Već smo, međutim, rekli u obitelji ponajprije nije riječ o projektu odgoja nego o stvarnosti srodstva. U njoj autoritet ne dolazi od osposobljenosti ili kompetencije. Tu je primljeni autoritet, bez obzira na njegove slabosti, koji odmah, nedvojbeno, kreće u potragu za određenom osposobljenošću, ali koji također ima vlastitu učinkovitost, koliko god da je sve to neočekivano, paradoksalno. Autoritet bez osposobljenosti (kompetencija) ima vrijednosti po sebi, čak neprocjenjivu vrijednost. S jedne strane, otac pokazuje da nije Otac, s velikim slovom, da je i on sin pa da se, dakle, mora sa svojim djetetom okrenuti autoritetu višemu od svojega. S druge strane, s obzirom na to da njegov autoritet ne proizlazi iz osposobljenosti, nego iz dara, otac ne smije od djeteta načini svoju tvorevinu, svoju kreaturu, niti ga pokušati vrednovati prema vlastitoj ljestvici, vrijednosti, mora ga prigrliti kao misterij. Isto tako, kako taj autoritet odgovara daru života, njegova uporaba bitna je u potvrđivanju da je dobro što dijete postoji, da je ono sretno što je rođeno (od čega polazi svako slavljenje rođendana bez automatizma i licemjerja), da njegov dolazak na svijet nije uzaludan, nego neizmjerno važan događaj. Eto, što imaju otac i majka kao darovano, a čega nema u stručnjaka ili učitelja: "Tu si, dijete naše, čudom, jer mi nismo učinili ništa da te zaslužimo, jer mi tu ne razumijemo ništa, jer tu ima smrti i nepravde, a evo ipak tvojega čistog lica koje pokazuje da je život jači!" I ovo je najdublji autoritet koji se razlikuje od svake koristoljubive osposobljenosti. On ne poučava dijete u smjeru ove ili one kvalifikacije, on mu očituje misterij postojanja kao primljenog dara.
