nedjelja, 2. veljače 2014.

Sowell o radnim uvjetima u (siromašnijim) društvima

[...] Jedna od mnogih internacionalnih borbi ljevičara je ograničavanje sati rada u drugim državama – posebno siromašnijim zemljama – u pogonima kojima upravljaju multinacionalne korporacije. Jedna internacionalna grupa za promatranje zadala si je zadatak osiguravanja da ljudi u Kini ne rade više od zakonski propisanih 49 sati na tjedan.

Zašto si međunarodne grupe za promatranje, koje vode bogati amerikanci i europljani, zamišljaju da znaju što je najbolje za ljudi koji su daleko siromašniji, i koji imaju daleko manje opcija od njih je jedan od mnogih misterija nametljive elite.

S obzirom da sam napustio dom sa 17 godina, bez završene srednje škole, bez ikakvog iskustva i bez vještina, na težak sam način par godina učio što je siromaštvo. Sretnije razdoblje tijekom tih godina bio je kratak period kada sam radio šezdeset sati tjedno – 40 sati dostavljajući telegrame po danu i 20 sati radeći u strojarskoj radionici noću.

Zašto sam bio sretan? Zato što prije nego što sam pronašao te poslove, proveo sam tjedne očajnički tražeći bilo kakav posao, a moja ušteđevina je spala doslovno na zadnji dolar, dok nisam konačno pronašao noćni posao u strojarskoj radionici.

Hodao sam nekoliko milja od sobe u kojoj sam živio u Harlemu do radionice kako bih sačuvao posljednji dolar za kruh dok ne dobijem plaću.

Kada sam nakon toga pronašao posao dostavljanja telegrama danju, novac koji sam zarađivao na oba posla je bio je veći no što sam ikada prije zarađivao, mogao sam platiti svu stanarinu koju sam dugovao, jesti i voziti se podzemnom na posao.

Mogao sam čak uštedjeti nešto novca, to je za mene bilo poput nirvane.

Hvala nebesima da nije bilo nametljivaca koji bi me spriječili da radim više sati nego što su oni smatrali da bih smio.

Postojao je zakon o minimalnoj plaći, ali to je bilo 1949. godine, a plaća određena aktom iz 1938. je do tada postala besmislena zbog inflacije. U odsustvu efikasnog zakona o minimalnoj plaći, nezaposlenost među crnim tinejđerima u recesijskoj godini 1949. je bila tek djelić one u uspješnim godinama 1960-ih nadalje.

Povećanjem minimalne plaće nezaposlenost crnih tinejđera se naglo povećala; danas smo postali toliko naviknuti na tragično visoke stope nezaposlenosti među tom grupom da mnogi nemaju ideju da stvari nisu uvijek bile takve, a kamoli da je politika nametljive ljevice imala takve katastrofalne posljedice.

Ne znam što bih učinio da su takve nametljive politike bile na snazi u moje vrijeme, da su me spriječile u pronalaženju posla prije nego što sam potrošio i posljednji dolar.

Moj osobno iskustvo je samo jedan mali primjer što se događa kad su vam opcije strogo ograničene. Bogati nametljivci s ljevice konstantno promoviraju programe koji sve više smanjuju postojeće opcije za siromašne.

Nametljivcima nikada ne pada na pamet da multinacionalne korporacije proširuju opcije siromašnih u zemljama trećeg svijeta, dok im ih programi nametljivaca uskraćuju.

Plaće koje daju multinacionalne korporacije u siromašnim zemljama su obično puno više od plaća koju isplaćuju lokalni poslodavci. Osim toga, zbog iskustva kojeg zaposlenici dobiju radeći u suvremenim kompanijama postaju vrjedniji radnici i primjerice u Kini je dovelo do dvoznamenkastog godišnjeg rasta plaća. [...]
Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak The Mindset of the Left: Part IV (ovdje - part I, part II, part III)

PS

Tekst sam odlučio objaviti ne kao komentar na situaciju u Hrvatskoj, nego zbog ljudi koji smatraju da iako nikad nisu ni čuli za neku državu, znaju u detalje što bi ta država trebala raditi i kako žive ljudi čiji život nema nikakvih dodirnih točaka s njihovim vlastitim. Sigurno je primjerice da djeca u školama nisu u stanju smisleno raspravljati o "problemima u svijetu".

Naravno, kao što Sowell ističe, pravna "regulacija" često dovodi do ukidanja velikog broja opcija, posebno za siromašne. Primjerice nedavno je doveden zakon o dadiljama prema kojem ne smijete ostaviti svoje dijete da ga čuva susjeda ili netko kome vjerujete, nego ta osoba mora imati certifikat. Zakon je i prije postojao u nekom obliku, kazne su i nekoliko desetaka tisuća kuna za prekršitelje, ali sada je to pitanje napokon "regulirano". Dadilje moraju imati završenu najmanje srednju školu što odmah isključuje sve one žene bez škole i koje vjerojatno spadaju u "najugroženije", moraju završiti tečaj i imati određene uvjete, sve to naravno poskupljuje "dadiljanje" i onemogućuje ženama da pružaju tu uslugu.

Tu je i bezbroj drugih regulacija, primjerice vezan uz različite sezonske i poljoprivredne poslove zbog kojih ljudi ne mogu slobodno zarađivati bez da ih ne napadaju skupine inspektora.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove