nedjelja, 23. prosinca 2012.

Teorija prirodnog prava: Čija priroda? Koji zakon?

Postoji prirodni zakon, postoje prirodna prava, postoji stanje prirode. Onda postoji naturalizam, i zakoni prirode, i nadnaravno. Postoji prirodni čovjek sv. Pavla i natura pura skolastika. Onda postoji priroda i Bog prirode. Postoji prirodna znanost, prirodna povijest, prirodna selekcija, prirodna filozofija i filozofija prirode. Postoje Baconovski znanstvenik koji proučava prirodu (putting nature on the rack), i Galileo koji nam veli kako je knjiga prirode zapisana u jeziku matematike. Nemojmo zaboraviti niti književna djela; poput Lukrecijeve On the Nature of Things, Humeova Treatise of Human Nature,  Rortyeva Philosophy and the Mirror of Nature, i Wilsonova On Human Nature. Postoji Emersonov esej Nature. Za fanove stripa, postoji Mr.Natural; za fanove opskurnih superheroja, preapsurdan da bi ikada dobio filmsku adaptaciju od milijardu dolara, postoji NatureBoy. Postoji film Natural Born Killers Olivera Stona i The Natural. Ringo Starr pjeva "ActNaturally," Aretha Franklin"(You Make Me Feel Like)A Natural Woman," album Two Against Nature Steelya Dana...

Postoje prirodne katastrofe, prirodni resursi, prirodni plin i umiranje prirodnom smrću. Postoji prirodna ljepota, ali i nakaze prirode. Postoji povratak prirodi i prirodno opijanje. Postoji Majka Priroda, šetnje u prirodi, prirodna hrana, prirodno planiranje obitelji i prirodni porođaj. Postoji prirodni poredak i druga priroda.. Postoje prirodni brojevi. Postoje svi primjeri koje nisam nabrojao. Postoji postovi koji počinju zvučati kao nastupi Georgea Carlina.

S obzirom da se "priroda" i "prirodno" koriste na različite načine, nije čudno da ljudi često krivo shvaćaju što teoretičari klasičnog prirodnog prava (classical natural law) misle kada definiraju ono što je dobro za čovjeka u terminima onoga što je prirodno, a ono što je loše kao ono što je suprotno prirodi. Tako dolazi do hrpe zbunjenih prigovora: "Ako je neprirodno loše, nije li korištenje naočala i protetskih udova pogrešno?; "Ali sve je prirodno, jer sve prati zakone prirode"; "Ako sam takav rođen onda mora biti prirodno"; itd. Prigovori takve vrste odražavaju temeljne zablude o tome što teoretičari prirodnog prava misle pod "priroda". (Ponavljam, govorim o teoriji klasičnog prirodnog prava, ona koja je ukorijenjena u klasičnoj metafizici Platonske, Aristotelovske i/ili Skolastičke vrste. Ostavit ću da majstori "nove teorije prirodnih prava" govore za sebe.)

Osnovna ideja stvarno nije toliko komplicirana, i može je se shvatiti, barem u prvoj aproksimaciji, referenciranjem na svakodnevne primjere. Svi znamo da je u prirodi trave zahtijevanje vode i sunčeve svjetlosti, ali ne previše topline; i iz tog razloga dobro je za travu da je zaljevana i dobro osvijetljena, a loše je za nju kada nema vode i sunčeve svjetlosti, ili kada je izložena velikoj toplini. Svi znaju kako je u prirodi stabla da zahtijeva tlo u koje može pustiti svoje korijenje i iz kojeg može crpiti vodu i nutrijente, i stoga je dobro za drvo da pusti korijenje, a loše je za njega ako je nekako spriječeno u tome. Svi znaju kako je u prirodi vjeverice da skuplja oraščiće i slične plodove, te da se brzo kreće kako bi izbjegla predatorima, stoga je dobro za nju da radi te stvari, a loše je za nju kada iz nekog razloga to propušta činiti. Priroda tih stvari podrazumijeva određene ciljeve čije ostvarenje znači i procvat kao vrste stvari koje jesu.

