nedjelja, 24. veljače 2013.

Privatno vlasništvo i prirodni zakon

U nastavku prijevod dijela Feserovog eseja pod nazivom; Natural Law, Natural Rights, and Private Property. (Preveo sam samo dio o privatnom vlasništu, dio o prirodnom zakonu i pravima možete pročitati na gornjoj poveznici.)
U ovom eseju Feser predstavlja skicu kako klasični prirodni zakon pristupa prirodnim pravima i privatnom vlasništvu. Pristup je "klasičan" utoliko što se temelji na metafizičkim pretpostavkama kakve su branili antički i srednjovjekovni filozofi poput Platona, Aristotela i Akvinskog – pretpostavke koje uvelike razlikujemo od paradigmatski modernih, post-kartezijanskih metafizičkih pretpostavki na kojima se temelje druge takozvane teorije prirodnog prava, poput onih ranih modernih mislioca poput Lockea ili suvremenih "novih teorija prirodnog prava" koje povezujemo sa Johnom Finnisom i Robertom P. Georgeom.

Kako se točno klasične metafizičke pretpostavke razlikuju od modernih? Otprilike bi mogli reći kako klasična filozofija teži esencijalizmu, a moderna filozofija nominalizmu i vezanim stavovima; drugim riječima, klasični filozofi su smatrali kako stvari imaju esenciju ili prirodu kao objektivnu činjenicu, dok moderni filozofi smatraju kako ili stvari nemaju nikakvu esenciju, ili da je njihova esencija konvencionalna, osmišlja ju čovjek, ne postoji kao takva u prirodi. Klasična filozofija također teži kao teleološkom pogledu na prirodu, a moderna filozofija teži ka mehanističkom; drugim riječima, klasični filozofi su općenito smatrali kako su stvari prirodno usmjerene prema realizaciji određenih ciljeva ili namjena ("konačnih uzroka", kako bi ih sljedbenici Aristotela nazvali), a moderni filozofi općenito to negiraju.

[...]

Privatno vlasništvo

Po svojoj prirodi ljudska bića očito trebaju prirodne resurse kako bi preživjeli. Ipak, ta činjenica je u skladu sa razmišljanjem kako bi im trebali dopustiti samo korištenje prirodnih resursa, ne i posjedovanje, ili sa razmišljanjem da bi te resurse trebali kolektivno posjedovati. Naravno, postoje ozbiljni i poznati praktični problemi sa sustavima u kojima je vlasništvo predano zajednici, i sa svakim sustavom kolektivnog vlasništva à la socijalizam i komunizam. To samo po sebi pokazuje kako privatno vlasništvo samo za sebe ima određene praktične prednosti, ali ne i da postoji prirodno pravo na njega. Dakle kako klasična teorija prirodnog prava pokazuje da takvo pravo stvarno i postoji?

Sve počinje od toga da primijetimo kako je institucija privatnog vlasništva nešto prema čemu smo prirodno uređeni i nešto što je čak potrebno za našu dobrobit. S obzirom na prethodnu primjedbu, možemo primijetiti kako intelekt omogućuje da čovjek (za razliku od nižiš životinja) trajno upravlja i kontrolira resurse, te da ih koristi na svoju vlastitu korist; takvo upravljanje, kontrola i uporaba je upravo ono što privatno vlasništvo označava. Nadalje, na taj način pojedinac neminovno ugrađuje nešto svoje osobnosti u resurs kojeg transformira, utoliko što se svojstvo resursa mijenja prema čovjekovim namjerama, znanju, talentu i trudu. Korištenjem vanjskih resursa, neizbježno im ugrađujmo nešto što je već naše (a to je ono što je Locke naglašavao u svojim raspravama oko "miješanja našeg rada" i vanjskih resursa).

Dakle naše urođene sposobnosti nas usmjeravaju prema privatnom vlasništvu, a takvo vlasništvo je također i nužno za nas. Potrebno je za nas kao pojedince. Kapaciteti i potencijali pojedinca se ne mogu iskoristiti i ostvariti bez barem nekih stabilnih resursa koje može iskoristiti; sloboda djelovanja da to čini ne može postojati ukoliko nema trajni pristup barem nekim od tih resursa; a kao što svjedoči iskustvo pojedinaca u najegalitarnijim društvima, ljudska bića imaju prirodnu želju da barem nešto nazivaju svojim, i ne mogu biti sretni ukoliko im je ta želja onemogućena.

Vlasništvo je također nužno za nas kao obitelji. Prirodno smo usmjereni prema imanju djece, i kao što smo već objasnili, za klasičnu teoriju prirodnog prava to znači i obavezu da skrbimo za djecu, ne samo materijalno nego i duhovno, odnosno i za njihov moralni odgoj, obrazovanje i slično. Kako djeca rastu i osnivaju svoje obitelji, obično im je potrebna pomoć od roditelja; postoje i drugi rođaci (tete i ujaci, bratići i slično) prema kojima u određenim okolnostima također možemo imati obaveze prema prirodnom zakonu, čak i ako naše obaveze nisu tako velike kao prema našoj djeci; a i uvijek postoje hitni slučajevi za koje se treba pripremiti ukoliko je to moguće. Što se tiče fundamentalnog društvenog uređenja, zbog kojeg druge institucije (poput države) postoje, također je bitno da obitelji zadrže značajnu razinu neovisnosti. Spomenute stvari podrazumijevaju da obiteljima mora biti omogućeno stjecanje sredstava na koja imaju trajna prava korištenja i prijenosa.

Zaključno, privatno vlasništvo je nužno za dobrobit šireg društva koje se prirodno sastoji od skupina obitelji. Ovdje su posebno relevantna razmišljanja koje zagovaraju Aristotel i Akvinski. Poticaji za rad se uvelike smanjuju ukoliko radnik ne može žeti plodove, a to uvelike ograničuje količinu bogatstva koju može koristi društvo; ekonomsko i socijalno planiranje je puno učinkovitije kada pojedinci mogu brinuti o svom vlastitom vlasništvu nego kada to radi zajednica (činjenica koju su Mises i Hayek opisali u puno detalja); a socijalni mir je puno izgledniji kada pojedinci imaju svoje vlasništvo nego kada moraju raspravljati o tome kako iskoristiti ono što je zajedničko.

Ako su naši prirodni kapaciteti usmjereni (uređeni) prema privatnom vlasništvu, i ukoliko ispunjenje tih kapaciteta i naših moralnih obaveza pod prirodnim zakonom zahtjeva takvo vlasništvo, onda slijedi,s obzirom na danu opravdanost prirodnih prava, da prirodni zakon podrazumijeva prirodno pravo na prirodno vlasništvo. Ipak, to uspostavlja samo općenito instituciju privatnog vlasništva. Potrebno je reći više kako bi odredili kako pravo na određeni resurs može imati određeni pojedinac. Drugim riječima, potrebna nam je teorija "izvornog prisvajanja" ili "inicijalne akvizicije."

Tendencija klasičnih teoretičara vlasništva prirodnog prava je pronaći porijeklo takvog prisvajanja prve okupacije. Zauzimanje prethodno neposjedovanog resursa je nužno za vlasništvo zato što ukoliko netko prvi ne zauzme resurs, ništa se sa njim ne može učiniti, uključujući i neki drugi postupak koji bi mogli smatrati nužnim za prisvajanje. Odnosno, ne možete "miješati svoj rad" sa resursom ukoliko ga prvo niste zauzeli ili prisvojili, zbog toga teoretičari klasičnog prirodnog prava odbacuju Lockeovu teoriju prisvajanja, barem kao opis načina na koje vlasništvo započinje. Zauzimanje je također dovoljno za vlasništvo zato što omogućuje nekome da ispuni svoje namjene zbog kojih pravo na vlasništvo uopće i postoji.

Iako nije fundamentalno kao prva okupacija, rad svejedno ima krucijalnu ulogu u priči kako nastaje imovina. Kao što je već spomenuto, za klasičnu teoriju prirodnog prava, rad nad resursom znači utaknuti vlastitu osobnost, dakle nešto na što osoba već ima pravo. Nadalje, većina vrijednosti koja postoji u transformiranom resursu nije rezultat samog resursa nego rada koji je uložen kako bi takav postao. Dakle što netko uloži više svog rada u prethodno neposjedovani resurs kojeg je prvi okupirao, vlasništva nad tim resursom postaje sve snažnije i potpunije.

To nas dovodi do pitanja ograničenja prava na privatno vlasništvo, nešto što je implicitno spomenuto sugestijom kako pravo može biti manje ili više snažno ili kompletno. Kao i prirodna prava općenito, pravo na privatno vlasništvo ima teleološki temelj, odnosno ulogu koju ima u ostvarivanju naših prirodnih kapaciteta i ispunjenju naših obaveza pod prirodnim zakonom; i baš kao i sa prirodnim pravima općenito, pravo je ograničeno samim teleološkim razmišljanjima zbog kojih i postoji. Kao što smo već rekli, pravo na privatno vlasništvo, kao i naša druga prava, ne mogu biti toliko snažna da bi opravdala ponašanje suprotno prirodnom zakonu. Dakle ne može postojati prirodno prava na korištenje vlasništva za intrinzično nemoralne svrhe. Naravno, to ne znači da bi vlada mogla ili morala regulirati privatno korištenje naših prava kako bi bila u skladu sa prirodnim zakonom, ali znači da ne može postojati argument utemeljen na prirodnom pravu koji bi tvrdio kako je zabrana striptiz klubova i mjesta za drogiranje (ili što već) nužno kršenje prirodnog prava na privatno vlasništvo.

No postoji još jedno ograničenje prava na privatno vlasništvo, izravno povezano sa njegovim teleološkim temeljima. Kao što smo vidjeli, za teoretičara klasičnog prirodnog prava, vlasništvo postoji kako bi omogućilo pojedincu da realizira svoje vlastite prirodne kapacitete i moralne obaveze, koristeći svoje ovlasti nad vanjskim resursima. Dakle ako bi vlasnička prava bila toliko snažna da bi opravdavala da neki ljudi koriste svoja prava na način koji bi potkopavao mogućnost drugih da ispunjavaju svoje prirodne namjene i moralne obveze, onda bi sam smisao institucije privatnog vlasništva bio potkopan. Uzmimo ekstreman, ali jasan primjer; ako bi osoba ili grupa osoba imala monopol nad nekim krucijalnim resursom (poput zemlje ili vode) i odbijala drugima dati pristup tom resursu, ili bi im dopustila pristup pod određenim okolnostima, onda je očito kako bi institucija privatnog vlasništva dopuštala nekim pojedincima da ispunjavaju svoje namjene na štetu drugih da ispunjavaju svoje. Jasno je onda kako privatno vlasništvo ne može biti tako snažno da opravdava opisane okolnosti.

Što ovo ograničenje znači u praksi? Najočitija implikacija je da pojedinci u okolnostima krajnje nužde imaju pravo koristiti resurse drugih, paradigmatski primjer toga bi bio izgladnjeli čovjek u šumi koji uzme hranu iz kolibe, ili netko tko bježi od lopova pa trči kroz tuđe dvorište. Netko u takvim okolnostima nije kriv zbog krađe ili smetanja posjeda; da bi ga smatrali krivim vlasnik kolibe ili dvorišta bi trebao imati apsolutno pravo na vlasništvo na temelju kojeg može opravdano odbiti drugima korištenje čak i u opisanim okolnostima, a prema teoriji prirodnog prava, nitko ne može imati takvo apsolutno pravo na privatno vlasništvo.

Zbog sličnih razloga, opravdane su mjere pomoći onima koji su se našli u ekonomskim problemima i nemaju vlastitih prirodnih resursa na koje bi se mogli osloniti. Ali prema klasičnoj teoriji prirodnog prava, primarna odgovornost za takvu pomoć leži u obiteljima onih kojima je potrebna, a oporezivanje sa tim ciljem bi bilo opravdano samo u mjeri u kojoj privatna sredstava ne bi bila dovoljna. Pomoć koju nudi vlast je također najbolje davati na najlokalnijoj razini. S obzirom na obiteljski-orijentirani pristup socijalnoj teoriji i privatnom vlasništvu, klasična teorija prirodnog prava je predana doktrini supsidijarnosti, koja kaže kako središnje vlasti u društvu ne mogu obavljati funkcije koje se mogu provoditi na nižim razinama (iako bi trebali provoditi one koje nije moguće provoditi na manje središnjim razinama).

Očito, sve to podiže pitanja na koja se ne može odgovoriti u ovako kratkom tekstu. Ipak, ovo bi trebalo biti dovoljno da se pokaže kako klasična teorija prirodnog prava podržava zapravo konzervativnu sredinu između libertarijanizma i egalitarnog liberalizma.


PS

Nije bilo postova neko vrijeme, ako je nekog zanimalo moje mišljenje zašto? Evo jedno objašnjenja, točnije je od većine medijskih natpisa;




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove