Mogu li argumenti prirodnog prava biti uspješni u javnim raspravama?

David Bently Hart napisao je članak u kojem iznosi svoje sumnje prema argumentima prirodnog prava kao uspješnima u suvremenim raspravama, smatra da takvi argumenti nisu u stanju uvjeriti ljude koji danas razmišljaju u potpuno drugačijim terminima. Članak je izazvao različite komentare, primjerice Feser je napisao kritiku tog razmišljanja: A Christian Hart, a Humean Head. Jedan od ljudi koji su podržali Harta je Rod Dreher (The American Conservative), u članku Why Natural Law Arguments Fail. Feser je prokomentirao i taj članak pa prenosim dio odgovora u nastavku (izvorni post Spare not the Rod); 

[...] Kao što sam napomenuo u svom odgovoru Hartu, teoretičari prirodnog prava ("starog" ili "novog") smatraju da postoji objektivna moralna istina koju možete poznavati kroz čisto filozofske argumente, potpuno odvojeno od božanske objave, biblijskog autoriteta, ili crkvenog diktata. Ne negiraju kako su filozofski argumenti o kojima govorimo kontroverzni i ponekad teško razumljivi prosječnoj osobi. 

U tom smislu, argumenti prirodnog prava nisu drugačiji od argumenata Rawlsianskih liberala, utilitarista, libertarijanskih ekonomista, feminista, ili koga god već – svi ti argumenti su također kontroverzni te ih je ponekad prosječnoj osobi teško shvatiti, ali oni se također ne pozivaju na objavu, svete spise i slično. Upravo je u tome poanta - ako ti drugi argumenti imaju mjesto u raspravama oko javne politike unatoč svojoj kontroverznoj prirodi, onda nema temelja niti za isključivanje argumenata prirodnog prava. Konkretno, moralne zaključke koje kritičari prirodnog prava ne vole – vezane uz pobačaj, "istospolne brakove" ili što god – ne možete isključiti na temelju pretpostavke kako nemaju nikakvog opravdanja osim pozivanja na vjerski autoritet, ta pretpostavka je pogrešna.

Dreher je u pravu kada kaže da će specifične filozofske teze na koje se oslanja teorija prirodnog prava, koliko god racionalno obranjive, naići na veliki otpor u kulturi u kojoj se materijalizam, individualizam i srodne doktrine uvelike (i lijeno) uzima zdravo za gotovo. To je jedan od razloga zašto u svom radu naglašavam da branitelji prirodnog prava (i što se toga tiče, prirodne teologije i tradicionalne filozofske antropologije) moraju osporiti čitav skup pogrešnih suvremenih metafizičkih pretpostavki (o uzročnosti, supstanci, esenciji, itd.) koje danas definiraju suvremenu misao. Ne postoji prečac.

Ali to samo znači da je zadatak teoretičara prirodnog prava teži nego što je bi bio prijašnjih generacija, a ne da ga se ne isplati raditi. Postoji barem tri razloga zašto je to potrebno. Prvi i najvažniji razlog je taj što je teorija prirodnog prava istinita; a istina ima pravo da je se čuje, posebno u kulturnom kontekstu u kojem je malo poznata i vjerojatno neće biti dobro primljena.

Drugi razlog je da liberala, koji tvrdi kako mu je stalo do pluralizma u javnoj sferi, moramo stalno pozivati da se tako i ponaša. Ukoliko mu dajete argumente prirodnog prava protiv pobačaja, "istospolnih brakova" i drugih fenomena, onda ga prisiljavate ili da ozbiljno odgovori na prigovore njegovu društvenom liberalizmu, ili da se prokaže kao licemjer. Ali ako ne dajete takve argumente, ne možete kriviti liberala za odbacivanje opozicije liberalnoj društvenoj agendi koji to radi jer prema njemu opozicija nema nikakvog racionalnog temelja. (Tada liberal također može uvjeriti one neodlučne da takva opozicija niti ne postoji.)

To me dovodi do trećeg razloga - potrebna je ideja kako bi pobijedili ideju. Dreher je u pravu kada ističe kako individualistički i materijalistički senzibilitet koji prevladava u suvremenom društvenom životu otežava javno prihvaćanje argumenata prirodnog prava; ali takav senzibilitet postoji upravo zbog generacije liberalnih i sekularističkih argumenata. Dreher zapisuje:

Zato nemam vjere u argumente prirodnog prava protiv istospolnih brakova. Nije da se nužno ne slažem s njima; nego a) običnim ljudima, uvjetovanim načinom razmišljanja naše kulture, ih je teško shvatiti, i b) djelomice zbog toga, oni (razumljivo) daju brzi "Pa što onda?" odgovor.

Pretpostavite da su liberali ili sekularisti prošlih generacija imali isti stav. Pretpostavite da, s obzirom na konzervativni i religijski senzibiliteti koji je tada vladao, liberal ili sekularist zapiše:

Zato nemam vjere u argumente [feminista, Rawlsianaca, utilitarista, libertarijanaca, ili gay pokreta] u korist [pobačaja, prihvaćanja homoseksualnog ponašanja ili istospolnih brakova]. Nije da se nužno ne slažem s njima; nego a) običnim ljudima, uvjetovanim načinom razmišljanja naše kulture, ih je teško shvatiti, i b) djelomice zbog toga, oni (razumljivo) daju brzi "Pa što onda?" odgovor.

Da je takvo ponašanje prevladavalo i da inteligencija nije neumorno propagirala liberalne argumente – u akademskim časopisima, u razredima, i u novinskim člancima koji utječu na popularnu kulturu i izbornu politiku – onda takav senzibilitet nikada ne bi niti nastao. Kao što je Keynes zapisao:

Ideje ekonomista i političkih filozofa, i kada su pogrešne i kada su ispravne, moćnije su nego što se obično misli. Zapravo svijetom ne upravlja ništa više. Praktični ljudi, koji smatraju da su uvelike izuzeti od bilo kojeg intelektualnog utjecaja, su obično robovi nekog pokojnog ekonomista. Luđaci na vlasti, destiliraju svoju mahnitalost od nekog akademskog škrabala prije puno godina. Siguran sam da se moć interesnih skupina naveliko prenaglašuje u usporedbi sa postepenim nadilaženjem ideja.

[...] Bez stvarnih argumenata koji bi je podržavali, cri de coeur ili promjena volje koju nam preporučuju (Hart i Dreher) je samo pozivanje na emocije. Ukratko, radi se o još jednoj manifestaciji moderne bolesti protiv koje se bore, a ne lijeku – možda to i je konzervativni subjektivizam, ali je svejedno subjektivizam.

PS

Feserovi postovi znaju imati i po nekoliko stotina komentara tako da su ubrzo postavljena neka dobra pitanja (oko utjecaja liberalnih intelektualaca na trendove). Bloger Thursday komentira kako je danas utilitarizam popularan jer je izuzetno lagano shvatiti njegovu osnovu, argumenti su složeniji kod nekih detalja, ali počinje se od laganih aksioma. Za prirodni zakon, prema njemu, vrijedi suprotno; potrebno je dosta argumentacije kako bi pokazali valjanu osnovu za prirodni zakon, pa tek onda možete krenuti u primjenu na detalje.

No, Feser se ne slaže sa time; povijesno gledajući, prosječan čovjek nije imao problema sa idejom kako postoji nešto perverzno u frustriranju prirodnih namjena. Liberali su zato generacijama neprestano govorili kako su naše prirodne tendencije osuđivanja određenih stvari moralno nebitne – pretvorili su pitanje oko toga što je (ili što nije) protivno prirodi u pitanje subjektivnih reakcija.

Ne znam u kojem smo mi trenutno stupnju, sigurno postoji puno ljudi koji prepoznaju nešto perverzno u suvremenim argumentima (npr. onima P. Singera), ali dok njima odgovara ne namjeravaju se previše uzrujavati oko toga.

***

Da podsjetim na neke starije članke;

• Činiti ono što nam je prirodno 
• Par misli o "istospolnim brakovima" i tradicionalnom moralu
• Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?
• Privatno vlasništvo i prirodni zakon
• Ovisi li moral o Bogu?

Ili nešto općenitije vezano uz javne rasprave;

• Kako miješati religiju i politiku?
• O "zakonskom nametanju morala": Anti-Konzervativna Zabluda
• Bezbožni moral? Zašto je judeo-kršćanstvo potrebno za ljudska prava

S obzirom da je članak odgovor i na Harta, spomenut ću njegov članak koji sam objavio; Kako kršćani nisu uništili Aleksandrijsku knjižnicu.