Dakle, nitko ne bi dao glupu primjedbu koja bi upućivala da, s obzirom kako su neke stvari prirodno dobre za vjevericu, onda to znači, apsurdno, da bi stavljanje male udlage na slomljenu nogu vjeverice kako bi brže zacijelila, bilo "neprirodno"; ili da reći kako su neke neke stvari prirodno dobre za travu, također znači, apsurdno, da bi zalijevanje prskalicama, umjesto kiše, bilo "neprirodno". Jer prilično je očito da, iako je to čovjek napravio pa je umjetno, nijedna od tih stvari nije neprirodna u relevantnom smislu. Udlaga ne ometa ostvarenje ciljeva (namjena) koje vjeverica mora ispuniti kako bi napredovala kao vrsta stvari kakva je, a prskalice ne ometaju ciljeve koje trava mora ispuniti da bi napredovala kao vrsta stvari kakva je. Naprotiv, udlaga i prskalice olakšavaju ostvarenje tih ciljeva.

Slično tome, nitko ne bi prigovorio da je trivijalno govoriti o tome što je prirodno za drvo, vjevericu, itd., jer u konačnici, sve tako i tako slijedi zakone prirode. Jer, iako je naravno istina da su sve materijalne stvari podložne zakonima fizike, različite vrste materijalnih stvari imaju svoje posebne prirode koje određuju posebne vrste napredovanja (procvata). Brzo kretanje je nešto što je potrebno vjeverici kako bi bi bila u stanju napredovati kao vrsta stvari kakva je, ali to nije vrsta stvari koja je potrebna travi ili stablu kako bi ono napredovalo kao vrsta stvari kakva je. Osim zakona koji upravljaju svim materijalnim stvarima kao takvima, postoje manje fundamentalni zakoni koji reguliraju samo specifičan dio prirode, i oni odražavaju dobra karakteristična za te različite dijelove.

Također nitko ne bi dao smiješnu primjedbu o tome da ako je određena vjeverica rođena bez noge, onda mora biti prirodno za vjevericu da nema četiri noge, ili ako neko bolesno drvo ne uspije pustiti korijenje u tlo te se u konačnici sruši ili osuši, onda mora biti prirodno za drvo da ne pušta korijenje. Jer iako su te okolnosti "prirodne" u smislu da do njih ponekad dolazi u redovnom tijeku prirode i proizlaze iz faktora internih stvarima o kojima govorimo, a ne nekim ljudskim uplitanjem ili nekim drugim vanjskim faktorom, oni su svejedno neprirodni u relevantnom smislu. Jer vjeverica rođena bez noge ili drvo slabog korijenja predstavljaju propuste da se realiziraju ciljevi koji definiraju procvat tih vrsta stvari, i stoga su propusti da se potpuno realizira priroda stvari. To je razlog zašto ih zovemo nedostacima stvari.

Nijedan od ovih primjera ne uključuje moralnu dobrotu ili zloću, jer moralnost uključuje razum i volju, koje trava, drveće i vjeverice nemaju. Racionalna bića poput nas sposobni su za moralnu dobrotu ili zloću upravo zato što imamo intelekt i volju. Volja sama ima svoju prirodnu namjenu, potragu za dobrom, a određivanje što je zapravo dobro je dio prirodne namjene intelekta. Moralno dobra ponašanje dakle uključuju volju da činimo ono što je dobro za nas s obzirom na našu prirodu, a moralno loše ponašanje uključuje spremnost da činimo suprotno onome što je dobro za nas s obzirom na našu prirodu. I u mjeri u kojoj intelekt zna što je dobro za nas, odgovorni smo za ta dobra ili loša ponašanja. Željeti činiti ono što je "prirodno" za nas dakle znači, u teoriji klasičnog prirodnog zakona, nešto poput volje da činimo ono što teži realizaciji namjena koje, s obzirom na našu prirodu, određuju što je za nas napredovanje kao vrsta stvari kakva jesmo; A volja da činimo ono što je "neprirodno" dakle znači nešto poput spremnosti da činimo stvari koje teže sprječavanju namjena koje, s obzirom na našu prirodu, određuju što za nas znači napredovati kao vrsta stvari kakva jesmo.

Kada bi vjeverica bila racionalna, bilo bi prirodno i dobro za nju da želi pobjeći od predatora i da skuplja plodove za zimu, a bilo bi neprirodno i loše za nju da se ponudi predatorima i da jede samo zubnu pastu ili kamenje. Potonje bi bilo neprirodno i loše za nju neovisno o razlogu zašto želi te stvari – oštećenje mozga, genetička anomalija koja potiče čudne želje, loš vjeveričji odgoj, vjeveričji pritisak vršnjaka, utjecaj vjeveričje pop kulture, argumenti vjeveričjih filozofa koji su neprijateljski raspoloženi prema prirodnom zakonu, ili zbog nečeg drugog. Također bi te stvari bile neprirodne i loše za nju neovisno o tome koliko snažno želi jesti zubnu pastu i prepustiti se predatorima, čak i ako bi smatrala kako je ideja jedenja plodova i bijega od predatora odbojna. Podrijetlo i snaga želja ne bi pokazivala da su te stvari nekako prirodne (još jednom, u relevantnom smislu), nego bi nasuprot tome ukazivale koliko je duboko iskrivljen i neprirodan postao vjeveričin karakter – poput crijeva koji ima toliko pregiba da je teško provesti vodu kroz njega, ili vinova loza koja raste u toliko isprepletenom obliku da sama sebe omota.

Što se tiče ljudskih bića, poznavati detaljno što naša priroda određuje kao dobro za nas zahtijevalo bi pažljivu analizu svake sposobnosti i kapaciteta – razuma, govora, rada, seksa i tako dalje. Neću ulaziti u sve to jer nije bitno za poantu ovog posta, a svaka od navedenih bi zahtijevala posebno tumačenje. (Feser je o tome pisao na više mjesta; u knjizi TheLast Superstition, u članku “Classical Natural Law Theory,Property Rights, and Taxation”, i u postovima poput ovog i ovog.) Nijedan teoretičar prirodnog prava ne tvrdi kako je jednostavno reći "ponašaj se u skladu sa prirodom" kraj priče. To je tek početak priče. Poanta za sada je da; dok se javljaju različita pitanja o pojedinostima o tome što se smatra ponašanjem u skladu sa prirodom ili suprotno prirodi u pojedinačnim slučajevima, opća ideja ponašanja u skladu sa prirodom ne podliježe ishitrenim primjedbama kakve su prethodno navedene.

Dakle, kada teoretičari prirodnog prava pričaju o ponašanju u skladu sa prirodom, ne misli "prirodno za razliku od umjetnog ili ljudski stvorenog." Primjerice, kada kažu da je kontracepcija loša, ne misle to zato što uključuje korištenje pilula, ili mehaničkih uređaja, ili gume i sličnih tvari koje je osmislio čovjek. Pritom misle da očigledno osujećuje prirodne namjene seksualnih sposobnosti (ili barem djelomično osujećuje, s obzirom da nije negirano kako je seks prirodno usmjeren prema povezivanju supružnika, iskazivanju privrženosti i slično, baš kao i prema prokreaciji). Metode koje ne uključuju ljudski stvorene ili umjetne načine (kao što je to izvlačenje) mogu osujetiti tu namjenu baš kao i druge metode, i zbog toga su u relevantnom smislu "neprirodne." (Još jednom, ne pokušavam ovdje odgovoriti na svako pitanje koje se javlja u konkretnom primjeru, samo ukazati na smisao "prirodnog" o kojemu govorimo.)

Umjetni ili ljudski stvoreni uređaji kao takvi ne samo da nisu "neprirodni" u relevantnom smislu, oni mogu obnoviti ili čak olakšati prirodnu namjenu naših kapaciteta, baš kao što to i rade naočale, alati, računala, protetski udovi i slično. (Ovo je točno u konteksu spolnosti baš kao i u drugim kontekstima – impotentan čovjek koji koristi viagru bi olakšavao, a ne ometao, prirodne namjene svojih seksualnih sposobnosti.) Također ne postoji ništa u teoriji prirodnog prava što bi povlačilo za sobom i sklonost prema onome što je "prirodno" nasuprot umjetnom (Ludizam, fetiš za "organsku hranu," i slično.) Naprotiv, s obzirom da smo distinktivno racionalne životinje, tehnologija i drugi umjetni proizvodi su manifestacije naše prirode.

Kada govore o onome što je u skladu sa našom prirodom, teoretičari prirodnog prava također ne misle na "prirodno u smislu onoga što se obično događa u redovnom tijeku prirode." Različite stvari se obično javljaju u redovnom tijeku stvari koje osujećuju našu prirodu – ozljede, bolesti, poplave, potresi, i što se toga tiče, nemoralni izbori. Dakle, kada ljudi kažu kako je "prirodno" da dijete bude sebično ili da čovjek ima iskrivljen pogled, iako postoji smisao u kojem je to točno, ne radi se o smislu koji je operativan u teoriji prirodnog prava. Zlatna ribica će "prirodno" imati tendenciju da jede hranu koju joj bacate u akvarij čak i nakon što joj to nije potrebno, ali time ne ispunjava svoju prirodu u relevantnom smislu (s obzirom da će se prejesti i samim time ubiti.) Slično tome, mi imamo, s obzirom na našu ograničenu prirodu kao stvorenih stvari, urođenu osjetljivost na greške i propuste različitih vrsta – prejedanje, pretjerane reakcije na nepravdu, pretjerani strah u opasnim situacijama, seksualne poroke, tjelesne ozljede, zaraživanje različitim bolestima, itd. Navedeno nije "prirodno" u relevantnom smislu ispunjavanja naše prirode iako je "prirodno" u drugačijem smislu jer se radi o pogreškama ili propustima kojima smo skloni zbog naše prirode.

Zbog istog razloga, teoretičari prirodnog prava ne misle "prirodno u smislu proizlaženja iz duboko usađene tendencije." Jer duboko usađena tendencija bi mogla biti rezultat naviknutog poroka ili naslijeđene mane, oboje bi bilo suprotno prirodi u relevantnom smislu. Predispozicija alkoholizmu ili srčanim bolestima ne pomaže osobi koja ju ima da ostvari namjene inherentne svojoj prirodi, čak niti ako takve predispozicije imaju genetički temelj. Crte karaktera mogu postati toliko naviknute da postanu "druga priroda", ali zbog toga također ne postaju prirodne u relevantnom smislu.

Prirodno također moramo pažljivo razlikovati od nadprirodnog, u teoriji klasičnog prirodnog prava "nadnaravno" nema nikakve veze sa duhovima i drugim paranormalnim fenomenima, nego sa onime što je iznad ili dodatno našoj prirodi i namjenama koje su joj inherentne. Primjerice, spoznaja Boga je nešto za što smo sposobni s obzirom na našu prirodu i što nam je potrebno za potpuni procvat kao vrste stvari kakva jesmo – zato je prirodna teologija moguća – ali intimna, "licem u licem" spoznaja Boga koja je blažena vizija nije "prirodna" u tom smislu. To je prije pitanje milosti, podignuti na cilj viši od onoga kojeg možemo ili smo sposobni postići s obzirom na našu prirodu. (O tome je Feser pisao ovdje i ovdje.)

Tendencija miješanja prirodnog i nadprirodnog može se pronaći ne samo kod protivnika teorije prirodnog prava nego i među njenim prijateljima. S jedne strane postoje kritičari Katoličkog seksualnog morala koji pretpostavljaju da je utemeljen samo na Pismu, ili tradiciji, ili autoritetu papa. S druge pak strane, postoje dobronamjerni ortodoksni katolički autori koji izgleda pretpostavljaju da katolički seksualni moral možemo shvatiti i obraniti samo u teološkim pojmovima – primjerice u terminima "teologije tijela", ili "teologije saveza". Obje pretpostavke su krive, jer barem fundamentalni aspekti Katoličkog seksualnog morala (i sigurno njeni najkontroverzniji aspekti) su utemeljeni u prirodnom pravu, samim time u pretpostavci da su dostupni svim ljudima (neovisno o tome jesu li katolici) i to bi bilo točno čak i kada ne bi bilo božanske objave na kojima možemo temeljiti teološke pristupe.

To ne znači da takvi teološki pristupi nemaju vrijednost. Poanta je da nisu i ne mogu biti potpuni prikaz spolnog morala. Oni mogu dopuniti ono što znamo iz prirodnog zakona, ali ne mogu ga zamijeniti. Jer milost se nadovezuje na prirodu. Kada ignoriramo prirodu zbog milosti ili kada zamućujemo granicu između njih, iskrivljujemo potonje, a prethodno postaje nedostupno onima koji ne znaju ili ne prihvaćuju božansku objavu. Zbog toga se, mnogim ne-katolicima, Katoličko učenje o spolnom moralu pogrešno čini kao običan diktat, ili u najboljem slučaju kao nešto čisto teološki što može privlačiti samo one koji su već uvjereni u moralnu relevantnost priče o Adamu i Evi, ili analogije između supružnika na jednoj strani te Krista i Crkve na drugoj.

To nas dovodi do "pravne" strane prirodnog prava, a samim time do drugog pojma koji se koristi u različitim smislima što treba pažljivo razlikovati. Je li prirodni zakon zakon kojeg je postavio Bog? I da i ne. Da u mjeri u kojoj prirodni zakon odražava prirodu stvari, a Bog, kao stvoritelj, je autor stvari i njenih priroda. Ali prirodni moralni zakon u toj mjeri nije različit od onoga što smo rekli za travu, drveće i vjeverice. Ne morate studirate teologiju kako bi otkrili što je dobro ili loše za travu, drveće i vjeverice; dapače, možete biti ateist i to poznavati. Ista stvar je istinita i za ono što je dobro ili loše za nas s obzirom na našu prirodu (barem u velikoj mjeri – iako postoje vjerske obveze opće vrste pod prirodnim zakonom s obzirom da je Božja egzistencija doznatljiva kroz nepotpomognuti razum.)

Dakle, prirodni zakon (pravo) se razlikuje od zakona koji je izravno dan od Boga putem posebne objave, kao zakon dan Izraelu kroz Mojsija. Znanje potonjeg zahtijeva poznavanje specifičnih povijesnih događaja i određenih čuda koji se vežu uz te događaje. Prirodni zakon nije takav: on je u principu dostupan svim ljudima jednostavno kroz vrlinu bivanja racionalnim i u stanju poznavati što je dobro ili loše za njih s obzirom na njihovu prepoznatljivu prirodu. Stoga Akvinski razlikuje prirodni zakon od božanskog zakona. (On također razlikuje prirodni zakon od ljudskog zakona, koji je, ili bi barem trebao biti, utemeljen u prirodnom pravu i koji određuje, kada već nije jasno, kako se prirodno pravo primjenjuje u konkretnim povijesnim okolnostima; a iz vječnog zakona, arhetipove ili ideje u božanskom umu prema kojem Bog stvara stvari i koji je stoga krajnji temelj za prirodno pravo, čak i ako možemo znati puno o prirodnom pravu već samim poznavanjem ljudske prirode, bez referenciranje na Boga.)  

Dakle pogrešno je pretpostaviti da su argumenti prirodnog prava inherentno teološki, barem u smislu u kojem mnogi kritičari pretpostavljaju. Iako bi teoretičari prirodnog prava smatrali prirodnu (nasuprot otkivenoj) teologiju dijelom cjelovitog opisa prirodnog prava, postoje još uvijek velika područja moralnosti koja možemo poznavati bez referenciranja na teološke tvrdnje bilo koje vrste, a to uključuje i one koje su stvar najvećih kontroverzi između teoretičara prirodnog prava i njihovih kritičara (npr. pobačaj i spolni moral). (Feser je pisao više o vezi između teologije i etike ovdje i ovdje.)

Dakle, za teoretičare prirodnog prava, određene stvari su "prirodne" za nas u smislu nastojanja ispunjavanja onih namjena čija realizacija predstavlja naš procvat kao vrste stvari kakve jesmo. Ali možda je također prirodno za nas – u drugačijem smislu, u smislu slabosti kojoj smo skloni s obzirom na ograničenja naše prirode – da želimo negirati kako smo podložni prirodnom zakonu. U tom smislu smo svi barem prirodni odvjetnici, ali poprilično ljigave vrste – tražimo, ne pravdu, nego bilo koji mogući način kako bi se oslobodili odgovornosti.

Autor je filozof Edward Feser, izvorni članak Whose nature? Which law?. (Za pojašnjenja možete pročitati povezane linkove odnosno komentare na izvornom postu.)


PS

Zašto četiri slike vjeverica? Zato što bi pet bilo previše...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana