Đavao zna što radi, mnogo bolje od nas. S jednog, čisto spekulativnoga gledišta, on je najbolji teolog. Nema u njemu ni traga tjelesnih slabosti: ne zna za umor, nije odan alkoholu, ne uživa u genitalnim besramnostima, ne hlepi prekomjerno za materijalnim dobrima. On je čist i siromašan bez zavjeta, to jest po naravi. Nema u njemu neznanja ni s obzirom na njegovu prirodnu inteligenciju: ne mora učiti govoriti, ne ide u školu, ne prolazi kao mi kroz opasna mudrovanja. Jednako tako, po naravi, on je učenjak a da nije trudio, učitelj, a da nije rabbi – najjači istraživački motor ugrađen mu je neposredno u njegovu bit. Kako je, onda, zao? Isključivo duhovno. Sveti Augustin zato kaže: "on je ponajviše ohol i zavidljiv" To znači da se ne smije upasti u privid koji je mnogo varaviji od zmišljanja polujarca ili vukodlaka (iako te slike sasvim gubeći iz vida duhovnu dimenziju anđela, ipak govore o vražjoj podvojenosti). Njegova zavist vrlo je pronicava. Njegova oholost vrlo je profinjena.
Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova
---
Također Hadjadj u Dubina spolova;
Đavao je anđeo. Inteligencija mu je prodornija od naše i ne može pogriješiti u pogledu članka vjere. Nema tijela, ne može dakle biti kao životinja. Ako ga ikonografija prikazuje kao rutavca, s rogovima jarca, kozjim nogama, pohotna pogleda, time želi taknuti našu osjetljivost s obzirom na stanje njegova duha, kao i huškaču pripisati mane kojima obiluje dotični sisavac kao njihova slika.
