Relativno često možemo slušati o
socijalnoj pravdi. Termin koriste ljevičari (i lijevi i desni), ali
i ljudi vezani uz Crkvu. Sve to dovodi one sklone libertarijanskom
razmišljaju da naravno zaključe kako se radi o istoj stvari i kako
je oboje etatistički pokušaj uređenja društva. Ipak, "socijalna
pravda" kada je koriste različite skupine imaju različito
značenje (a to omogućuje svakome da tom pojmu pridoda značenje
koje mu se sviđa).
Kao što Novak u eseju o Hayeku i socijalnoj pravdi objašnjava;
Problem sa "socijalnom pravdom" počinje već samim značenjem termina. Hayek ističe da je toliko toga napisano o socijalnoj pravdi bez da je ikada ponuđena definicija. Lebdi u zraku kao da će svi prepoznati njen primjer kada se jednom pojavi. Ta nedorečenost se čini neizostavna. U trenutku kada počnete definirati socijalnu pravdu, nađete se u sramotnim poteškoćama.
Dakle, potrebno je definirati pojam
prije nego što ga upotrijebimo. Walter Block objašnjava jedno od
mogućih značenja;
Prvo, ovaj koncept [socijalne pravde] može se definirati; Tipično se povezuje s ljevičarskim ili socijalističkim analizama, programima i propisima. Primjerice, siromaštvo je uzrokovano neobuzdanim kapitalizmom; rješenje je oštro regulirati tržišta, ili ih zabraniti. Rasizam i seksizam su odgovorni za relativne poteškoće u kojima se nalaze manjine i žene; potrebno je uvesti zakon protiv toga. Veće oslanjanje na vlast je potrebno kao rješenje svih vrsta socijalnih problema. Zemlja je u velikoj opasnosti od pustošenja okoliša zbog neopravdanog oslanjanja na prava privatnog vlasništva. Porezi su preniski, treba ih povisiti. Dobročinstvo je uvreda siromašnima, oni moju dobiti prihode kao pravo, ne milostinju. Raznolikost je sine qua non poštenog društva. Diskriminacija je jedno od najvećih zla koje je ikada zadesilo čovječanstvo. Korištenje terminologije poput "čovječanstvo"[eng. mankind] je seksističko, i predstavlja govor mržnje.
Block komentira socijalnu pravdu u
kontekstu podučavanja na sveučilištima, pa drugo značenje opisuje
kao neutralno istraživanje navedenih pojava, bez ikakvih prethodnih
ciljeva, ali takvo podučavanje smatra nepotrebnim, ne postoji razlog
zašto bi netko tko podučava matematiku trebao ujedno podučavati
socijalnu pravdu u tom smislu. Osim toga, jasno je da političari
kada govore o socijalnoj pravdi i zagovaraju svoj program ne misle na
neko područje istraživanja nego svoje konkretnije planove. To nas
dovodi do trećeg značenja kojeg nam nudi Block;
Naravno, socijalnu pravdu može se definirati na treći način; kao favoriziranje pravde u "socijalnoj" areni, nasuprot drugih područja. Svi bi intelektualni takmaci favorizirali promociju ove vrijednosti; jedina razlika je što bi ljevičari primjerice pritom mislili na neku verziju egalitarizma, dok bi libertarijanska pravda značila sprovođenje prava privatnog vlasništva. Kada bi fakultet podržavao socijalnu pravdu u tom smislu bilo bi to jako problematično jer ista fraza označava dvije izrazito različite stvari.
Block je u pravu, poimanje pravde je
različito za različite političke škole. No, vratimo se na Novakov
esej;
Nastanak koncepta socijalne pravde podudara se s dva druga pomaka u ljudskom razmišljanju: "Smrt Boga" i nastanak ideala naredbene ekonomije. Kada je Bog "umro", ljudi su počeli vjerovati umišljenom razumu i njegovim napuhanim ambicijama da postigne ono što se ni Bog nije udostojio učiniti: stvoriti pravedan društveni poredak. Pobožanstvenje razuma imalo je svoj nastavak u naredbenoj ekonomiji; razum (dakle znanost) će naređivati, a čovječanstvo će kolektivno slijediti. Smrt Boga, uspon znanosti, i naredbena ekonomija dala je "znanstveni socijalizam". Tamo gdje će razum vladati, intelektualci će vladati.
Novak nastavlja;
Iz takvog razmišljanja slijedi da bi "socijalna pravda" imala svoj prirodni cilj u naredbenoj ekonomiji u kojoj se pojedincima govori što da rade, tako da je uvijek moguće identificirati one koji su zaduženi i odgovorni. Ova ideja pretpostavlja da ljudima upravljaju specifične vanjske upute, a ne internalizirana, osobna pravila pravednog ponašanja. Nadalje podrazumijeva da se nijednog pojedinca ne može smatrati odgovornim za svoj relativni položaj. Reći da je on odgovoran značilo bi "kriviti žrtvu." Funkcija je "socijalne pravde" kriviti nekoga drugog, kriviti sustav, kriviti one koji njime "upravljaju". Kao što je Kolakowski zapisao u svojoj povijesti komunizma, fundamentalna paradigma komunističke ideologije garantirano ima široku privlačnost; vaša patnja je uzrokovana moćnim drugima; te ugnjetivače treba uništiti. Potrebno je držati nekoga odgovornim, primjećuje Hayek, čak i kada prepoznajemo da je takav protest apsurdan.
Dalje zapisuje;
Hayek je prepoznao da krajem 19. stoljeća, kada se istaknuo termin "socijalna pravda", prvo se koristio kao poziv vladajućoj klasi da odgovori na potrebe novih masa otuđenih seljaka koji su postali urbani radnici. Na to nije imao prigovara, ali ono čemu je prigovarao je bilo neoprezno razmišljanje. Nemarni mislioci su zaboravili da je pravda po definiciji socijalna. Takva neopreznost postaje destruktivna kada termin "socijalno" više ne opisuje rezultat pravednog djelovanja mnogih pojedinaca nego utopijski cilj prema kojem su sve institucije i svi pojedinci "stvoreni konvergirati" prisilom. U tom slučaju, "socijalno" u "socijalna pravda" se odnosi na nešto što ne nastaje organski i spontano iz ponašanja slobodnih pojedinaca, nego iz apstraktnih ideala koji su nametnuti odozgo.
Novak o, prema njemu, ispravnom
shvaćanju socijalne pravde;
... je posebna vrsta pravde koja je "socijalna" u dva smisla. Prvo, vještine koje zahtijeva su one nadahnjivanja, surađivanja i organiziranje drugih u postizanju zajedničkog djela pravde. Radi se o elementarnim vještinama građanskog društva, kroz koje slobodni građani iskazuju samoupravljanje ostvarujući sami (odnosno bez vlade) ono što je potrebno ostvariti. Građani koji sudjeluju često objašnjavaju svoje napore kao "vraćanje" za sve ono što su primili od slobodnog društva, ili kako bi ostvarili obvezu slobodnih građana da misle i djeluju za sebe.
Esej završava Hayekovim citatom;
Jedna je od najvećih slabosti našeg vremena što nam nedostaje strpljenja i vjere da izgradimo dobrovoljne organizacije za svrhe koje cijenimo, i što odmah tražimo od vlade da prisilom (ili sredstvima koja ovise o prisili) ostvari ono što se čini poželjnim velikom broju. Ipak, ništa ne može imati ubojitiji učinak na stvarno sudjelovanje građana nego ako vlada, umjesto da samo pruži osnovni okvir spontanog rasta, postaje monolitna i preuzima odgovornost za pružanje svih potreba koje je moguće ostvariti samo zajedničkim naporom mnogih.
PS
Ne znam koliko sam shvatio Novaka; ali
jedan od temeljnih principa katoličkog socijalnog nauka je princip
supsidijarnosti koji označava ideju da se ništa neće obaviti
kompleksnijom i većom organizacijom ukoliko se može ostvariti
manjom i jednostavnijom organizacijom. (Pri dnu posta Humana ekonomija ili humano društvo? o supsidijarnosti.)
Drugim riječima, takvo poimanje socijalne pravde nije ni egalitarno niti etatističko, ali o tome kasnije...
