ponedjeljak, 30. rujna 2013.

Transupstancijacija – G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim Anscombin esej On Transubstantiation. S obzirom na temu, ne bi trebali čitati određene rečenice van konteksta jer bi mogli pogrešno zaključiti da Anscombe želi reći nešto što zapravo ne želi. Iako počinje kao uputa kako objasniti djeci " transupstancijaciju", pretpostavljam da djeca nisu jedina koja mogu profitirati od čitanja eseja. (Nisam posebno isticao niti jedan dio teksta, a uređivanje određenih dijelova je moje.)


I

Najlakše je objasniti što je transupstancijacija tako što kažete: mala djeca bi trebala biti poučena o njoj što je ranije moguće. Naravno, ne koristeći riječ "transupstancijacija", jer to nije riječ za malu djecu. Možete je podučavati, i najbolje ju je podučavati na misi kod posvećenja, malo dijete bi trebalo zadržati pozornost na ono što se događa. Mislim na dijete koje počinje govoriti, dijete koje razumije dovoljno jezika da mu možete, ili da ono vama može, ispričati o stvarima koje su se dogodile i pratiti jednostavnu priču. Takvo dijete možete podučiti tako što ćete mu šaptati: "Vidi! Vidi što svećenik radi ... Izgovara Isusove riječi koje mijenjaju kruh u Isusovo tijelo. Sada ga podiže. Vidi! Sada pogni glavu i reci 'Gospodine moj i Bože moj'." , a zatim "Vidi, sada je uzeo kalež. Izgovara riječi koje mijenjaju vino u Isusovu krv. Vidi kalež. Sada pogni glavu i reci 'Vjerujemo i klanjamo se tvojoj predragocjenoj krvi, o Kriste Bože.'" [Usklik Etiopljanja kod posvete vina.] To ne mora ometati ljude sa strane.

Ako osoba koja vodi malo dijete na misu svaki put to napravi (bez da ga na druge načine podučava), dijete će naučiti puno toga. Nakon toga, ili ponekad (primjerice ako pita), možete mu reći koje su riječi koje svećenik izgovara i kako ih je Isus rekao na Posljednjoj Večeri. Kako se prinio svojem Ocu, tijelo koje će biti razapeto i krv koja će biti prolivena. To je pokazao sljedeći dan, kada su ga razapeli, njegova smrt je bila prinos, žrtva. Možete ispričati starijem djetetu kako su svećenici od početka nudili žrtve Bogu (i drugim, pogrešnim bogovima također), dovodili su životinje, najbolje koje su imali, i prinosili ih na oltar: da su se na taj način štovali bogovi, žrtvovanje je glavni znak da se nešto štuje kao bog. Isus je bio svećenik koji je nudio sebe, i ono što je učinio na Posljednjoj Večeri, pokazalo je da će se to dogoditi sljedeći dan na križu. Možete ispričati djetetu kako je rekao Apostolima da čine ono što je učinio na Posljednjoj Večeri, i zaredio ih za svećenike; i zato njegove riječi kada ih izgovara svećenik imaju istu snagu kao što su imale na Posljednjoj Večeri.

Štovanje koje naučimo iskazivati pri posvećenju nosi sa sobom implicitno vjerovanje u božanstvo i uskrsnuće Gospodinovo. I ako vjerujemo u njegovo božanstvo i njegovo uskrsnuće onda moramo štovati ono što je sada na oltaru.

Ovom vrstom poduke malo dijete nauči puno toga o vjeri. I nauči to na najbolji mogući način; kao dio akcije, kao nešto što se događa ispred njega; kao nešto što ujedinjuje i povezuje vjerovanja, jasnije i življe nego kada nauči kasnije, možda u učionici, o tim vjerovanjima.

I ne spomenuvši eksplicitno Gospodinovo uskrsnuće, ta misao je implicitna. Dio Katoličke svijesti, i našeg načina govora o Gospodinu, ili Gospodinu, nije misliti kako on tek postaje, što bi značilo povremeno, na našim oltarima. Ne, mi govorimo o uskrslom čovjeku uvijek kao živom čovjeku na nebesima, i govorimo kako su kruh i vino promijenjeni u njega. I zato što je živ, a ne mrtav, njegovo tijelo nije odvojeno od njegove krvi, i svatko tko primi jedno od toga, prima ga u cijelosti. Dakle učeći to, djeca uče iznova da je on živ.

Pišem o podučavanju male djece, i zato što je to važno po sebi i zato što je to najjasniji način objašnjavanja što " transupstancijacija" znači. Ta riječ je osmišljena (prvo na grčkom, a onda prijevodom na latinskom) kako bi naglasila upravo ovo: postoji promjena onoga što je tamo, potpuno u nešto drugo. Pretvorba jedne fizičke stvarnosti u drugu koja već postoji. Dakle ne radi se o tome da nastaje nova supstanca od stare, kao kada imamo kemijske promijene materije u retorti iz jedne vrste supstance u drugu. Niti je to poput probave kojom se ono što jedete pretvara u vas. Navedeni slučajevi predstavljaju promjenu materije, koja može poprimiti različite oblike. Kada kažemo "transupstancijacija" onda kažemo upravo ono što učimo dijete, da Kristove riječi, božanskom moći danom svećeniku koji ih koristi u toj prilici, mijenjaju kruh tako da više nije tamo (niti tvar od koje je kruh napravljen) nego je tamo Kristovo tijelo. Malo dijete može to shvatiti i to je implicitno u činu štovanja koje slijedi učenje. Poznavala sam dijete, oko tri godine koje je tek počelo govoriti, ali je podučeno kako sam opisala; dijete je bilo u stražnjem dijelu crkve dok se majka otišla pričestiti. "Je li on u tebi?" dijete je pitalo majku kada se vratila. "Da", odgovorila je, i na njezino iznenađenje dijete se prostrlo pred njom. Mogu tome posvjedočiti jer sam tada bila prisutna. Jednom sam ispričala tu priču teologu koji nažalost pokušava promijeniti i razvodniti našu vjeru, on je zažalio zbog toga: želio je reći, i nadao se da će Vatikanski Koncil reći, nešto što bi pokazalo da je djetetova ideja pogrešna. Pretpostavila sam tada da je nesretnik gubio svoju vjeru, i nažalost doista je tako na kraju i ispalo.

"Ali to je nemoguće, kontradiktorno: ne može se vjerovati! Radi se samo o metafori!" Pa, doista se ne može shvatiti kako je moguće. Ali ako tvrdite da je nemoguće, onda trebate istaknuti jasnu kontradikciju; a ako vjerujete u transupstancijaciju onda smatrate da se na svaku navodnu kontradikciju može odgovoriti. Primjerice, netko kaže: kako čovjek koji je otprilike metar osamdeset može cijeli stati u tako mali prostor? Pa, doista ne podudarnošću njegovih dimenzija sa prostorom dimenzija preostalog kruha: nazovimo to "dimenzivni" način bivanja na mjestu. "Ali to je jedini način da tijelo bude na nekom mjestu!" Kako to znate? Mi vjerujemo da je nešto istinito za Ono što je tamo, što je u kontradikciji s time da je dimenzivno tamo. I sigurno je da podjela i odvajanje svih mjesta gdje Ono je, ne znači podjelu i odvajanje Onoga od samoga sebe. Dakle kada razmišljamo dimenzivno, tisuću takvih različitih mjesta se može usporediti sa tisuću komadića ogledala od kojih svako reflektira cijelo tijelo, tijelo puno veće od bilo kojeg komadića i koje samo u sebi nije dimenzivno razmješteno. Kada se sjetimo Onoga što je kruh postao, mjesto koje gledamo je postalo (iako ne dimenzivno) mjesto gdje Ono jest: mjesto u raju.

Ipak, bilo bi pogrešno misliti da se stvar može shvatiti, razriješiti, objasniti kao mogućnost u kojoj nema ništa misteriozno. Drugim riječima, ne može se shvatit na način koji možda zahtijevaju oni koji je napadaju na temelju očitih poteškoća. Možda je pogreška starih objašnjenja u terminima razlikovanja između supstance stvari (koja bi trebala biti neutvrdiva) i njenih akcidenta, da se takvo objašnjenje ponekad nudilo kao nešto zbog čega bi sve trebalo biti shvatljivo. Veće znanje bi doista uklonilo takav dojam. U filozofiji skolastičkog Aristotelijanizma, u kojoj su te razlike određene, transupstancijacija je podjednako teška i "nemoguća" kao što se čini i u bilo kojem običnom promišljanju. I ispravno je da tako bude. Kada nešto nazivamo misterijem onda mislimo da ne možemo razriješiti poteškoće njegova razumijevanja i zaključno demonstrirati da je savršeno ostvarivo. Unatoč tome, mi ne vjerujemo da kontradikcije i apsurdnosti mogu biti istinite, ili da išta logično dokazivo od stvari koje se znaju može biti pogrešno. Stoga vjerujemo da postoje odgovori na navodne dokaze apsurdnosti, iako možda nismo dovoljno pametni da ih pronađemo.

II

Zašto to činimo – zašto slavimo Euharistiju? Zato što nam je Gospodin tako rekao. To je dovoljan razlog. Ali možemo razmišljati o tome kao njegovu načinu da bude prisutan s nama u svojoj fizikalnoj* stvarnosti do kraja ovog vremena; dok ne dođe ponovno kako bi bio dimenzivno i vidljivo prisutan na zemlji. Možemo također promišljati o činjenici da nas je želio hraniti sa samim sobom. [* Napomena; teolozi nisu navikli reći kako je naš Gospodin "fizički" prisutan u Euharistiji. Mislim da je to zato što za njih "fizički" znači "prirodno", riječ dolazi iz grčke za prirodu – a naravno da naš Gospodin nije prisutan na prirodni način! Ali za suvremenog čovjeka poricati da je fizički prisutan znači poricati doktrinu Katoličke Crkve – jer značenja riječi se mijenjaju. Papa Pavao VI nam kaže u Enciklici Mysterium Fidei da je "Bog prisutan u cjelini i potpuno, tjelesno prisutan, u svojoj fizičkoj stvarnosti".]

Za mene je to najveća misterija od svih vezanih uz Euharistijsku žrtvu, veća misterija od same transupstancijacije, iako mora biti esencijalni dio značenja transupstancijacije. Kako bi pokušali steći neko razumijevanje, upitajmo se prvo što je naš Gospodin radio na Posljednjoj Večeri. Ako zamolite ortodoksnog židova da se pomoli prije jela pri vašem stolu, uzet će komad kruha u svoje ruke, pomolit će se, razlomiti kruh i podijeliti svima prisutnima po komadić. Dakle naš Gospodin se tada molio, i to u posebnoj prigodi. Slavio je Pashu; ova večera je bila prvi, izrazito svečan, obrok dana u kojima židovi slave prolazak anđela Gospodnjeg nad Egiptom uoči bijega iz Egipatskog ropstva. Zatim su morali žrtvovati janje, u skupinama dovoljno velikim da ga pojedu, pomazali su dovratke njegovom krvlju; anđeo Gospodnji je prošao preko njihovih kuća, uništavajući prvorođence svih drugih kuća. Židovi su jeli žrtvovano, tom prilikom im je naređeno da sve pojedu i da ništa ne ostave; bili su spremni za polazak na svoj put, spremni na napuštanje Egipta. Ovaj obrok u pripravi za putovanje iz ropstva je otada ovjekovječen u večeri – Seder kako ga današnji židovi nazivaju – koju su slavili naš Gospodin i njegovi učenici. Ali toj molitvi naš Gospodin dodaje riječi "Ovo je moje tijelo" i nakon ostatka slavljenja, uzima kalež vina i reče ovo je "moja krv koja će se za vas proliti." Vidjeli smo kako je to pokazalo da je njegova nadolazeća smrt bila žrtva kojoj je on bio svećenik. (Njegova smrt je bila dobrovoljna; nitko mu nije mogao oduzeti život da on tako nije odlučio.) Njegov čin nam pokazuje da je za nas on sam zamijenio vazmeno janje, koje je izvorno bilo i žrtva i objed za pripravu putovanja (bijega) iz ropstva; a također je pružalo znak razlikovanja Židova (u bijegu) i onih koji ih žele zadržati.

Postoje dvije vrste žrtvovanja; holokaust, ili "žrtva paljenica" u kojem se cijela žrtvovana žrtva uništava prilikom žrtvovanja, i druga vrsta u kojem ljudi jedu ono što je žrtvovano.

Krist se učinio drugom vrstom; prva zapovijed u njegovu blagoslovu je bila jedite; kasnije proizlazi da prinosi žrtveni dar i da zamjenjuje pashalno janje, uzima njegovo mjesto. Katolici vjeruju da ne možemo jesti i piti ono što nam je naredio bez da imamo isti kruh i isti kalež od kojeg jedemo i pijemo; i da to možemo činiti samo reproduciranjem njegova vlastita prinosa.. Zbog toga poistovjećujemo prinos Posljednje Večere sa žrtvom na križu, i pri svakoj misi.

Dakle njegovo tijelo i krv su nam dani za hranu, a to je sigurno veliki misterij. Jasno je da je simbol: mi nismo fizički hranjeni Kristovim tijelom i krvlju kao što su Židovi bili hranjeni pashalnim janjetom.

Mi kršćani smo toliko navikli na ideju svete pričesti da smo skloni ne primijetiti kolika je ta ideja tajanstvena. Postoji, sada zastarjeli, spor između Katolika i Protestanata jedemo li ono što simbolizira, ili ono što stvarno jest, tijelo našeg spasitelja kada jedemo kruh posvećen u Euharistiji; pijemo li njegovu kriv samo simbolički ili stvarno. Zbog tog spora, činilo se kao da je samo katoličko vjerovanje ekstravagantno – protestanti imaju savršeno razuman postupak simboličkog jedenja Kristova tijela i pijenja njegove krvi! Zapanjujuća neobičnost činjenja takve stvari pa makar simbolički izmakle je pažnji u sporu oko transupstancijacije. Naglasimo sada o čemu se radi.

Ta zašto bi itko želio jesti nečije tijelo ili piti njegovu krv? "Pit ću tvoju krv" bi mogao biti zavjet protiv neprijatelja. Doista, u rječniku Starog Zavjeta, jedenje tijela i pijenje krvi je ideja koja izražava upravo takvo smrtonosno neprijateljstvo. Ili primitivni narodi koji su htjeli jesti tijelo hrabrog neprijatelja kako bi stekli njegovu vrlinu. Netko zbunjen kršćanskom Euharistijom, bilo pod katoličkim ili protestantskim poimanjem, mogao bi se pitati je li to namjera; ali bio bi daleko od istine. Jesu li kršćani onda poput divljih plemena, koji u posebnim okolnostima mogu jesti životinje koje su tabu u ostalim vremenima? Ne, to nije slučaj.

Sigurno je jasno da je razlog zašto Kršćani imaju ovu žrtvu poslušnost naredbi Spasitelja. Rekao je svojim učenicima da to čine na njegov spomen (sc. Ocu), i rekao je da su jeli i pili njegovo tijelo i njegovu krv. Oni mogu tvrditi da ne razumiju stvar, da ne znaju ništa više od toga da im je on rekao da to čine, i da je rekao kako je to sredstvo za vječni život. Mislim; to nije nužno prirodna ili shvatljiva gesta koju mogu razumjeti. Kako bi to vidjeli, zamislite da postoji ceremonija pod nazivom "ljubljenje nogu spasitelja" ili "vezivanje uz njega". To bi bile shvatljive geste, mogli bi razumjeti misao koju izražavaju. Ali jesti ga?

Zasigurno je ovo jedenje i pijenje po sebi simbolično. Mislim, bilo to samo po sebi doslovno ili čisto simboličko jedenje njegova tijela i pijenje njegove krvi, koje je pak simbol nečega drugog. Dakle ako samo simbolički (a ne stvarno) jedemo njegovo tijelo, naša radnja je simbol simbola. Ako doslovno jedemo njegovo tijelo naša akcija je izravni simbol. Razlog zašto je taj čin u svakom slučaju čudan i tajanstven je ovaj; to nije prirodan ili jednostavno shvatljiv simbol. Kako, i što, simbolizira – to je duboko tajanstveno.

U modernim vremenima neki teolozi su pokušali objasniti transupstancijaciju kao trans-signifikaciju. "Supstanca" neke stvari je značenje koje ima u ljudskom životu. To je sigurno točno za neke stvari, poput novca, a oni su željeli reći da je to točno i za kruh i vino: da to nisu kemijske supstance, nego označavaju hranu i piće. Pa, što se tiče prve stvari (da nisu jedine supstance) to je točno; ali kruh i vino koje je prikladno za uporabu u Euharistiji je definirano prirodnim vrstama od kojih su napravljeni, žitom i grožđem. Što se tiče ostalog, što je rečeno može biti istinito – ali čudna stvar, koja čini se nije zamijećena, je da ono što se trans-significira u Euharistiji nije kruh i vino, nego tijelo i krv našeg Gospodina, koji su trans-significirani u hranu i piće. I to je misterij.

Kada je Isus rekao, "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao", njegove riječi su bile metafora za istu stvar. Metafora je to poput "Ja sam ću biti hrana života o kojemu govorim." Izjava je nejasna, poput njegove "Ja sam put", "Ja sam istina" i "Ja sam život" ili "Ja sam vrata". Ne "Moj put je put", ili "Pokazat ću vam istinu", nego "Ja sam put, istina". Slično tome, nije "Imam hranu za vas" nego "Ja sam kruh". Zapovjeđena radnja jedenja njegova tijela stvara istu vrstu metafore kao riječi – bilo da uzmemo opis radnje doslovno ili simbolički. Jer čak i ako riječi "Ja sam kruh (tj. hrana) koji je s neba sišao" treba uzeti doslovno, još uvijek ono što govore, i što je naše doslovno razumijevanje, simbolizira nešto drugo.

Najjasnija od njegovih metafora je ona trsa. Možemo reći bez metafora što to znači – da je život o kojem govori njegov vlastiti; kao što je život loza zapravo život trsa. Dakle to je učenje kojeg učenici nisu tek učenici (naučeni) nego dijele božanski život, samu božansku narav. Ali još jednom, tu razumijevanje prestaje. Osim da ako je to tako, imamo nagovještaj zašto on ne kaže samo da nam pokazuje put, istinu, život, i da može ispuniti ono što je potrebno za taj život (kao što učitelj može ponuditi studije koje će nahraniti učenike), nego da on jest put, istina, život. Ali nitko ne može znati što znači za nas da živimo životom Boga samoga. Zato kažem da je ono što je simbolizirano simbolom, jedenjem tog tijela i pijenjem te krvi (bilo da se to radi doslovno ili pak samo simbolički) duboko misteriozno. Nije čudno da su rani kršćani bili optuživani zbog nekih čudnih orgija u svojoj Euharistiji, a odgovarali su samo negiranjem da se bilo kakva grozota događala.

"Daje nam svoje tijelo", zapisao je Augustin, "da bismo postali njegovo tijelo." To nas dovodi do toga kako sakrament simbolizira i utječe (na) jedinstvo ljudi koji se zajedno okupe da bi slavili Euharistiju i primili pričest. "Mistično tijelo Kristovo" kako nazivamo Crkvu, je tijelo u slici ili metafori. Jedinstvo čovječanstva se već spominje kao metafora kojom se smatra da smo rođeni "udovi Adama". Nazivati to jednim tijelom, kao da svi ljudi tvore jednog velikog čovjeka, je naravno slika ili metafora; jedinstvo života koje se naglašava u metafori samo po sebi nije metafora, jer smo svi mi, sve rase ljudi, jedno porijeklo i jedna krv. Kaže se da smo krštenjem cijepljeni u tijelo novog Adama, i tu još jednom imamo metaforu da smo članovi – što znači udovi i drugi tjelesni dijelovi – tijela jednog čovjeka. Još jednom, jedinstvo života koje se koristi nije metafora. U ovome životu Krist je nazvao sebe hranom. Radi se o hrani božanskog života koji je obećan i započet u nama: popudbina našeg trajnog bijega iz Egipta odnosno ropstva grijeha; žrtveni prinos kojim smo pomireni; znak našeg međusobnog jedinstva u njemu. Radi se o otajstvu vjere koji je isti i za priproste i za učene; Jer oni vjeruju isto, a ono što razumiju priprosti nije bolje shvaćeno kod učenih: njihova služba je razgrnuti prepreke koje ljudski um često stavlja na put.


PS

Hvala Tomi Blizancu koji je pripomogao pri prijevodu. (Postoji još par pojmova koji možda nisu u duhu tradicije hrvatskih prijevoda, ali nadam se da je dovoljno jasno na što se odnose – za ozbiljnije korištenje eseja posavjetujte se sa izvornom verzijom.)

Što se tiče uvodnog odlomka, u kojem se spominje odgovaranje za vrijeme pretvorbe, mislim da je prevladavajuće mišljenje kako bi ona trebala biti popraćena šutnjom. (Vjerojatno bih trebao nešto striktnije napomenuti, ali ostavit ću to kompetentnim ljudima.)



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove