Popularno je govoriti o
"multikulturalnom obrazovanju", obrazovanju koje bi trebalo
biti suprostavljeno "monokulturalnom". Problem je što
provođenje takvih odgoja teško možemo nazvati "multikulturalnim",
ne možemo ga zvati niti "kulturalnim" jer nikakvu kulturu
ne prenosi.
Nasuprot današnjih
naprednjačkih programa, imamo tradicionalni odgoj u kojem, kao što
napominje Sruton (iz The Plague of Multiculturalism);
... naši djedovi su proučavali jezike, vjere i literaturu drevne Palestine, Grčke i Rima; odrasli su uz arapske bajke, njemački folklor i glazbu, mediteransku umjetnost i arhitekturu; te svjetsku povijest. Ako riječ "multikulturalno" znači išta, onda se sigurno treba primijeniti na njihov kurikul.
U današnjem
multikulturalnom obrazovanju druge
kulture se ne proučavaju kako bi nešto naučili o njima nego da bi
se spriječio prijenos vlastite, da bi se osiguralo odbacivanje
vlastite kulture u korist naprednjačkih utopijskih planova u kojima
nijedna kultura nije bitna. (Relativizam, a ne istina.
Adolescentni naprednjački aktivisti umjesto velikana vlastite
civilizacije.)
Povezano, nedavno smo
mogli čuti da je potrebno izbaciti značajna djela Zapadne
civilizacije (i neka temeljna djela nacionalne književnosti) i
zamijeniti ih suvremenim popularnim književnicima kako bi lektira
bila relevantnija, da probudi interes mladih za knjigu i da ih
pripremi za život.
Ideja da su oni koji
čitaju trenutno popularne autore dobro obrazovani, a oni koji čitaju
Odiseju izgubljeni ne čini se baš uvjerljivom - zapravo je
apsurdna, ali suzdržat ćemo se od oštrijih komentara. Moderni
autori će biti uskoro zaboravljeni, njihova djela možda imaju neku
trenutnu relevantnost, ali već za godinu dana polako nestaju.
Nasuprot toga, velike knjige imaju trajnu relevantnost, trajnu
vrijednost za probleme s kojima se ljudi suočavaju ne samo sada,
nego svake godine svakog stoljeća.
To je lagano prepoznati
čak i onima poput mene koji nisu vidjeli prevelikog smisla u svom
tom poduhvatu čitanja lektira, i koji su to, barem u svoje vrijeme
- a djelomice i sada, promatrali kao opterećenje svom
obrazovanju.
Oni koji čitaju velika
djela Zapadne Civilizacije i nacionalne književnosti imaju pristup
akumuliranoj stoljetnoj mudrosti, a oni koji čitaju moderna djela
samo ojačavaju svoj vremenski provincijalizam.
Ipak, treba prepoznati da
izbacivanje važnih stvari može imati i dobre efekte. Mnogi će se
morati prestati pretvarati - uključujući pretvaranje pred samim
sobom - da imaju razumijevanje tema o kojima su nešto samo
površno čuli. Nažalost, neće niti znati da postoji nešto takvo,
ali kada čuju za to, znati će da to ne poznaju.
(Povezano je to i s
vjeronaukom, iz nekog razloga mnoštvo ljudi smatra da su stručnjaci
za sve filozofsko-teološke kontroverze jer su u školi crtali
uskršnja jaja na vjeronauku.)