srijeda, 30. siječnja 2013.

Scrutonov vodič kroz filozofiju: seks

Roger Scruton poznati je filozof, uz to je i sjajan pisac što će priznati i njegovi neistomišljenici (za njih, posebno kada piše o neutralnijim temama poput glazbe, vina ili umjetnosti). Tako se može čuti i da je njegovo pisanje kao poezija; ta poezija se izgubila u prijevodu, ali mislim da su ostali koncepti i problemi koje ističe Scruton vezano uz suvremenu sliku seksa (uređanja moja);
Seks je područje u kojem se susreće životinjsko i osobno. Područje u kojem se sukob između znanstvenog i osobnog gledišta stvari najoštrije osjeća; time pruža test bilo koje ozbiljne moralne filozofije, i bilo koje održive teorije ljudskog svijeta.

Do kraja devetnaestog stoljeća bilo je gotovo nemoguće raspravljati o seksu, osim kao dijelu erotske ljubavi, a čak i tada su konvencije zahtijevala da specifičnosti seksualne želje ostanu nespomenute. Kada je zabrana napokon nestala – od strane autora poput Krafft-Ebinga i Havelocka Ellisa – bilo je to nudeći "znanstveni" pristup raširenom prirodnom fenomenu. Zbog prestiža znanosti svako istraživanje u njeno ime moglo je dobiti društveno odobrenje, bilo je to dovoljno da nadvladamo inače osakaćujuću nevoljkost suočavanja sa stvarnostima seksualnog iskustva. Rezultat toga je da se suvremene rasprave o takvim iskustvima vode u "poznanstvljenom" stilu koji, po samoj svojoj naravi, odvaja seks od područja međuljudskih odnosa, te ga preoblikuje u odnos između objekata. Freudova šokantna otkrića, uvedena kao neutralne, "znanstvene" istine o ljudskom stanju, formulirana su u pojmovima koje danas smatramo standarnim. Prema Freudu, cilj seksualne želje je "spajanje genitalija u činu poznatom kao kopulacija, koji dovodi do oslobađanja seksualne napetosti i privremenog nestanka seksualnog nagona – zadovoljstvo analogno zasićenju gladi". Takva znanstvena slika seksualne želje iznjedrila je u svoje vrijeme Kinseyevo izviješće, te je danas postala dio standardnog sredstva otuđenja (Entzauberung). Čini mi se kako je opisano potpuno pogrešno, i moglo bi postati točno samo ukoliko bi utjecalo na naše seksualne emocije, odnosno da ih promijeni u emocije neke druge vrste.

Što je točno seksualni užitak? Je li to užitak poput jedenja i pijenja? Poput užitka opuštanja u vrućoj kupki? Poput promatranja svog djeteta kako se igra? Jasno je kako i je i nije poput navedenih stvari. Nije poput užitka jedenja, jer objekt nije konzumiran. Nije poput užitka u kupki, jer zahtijeva uživanje u nekoj aktivnosti, i u drugoj osobi koja vam se pridruži. Nije poput promatranja vašeg djeteta u igri, jer uključuje tjelesne senzacije i predanje fizičkoj želji. Međutim, seksualni užitak nalikuje užitku promatranja nečeg, u ključnom aspektu: ima intencionalnost. Nije samo uzbuđujuća senzacija; radi se o odgovoru na drugu osobu, i na čin u kojem sudjelujete s njim ili njom. Druga osoba može biti imaginarna: ali vaše misli su usmjerene prema osobi, a užitak ovisi o misli.

