svoje moralne implikacije, a s obzirom da prema A-T za
Božju egzistenciju možemo znati kroz prirodni razum, postoje
određene općenite religijske obveze (poput one da ljubimo Boga)
koje možemo spoznati kroz sam razum, što znači da tvore dio
prirodnog prava. (I doista, to su najviše obveze prema prirodnom
zakonu.) Tu je i činjenica da prirode stvari, uključujući ljudsku
prirodu, proizlaze u konačnici iz onih ideja u božanskom intelektu
koje tvore arhetipove čijim referenciranjem Bog stvar. (Tako prema
A-T moralnost nije niti neovisna o Bogu niti nije utemeljena na
proizvoljnim božanskim zapovijedima, kao što sam objasnio u postu
God, obligation, and the Euthyphro dilemma.) Nadalje, za A-T, potpuni prikaz moralnih obveza zahtijeva
pozivanje na Boga kao zakonodavca (iako moralne obveze možemo
približno objasniti referenciranjem na prirodne namjene volje.)
Božanska objava je također potrebna za potpuni opis
svakodnevnog moralnog života jer; prvo, božanska objava otkriva
određene detalje o moralnosti za koje je ljudski um preslab da bi ih
pouzdano otkrio sam, a drugo; neki aspekti prirodnog prava su toliko
zahtjevni da su mnogi ljudi u stanju zadovoljavati ih samo s nadom u
nagradu na onome svijetu, ono što božanska objava obećaje. [...]
Kao što sam već rekao, nije
ateizam per se izravna prijetnja samoj
mogućnosti moralnosti. Netko tko negira Božju egzistenciju, ali
prihvaća Aristotelijanski esencijalizam može imati temelj za
prihvaćanje barem djela prirodnog prava; baš kao i netko tko
prihvaća ateistički oblik Platonizma (ako je takvo što uopće
moguće). Ali prihvatiti kompletno anti-esencijalistički i
anti-teleološki pogled na svijet – pogled prema kojem je
prirodni poredak potpuno mehanistički, u kojem ne postoji ništa van
tog poretka – znači, prema A-T filozofu, potkopati samu
mogućnost bilo kakve moralnosti. Takvo razmišljanje uklanja iz
svijeta esencije i konačne uzroke, a time i mogućnost shvaćanja
dobra kao objektivnog svojstva stvarnosti. (Vidi The Last
Superstition za detalje.) S obzirom da se suvremeni ateizam definira
u takvim radikalno anti-teleološkim ili mehanističkim pogledima na
svijet, uvelike je nekompatibilan sa bilo kakvom mogućnošću
moralnosti.
Autor teksta je filozof Edward Feser,
izvorni post; Does morality depend on God? (Nisam preveo post u cijelosti, oznaka "[...]"
predstavlja tekst koji nedostaje). Jedan Feserov post slične tematike Sartre on theism and morality.
PS
