Postoji prirodni zakon, postoje
prirodna prava, postoji stanje prirode. Onda postoji
naturalizam, i zakoni prirode, i nadnaravno. Postoji prirodni čovjek
sv. Pavla i natura pura skolastika. Onda postoji priroda i Bog
prirode. Postoji prirodna znanost, prirodna povijest, prirodna
selekcija, prirodna filozofija i filozofija prirode. Postoje
Baconovski znanstvenik koji proučava prirodu (putting nature on
the rack), i Galileo koji nam veli kako je knjiga prirode
zapisana u jeziku matematike. Nemojmo zaboraviti niti književna
djela; poput Lukrecijeve On the Nature of Things, Humeova
Treatise of Human Nature, Rortyeva Philosophy and the
Mirror of Nature, i Wilsonova On Human Nature. Postoji
Emersonov esej Nature. Za fanove stripa, postoji Mr.Natural; za fanove opskurnih superheroja, preapsurdan da bi ikada
dobio filmsku adaptaciju od milijardu dolara, postoji NatureBoy.
Postoji film Natural Born Killers Olivera Stona i The
Natural. Ringo Starr pjeva "ActNaturally," Aretha Franklin"(You Make Me Feel Like)A Natural Woman," album Two Against Nature Steelya
Dana...
Postoje prirodne katastrofe, prirodni
resursi, prirodni plin i umiranje prirodnom smrću. Postoji prirodna
ljepota, ali i nakaze prirode. Postoji povratak prirodi i prirodno
opijanje. Postoji Majka Priroda, šetnje u prirodi, prirodna hrana,
prirodno planiranje obitelji i prirodni porođaj. Postoji prirodni
poredak i druga priroda.. Postoje prirodni brojevi. Postoje svi
primjeri koje nisam nabrojao. Postoji postovi koji počinju zvučati
kao nastupi Georgea Carlina.
S obzirom da se "priroda" i
"prirodno" koriste na različite načine, nije čudno da
ljudi često krivo shvaćaju što teoretičari klasičnog prirodnog
prava (classical natural law) misle kada definiraju ono što
je dobro za čovjeka u terminima onoga što je prirodno, a ono što
je loše kao ono što je suprotno prirodi. Tako dolazi do hrpe
zbunjenih prigovora: "Ako je neprirodno loše, nije li
korištenje naočala i protetskih udova pogrešno?; "Ali sve je
prirodno, jer sve prati zakone prirode"; "Ako sam takav
rođen onda mora biti prirodno"; itd. Prigovori takve vrste
odražavaju temeljne zablude o tome što teoretičari prirodnog prava
misle pod "priroda". (Ponavljam, govorim o teoriji
klasičnog prirodnog prava, ona koja je ukorijenjena u klasičnoj
metafizici Platonske, Aristotelovske i/ili Skolastičke vrste.
Ostavit ću da majstori "nove teorije prirodnih prava"
govore za sebe.)
Osnovna ideja stvarno nije toliko
komplicirana, i može je se shvatiti, barem u prvoj aproksimaciji,
referenciranjem na svakodnevne primjere. Svi znamo da je u prirodi
trave zahtijevanje vode i sunčeve svjetlosti, ali ne previše
topline; i iz tog razloga dobro je za travu da je zaljevana i dobro
osvijetljena, a loše je za nju kada nema vode i sunčeve svjetlosti,
ili kada je izložena velikoj toplini. Svi znaju kako je u prirodi
stabla da zahtijeva tlo u koje može pustiti svoje korijenje i iz
kojeg može crpiti vodu i nutrijente, i stoga je dobro za drvo da
pusti korijenje, a loše je za njega ako je nekako spriječeno u
tome. Svi znaju kako je u prirodi vjeverice da skuplja oraščiće i
slične plodove, te da se brzo kreće kako bi izbjegla predatorima,
stoga je dobro za nju da radi te stvari, a loše je za nju kada iz
nekog razloga to propušta činiti. Priroda tih stvari podrazumijeva
određene ciljeve čije ostvarenje znači i procvat kao vrste stvari
koje jesu.
Dakle, nitko ne bi dao glupu
primjedbu koja bi upućivala da, s obzirom kako su neke stvari
prirodno dobre za vjevericu, onda to znači, apsurdno, da bi
stavljanje male udlage na slomljenu nogu vjeverice kako bi brže
zacijelila, bilo "neprirodno"; ili da reći kako su neke
neke stvari prirodno dobre za travu, također znači, apsurdno, da bi
zalijevanje prskalicama, umjesto kiše, bilo "neprirodno".
Jer prilično je očito da, iako je to čovjek napravio pa je
umjetno, nijedna od tih stvari nije neprirodna u relevantnom smislu.
Udlaga ne ometa ostvarenje ciljeva (namjena) koje vjeverica mora
ispuniti kako bi napredovala kao vrsta stvari kakva je, a prskalice
ne ometaju ciljeve koje trava mora ispuniti da bi napredovala kao
vrsta stvari kakva je. Naprotiv, udlaga i prskalice olakšavaju
ostvarenje tih ciljeva.
Slično tome, nitko ne bi prigovorio
da je trivijalno govoriti o tome što je prirodno za drvo, vjevericu,
itd., jer u konačnici, sve tako i tako slijedi zakone prirode. Jer,
iako je naravno istina da su sve materijalne stvari podložne
zakonima fizike, različite vrste materijalnih stvari imaju svoje
posebne prirode koje određuju posebne vrste napredovanja (procvata).
Brzo kretanje je nešto što je potrebno vjeverici kako bi bi bila u
stanju napredovati kao vrsta stvari kakva je, ali to nije vrsta
stvari koja je potrebna travi ili stablu kako bi ono napredovalo kao
vrsta stvari kakva je. Osim zakona koji upravljaju svim materijalnim
stvarima kao takvima, postoje manje fundamentalni zakoni koji
reguliraju samo specifičan dio prirode, i oni odražavaju dobra
karakteristična za te različite dijelove.
Također nitko ne bi dao smiješnu
primjedbu o tome da ako je određena vjeverica rođena bez noge, onda
mora biti prirodno za vjevericu da nema četiri noge, ili ako neko
bolesno drvo ne uspije pustiti korijenje u tlo te se u konačnici
sruši ili osuši, onda mora biti prirodno za drvo da ne pušta
korijenje. Jer iako su te okolnosti "prirodne" u smislu
da do njih ponekad dolazi u redovnom tijeku prirode i proizlaze iz
faktora internih stvarima o kojima govorimo, a ne nekim ljudskim
uplitanjem ili nekim drugim vanjskim faktorom, oni su svejedno
neprirodni u relevantnom smislu. Jer vjeverica rođena bez noge ili
drvo slabog korijenja predstavljaju propuste da se realiziraju
ciljevi koji definiraju procvat tih vrsta stvari, i stoga su propusti
da se potpuno realizira priroda stvari. To je razlog zašto ih zovemo
nedostacima stvari.
Nijedan od ovih primjera ne uključuje
moralnu dobrotu ili zloću, jer moralnost uključuje razum i volju,
koje trava, drveće i vjeverice nemaju. Racionalna bića poput nas
sposobni su za moralnu dobrotu ili zloću upravo zato što imamo
intelekt i volju. Volja sama ima svoju prirodnu namjenu, potragu za
dobrom, a određivanje što je zapravo dobro je dio prirodne namjene
intelekta. Moralno dobra ponašanje dakle uključuju volju da činimo
ono što je dobro za nas s obzirom na našu prirodu, a moralno loše
ponašanje uključuje spremnost da činimo suprotno onome što je
dobro za nas s obzirom na našu prirodu. I u mjeri u kojoj intelekt
zna što je dobro za nas, odgovorni smo za ta dobra ili loša
ponašanja. Željeti činiti ono što je "prirodno" za nas
dakle znači, u teoriji klasičnog prirodnog zakona, nešto poput
volje da činimo ono što teži realizaciji namjena koje, s obzirom
na našu prirodu, određuju što je za nas napredovanje kao vrsta
stvari kakva jesmo; A volja da činimo ono što je "neprirodno"
dakle znači nešto poput spremnosti da činimo stvari koje teže
sprječavanju namjena koje, s obzirom na našu prirodu, određuju što
za nas znači napredovati kao vrsta stvari kakva jesmo.
Kada bi vjeverica bila racionalna, bilo
bi prirodno i dobro za nju da želi pobjeći od predatora i da
skuplja plodove za zimu, a bilo bi neprirodno i loše za nju da se
ponudi predatorima i da jede samo zubnu pastu ili kamenje. Potonje
bi bilo neprirodno i loše za nju neovisno o razlogu zašto želi te
stvari – oštećenje mozga, genetička anomalija koja potiče čudne
želje, loš vjeveričji odgoj, vjeveričji pritisak vršnjaka,
utjecaj vjeveričje pop kulture, argumenti vjeveričjih filozofa koji
su neprijateljski raspoloženi prema prirodnom zakonu, ili zbog nečeg
drugog. Također bi te stvari
bile neprirodne i loše za nju neovisno o tome koliko snažno želi
jesti zubnu pastu i prepustiti se predatorima, čak i ako bi smatrala
kako je ideja jedenja plodova i bijega od predatora odbojna.
Podrijetlo i snaga želja ne bi pokazivala da su te stvari
nekako prirodne (još jednom, u relevantnom smislu), nego bi nasuprot
tome ukazivale koliko je duboko iskrivljen i neprirodan postao
vjeveričin karakter – poput crijeva koji ima toliko pregiba da je
teško provesti vodu kroz njega, ili vinova loza koja raste u toliko
isprepletenom obliku da sama sebe omota.
Što se tiče ljudskih bića, poznavati
detaljno što naša priroda određuje kao dobro za nas zahtijevalo bi
pažljivu analizu svake sposobnosti i kapaciteta – razuma, govora,
rada, seksa i tako dalje. Neću ulaziti u sve to jer nije bitno za
poantu ovog posta, a svaka od navedenih bi zahtijevala posebno
tumačenje. (Feser je o tome pisao na više mjesta; u knjizi TheLast Superstition, u članku “Classical Natural Law Theory,Property Rights, and Taxation”, i u postovima poput ovog i ovog.)
Nijedan teoretičar prirodnog prava ne tvrdi kako je jednostavno reći
"ponašaj se u skladu sa prirodom" kraj priče. To je tek
početak priče. Poanta za sada je da; dok se javljaju različita
pitanja o pojedinostima o tome što se smatra ponašanjem u skladu sa
prirodom ili suprotno prirodi u pojedinačnim slučajevima, opća
ideja ponašanja u skladu sa prirodom ne podliježe ishitrenim
primjedbama kakve su prethodno navedene.
Dakle, kada teoretičari prirodnog
prava pričaju o ponašanju u skladu sa prirodom, ne misli "prirodno
za razliku od umjetnog ili ljudski stvorenog." Primjerice, kada
kažu da je kontracepcija loša, ne misle to zato što uključuje
korištenje pilula, ili mehaničkih uređaja, ili gume i sličnih
tvari koje je osmislio čovjek. Pritom misle da očigledno osujećuje
prirodne namjene seksualnih sposobnosti (ili barem djelomično
osujećuje, s obzirom da nije negirano kako je seks prirodno usmjeren
prema povezivanju supružnika, iskazivanju privrženosti i slično,
baš kao i prema prokreaciji). Metode koje ne uključuju ljudski
stvorene ili umjetne načine (kao što je to izvlačenje) mogu
osujetiti tu namjenu baš kao i druge metode, i zbog toga su u
relevantnom smislu "neprirodne." (Još jednom, ne pokušavam
ovdje odgovoriti na svako pitanje koje se javlja u konkretnom
primjeru, samo ukazati na smisao "prirodnog" o kojemu
govorimo.)
Umjetni ili ljudski stvoreni uređaji
kao takvi ne samo da nisu "neprirodni" u relevantnom
smislu, oni mogu obnoviti ili čak olakšati prirodnu namjenu naših
kapaciteta, baš kao što to i rade naočale, alati, računala,
protetski udovi i slično. (Ovo je točno u konteksu spolnosti baš
kao i u drugim kontekstima – impotentan čovjek koji koristi viagru
bi olakšavao, a ne ometao, prirodne namjene svojih seksualnih
sposobnosti.) Također ne postoji ništa u teoriji prirodnog prava
što bi povlačilo za sobom i sklonost prema onome što je "prirodno"
nasuprot umjetnom (Ludizam, fetiš za "organsku hranu," i
slično.) Naprotiv, s obzirom da smo distinktivno racionalne
životinje, tehnologija i drugi umjetni proizvodi su manifestacije
naše prirode.
Kada govore o onome što je u skladu sa
našom prirodom, teoretičari prirodnog prava također ne misle na
"prirodno u smislu onoga što se obično događa u redovnom
tijeku prirode." Različite stvari se obično javljaju u
redovnom tijeku stvari koje osujećuju našu prirodu – ozljede,
bolesti, poplave, potresi, i što se toga tiče, nemoralni izbori.
Dakle, kada ljudi kažu kako je "prirodno" da dijete bude
sebično ili da čovjek ima iskrivljen pogled, iako postoji smisao u
kojem je to točno, ne radi se o smislu koji je operativan u teoriji
prirodnog prava. Zlatna ribica će "prirodno" imati
tendenciju da jede hranu koju joj bacate u akvarij čak i nakon što
joj to nije potrebno, ali time ne ispunjava svoju prirodu u
relevantnom smislu (s obzirom da će se prejesti i samim time ubiti.)
Slično tome, mi imamo, s obzirom na našu ograničenu prirodu kao
stvorenih stvari, urođenu osjetljivost na greške i propuste
različitih vrsta – prejedanje, pretjerane reakcije na nepravdu,
pretjerani strah u opasnim situacijama, seksualne poroke, tjelesne
ozljede, zaraživanje različitim bolestima, itd. Navedeno nije
"prirodno" u relevantnom smislu ispunjavanja naše prirode
iako je "prirodno" u drugačijem smislu jer se radi o
pogreškama ili propustima kojima smo skloni zbog naše prirode.
Zbog istog razloga, teoretičari
prirodnog prava ne misle "prirodno u smislu proizlaženja iz
duboko usađene tendencije." Jer duboko usađena tendencija bi
mogla biti rezultat naviknutog poroka ili naslijeđene mane, oboje bi
bilo suprotno prirodi u relevantnom smislu. Predispozicija
alkoholizmu ili srčanim bolestima ne pomaže osobi koja ju ima da
ostvari namjene inherentne svojoj prirodi, čak niti ako takve
predispozicije imaju genetički temelj. Crte karaktera mogu postati
toliko naviknute da postanu "druga priroda", ali zbog toga
također ne postaju prirodne u relevantnom smislu.
Prirodno također moramo pažljivo
razlikovati od nadprirodnog, u teoriji klasičnog prirodnog prava
"nadnaravno" nema nikakve veze sa duhovima i drugim
paranormalnim fenomenima, nego sa onime što je iznad ili dodatno
našoj prirodi i namjenama koje su joj inherentne. Primjerice,
spoznaja Boga je nešto za što smo sposobni s obzirom na našu
prirodu i što nam je potrebno za potpuni procvat kao vrste stvari
kakva jesmo – zato je prirodna teologija moguća – ali
intimna, "licem u licem" spoznaja Boga koja je blažena
vizija nije "prirodna" u tom smislu. To je prije pitanje
milosti, podignuti na cilj viši od onoga kojeg možemo ili smo
sposobni postići s obzirom na našu prirodu. (O tome je Feser pisao
ovdje i ovdje.)
Tendencija miješanja prirodnog i
nadprirodnog može se pronaći ne samo kod protivnika teorije
prirodnog prava nego i među njenim prijateljima. S jedne strane
postoje kritičari Katoličkog seksualnog morala koji pretpostavljaju
da je utemeljen samo na Pismu, ili tradiciji, ili autoritetu papa. S
druge pak strane, postoje dobronamjerni ortodoksni katolički autori
koji izgleda pretpostavljaju da katolički seksualni moral možemo
shvatiti i obraniti samo u teološkim pojmovima – primjerice u
terminima "teologije tijela", ili "teologije saveza".
Obje pretpostavke su krive, jer barem fundamentalni aspekti
Katoličkog seksualnog morala (i sigurno njeni najkontroverzniji
aspekti) su utemeljeni u prirodnom pravu, samim time u pretpostavci
da su dostupni svim ljudima (neovisno o tome jesu li katolici) i to
bi bilo točno čak i kada ne bi bilo božanske objave na kojima
možemo temeljiti teološke pristupe.
To ne znači da takvi teološki
pristupi nemaju vrijednost. Poanta je da nisu i ne mogu biti potpuni
prikaz spolnog morala. Oni mogu dopuniti ono što znamo iz prirodnog
zakona, ali ne mogu ga zamijeniti. Jer milost se nadovezuje na
prirodu. Kada ignoriramo prirodu zbog milosti ili kada zamućujemo
granicu između njih, iskrivljujemo potonje, a prethodno postaje
nedostupno onima koji ne znaju ili ne prihvaćuju božansku objavu.
Zbog toga se, mnogim ne-katolicima, Katoličko učenje o spolnom
moralu pogrešno čini kao običan diktat, ili u najboljem slučaju
kao nešto čisto teološki što može privlačiti samo one koji su
već uvjereni u moralnu relevantnost priče o Adamu i Evi, ili
analogije između supružnika na jednoj strani te Krista i Crkve na
drugoj.
To nas dovodi do "pravne"
strane prirodnog prava, a samim time do drugog pojma koji se koristi
u različitim smislima što treba pažljivo razlikovati. Je li
prirodni zakon zakon kojeg je postavio Bog? I da i ne. Da u mjeri u
kojoj prirodni zakon odražava prirodu stvari, a Bog, kao stvoritelj,
je autor stvari i njenih priroda. Ali prirodni moralni zakon u toj
mjeri nije različit od onoga što smo rekli za travu, drveće i
vjeverice. Ne morate studirate teologiju kako bi otkrili što je
dobro ili loše za travu, drveće i vjeverice; dapače, možete biti
ateist i to poznavati. Ista stvar je istinita i za ono što je dobro
ili loše za nas s obzirom na našu prirodu (barem u velikoj mjeri –
iako postoje vjerske obveze opće vrste pod prirodnim zakonom s
obzirom da je Božja egzistencija doznatljiva kroz nepotpomognuti
razum.)
Dakle, prirodni zakon (pravo) se
razlikuje od zakona koji je izravno dan od Boga putem posebne objave,
kao zakon dan Izraelu kroz Mojsija. Znanje potonjeg zahtijeva
poznavanje specifičnih povijesnih događaja i određenih čuda koji
se vežu uz te događaje. Prirodni
zakon nije takav: on je u principu dostupan svim ljudima jednostavno
kroz vrlinu bivanja racionalnim i u stanju poznavati što je dobro
ili loše za njih s obzirom na njihovu prepoznatljivu prirodu. Stoga Akvinski razlikuje prirodni zakon od božanskog zakona. (On
također razlikuje prirodni zakon od ljudskog zakona, koji je, ili bi
barem trebao biti, utemeljen u prirodnom pravu i koji određuje, kada
već nije jasno, kako se prirodno pravo primjenjuje u konkretnim
povijesnim okolnostima; a iz vječnog zakona, arhetipove ili ideje u
božanskom umu prema kojem Bog stvara stvari i koji je stoga krajnji
temelj za prirodno pravo, čak i ako možemo znati puno o prirodnom
pravu već samim poznavanjem ljudske prirode, bez referenciranje na Boga.)
Dakle pogrešno je pretpostaviti da
su argumenti prirodnog prava inherentno teološki, barem u smislu u
kojem mnogi kritičari pretpostavljaju. Iako bi teoretičari
prirodnog prava smatrali prirodnu (nasuprot otkivenoj) teologiju
dijelom cjelovitog opisa prirodnog prava, postoje još uvijek velika
područja moralnosti koja možemo poznavati bez referenciranja na
teološke tvrdnje bilo koje vrste, a to uključuje i one koje su
stvar najvećih kontroverzi između teoretičara prirodnog prava i
njihovih kritičara (npr. pobačaj i spolni moral). (Feser je
pisao više o vezi između teologije i etike ovdje i ovdje.)
Dakle, za teoretičare prirodnog prava,
određene stvari su "prirodne" za nas u smislu nastojanja
ispunjavanja onih namjena čija realizacija predstavlja naš procvat
kao vrste stvari kakve jesmo. Ali možda je također prirodno za nas
– u drugačijem smislu, u smislu slabosti kojoj smo skloni s
obzirom na ograničenja naše prirode – da želimo negirati
kako smo podložni prirodnom zakonu. U tom smislu smo svi barem
prirodni odvjetnici, ali poprilično ljigave vrste – tražimo, ne
pravdu, nego bilo koji mogući način kako bi se oslobodili
odgovornosti.
Autor je filozof Edward Feser, izvorni
članak Whose nature? Which law?. (Za pojašnjenja možete pročitati povezane linkove odnosno
komentare na izvornom postu.)
Zašto četiri slike vjeverica? Zato što bi pet bilo previše...