Ta ovisnost o misli znači da seksualni užitak možemo pobrkati, i nestaje kada shvatimo pogrešku. Iako bih bio budala da ne iskočim iz umirujuće kupke nakon što mi vele da je ono što sam smatrao vodom zapravo kiselina, to nije zato što sam prestao osjećati ugodu na svojoj koži. U slučaju seksualnog užitka, otkriće da je neželjna ruka ta koja me dodiruje odmah gasi moj užitak. Žena koja vodi ljubav sa muškarcem koji se prerušio u njenog muža je žrtva silovanja, a otkriće pogreške može dovesti i do samoubojstva. Nije samo da pristanak dobiven prevarom nije pristanak, nego je žena povrijeđena, u samom činu koji joj je donio užitak. Ono što pretvara užitak u seksualni užitak je kontekst uzbuđenja; a uzbuđenje nije isto kao oticanje. Radi se o pristupanju drugom, pomak u smjeru spolnog čina, kojeg ne možemo odvojiti, niti od misli na kojem je utemeljen, niti od želje do koje dovodi. Uzbuđenje je odgovor na pomisao o drugom kao samosvjesnom agentu, koji je upozoren na mene, i koji je u stanju imati planove prema meni. To je očito iz gesti i pogleda čežnje. Gesta privrženosti je gesta ohrabrenja – pokušaj da osvijestimo u drugome sliku vlastite nježne brige prema njemu. Međutim, privržena milovanja, koja ocrtavaju tijelo primatelja; njihova nježnost, ne radi se samo o ohrabrenju, nego i istraživanju. Cilj je ispuniti površinu tijela druge osobe sa sviješću o svom interesu – interesu, ne samo prema tijelu, nego prema utjelovljenoj osobi. Ta svijest je žarište užitka druge osobe. Sartre zapisuje (Being and Nothingness) o milovanjima kao "utjelovljenju" drugog: kao da, svojom akcijom, unosite dušu u tijelo (subjekt u objekt) i činite ga opipljivim.

Milovanja se daruju i primaju sa istom sviješću kao što se i pogled daruje i prima. Oboje imaju epistemičku komponentu (komponentu očekivanje i otkrića). S obzirom na to, nije iznenađujuće da lice ima takav bitni i sveprisutni utjecaj u transakciji seksualne želje. U znanstvenom pogledu na seks teško je objasniti zašto bi to bilo tako – zašto bi lice imalo snagu da odredimo hoćemo li, ili nećemo, biti privučeni tražiti užitak u drugom dijelu. Ali naravno, lice je slika subjektivnosti drugog: sjaji svjetlom sebe. Perverzija i opscenost uključuju pomračinu subjekta, jer su tijelo i njegov mehanizam postavljeni ispred svega. U opscenosti tijelo postaje neprozirno prema sebi koji živi u njemu: zato postoji opscenost nasilja, baš kao i opscenost seksa.

Gesta može biti prihvaćena ili odbijena: u svakom slučaju, to je zato što je "pročitana" kao prenošenje poruke od tebe prema meni. Ne primam tu poruku kao eksplicitni čin koji nešto znači, nego kao proces uzajamnog otkrića, porast svijesti u tebi koji također znači i porast svijesti u meni. Dakle, u prvom impulsu uzbuđenja, postoji početak tog lanca reciprociteta koji je fundamentalan za međusobna ponašanja. Ona zamišlja svog ljubavnika kako zamišlja nju kako zamišlja njega .. ne ad infinitum, nego do uzajamnog prepoznavanja drugog, potpuno prisutnog u svom tijelu.

Dakle, seksualno uzbuđenje ima epistemičku i međuosobnu intencionalnost. Radi se o odgovoru na drugog pojedinca, utemeljenog na objavi i otkriću, uključuje uzajamno i kooperativno uzvišenje zajedničkog iskustva utjelovljenja. Nije usmjereno van drugog, na svijet; niti ga možemo prenijeti na drugi objekt koji "može poslužit". Naravno, uzbuđenje može imati svoj izvor u poopćenoj misli koja se lascivno mijenja sa objekta na objekt. No kada se te misli koncentriraju u iskustvo uzbuđenja njihova općenitost se zapostavlja; onda je drugi bitan, i njegova određeno utjelovljenje. Ne samo drugi, nego i sam ja, i osjećaj moje tjelesne stvarnosti u perspektivi drugog. Stoga uzbuđenje, u normalnim okolnostima, traži odvojenost u privatnom prostoru, gdje je samo drugi bitan mojoj pozornosti. Pokušava se ukinuti ono što nije privatno, posebice perspektiva promatrača - "treće osobe" koja nije niti ti niti ja.

U osmom poglavlju istražio sam načine na koje je subjekt ostvaren u svijetu objekata, i veliki naglasak sam stavio na namjere, i razliku između predviđanja i odlučivanja za budućnost. Ali ne bi trebali pretpostaviti kako je subjekt otkriven samo kroz dobrovoljnu aktivnost. Naprotiv, od jednake važnosti su one reakcije koje se ne mogu željeti nego samo predvidjeti, ali koje su svejedno svojstvene samosvjesnim bićima. Crvenilo je jedna instanca. Iako nije dobrovoljna stvar, i – iz čisto fiziološke perspektive – obično povećanje prokrvljenosti u licu, crvenilo je izraz kompleksne misli, misli koja izlaže sebe. Moje crvenilo je nehotično priznanje moje odgovornosti pred tobom oko toga tko sam i što osjećam. Radi se o priznanju da stojim u svijetlu tvoje perspektive, i da se ne mogu sakriti u svom tijelu. Crvenilo je privlačno jer utjeljuje perspektivu drugog, a istodobno također iskazuje tu perspektivu kao odgovor na mene. Isto je točno za poglede i osmjehe, kroz koje drugi subjekt izlazi na površinu svog tijela i čini se vidljivim. U osmjehivanju, rumenilu, smijehu i suzama, upravo moj gubitak kontrole nad svojim tijelom, i njegovo ovladavanje nad mnom, stvara neposredno iskustvo utjelovljene osobe. U takvom izražavanju lice ne funkcionira samo kao dio tijela, nego kao cijela osoba: vlastito se širi kroz površinu, i "postaje mesom".

Koncepti i kategorije koje smo iskoristili kako bi opisali utjelovljenu osobu su potpuno odvojeni od znanosti o ljudskom tijelu. U takvoj znanosti, koja je uloga osmjeha, nasuprot grimase; rumenila, nasuprot vrućine, pogleda nasuprot buljenja? Opisujući tvoje lice kao rumenilo, u tebi vidim odgovornog agenta, smještam te u područje stida i samospoznaje. Ukoliko pokušate opisati seksualnu želju u kategorijama ljudske biologije, ne primjećujete intencionalnost seksualne emocije, njegovu usmjerenost prema utjelovljenom subjektu. Karikature koja je rezultat takvog opisivanje nije želja nego perverzija. Freudov opis želje je opis nečega što znamo i izbjegavamo – ili bi trebali izbjegavati. Uzbuđenje koje se koncentrira na spolne organe, bilo muškarca ili žene, koje na taj način pokušava zaobići složene pregovore lica, ruku, glasa i držanja, je perverzija. Ogoljuje želju njene intencionalnosti, i zamjenjuje je potragom za seksualnom robom, koju uvijek možete dobiti po nekoj cijeni.

Dio je intencionalnosti želje da se određena osoba zamišlja kao njen objekt. Nekome tko je uznemiren zbog svoje želje prema Ivani, smiješno je reći, "Uzmi Katarinu, i ona će poslužiti." Stoga dolazi do mogućnosti pogreške identiteta. Jakovljeva želja za Rahelom činila se zadovoljena noću sa Leom, ali samo u toj mjeri u kojoj je zamišljao da liježe sa Rahelom (Post 29,22; vidi prekrasnu realizaciju ove drame u Thomas Mannovom djelu Josip i Njegova braća). Naše seksualne emocije su utemeljene na individualizaciji misli: želim tebe i nikoga drugog. Ova individualizacija intencionalnosti ne proizlazi samo iz činjenice da želimo osobe (drugim riječima, pojedince). Proizlazi iz činjenice da drugog želimo kao utjelovljeni subjekt, a ne samo kao tijelo. Možete uvidjeti tu poantu uspoređujući želju i glad (kontrast kojeg Freud izričito negira). Pretpostavite da su ljudi jedina jestiva stvar; i pretpostavite da ne osjećaju bol kada ih jedete te se odmah obnavljaju. Koliko bi formalnosti i isprika bilo potrebno prilikom zadovoljavanja gladi! Ljudi bi naučili prikrivati svoj apetit, i naučili bi da ne pretpostavljaju pristanak onih koje su nezasitno pogledali. Postao bi zločin jesti obrok bez da ste dobili njegov pristanak. Možda bi brak bio najbolje rješenje. Ipak, taj problem nije ništa prema problemu u kojem nas ostavlja žudnja. Proizlazi iz nedostatka bilo čega neosobnog da jedemo, a ne iz prirode gladi. Glad je usmjerena prema drugome kao objektu, i bilo koji sličan objekt može poslužiti svrsi. Ne individualizira objekt, niti predlaže bilo kakvo zajedništvo osim onog kojeg zahtjeva potreba. Kada seksualne želje preuzmu takav oblik, postanu duboko uvrijeđujuće. I u svakom obliku kompromitiraju ne samo osobu koja se njima bavi, nego i osobu kojoj su namijenjene. Upravo zato što želja pretpostavlja odnos između subjekata, prisiljava obje strane da odgovore za sebe. Nepoželjni nasrtaji su stoga zabranjeni od strane onoga prema kome su usmjereni, i svaki prijestup se smatra zagađenjem. Zbog toga je silovanje tako ozbiljan zločin: radi se o invaziji svetišta koji čuva žrtvinu slobodu. Ukoliko opišete želju u znanstvenim terminima koje koriste Freud i njegovi sljedbenici, ogorčenje i zagađanje silovanja postaje nemoguće objasniti. Zapravo, sve vezano uz ljudsko seksualno ponašanje postaje nemoguće objasniti – i samo ono što možemo nazvati "šarmom otuđenja" potiče ljude da prihvate takve lude opise kao istinu.

Intencionalnost želje je tema za posebnu knjigu, a s obzirom da sam već napisao takvu knjigu, ovdje ću se ograničiti na par primjedbi. Moj cilj je iskoristiti filozofiju u onome u čemu je najbolja, odnosno osigurati ljudski svijet od najgrizajućeg mora pseudo-znanosti. U istinskoj seksualnoj želji, cilj je zajedništvo sa drugim, gdje "drugi" označava određenu osobu, sa određenom perspektivom na moje ponašanje. Reciprocitet koji je uključen u ovom cilju je postignut u stanju uzajamne uzbuđenosti, i međuosobni karakter uzbuđenja određuje prirodu "zajedništva" koje se traži. Svaka želja je ugožavajuća, a izbor da je izrazimo ili potisnemo je egzistencijalni izbor, u kojem je, ili može biti, vlastito u opasnosti. Stoga ne iznenađuje da je seksualni čin okružen zabranama; sa sobom nosi teret stida, krivnje i ljubomore, baš kao i radost i sreću. Nezamislivo je da bi se iz ispravnog shvaćanja takve sile mogla razviti moralnost potpunog dopuštenja, a kao što sam ustvrdio u knjizi Sexual Desire, tradicionalna moralnost, u kojoj je norma monogamna heteroseksualna zajednica, ovjekovječena zavjetom – a ne ugovorom, iskazuje puno više sluha za ono što je u pitanju od svih poznatih alternativa.

Ako je danas tako teško vidjeti smisao tog morala, onda dio uzroka leži u činjenici da je ljudsko seksualno ponašanje nanovo opisano od strane pseudo-znanosti seksologije, a rezultat toga nije samo ogoljenje od međuosobne intencionalnosti nego i temeljita demoraliziranost. Prilikom takvog preopisivanje svijeta, ujedno samo ga i promijenili. Uveli smo nove oblike seksualnih osjećaja – oblikovane željom za sveobuhvatnim dopuštenjem. Seksualni sakrament predao se seksualnom tržištu; a rezultat je fetišizam seksualne robe. Primjerice, Richard Posner, u svom bezvrijednom, ali utjecajnom djelu pod nazivom Seks i Razum (kojeg je trebao nazvati Seks i instrumentalni razum), otvara prvo poglavlje sa slijedećom rečenicom: "Postoji seksualno ponašanje, koje se uglavnom sastoji od pobude spolnih organa." Naravno, u stvarnosti seksualno ponašanje je povezano sa udvaranjem, željom, ljubavi, ljubomorom, brakom, tugom, radosti i intrigom. Takva pobude koja se javlja je pobuda cijele osobe. Što se tiče spolnih organa, oni mogu biti "pobuđeni" (ako je to ispravan izraz) u različitim situacijama, baš kao i objektom želje. Unatoč tome, Posnerov opis želje je nužan, jer želi ispuniti svoj cilj razvijanja moralnosti seksualnog ponašanja na temelju analize troškova i koristi (a to je izgleda ono što on smatra "razumom"). Dakle koji je "trošak" seksualnog zadovoljstva?
Trošak traženja je jedan. Trošak masturbacije je nula, smatra se samostalnom aktivnošću, i zbog toga je najjeftinija aktivnost. (Kvalifikacija je važna: "uzajamna masturbacija", heteroseksualna ili homoseksualna, je oblik nevaginalnog odnosa, i njeni troškovi traženja su pozitivni.)
Posner nastavlja razmatrati hipotetičke slučajeve: na primjer, slučaj u kojem muškaraca postavlja "vrijednost" od "dvadeset" za "seks" sa "ženom prosječne privlačnosti", i "vrijednost" od "dva"za "seks" sa "muškom zamjenom". Ako usvojite takav jezik, ona ste pretvorili ženu (i muškarca) u seksualni objekt, a seks u robu. Pretvorili ste ljudski svijet u svijet stvari; ukinuli ste sveto, zabranjeno i zaštićeno, predstavili seks kao odnos između stranaca. Posnerov jezike nije osjetljiv na potrebno u seksualnoj želji; reducira drugu osobu na instrument užitka, sredstvo stjecanja nečega što je mogla podjednako pružati i druga osoba, životinja, gumena lutka ili maramica.

Mogli bi se pitati u čemu je problem, ako su ljudi sretniji na taj način? U čijem je interesu zadržati stari oblik želje, sa individualiziranom intencionalnošću, beznadnim žudnjama, bijesom i ljubomorom, cjeloživotnim obvezivanjem i cjeloživotnim jadima?

Suvremeni filozofi ne razmatraju takva pitanja, ali o njima se puno raspravljalo u antičkom svijetu. Umjesto da razmotri dugoročnu sreću i ispunjenje pojedinca, suvremeni filozof je sklon reduciranja problem seksualne moralnosti na pitanje prava – imamo li pravo da se upustimo, ili zabranimo, ovu ili onu seksualnu praksu? Iz takvog pitanja naravno slijedi liberalni zaključak; ali takvo pitanje ostavlja temelje seksualnog morala neistražene. Temelje nećemo pronaći u računici prava i dužnosti, nego u teoriji vrlina. Ono što je važno u seksualnoj moralnosti je razlika između moralne i poročne dispozicije. Već sam se dotakao te razlike u prethodnom poglavlju, kada sam se bavio temeljom našeg moralnog razmišljanja. Tamo naglašavam ulogu vrlina u stvaranju temelja moralnog poretka. Ali također je nužno, ukoliko želimo postaviti objektivne temelje u potrazi za vrlinama, pokazati kako su ispunjenje i sreća osobe pojačane vrlinom odnosno ugrožene porokom. Ugrubo rečeno, to je zadatak koji si je postavio Aristotel u svojoj etici, u kojoj je pokušao pokazati kako se duboka pitanja moralnosti tiču odgajanja moralnog bića, a ne pravila koja uređuju ponašanje odraslih. Vrline pripadaju karakteru, a ne pravilima društvenog dijaloga, nastaju kroz dugotrajni postupak moralnog razvoja. Čestita osoba je sklona biranju onih pravca djelovanja koji pridonose njenom napredovanju – napredovanju, ne samo kao životinja, nego racionalnih bića ili osoba, kao onoga što zapravo i je. Pri odgajanju djeteta odgajam njegove navike, i zato je jasno kako ću imati razloga da mu usadim moralne navike, ne samo zbog sebe, nego i zbog njega.

Istodobno, ne bi trebali razmišljati o vrlinama samo kao o sredstvu. Čestita osoba je ona koja ispravno bira svrhe. Vrlina je dispozicija da želite, samim time i birate, određene stvari zbog njih samih, unatoč sklonostima apetita. Primjerice, hrabrost je dispozicija da birate časni pravac djelovanja, unatoč opasnosti. Radi se o dispoziciji da nadvladate strah, jer je to ispravna stvar. Sva racionalna bića imaju interes u stjecanju hrabrosti, jer bez njega mogu postići ono što žele samo srećom, i samo u odsustvu nevolja. Seksualna vrlina je slična: dispozicija da birate pravac djelovanja kojeg se smatra ispravnim, unatoč kušnjama. Odgoj bi trebao biti usmjeren prema posebnoj vrsti umjerenosti koja se iskazuje, ponekad kao čestitost, ponekad kao vjernost, ponekad kao strastvena želja, ovisno o "ispravnom sudu" subjekta. Čestita osoba želi osobu koju možda ujedno voli, koja može i hoće uzvratiti mu tu želju, i prema kojoj se možda obvezao. U ispunjenju takve želje ne postoji niti sram niti poniženje, a erotski impuls pronalazi prostor koji mu je potreban kako bi ispunio svoju svrhu.

Najvažnije obilježje tradicionalnog spolnog odgoja je sažeto u antropološkom jeziku kao "etika onečišćenja i tabua". Dijete je učeno da smatra svoje tijelo svetim, podložnim onečišćenju zlouporabom ili pogrešnim shvaćanjem. Osjećaj onečišćenja nije nikako tek trivijalna nuspojava "lošeg seksualnog iskustva": može uključivati prodorno gnušanje, prema samome sebi, svom tijelu, svojoj situaciji, poput onog kojeg doživljavaju žrtve silovanja. Ti osjećaji izražavaju tenziju sadržanu unutar našeg iskustva utjelovljenja. Najvažnije ideja seksualne moralnosti je kako sam ja u svom tijelu, ne kao "duh u stroju" nego kao utjelovljeno sebstvo. Moje tijelo je identično sa mnom: subjekt i objekt su tek dva aspekta jedne stvari, a seksualna čistoća je jamstvo toga. Seksualna vrlina ne zabranjuje želju: ona jednostavno osigurava status želje kao međuosobnog osjećaja. Dijete koje nauči "prljave navike" odvaja seks od sebe, postavlja ga izvan samog sebe kao nešto strano i čudno u svijetu objekata. Njegovo opčinjeno ropstvo tijelu ujedno znači hlapljenje želje, rasipanje erotske energije i gubitak zajedništva sa drugim. Seksualna vrlina uzdržava subjekt od želje, čineći ga prisutnim kao sebe u samom činu koji ga obuzima.  

Tradicionalni seksualni odgoj je uključivao stalni rat protiv fantazije. Fantazija igra važnu ulogu u našim seksualnim djelima, pa čak najstrastveniji i najvjerniji ljubavnik može, u činu ljubavi, zamišljati u sebi druge scene seksualnog zanosa od onog u koji je uključen. Unatoč tome, postoji istina u Freudovskom kontrastu između fantazije i stvarnosti, i u vjerovanju kako je prvo na neki način destruktivno prema drugom. Fantazija zamjenjuje stvarni, otporni, objektivni svijet sa podatnom zamjenom – i zapravo, to joj je i svrha. Život u stvarnom svijetu je težak i neugodan. Najviše od svega, težak je i neugodan u našim konfrotacijama sa drugim ljudima koji, samim postojanjem kao subjekti, preraspoređuju stvari usprkos naše volje. Potrebna je jaka sila, poput sile seksualne želje, da nadvladamo samozaštitu koja nas štiti od intimnih susreta. Primamljivo je potražiti utjehu u zamjenama, koje nas ne posramljuju niti odoljevaju impulsima naših spontanih žudnji. Raste navika stvaranja usklađenog svijeta želje, u kojem nerealni objekti postaju fokus stvarnih emocija, a same emocije postaju nesposobne sudjelovati u izgradnji osobnih odnosa. Fantazija blokira prolaz u stvarnost, koja postoje nedostupna volji. U ovom postupku fantazirani Drugi, s obzirom da je potpuno instrument moje volje, postoje objekt za mene, jedan od mnogih zamjena definiranih čisto u terminima seksualne uporabe. Seksualni svijet fantazista je svijet bez subjekata, u kojem se drugi pojavlju samo kao objekti. Ukoliko ga fantazija toliko obuzme da zahtijeva kako bi mi druga osoba trebala biti podložna, rezultat je neizbježno neprimjeren, s tendencijom korištenja sile. Riječi Richarda Posnera koje sam citirao su neprimjerene na način koji se može očekivati kada ljudi više ne vide objekt želje kao subjekt, željen kao takav.

Seksualni moral nas dakle vraća na veliku zagonetku kojom su se ova poglavlja bavila: zagonetka subjekta, i njegova odnosa prema svijetu prostora i vremena.


PS
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana