Par misli o Humanae Vitae – G.E.M.Anscombe

Anscombe je održala predavanje "On Humanae Vitae" na konferenciji u Melbourneu (1978.). Konferencija se bavila spomenutom enciklikom i ovulacijskom metodom prirodnog planiranja obitelji. (Rad je objavljen u Human Love and Human Life, Melbourne: The Polding Press, 1979. Dostupan je i u knjizi Faith in Hard Ground.)

***

Anscombe napominje važnost namjera. Ovdje napominje i egalitarnost Pavlova učenja, muškarac ima podjednako prava kao i žena u tom području, iako u praksi to povjesno vjerojatno nije bilo tako, posebno u nekršćanskim društvima.

Napominje da bračni čin ima svoj "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj", dopušteno je ono što ne bi mijenjalo taj čin i njegov značaj. (Čin je prokretivan u svojoj vrsti, ne mora biti u svom rezultatu.)

Prenosim tek nekoliko završnih napomena;

---

Sam papa Pavao je u ovoj enciklici učinio puno kako bi pridonio 'uvažavanju odnosa bračnih čini prema bračnoj ljubavi'. Glavni način je bio tako što je govorio o 'značaju' takvih djela. Naučavao je da bračni čini imaju "prokreativni značaj" i "ujedinjujući značaj" koji se ne mogu odvojiti jedan od drugoga. O ovome treba dobro razmisliti. Prvo, jasno je da "prokreativni značaj" ne znači da je čin zapravo [ostvaren u rezultatu] prokreativan. Ima značaj te vrste čina, bilo da rađa ili ne: te činove nazivamo 'generativnim činima'. Ista je poanta reći da je žir sjeme hrasta — iako većina žireva ne izraste u hrastove. Poduzeti korake da učinite čin neplodnim u slučaju da bi trebao biti plodan znači denaturirati ga u vašoj namjeri.

[...] Nemojmo se zavarati: cijela katolička kršćanska ideja čednosti je na udaru kritika u modernom svijetu. Također je na udaru onih katolika koji odbacuju Humanae Vitae. Nekad sam mislila da možete tvrditi, dovoljno da uvjerite katolika, da nijedna vrsta spolnih radnji ne može biti isključena ako jednom priznate kontracepcijski odnos. Ali čini se da neprijatelji Humanae Vitae sada prihvaćaju taj zaključak. Ne doista bez ikakvih ograničenja, ali barem što se tiče seksualne aktivnosti između dvoje ljudi; pretpostavljam odraslih ljudi. Jer iako poznajem katolike koji ozbiljno brane i hvale homoseksualne aktivnosti, ne poznajem nijednog koji propagira bestijalnost, grupni seks ili pedofiliju. Nema sumnje, međutim, sve će se to dogoditi kada svijet u cjelini počne prihvaćati ove stvari. Stoga moramo dobro razmisliti o tom 'unitivnom značenju' o kojem je Humanae Vitae govorila. Jasno je da jedinstvo ima veze s brakom, da dobiva svoj karakter iz braka. Ali o tome treba više reći kako bismo predstavili snažnu i blistavu krepost čistoće kako je shvaća Katolička Crkva. Ne mogu reći više o ovome ovdje. To je nešto o čemu treba razmisliti. Ukratko ću završiti ukazujući na njegovu povezanost s ljudskim dostojanstvom. To je shvaćanje na koje smo svakodnevno upozoravali na misi:

Deus, qui humanae substantiae dignitate m mirabiliter condidisti et mirabilius reformasti …

i voljela bih da molitva nije prebačena samo na Božić. Jer ideja ljudskog dostojanstva danas je popularna, pro tem. Moj mladi afrički prijatelj (koji nije katolik) kad je Humanae Vita izašla, izjavio je ‘Papa je napravio veliku stvar za ljudsko dostojanstvo!’ i bilo mi je drago to čuti od njega.

Postoje dvije slike toga. Ona Crkve i ona svijeta. U slici svijeta, međutim, ljudska bića mogu biti sve više i više ubijena kako bi drugi mogli imati život kakav misle da žele: ljudsko dostojanstvo nije činjenica zbog koje bi se ponašali s poštovanjem prema bilo kojem ljudskom životu, već standard koji život treba postići. Dostojanstvo i čast ljudske seksualnosti koja se ispravno provodi jednako ne ulazi u svjetovnu sliku ljudskog dostojanstva: ona nije, za svijet, mjesto za postavljanje standarda. Tako su svijet i Crkva upravo suprotni u svojoj tendenciji. Crkva ne zahtijeva standarde prije nego što poštuje ljudski život; i postavlja standarde kojima se moramo prilagoditi u našoj seksualnosti ako ih želimo koristiti da odražava, a ne da huli, dostojanstvo ljudske prirode. Svijet će pak postaviti standarde, dijelomice standarde zadovoljstva (gdje?), a ukoliko ih ne ispunjava ljudski život ne zaslužuje poštovanje; dok štuje seksualnost neobuzdanu standardima, kao što mi to činimo sa životom.

PS

I prije nego što je enciklika objavljena, Anscombe je branila tradicionalni nauk iako to nije bilo popularno. Postojalo je očekivanje da će enciklika nekako promijeniti shvaćanje. Bila je poznata i po svojoj filozofskoj originalnosti i po obrani nauka Katoličke Crkve tako da je održalo više predavanja u kojima se bavi takvim temama.

Već sam ranije prenio njen poznati rad Kontracepcija i čednost koji je izazvao dosta pažnje – i reakcija; neke pristojne, neke nimalo pristojne. Ipak, Anscombe je bila u stanju obraniti se i odgovoriti na svakakve provokacije.

Božić u Korizmi – M. Pakaluk

Najraniji dan kada Pepelnica može pasti je 4. veljače. Prema nekim tumačenjima božićno vrijeme traje do Svijećnice, blagdana Prikazanja, 2. veljače. Stoga bi bilo moguće da božićno vrijeme uđe izravno u korizmu sa samo jednim danom između, fašnikom. Ovo nije uobičajeno. Posljednji put se to dogodilo 1818., a sljedeći put će biti 2285. U svakom slučaju, vidimo da je moguće da se Božić i korizma spoje, ali je njihovo preklapanje nemoguće.

Mislim da se radi o važnoj činjenici, i mislim da je namjerna jer takav raspored odvaja ali i daje zasluženo mjesto dvama velikim otajstvima naše vjere: otajstvu utjelovljenja i otajstvu muke – otajstvu Gospodinova rođenja sa svim njegovim posljedicama i otajstvu njegove smrti, koje je naše otkupljenje.

Ako promišljamo o liturgijskoj godini sažetoj na ovaj način, tada nam Crkva daje oko dva mjeseca za razmišljanje o utjelovljenju, nakon čega sljede još dva za razmatranje muke – a zatim ostatak godine, nakon slavljenja Uskrsa, da živimo u novosti života u Kristu. Doba Božića i Uskrsa stvorena su jedno za drugo, čak i kada ih razdvaja nekoliko tjedana običnog "vremena kroz godinu"

Ovako protumačena liturgijska godina predstavlja nam ono što bismo mogli nazvati “sakramentalnim evanđeljem”. Sakramentalno evanđelje smatra Radosnu Vijest nečim što je Bog učinio ljudskoj naravi i cijelom ljudskom rodu. Božanstvo je bilo u interakciji s čovječanstvom i nije ga ostavilo istim. On je uzeo našu narav. Uzevši našu narav, svojom smrću platio je cijenu u naše ime.

Ovo sakramentalno evanđelje je antiteza "Isusa, velikog učitelja morala". Može se propovijedati bez propovijedanja bilo kakvih "velikih moralnih učenja", kao što imamo u Vjerovanju: koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se ... od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. Vjerovanje u jednoj rečenici utvrđuje Utjelovljenje, a u sljedećoj Muku, spojena otajstva, ali ipak odvojena. Ljudsko je tijelo ono koje je u utrobi, ljudsko tijelo je ono koje je pokopano.

Što je s Kristovim životom? Pokazuje li sličnu strukturu, podijeljenu između dva misterija? Na prvu bi se reklo da nije. Trideset godina proveo je u skrovitom životu, a tjedan dana predao se patnji i smrti. Jednostavno u smislu duljine vremena, u Kristovu životu, utjelovljenje se čini dominantnim otajstvom.

Pa ipak, metafizički, Utjelovljenje je bilo radi Muke: "Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih." (Mt 1,21) Doista, jedan pisac evanđelja, Marko, počinje s Ivanom Krstiteljem, izostavljajući sve o Rođenju, nakon čega njegovo pripovijedanje požuri do uhićenja i smrti našeg Gospodina.

Ali Matej vidi podjelu i komplementarnost. Petrovo priznanje, "Ti si Krist", ako se računaju grčke riječi ili stihovi, nalazi se gotovo točno na pola puta. Kao da je prva polovica Matejevog evanđelja argument da "Krist" znači utjelovljeni Bog - sa svojim različitim izvještajima o anđelima, magovima, iscjeljenjima i autoritativnom davanju zakona - dok druga polovica objašnjava što znači biti Krist.

Njegova uloga nije ostvariti utopiju ("Nosi se od mene, sotono!"), nego, kako kaže Matej: "Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Mt 16,21) Otada, ne prije. Sakrio je od njih otajstvo muke. Ali sada on to podučava i pokazuje.

Pronicljivi protestantski komentator primjećuje: "Evanđelje se može podijeliti na dva dijela, iz kojih je vidljiv Božanski plan. Prva tvrdnja je, Isus je Krist; druga, Krist mora patiti, umrijeti i ponovno uskrsnuti."

Je li Mateju pomoglo njegovo iskustvo prikupljanja poreza da vidi stvari na ovaj način? Tako tvrdim u svojoj posljednjoj knjizi, objavljenoj ovaj tjedan, Be Good Bankers: The Economic Interpretation of Matthew’s Gospel.

Pretpostavimo da je bio ambiciozan poreznik srednje razine, upoznat s najboljim praksama rimskog računovodstva i bankarstva, a svako rimsko domaćinstvo u to vrijeme vodilo je knjigu pod nazivom codex accepti et expensi, čija je prva polovica bila posvećena prihodima, a druga rashodima.

Ako je Kristova smrt plaćanje, otkupljenje ili "otkup"; ( "[Ot]Kupljeni ste velikom cijenom" uče i sveti Pavao i sveti Petar) tada utjelovljenje izgleda kao polog: božanstva u ljudski rod. I tada Matejevo evanđelje postaje svojevrsna (knjigovodstvena) knjiga za kućanstvo Božje. Prva polovica daje obračun pologa božanstva, pripisanog na račun ljudske rase, dok druga daje obračun kako je to bogatstvo potrošeno, kako bi nas otkupilo iz ropstva grijeha.

Na Čistu srijedu, kad smo moja supruga i ja objasnili našem najmlađem djetetu da obitelj počinje sa svetkovanjem korizme, razdoblja koje vodi do Uskrsa, on je skočio u zrak s likovanjem, visoko podigao ruku i udario šakom, i povikao: "Jupi! Još samo sedam tjedana do Uskrsa!" Mogao je učiniti isto na početku adventa.

Dječaku u kršćanskom kućanstvu lako je nositi radost Božića sa sobom u svakom trenutku. Stariji kršćani to možda teže čine. No, kako bi nam pomogli – tu su liturgijska godina, vjerovanje i Matejevo evanđelje, koji se slažu: Božić nas pokreće u radosti ususret Uskrsu.

Michael Pakaluk, Christmas in Lent

PS

Prošli smo sredoposnu nedjelju pa je možda bilo prikladno da podsjetim na razdoblje u kojem se nalazimo. U skladu je i s prethodno objavljenim postovima u kojem prenosim Anscombina razmišljanja o grijehu i otkupljenju.

Podsjetiti ću na ranije prenesenu Feserovu meditaciju Križ i Božić u kojoj raspravlja na koji način je Križ prisutan u Božiću; slično razmišljanje u Značenje Pasije i Značenje Uskrnuća. (Memento, homo, quia pulvis es et in pulverem reverteris.)

---

Nisam posvetio previše pažnje prijevodu. Nisam se u stanju upuštati u analizu što bi bilo naprikladnije za stih "You have been bought at a great price"; "Jer kupljeni ste otkupninom", "Skupo ste otkupljeni", neprocjenjiva itd.

---

Nisam upoznat s Pakalukovim knjigama, spominje najnoviju o "bankarstvu". Koliko sam shvatio piše o "bankaru" u smislu skrbitelja, maniri dobrog gospodara, ali i doslovno bankara. Inače predaje i kolegije koji se tiču etike (i poslovnog svijeta), izdao je knjigu o etici knjigovodstva pa se radi o temama o kojima je duže razmišljao. (Uz to se bavi klasičnom filozofijom i jezicima, odnosno komentarima Evanđelja.)

Općenito sam skeptičan prema "novim" uvidima u Pismo, ali s obzirom na autora ovdje se vjerojatno ne radi o takvim "inovacijama" koje su same sebi svrhom. Ono o čemu piše jest ideja da trebamo gledati kako je Matej možda izabran ne unatoč svojem znanju i životu, nego baš zbog njega. Odnosno pokušava protumačiti što njegova pozadina i razumijevanje svijeta znače za njegovo razumijevanje onoga čemu je svjedočio.

It's beginning to look a lot like Lent

Grijeh [3/3] Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo - G.E.M Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. (Teks predavanja objavljen je u knjizi Faith in Hard Ground) Prenio sam prethodno post Grijeh [1/3] u kojem se bavi definicijama, grijehom propusta i uvjetima teškog grijeha, te post Grijeh [2/3] u kojem se bavi Božjom uzročnosti. Ovdje prenosim posljednji dio koji se bavi onime što naziva Božje izgnanstvo i otkupljenje čovjekovo. ("God’s Exile and Man’s Redemption")

Radi se o teološkim razmatranjima, prenosim tek par zaključaka. (Zanimljiviji su mi njeni uvidi o filozofiji odnosno o kulturi i kršćanstvu, ali ako govorimo o otkupljenju očito ćemo govoriti o teologiji."Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu").

***

Dio IV. Izgnanstvo Boga i otkupljenje čovjekovo

1. Božje izgnanstvo

Uče nas da je Bog posvuda, a opet da je Bog prisutan na neke posebne načine na nekim mjestima ili da postoji takva stvar poput bivanja u Božjoj prisutnosti. Vjerujemo da je Isus, Sin koji je Bog, na našim oltarima. Anđeo Gabrijel je rekao: "Ja sam Gabrijel, koji stojim pred Bogom". Zaharija je, hvaleći Boga za rođenje svoga sina Ivana, govorio o služenju Bogu "u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje." Mogli bismo nastaviti s primjerima.

[...] Moguće je na neki način vjerovati u božanstvo, a ne vjerovati da božanstvo zna ili da mu je stalo što radimo. (Poznavala sam takvo vjerovanje.) Ali postoji drevnije i jasnije vjerovanje koje nalazimo kod Ksenofana: "Jedan bog, najveći među bogovima i ljudima, ni oblikom ni mislima kao smrtnici... On u potpunosti vidi, u potpunosti misli, u potpunosti čuje". I "Bez muke sve ljulja mišlju svoga uma... i ostaje uvijek na istom mjestu; niti mu priliči ići sad ovamo, sad onamo’ . Bez ikakvog razloga - ili ikakvog dobrog razloga- engleski povjesničari antičke filozofije ne mogu podnijeti ideju da su Ksenofan, Anaksagora i Aristotel vjerovali u postojanje tog božanstva čije je ime "Ja jesam", vladar svih stvari i cilj svih stvari, čija je kontemplacija i štovanje konačna svrha mudrosti. Mogu samo pretpostaviti da postoji neki razlog: ‘Mi smo ateisti i ponosni smo na to. Ne želimo se rugati nikakvim antičkim misliocima. Stoga su sigurno bili materijalisti." Čini se da se tekstovi ne podudaraju. Čini se da je Aristotel od svih ovih drevnih ljudi bio najizrazitije skroman i najodlučniji. U Nikomahovoj etici, knjiga 10, on citira drugog filozofa koji kaže: "Budući da smo smrtni, trebali bismo misliti smrtne misli". Ali on kaže Ne - "koliko god je to moguće za nas, trebali bismo biti na strani besmrtnog - "dei athanatizein". Ovo "koliko je moguće" (1177b 33-4) izražava skromnost o onome što je moguće.

[...] Ono što je izvanredno kod ovih filozofa je to što nisu imali lažnu sliku božanstva, osim ako se to ne može naći u Aristotelovom poricanju da Bog izdaje zakone za svijet. Jer, kao što sam već napomenula, Aristotel svoju etiku ne izvodi iz božanskog zakona.

[...] Ova vrsta "svijesti" je ovdje znanje o stvarnosti ako je praktičar "Božje prisutnosti" iskren kada govori o praksi toga. Budući da je znanje o stvarnosti, ono nije poput zamišljanja prijatelja koji sluša: ono je samo po sebi oblik božanske prisutnosti koju bi razuman um uvijek trebao imati. Njegov nedostatak, koji je sve samo ne univerzalan u ljudskom rodu, je ono što ja nazivam "Božjim progonstvom". Izgnanstvo iz onoga što postoji, čak i u paklu, za Boga je nemoguće. Egzil o kojem pokušavam govoriti nije egzil iz naše fizičke ili mentalne egzistencije: to je također nemoguće. To je izgnanstvo iz naše duhovne egzistencije i temelj je svake istinske optužbe za isušenu i praznu dušu.

---

2. Čovjekovo otkupljenje

Gotovo svi koji sebe nazivaju kršćanima i pod tim misle nešto drugo osim da su dobri ugledni ljudi, govorit će o svome Gospodinu kao o svome otkupitelju; i njegovog otkupljenja svih drugih ljudi svojom patnjom i smrću. Mogli bi konkretno reći: žrtvom koju je prinosio Ocu na križu. To je svakako nauk katoličke vjere. Iako se pojam "iskupljenje" i srodni glagol ne pojavljuju u apostolskom ili Nicejskom vjerovanju, pojavljuju se u spisima svetog Petra i svetog Pavla; Sveti Petar govori "niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane" (1Pt 1,18-19), a sveti Pavao kaže: Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu. (Gal 3,13). Prokletstvo Zakona je prokletstvo krivnje pod Zakonom, ali se ne poništava plaćanjem kazne Zakona.

Poslušajmo njihove priče... - A. Esolen

Visokopozicionirani prelat američke Crkve kaže da trebamo slušati priče ljudi koji su, kako ću ja reći a on neće, svoje živote usredotočili na sodomiju. To moramo učiniti, kaže on, prije nego što prosudimo o njima.

Naravno, kao što bi mu mogao reći svatko upoznat s moralnom teologijom ili filozofijom, moramo razlikovati između osoba i djela. Bog jedini vidi u srce. Mi sudimo o djelima i kategorijama djela; trajna dispozicija osobe je druga stvar.

Što se tiče srca, tko će od nas pouzdano reći da poznaje svoje? Srce je čovječje zlo od mladosti njegove. To nije nešto što ja kažem. Bog tako kaže u Knjizi Postanka. Grešan čovjek je češće sentimentalan nego strog, sklon opravdavanju grijeha drugih ljudi pod uvjetom da i oni zauzvrat opravdavaju njegove.

Što se tiče priča, svi ih imamo, svi mi grešnici. Prelat ne objašnjava zašto bismo trebali poštivati priče koje pričaju sodomiti, ali ne i priče koje pričaju preljubnici, pornografi, voajeri, zavodnici, bigamisti, silovatelji, pederasti i dobri stari bludnici prema iskonskom putu prirode, bilo da vjeruju da su zaljubljeni, ili su samo student i djevojka koji traže noćnu utjehu od samoće, samo kako bi se probudili usamljeniji no ikada.

Zar oni nemaju svoje priče? I zašto bismo se ograničili na jednu podskupinu jedne podskupine grešnika? Što je s lažljivcima, pljačkašima, bogohulnicima, izdajicama, pronevjeriteljima, klevetnicima, piromanima, nasilnicima, rasipnicima, klevetnicima, proždrljivcima, licemjerima, kamatarima, ubojicama u naletu strasti, ratnim huškačima, aborcionistima i ubojicama? Siguran sam da imaju priče.

Zašto bih vjerovao priči koju sodomit priča o sebi, bilo više ili manje nego što vjerujem preljubniku, pornografu, voajeru, zavodniku, bigamistu, silovatelju, pederastu ili neoženjenom paru iz ulice koji su jedno dijete možda ugušili u maternici, a drugo donijeli u svijet izvan bračne luke koju su mu mogli lako pružiti, budući da su mu dužni po pravima?

Zašto bih se klanjao u čast nekome tko mi govori kako njegov grijeh uopće nije grijeh? Ako sam iskren prema sebi, znam koliko mogu biti veličanstveno kreativan kada moram smisliti opravdanja za pogrešku koju sam učinio.

I uglavnom ta opravdanja dolaze odjevena u priče. Priča vas uvodi u svijet prije nego što se snađete i lako možete sudjelovati u vlastitoj manipulaciji, bilo da pletete priču kao gazu oko sebe kako biste sakrili istinu od vlastitih očiju ili netko drugi plete priču kako bi vas uvukao u nju.

U srcu svakog grijeha, na kraju krajeva, leži laž. Sjedi kao sjeme otrova. Ono radi svoj posao bez obzira što tko o njemu mislio, a ako ga njegujete i zalijevate svojim sentimentalnim suzama, može izrasti u prilično bujno i rastuće stablo.

Razmislimo o tome. Čovjek koji je ubio svoju ženu i njezinog ljubavnika govori sebi laž, da su oni to zaslužili i da je bio uhvaćen u bijesu - dok je zapravo dio njega bio zadovoljan što ih je otkrio, kako bi se mogao prepustiti svojoj osveti.

Pronevjeritelj kaže da je ono što je bilo tuđe stvarno pripadalo njemu, jer nije bio dovoljno plaćen, ili zato što mu je novac više trebao, a ionako nikome neće nedostajati. [...]

Bogohulnik kaže da nema Boga. On laže. Bludnik svojim tijelom govori: "U potpunosti se predajem tebi i djetetu koje možemo začeti." On laže. Prevarant kaže da su budale stvorene da ih se vara. On laže. Ratni huškač kaže da brani svoju zemlju. On laže. Sodomit kaže da muškarac nije stvoren za ženu, a žena nije stvorena za muškarca. On, kao i drugi, zna bolje, ali neće priznati. On laže.

Ali ne znamo li barem kakvi su naši osjećaji? Ne, ne znamo. Nikada nismo pouzdani suci u vlastitom slučaju. Zamišljale su da su zaljubljene, dok su samo dokoličarile - tako Johnsonova Nekayah, u Rasselasu, govori o djevojkama u obitelji koje posjećuje kako bi otkrila tajnu istinski sretnog života.

U međuvremenu smo namjerno slijepi za loš primjer koji drugima dajemo. Svaki grešnik koji javno slavi svoj grijeh postavlja zamku na put svojih bližnjih. Opet, ovo je istina bez obzira o kojem je grijehu riječ.

Ipak, gdje je u naše vrijeme položena većina zamki, ako ne u području seksualnih odnosa? Zašto prelat neće učiti iz ruševina oko nas?

Što je s mladima konfuznih osjećaja, ili usamljenima? Što je s onima koji pokušavaju živjeti po moralnom zakonu u svijetu koji ih ismijava kao čistunce ili lude? Što je s mladim katolicima koji se žele vjenčati, ali ne nalaze nikoga oko sebe tko bi bio prikladan? Što je s djecom koja su planski lišena majke ili oca?

Zar oni nemaju priče? Ili su te priče one koje nas ne zanimaju? Ili te priče prokazuju laž u pričama koje on želi da slušamo?

Anthony Esolen, Telling Us a Story

PS

Vidi ranije postove; Pakaluk o "Ekumenizmu načina življenja", Zašto toliko govoriti o (isto)spolnosti?, Što je tako posebno kod seksa?, Osam kćeri pohote, Znate li tko ste u priči o Isusu i grešnicima?, Zagovaranje grijeha, Može li se mrziti grijeh, ali ne i grešnika? itd.

Grijeh [2/3] Božja uzročnost - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha (objavljeno u Faith in Hard Ground). U postu Grijeh [1/3] sam prenio neka njena uvodna razmatranja o definicijama i grijehu propusta odnosno uvjetima teškog grijeha. Ovdje se bavi pitanjem Božje uzročnosti. (Kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji?)

Možda na prvu nije najlakše popratiti što Anscombe tvrdi, ali vjerujem da će otprilike biti jasno o čemu se radi. 

***

Dio III: Božja uzročnost

Drugi razlog za mišljenje da je grijeh nemoguć bio je taj što je protivan Božjoj volji, a Božja se volja ne može osujetiti. Sve što postoji ili se događa dolazi od Boga; dakle, grijeh je nemoguć.

Čini se da ovo nije uvjerljiv argument, poput Platonova, da se grijeh ne događa. Budući da, nakon što smo odgovorili Platonu, možemo nastaviti s našim pouzdanim uvjerenjem da postoji takva stvar kao što je namjerno pogrešno činjenje, argument predstavlja problem koji treba riješiti: kako je to moguće? Zagovaranu nemogućnost prihvaćaju, barem u odnosu na bol i nesreću, ljudi koji koriste stvarnost tih stvari kako bi tvrdili da ne može postojati božanstvo, ili da, ako postoji, božanstvo nije dobronamjerno ili je relativno nemoćno. Ovo je poznati argument, davno formuliran, a favorizirali su ga anglo-američki filozofi u prilog ateizmu. Filozofi ove tradicije rijetko se kada pitaju što je stvarno kršćansko vjerovanje.

Obično pretpostavljaju, primjerice, da svemoguće božanstvo mora stvoriti najbolji od svih mogućih svjetova, ne znajući da se samu ideju svijeta od kojega nijedan ne može biti bolji odbacuje (odbacio ju je, primjerice, Akvinski) kao apsurdnu. I također pretpostavljaju da zlo ili patnju, koju bi svemogući bog mogao spriječiti, takav bog mora spriječiti ako nema zle volje. Zaključak je jednostavan: ili nikakvo božanstvo ili neko koje nije svemoćno ili nije dobronamjerno.

Ovdje je mjesto za neka opažanja o antropomorfizmu. Tijekom mog obraćenja na katoličku vjeru i poučavanja o njoj, znala sam čitati upozorenja da ne antropomofiziram Boga. Takva upozorenja mi nisu bila jasna; nisam mogla vidjeti tu opasnost, niti što bi to uopće bilo. Ali neki današnji filozofi engleskog govornog područja pokazali su mi o čemu se radi. Napisati će rečenice poput: 'Bog mora biti u najboljoj mogućoj poziciji da stvori mišljenje o tome-i-tome'. Teško mogu vjerovati da je stvarni um smislio tu misao; ali čini se da barem jedan jest.

Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta - G.E.M. Anscombe

Anscombe je održala četiri predavanja (McGivney Lectures, 1989.god, na Institutu Ivana Pavla II, Washington) u kojima se bavila temom grijeha. Odlučio sam prenijeti nekoliko ideja i sažetaka, podjeljeno u tri dijela. U prvom se bavi definicijama koje će kroz predavanje analizirati, a u drugome se bavi grijehom propusta i uvjetima grijeha.

***

I. Dio: Dvije definicije

A. Što je grijeh? Obično se smatra djelovanjem, ali ne smijemo zaboraviti da postoje i grijesi nemara i propusta, njih sve ne nazivamo djelovanjima. Možemo reći da postoje dvije definicije grijeha:

1. To su ponašanja protiv [pravog] razuma.

2.  To su ponašanja protiv božanskog zakona.

B. Razmišljajući o grijesima pod opisom "pogrešno činjenje", pritom imajući na umu djelovanja, dolazimo do problema: kako je moguće činiti-pogrešno? U Platonovoj Protagori nalazimo da Sokrat kaže: ‘Prilično sam siguran kako nitko među mudrima ne misli da netko griješi ili svojevoljno čini podla i zla djela’ Za ovo mišljenje mudrih potreban je argument koji nam Platon daje na drugom mjestu. Uvjerio je Aristotela, a preko njega i mnoge druge, da postoji problem: Kako netko može dobrovoljno učiniti ono što misli da je loše?

Definicija (2) pripada vjeri u Boga kao zakonodavca. Bog je uzrok svih drugih stvari pa kako se išta može dogoditi suprotno božanskoj volji? Ne mora li se ostvariti u svemu, uključujući i u djelovanju stvorenja koja imaju razum i volju?

C. Iz Platonove citirane misli, i iz njegova argumenta proizlazi da je pogrešno činjenje nešto što uključuje volju. Što je dobrovoljnost? Da su grijesi, ili pogrešno ponašanje, u biti dobrovoljni, vodi ili do platonističkog gledišta da se ne mogu dogoditi, ili, ukoliko je to neispravno, takva izjava pokazuje važnost razumijevanja dobrovoljnosti.

D. U katoličkoj kršćanskoj tradiciji postoji razlika između smrtnih i lakih grijeha. Razlikuju li se po vrsti? Kriteriji za smrtnost grijeha koji su najviše prihvaćeni potječu od svetog Alfonza Liguorija. Čini se da je zbog toga vrlo upitno mogu li postojati smrtni grijesi propusta koji nisu namjerno odabrani.

E. Svako kažnjavanje grijeha od strane Boga postalo je nepopularno vjerovanje u mnogim krugovima, ponajviše u obliku u kojem uključuje vjerovanje u pakao.—Ali Thomas More je rekao svojoj kćeri: Ako bih otišao u pakao zbog svojih grijeha, i dalje bi služio slavljenju Božje pravde.

F. Pala ljudska narav i istočni grijeh. Nemogućnost izbjegavanja stvarnih grijeha za one koji su postali razumni i nasljednici su istočnog grijeha. Kako je otkupljenje zamislivo? Što je to?

Definicija grijeha

Započnimo s našim A. [Ansombe naglašava da propust nije samo nečinjenje nečega - kao što se to pretpostavlja u nekim modernim moralnim filozofijama, nego nečinjenje nečega što bi trebali činiti, npr. neispunjavanje neke dužnosti.]

[...] Dvije definicije su ekvivalentne što se tiče onoga što pokrivaju. Govoreći ovo, imam određene pretpostavke. Prvo, da je razumno govoriti o radnjama u svakom slučaju kao o nečemu što je nekada "protiv razuma". I drugo, taj razum nalaže štovanje jedinog istinskog božanstva.

Obje pretpostavke su suprotstavljene Davidu Humeu. On je smatrao da je glavna uloga razuma u djelovanju izbjegavanje pogrešaka (o onome što bismo sada nazvali "činjenicama") u odabiru sredstava za postizanje naših ciljeva. ("Razum jest i treba biti samo rob strasti’") Time je bacio rukavicu Sokratu, koji je bio užasnut idejom da se razum, misao, intelekt iskorištavaju kao robovi u službi strasti.

Moral – G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim Anscombine izlaganje iz 1982. god kojeg se prenosi pod nazivom "Morality" u knjizi Faith in Hard Ground. (Objavljeno u C. Marnea, Pro Ecclesia et Pontifica.)

***

Stariji koji su ovdje prisutni sigurno se sjećaju buke koja se digla oko govornice po imenu Margaret Knight, koja je na radiju objavila [1950.god] da je moguće imati moral bez religije. Digla se ogromna buka oko toga; novine su to tretirale kao da se radi o velikom izvanrednom događaju, a neki od nas bili su prilično zbunjeni zašto bi to učinili. Jedino objašnjenje kojeg sam se mogla sjetiti bilo je da je to bilo na radiju; jer mišljenje sigurno nije bilo neobično. No, moguće je da lord Reith [urednik] prije nije dopustio da se takve stvari emitiraju.

U raspravama koje su usljedile nije se previše govorilo o zabuni koja postoji u ovoj misli: znači li to da (osim onog dijela morala koji je povezan s dužnostima prema Bogu) postoji logična neovisnost, i da pristojna osoba može shvatiti pravi moral ako je prisebna, i sposobna je jasno razmišljati, bez pozivanja na religijsko otkrivenje; primjerice da ne morate vjerovati u Boga da biste se usprotivili laganju. To je jedno potencijalno značenje. Druga stvar koju je to moglo značiti, a to je ona na koju se ovdje želim usredotočiti, iako to nitko tada nije spomenuo, jest: "odustanite od religije, pustite da religija potpuno nestane, (čak i više nego što je u to vrijeme- a uvelike jest, u to vrijeme) i još uvijek će biti morala". Sjećam se da nitko uopće nije pitao: ‘Pa, naravno, ljudska bića su oduvijek imala moral, ali pitanje je kakav moral?’

Prijedlog da biste trebali pitati ‘kakav moral?’ nije izrečen ni u jednoj raspravi koju sam čula. Činilo se da se uvijek pretpostavljalo da ako možete imati moral, to bi bio... pa, moral! Postoji samo jedan! Pretpostavljam da su do neke mjere i sami katolici slično razmišljali; Sjećam se da je Frank Pakenham zauzimao to stajalište kada je govorio o svom prijateljstvu s Margaret Knight i o tome kako je ona bila dobra osoba, kakav je dobar stav zauzela... Siguran sam da je mislio da bi to bio pravi moral kakav uči Katolička crkva, ili ako nije, da bi postojale vrlo periferne točke neslaganja.

Sjećam se da sam ušla u raspravu (samo da vas podsjetim koliko su se brzo stvari promjenile nagore u desetljećima od tada) na zabavi u Oxfordu, o kontracepciji, tada već široko prihvaćenoj, i primijetila sam da bi to sigurno dovelo do pobačaja - mislim na to da bi pobačaji bili općenito prihvatljivi - a moji kolege, Warnockovi, filozofi, bili su apsolutno ogorčeni na taj prijedlog. Rekli su da je to bila potpuno nepoštena tvrdnja; da ako vjerujete u kontracepciju da ćete povjerovat i u pobačaj, ili da će ljudi ići prema pobačajima. Naravno, činjenice su sada dokazale da sam bila u pravu što se tiče onoga što će se zapravo dogoditi. Nepostojanje logične veze može biti istinito; doista, imam prijatelje nekatolike koji odobravaju kontracepciju i ne odobravaju pobačaj (ne znam zamaraju li se time koje su metode kontracepcije zapravo pobačajne!). Dakle, to je moguća pozicija, ali nije psihološki vjerojatna pozicija.

U današnje vrijeme, kada se činjenica da je nešto povezano s neodobravanjem pobačaja navodi - recimo u London Review of Books - kao dokaz o tome koliko je to ludost, ili koliko je to potpuno prezira vrijedna stvar, možda je teško sjetiti se kako se, još 1950., moglo smatrati da je netko bio apsolutno nesraman kada je rekao nešto poput: "To je prvi korak, ići će na pobačaj, ići će odatle do čedomorstva i raznih drugih oblika ubojstava.’ Netko bi mogao pomisliti da sada govorim o velikom klizanju nizbrdo u onome što je javno prihvaćeno od Drugog svjetskog rata. Nije tako; već smo prije toga krenuli znatno kliziti nizbrdo: svi su odobravali mjere masakra civilnog stanovništva kao metode ratovanja. Bio je to veliki korak koji je već učinjen i na koji je bilo relativno malo primjedbi. A katolici, bojim se (žao mi je što to moram reći; sada govorim staromodnim katolicima, ljudima koji su odgajani na toj izvrsnoj stvari, Katekizmu, kako su ga proglasili biskupi Engleske i Walesa) oni su, bojim se, imali vlastitu promjenu nagore već u doktrini koja se može naći u tom katekizmu [zapravo drugom dokumentu]: da su potpuno znanje i potpuni pristanak potrebni za počinjenje smrtnog grijeha. Ova doktrina - a to je vrlo važna doktrina - čini se pogrešnom i dvosmislenom. Moglo bi se pomisliti da je to istina, ali upozorite na dvosmislenost i recite:‘Gledajte, to je kao doktrina mens rea u zakonu; doktrina mens rea ne kaže "Moraš se osjećati krivim da bi bio kriv"; kaže da morate biti krivog uma, a to znači da ste morali znati da stavljate otrov u juhu svog muža - da ako niste znali da stavljate otrov u juhu svog muža, uistinu niste znali, i nije se moglo očekivati da znate, pa onda, nemate mens rea o tome da ste otrovali svog muža, iako jeste".