Roger Scruton poznati je filozof, uz to je i sjajan pisac što će priznati i njegovi neistomišljenici (za njih, posebno kada piše o neutralnijim temama poput glazbe, vina ili umjetnosti). Tako se može čuti i da je njegovo pisanje kao poezija; ta poezija se izgubila u prijevodu, ali mislim da su ostali koncepti i problemi koje ističe Scruton vezano uz suvremenu sliku seksa (uređanja moja);
Seks je područje
u kojem se susreće životinjsko i osobno. Područje u kojem se sukob
između znanstvenog i osobnog gledišta stvari najoštrije osjeća;
time pruža test bilo koje ozbiljne moralne filozofije, i bilo koje
održive teorije ljudskog svijeta.
Do kraja
devetnaestog stoljeća bilo je gotovo nemoguće raspravljati o seksu,
osim kao dijelu erotske ljubavi, a čak i tada su konvencije
zahtijevala da specifičnosti seksualne želje ostanu nespomenute.
Kada je zabrana napokon nestala – od strane autora poput
Krafft-Ebinga i Havelocka Ellisa – bilo je to nudeći
"znanstveni" pristup raširenom prirodnom fenomenu. Zbog
prestiža znanosti svako istraživanje u njeno ime moglo je dobiti
društveno odobrenje, bilo je to dovoljno da nadvladamo inače
osakaćujuću nevoljkost suočavanja sa stvarnostima seksualnog
iskustva. Rezultat toga je da se suvremene rasprave o takvim
iskustvima vode u "poznanstvljenom"
stilu koji, po samoj svojoj naravi, odvaja seks od područja
međuljudskih odnosa, te ga preoblikuje u odnos između objekata.
Freudova šokantna otkrića, uvedena kao neutralne, "znanstvene"
istine o ljudskom stanju, formulirana su u pojmovima koje danas
smatramo standarnim. Prema Freudu, cilj seksualne želje je
"spajanje genitalija u činu poznatom kao kopulacija, koji
dovodi do oslobađanja seksualne napetosti i privremenog nestanka
seksualnog nagona – zadovoljstvo analogno zasićenju gladi".
Takva znanstvena slika seksualne želje iznjedrila je u svoje vrijeme
Kinseyevo izviješće, te je danas postala dio standardnog sredstva
otuđenja (Entzauberung).
Čini mi se kako je opisano potpuno pogrešno, i moglo bi postati
točno samo ukoliko bi utjecalo na naše seksualne emocije, odnosno
da ih promijeni u emocije neke druge vrste.
Što je točno
seksualni užitak? Je li to užitak poput jedenja i pijenja? Poput
užitka opuštanja u vrućoj kupki? Poput promatranja svog djeteta
kako se igra? Jasno je kako i je i nije poput navedenih stvari. Nije
poput užitka jedenja, jer objekt nije konzumiran. Nije poput užitka
u kupki, jer zahtijeva uživanje u nekoj aktivnosti, i u drugoj osobi
koja vam se pridruži. Nije poput promatranja vašeg djeteta u igri,
jer uključuje tjelesne senzacije i predanje fizičkoj želji.
Međutim, seksualni užitak nalikuje užitku promatranja nečeg, u
ključnom aspektu: ima intencionalnost. Nije samo uzbuđujuća
senzacija; radi se o odgovoru na drugu osobu, i na čin u kojem
sudjelujete s njim ili njom. Druga osoba može biti imaginarna: ali
vaše misli su usmjerene prema osobi, a užitak ovisi o misli.
Ta ovisnost o
misli znači da seksualni užitak možemo pobrkati, i nestaje kada
shvatimo pogrešku. Iako bih bio budala da ne iskočim iz umirujuće
kupke nakon što mi vele da je ono što sam smatrao vodom zapravo
kiselina, to nije zato što sam prestao osjećati ugodu na svojoj
koži. U slučaju seksualnog užitka, otkriće da je neželjna ruka
ta koja me dodiruje odmah gasi moj užitak.
Žena koja vodi ljubav sa muškarcem koji se prerušio u njenog muža
je žrtva silovanja, a otkriće pogreške može dovesti i do
samoubojstva. Nije samo da pristanak dobiven prevarom nije pristanak,
nego je žena povrijeđena, u samom činu koji joj je donio užitak.
Ono što pretvara užitak u seksualni užitak je kontekst uzbuđenja;
a uzbuđenje nije isto kao oticanje. Radi se o pristupanju drugom,
pomak u smjeru spolnog čina, kojeg ne možemo odvojiti, niti od
misli na kojem je utemeljen, niti od želje do koje dovodi. Uzbuđenje
je odgovor na pomisao o drugom kao samosvjesnom agentu, koji je
upozoren na mene, i koji je u stanju imati planove prema meni. To je
očito iz gesti i pogleda čežnje. Gesta privrženosti je gesta
ohrabrenja – pokušaj da osvijestimo u drugome sliku vlastite
nježne brige prema njemu. Međutim, privržena milovanja, koja
ocrtavaju tijelo primatelja; njihova nježnost, ne radi se samo o
ohrabrenju, nego i istraživanju. Cilj je ispuniti površinu tijela
druge osobe sa sviješću o svom interesu – interesu, ne samo prema
tijelu, nego prema utjelovljenoj osobi. Ta svijest je žarište
užitka druge osobe. Sartre zapisuje (Being and
Nothingness) o milovanjima kao "utjelovljenju" drugog:
kao da, svojom akcijom, unosite dušu u tijelo (subjekt u objekt) i
činite ga opipljivim.
Milovanja se
daruju i primaju sa istom sviješću kao što se i pogled daruje i
prima. Oboje imaju epistemičku komponentu (komponentu očekivanje i
otkrića). S obzirom na to, nije iznenađujuće da lice ima takav
bitni i sveprisutni utjecaj u transakciji seksualne želje. U
znanstvenom pogledu na seks teško je objasniti zašto bi to bilo
tako – zašto bi lice imalo snagu da odredimo hoćemo li, ili
nećemo, biti privučeni tražiti užitak u drugom dijelu. Ali
naravno, lice je slika subjektivnosti drugog: sjaji svjetlom sebe.
Perverzija i opscenost uključuju pomračinu subjekta, jer su tijelo
i njegov mehanizam postavljeni ispred svega. U opscenosti tijelo
postaje neprozirno prema sebi koji živi u njemu: zato postoji
opscenost nasilja, baš kao i opscenost seksa.
Gesta može biti
prihvaćena ili odbijena: u svakom slučaju, to je zato što je
"pročitana" kao prenošenje poruke od tebe prema meni. Ne
primam tu poruku kao eksplicitni čin koji nešto znači, nego kao
proces uzajamnog otkrića, porast svijesti u tebi koji također znači
i porast svijesti u meni. Dakle, u prvom impulsu uzbuđenja, postoji
početak tog lanca reciprociteta koji je fundamentalan za međusobna
ponašanja. Ona zamišlja svog ljubavnika kako zamišlja nju kako
zamišlja njega .. ne ad infinitum, nego do uzajamnog
prepoznavanja drugog, potpuno prisutnog u svom tijelu.
Dakle,
seksualno uzbuđenje ima epistemičku i međuosobnu intencionalnost.
Radi se o odgovoru na drugog pojedinca, utemeljenog na objavi i
otkriću, uključuje uzajamno i kooperativno uzvišenje zajedničkog
iskustva utjelovljenja. Nije usmjereno van drugog, na svijet; niti ga
možemo prenijeti na drugi objekt koji "može poslužit".
Naravno, uzbuđenje može imati svoj izvor u poopćenoj misli koja se
lascivno mijenja sa objekta na objekt. No kada se te misli
koncentriraju u iskustvo uzbuđenja njihova općenitost se
zapostavlja; onda je drugi bitan, i njegova određeno utjelovljenje.
Ne samo drugi, nego i sam ja, i osjećaj moje tjelesne stvarnosti u
perspektivi drugog. Stoga uzbuđenje, u normalnim okolnostima, traži
odvojenost u privatnom prostoru, gdje je samo drugi bitan mojoj
pozornosti. Pokušava se ukinuti ono što nije privatno, posebice
perspektiva promatrača - "treće osobe" koja nije niti ti
niti ja.
U osmom poglavlju
istražio sam načine na koje je subjekt ostvaren u svijetu objekata,
i veliki naglasak sam stavio na namjere, i razliku između
predviđanja i odlučivanja za budućnost. Ali ne bi trebali
pretpostaviti kako je subjekt otkriven samo kroz dobrovoljnu
aktivnost. Naprotiv, od jednake važnosti su one reakcije koje se
ne mogu željeti nego samo predvidjeti, ali koje su svejedno
svojstvene samosvjesnim bićima. Crvenilo je jedna instanca. Iako
nije dobrovoljna stvar, i – iz čisto fiziološke perspektive
– obično povećanje prokrvljenosti u licu, crvenilo je izraz
kompleksne misli, misli koja izlaže sebe. Moje crvenilo je nehotično
priznanje moje odgovornosti pred tobom oko toga tko sam i što
osjećam. Radi se o priznanju da stojim u svijetlu tvoje perspektive,
i da se ne mogu sakriti u svom tijelu. Crvenilo je privlačno jer
utjeljuje perspektivu drugog, a istodobno također iskazuje tu
perspektivu kao odgovor na mene. Isto je točno za poglede i osmjehe,
kroz koje drugi subjekt izlazi na površinu svog tijela i čini se
vidljivim. U osmjehivanju, rumenilu, smijehu i suzama, upravo moj
gubitak kontrole nad svojim tijelom, i njegovo ovladavanje nad mnom,
stvara neposredno iskustvo utjelovljene osobe. U takvom izražavanju
lice ne funkcionira samo kao dio tijela, nego kao cijela osoba:
vlastito se širi kroz površinu, i "postaje mesom".
Koncepti i
kategorije koje smo iskoristili kako bi opisali utjelovljenu osobu su
potpuno odvojeni od znanosti o ljudskom tijelu. U takvoj znanosti,
koja je uloga osmjeha, nasuprot grimase; rumenila, nasuprot vrućine,
pogleda nasuprot buljenja? Opisujući tvoje lice kao rumenilo, u tebi
vidim odgovornog agenta, smještam te u područje stida i
samospoznaje. Ukoliko pokušate opisati seksualnu želju u
kategorijama ljudske biologije, ne primjećujete intencionalnost
seksualne emocije, njegovu usmjerenost prema utjelovljenom subjektu.
Karikature koja je rezultat takvog opisivanje nije želja nego
perverzija. Freudov opis želje je opis nečega što znamo i
izbjegavamo – ili bi trebali izbjegavati. Uzbuđenje koje se
koncentrira na spolne organe, bilo muškarca ili žene, koje na taj
način pokušava zaobići složene pregovore lica, ruku, glasa i
držanja, je perverzija. Ogoljuje želju njene intencionalnosti, i
zamjenjuje je potragom za seksualnom robom, koju uvijek možete
dobiti po nekoj cijeni.
Dio je
intencionalnosti želje da se određena osoba zamišlja kao njen
objekt. Nekome tko je uznemiren zbog svoje želje prema Ivani,
smiješno je reći, "Uzmi Katarinu, i ona će poslužiti."
Stoga dolazi do mogućnosti pogreške identiteta. Jakovljeva želja
za Rahelom činila se zadovoljena noću sa Leom, ali samo u toj mjeri
u kojoj je zamišljao da liježe sa Rahelom (Post 29,22; vidi
prekrasnu realizaciju ove drame u Thomas Mannovom djelu Josip i
Njegova braća). Naše seksualne emocije su utemeljene na
individualizaciji misli: želim tebe i nikoga drugog. Ova
individualizacija intencionalnosti ne proizlazi samo iz činjenice da
želimo osobe (drugim riječima, pojedince). Proizlazi iz činjenice
da drugog želimo kao utjelovljeni subjekt, a ne samo kao tijelo.
Možete uvidjeti tu poantu uspoređujući želju i glad (kontrast
kojeg Freud izričito negira). Pretpostavite da su ljudi jedina
jestiva stvar; i pretpostavite da ne osjećaju bol kada
ih jedete te se odmah obnavljaju. Koliko bi formalnosti i isprika
bilo potrebno prilikom zadovoljavanja gladi! Ljudi bi naučili
prikrivati svoj apetit, i naučili bi da ne pretpostavljaju pristanak
onih koje su nezasitno pogledali. Postao bi zločin jesti obrok bez
da ste dobili njegov pristanak. Možda bi brak bio najbolje
rješenje. Ipak, taj problem nije ništa prema problemu u kojem nas
ostavlja žudnja. Proizlazi iz nedostatka bilo čega neosobnog da
jedemo, a ne iz prirode gladi. Glad je usmjerena prema drugome kao
objektu, i bilo koji sličan objekt može poslužiti svrsi. Ne
individualizira objekt, niti predlaže bilo kakvo zajedništvo osim
onog kojeg zahtjeva potreba. Kada seksualne želje preuzmu takav
oblik, postanu duboko uvrijeđujuće. I u svakom obliku
kompromitiraju ne samo osobu koja se njima bavi, nego i osobu kojoj
su namijenjene. Upravo zato što želja pretpostavlja odnos između
subjekata, prisiljava obje strane da odgovore za sebe. Nepoželjni
nasrtaji su stoga zabranjeni od strane onoga prema kome su usmjereni,
i svaki prijestup se smatra zagađenjem. Zbog toga je silovanje tako
ozbiljan zločin: radi se o invaziji svetišta koji čuva žrtvinu
slobodu. Ukoliko opišete želju u znanstvenim terminima koje koriste
Freud i njegovi sljedbenici, ogorčenje i zagađanje silovanja
postaje nemoguće objasniti. Zapravo, sve vezano uz ljudsko seksualno
ponašanje postaje nemoguće objasniti – i samo ono što možemo
nazvati "šarmom otuđenja" potiče ljude da
prihvate takve lude opise kao istinu.
Intencionalnost želje je tema za posebnu knjigu, a s obzirom da sam
već napisao takvu knjigu, ovdje ću se ograničiti na par primjedbi.
Moj cilj je iskoristiti filozofiju u onome u čemu je najbolja,
odnosno osigurati ljudski svijet od najgrizajućeg mora
pseudo-znanosti. U istinskoj seksualnoj želji, cilj je
zajedništvo sa drugim, gdje "drugi" označava određenu
osobu, sa određenom perspektivom na moje ponašanje. Reciprocitet
koji je uključen u ovom cilju je postignut u stanju uzajamne
uzbuđenosti, i međuosobni karakter uzbuđenja određuje prirodu
"zajedništva" koje se traži. Svaka želja je ugožavajuća,
a izbor da je izrazimo ili potisnemo je egzistencijalni izbor, u
kojem je, ili može biti, vlastito u opasnosti. Stoga ne
iznenađuje da je seksualni čin okružen zabranama; sa sobom nosi
teret stida, krivnje i ljubomore, baš kao i radost i sreću.
Nezamislivo je da bi se iz ispravnog shvaćanja takve sile mogla
razviti moralnost potpunog dopuštenja, a kao
što sam ustvrdio u knjizi Sexual Desire,
tradicionalna moralnost, u kojoj je norma monogamna heteroseksualna
zajednica, ovjekovječena zavjetom – a ne ugovorom, iskazuje puno
više sluha za ono što je u pitanju od svih poznatih alternativa.
Ako je danas tako teško vidjeti smisao tog morala, onda dio
uzroka leži u činjenici da je ljudsko seksualno ponašanje nanovo
opisano od strane pseudo-znanosti seksologije, a rezultat toga nije
samo ogoljenje od međuosobne intencionalnosti nego i temeljita
demoraliziranost. Prilikom takvog preopisivanje svijeta, ujedno
samo ga i promijenili. Uveli smo nove oblike seksualnih osjećaja –
oblikovane željom za sveobuhvatnim dopuštenjem. Seksualni sakrament
predao se seksualnom tržištu; a rezultat je fetišizam seksualne
robe. Primjerice, Richard Posner, u svom bezvrijednom, ali utjecajnom
djelu pod nazivom Seks i Razum (kojeg je trebao nazvati Seks i
instrumentalni razum), otvara prvo poglavlje sa slijedećom
rečenicom: "Postoji seksualno ponašanje, koje se uglavnom
sastoji od pobude spolnih organa." Naravno, u stvarnosti
seksualno ponašanje je povezano sa udvaranjem, željom, ljubavi,
ljubomorom, brakom, tugom, radosti i intrigom. Takva pobude koja se
javlja je pobuda cijele osobe. Što se tiče spolnih organa, oni mogu
biti "pobuđeni" (ako je to ispravan izraz) u različitim
situacijama, baš kao i objektom želje. Unatoč tome, Posnerov opis
želje je nužan, jer želi ispuniti svoj cilj razvijanja moralnosti
seksualnog ponašanja na temelju analize troškova i koristi (a to je
izgleda ono što on smatra "razumom"). Dakle koji je
"trošak" seksualnog zadovoljstva?
Trošak traženja je jedan. Trošak masturbacije je nula, smatra se samostalnom aktivnošću, i zbog toga je najjeftinija aktivnost. (Kvalifikacija je važna: "uzajamna masturbacija", heteroseksualna ili homoseksualna, je oblik nevaginalnog odnosa, i njeni troškovi traženja su pozitivni.)
Posner nastavlja razmatrati hipotetičke slučajeve: na primjer,
slučaj u kojem muškaraca postavlja "vrijednost" od
"dvadeset" za "seks" sa "ženom prosječne
privlačnosti", i "vrijednost" od "dva"za
"seks" sa "muškom zamjenom". Ako usvojite takav
jezik, ona ste pretvorili ženu (i muškarca) u seksualni objekt, a
seks u robu. Pretvorili ste ljudski svijet u svijet stvari; ukinuli
ste sveto, zabranjeno i zaštićeno, predstavili seks kao odnos
između stranaca. Posnerov jezike nije osjetljiv na potrebno u
seksualnoj želji; reducira drugu osobu na instrument užitka,
sredstvo stjecanja nečega što je mogla podjednako pružati i druga
osoba, životinja, gumena lutka ili maramica.
Mogli bi se pitati
u čemu je problem, ako su ljudi sretniji na taj način? U čijem je
interesu zadržati stari oblik želje, sa individualiziranom
intencionalnošću, beznadnim žudnjama, bijesom i ljubomorom,
cjeloživotnim obvezivanjem i cjeloživotnim jadima?
Suvremeni filozofi
ne razmatraju takva pitanja, ali o njima se puno raspravljalo u
antičkom svijetu. Umjesto da razmotri dugoročnu sreću i
ispunjenje pojedinca, suvremeni filozof je sklon reduciranja problem
seksualne moralnosti na pitanje prava – imamo li pravo da se
upustimo, ili zabranimo, ovu ili onu seksualnu praksu? Iz takvog
pitanja naravno slijedi liberalni zaključak; ali takvo pitanje
ostavlja temelje seksualnog morala neistražene. Temelje nećemo
pronaći u računici prava i dužnosti, nego u teoriji vrlina.
Ono što je važno u seksualnoj moralnosti je razlika između moralne
i poročne dispozicije. Već sam se dotakao te razlike u prethodnom
poglavlju, kada sam se bavio temeljom našeg moralnog razmišljanja.
Tamo naglašavam ulogu vrlina u stvaranju temelja moralnog poretka.
Ali također je nužno, ukoliko želimo postaviti objektivne temelje
u potrazi za vrlinama, pokazati kako su ispunjenje i sreća osobe
pojačane vrlinom odnosno ugrožene porokom. Ugrubo rečeno, to je
zadatak koji si je postavio Aristotel u svojoj etici, u kojoj je
pokušao pokazati kako se duboka pitanja moralnosti tiču odgajanja
moralnog bića, a ne pravila koja uređuju ponašanje odraslih.
Vrline pripadaju karakteru, a ne pravilima društvenog dijaloga,
nastaju kroz dugotrajni postupak moralnog razvoja. Čestita osoba je
sklona biranju onih pravca djelovanja koji pridonose njenom
napredovanju – napredovanju, ne samo kao životinja, nego
racionalnih bića ili osoba, kao onoga što zapravo i je. Pri
odgajanju djeteta odgajam njegove navike, i zato je jasno kako ću
imati razloga da mu usadim moralne navike, ne samo zbog sebe, nego i
zbog njega.
Istodobno, ne bi
trebali razmišljati o vrlinama samo kao o sredstvu. Čestita osoba
je ona koja ispravno bira svrhe. Vrlina je dispozicija da želite,
samim time i birate, određene stvari zbog njih samih, unatoč
sklonostima apetita. Primjerice, hrabrost je dispozicija da birate
časni pravac djelovanja, unatoč opasnosti. Radi se o dispoziciji da
nadvladate strah, jer je to ispravna stvar. Sva racionalna bića
imaju interes u stjecanju hrabrosti, jer bez njega mogu postići ono
što žele samo srećom, i samo u odsustvu nevolja. Seksualna vrlina
je slična: dispozicija da birate pravac djelovanja kojeg se smatra
ispravnim, unatoč kušnjama. Odgoj bi trebao biti usmjeren prema
posebnoj vrsti umjerenosti koja se iskazuje, ponekad kao čestitost,
ponekad kao vjernost, ponekad kao strastvena želja, ovisno o
"ispravnom sudu" subjekta. Čestita osoba želi osobu koju
možda ujedno voli, koja može i hoće uzvratiti mu tu želju, i
prema kojoj se možda obvezao. U ispunjenju takve želje ne postoji
niti sram niti poniženje, a erotski impuls pronalazi prostor koji mu
je potreban kako bi ispunio svoju svrhu.
Najvažnije
obilježje tradicionalnog spolnog odgoja je sažeto u antropološkom
jeziku kao "etika onečišćenja i tabua". Dijete je učeno
da smatra svoje tijelo svetim, podložnim onečišćenju zlouporabom
ili pogrešnim shvaćanjem. Osjećaj onečišćenja nije nikako tek
trivijalna nuspojava "lošeg seksualnog iskustva": može
uključivati prodorno gnušanje, prema samome sebi, svom tijelu,
svojoj situaciji, poput onog kojeg doživljavaju žrtve silovanja. Ti
osjećaji izražavaju tenziju sadržanu unutar našeg iskustva
utjelovljenja. Najvažnije ideja seksualne moralnosti je kako sam ja
u svom tijelu, ne kao "duh u stroju" nego kao utjelovljeno
sebstvo. Moje tijelo je identično sa mnom: subjekt i objekt su tek
dva aspekta jedne stvari, a seksualna čistoća je jamstvo toga.
Seksualna vrlina ne zabranjuje želju: ona jednostavno osigurava
status želje kao međuosobnog osjećaja. Dijete koje nauči "prljave
navike" odvaja seks od sebe, postavlja ga izvan samog sebe
kao nešto strano i čudno u svijetu objekata. Njegovo opčinjeno
ropstvo tijelu ujedno znači hlapljenje želje, rasipanje erotske
energije i gubitak zajedništva sa drugim. Seksualna vrlina uzdržava
subjekt od želje, čineći ga prisutnim kao sebe u samom činu koji
ga obuzima.
Tradicionalni
seksualni odgoj je uključivao stalni rat protiv fantazije. Fantazija igra važnu ulogu u našim seksualnim djelima, pa čak
najstrastveniji i najvjerniji ljubavnik može, u činu ljubavi,
zamišljati u sebi druge scene seksualnog zanosa od onog u koji je
uključen. Unatoč tome, postoji istina u Freudovskom kontrastu
između fantazije i stvarnosti, i u vjerovanju kako je prvo na neki
način destruktivno prema drugom. Fantazija zamjenjuje stvarni, otporni,
objektivni svijet sa podatnom zamjenom – i zapravo, to joj je i
svrha. Život u stvarnom svijetu je težak i neugodan. Najviše od
svega, težak je i neugodan u našim konfrotacijama sa drugim ljudima
koji, samim postojanjem kao subjekti, preraspoređuju stvari usprkos
naše volje. Potrebna je jaka sila, poput sile seksualne želje, da
nadvladamo samozaštitu koja nas štiti od intimnih susreta.
Primamljivo je potražiti utjehu u zamjenama, koje nas ne posramljuju
niti odoljevaju impulsima naših spontanih žudnji. Raste navika
stvaranja usklađenog svijeta želje, u kojem nerealni objekti
postaju fokus stvarnih emocija, a same emocije postaju nesposobne
sudjelovati u izgradnji osobnih odnosa. Fantazija blokira prolaz u
stvarnost, koja postoje nedostupna volji. U ovom postupku fantazirani
Drugi, s obzirom da je potpuno instrument moje volje, postoje objekt
za mene, jedan od mnogih zamjena definiranih čisto u terminima
seksualne uporabe. Seksualni svijet fantazista je svijet bez
subjekata, u kojem se drugi pojavlju samo kao objekti. Ukoliko ga
fantazija toliko obuzme da zahtijeva kako bi mi druga osoba trebala
biti podložna, rezultat je neizbježno neprimjeren, s tendencijom
korištenja sile. Riječi Richarda Posnera koje sam citirao su
neprimjerene na način koji se može očekivati kada ljudi više ne
vide objekt želje kao subjekt, željen kao takav.
Seksualni moral
nas dakle vraća na veliku zagonetku kojom su se ova poglavlja
bavila: zagonetka subjekta, i njegova odnosa prema svijetu prostora i
vremena.
PS
Kao što je već spomenuto, Scruton je puno toga napisao o sličnim pitanjima. Par povezanih eseja;
