[...] Jedna od mnogih internacionalnih
borbi ljevičara je ograničavanje sati rada u drugim državama –
posebno siromašnijim zemljama – u pogonima kojima upravljaju
multinacionalne korporacije. Jedna internacionalna grupa za
promatranje zadala si je zadatak osiguravanja da ljudi u Kini ne rade
više od zakonski propisanih 49 sati na tjedan.
Zašto si međunarodne grupe za
promatranje, koje vode bogati amerikanci i europljani, zamišljaju da
znaju što je najbolje za ljudi koji su daleko siromašniji, i koji
imaju daleko manje opcija od njih je jedan od mnogih misterija
nametljive elite.
S obzirom da sam napustio dom sa 17
godina, bez završene srednje škole, bez ikakvog iskustva i bez
vještina, na težak sam način par godina učio što je siromaštvo.
Sretnije razdoblje tijekom tih godina bio je kratak period kada sam
radio šezdeset sati tjedno – 40 sati dostavljajući telegrame po
danu i 20 sati radeći u strojarskoj radionici noću.
Zašto sam bio sretan? Zato što prije
nego što sam pronašao te poslove, proveo sam tjedne očajnički
tražeći bilo kakav posao, a moja ušteđevina je spala doslovno na
zadnji dolar, dok nisam konačno pronašao noćni posao u strojarskoj
radionici.
Hodao sam nekoliko milja od sobe u
kojoj sam živio u Harlemu do radionice kako bih sačuvao posljednji
dolar za kruh dok ne dobijem plaću.
Kada sam nakon toga pronašao posao
dostavljanja telegrama danju, novac koji sam zarađivao na oba posla
je bio je veći no što sam ikada prije zarađivao, mogao sam platiti
svu stanarinu koju sam dugovao, jesti i voziti se podzemnom na posao.
Mogao sam čak uštedjeti nešto novca,
to je za mene bilo poput nirvane.
Hvala nebesima da nije bilo
nametljivaca koji bi me spriječili da radim više sati nego što su
oni smatrali da bih smio.
Postojao je zakon o minimalnoj plaći,
ali to je bilo 1949. godine, a plaća određena aktom iz 1938. je do
tada postala besmislena zbog inflacije. U odsustvu efikasnog zakona o
minimalnoj plaći, nezaposlenost među crnim tinejđerima u
recesijskoj godini 1949. je bila tek djelić one u uspješnim
godinama 1960-ih nadalje.
Povećanjem minimalne plaće
nezaposlenost crnih tinejđera se naglo povećala; danas smo postali
toliko naviknuti na tragično visoke stope nezaposlenosti među tom
grupom da mnogi nemaju ideju da stvari nisu uvijek bile takve, a
kamoli da je politika nametljive ljevice imala takve katastrofalne
posljedice.
Ne znam što bih učinio da su takve
nametljive politike bile na snazi u moje vrijeme, da su me spriječile
u pronalaženju posla prije nego što sam potrošio i posljednji
dolar.
Moj osobno iskustvo je samo jedan mali
primjer što se događa kad su vam opcije strogo ograničene. Bogati nametljivci s ljevice konstantno
promoviraju programe koji sve više smanjuju postojeće opcije za
siromašne.
Nametljivcima nikada ne pada na pamet
da multinacionalne korporacije proširuju opcije siromašnih u
zemljama trećeg svijeta, dok im ih programi nametljivaca uskraćuju.
Plaće koje daju multinacionalne
korporacije u siromašnim zemljama su obično puno više od plaća
koju isplaćuju lokalni poslodavci. Osim toga, zbog iskustva kojeg
zaposlenici dobiju radeći u suvremenim kompanijama postaju vrjedniji
radnici i primjerice u Kini je dovelo do dvoznamenkastog godišnjeg
rasta plaća. [...]
Autor je ekonomist Thomas Sowell, izvorni članak The Mindset of the Left: Part IV (ovdje - part I, part II, part III)
PS
Tekst sam odlučio objaviti ne kao
komentar na situaciju u Hrvatskoj, nego zbog ljudi koji smatraju da
iako nikad nisu ni čuli za neku državu, znaju u detalje što bi ta
država trebala raditi i kako žive ljudi čiji život nema nikakvih
dodirnih točaka s njihovim vlastitim. Sigurno je primjerice da djeca
u školama nisu u stanju smisleno raspravljati o "problemima u
svijetu".
Naravno, kao što Sowell ističe,
pravna "regulacija" često dovodi do ukidanja velikog broja
opcija, posebno za siromašne. Primjerice nedavno je doveden zakon o
dadiljama prema kojem ne smijete ostaviti svoje dijete da ga čuva
susjeda ili netko kome vjerujete, nego ta osoba mora imati
certifikat. Zakon je i prije postojao u nekom obliku, kazne su i
nekoliko desetaka tisuća kuna za prekršitelje, ali sada je to
pitanje napokon "regulirano". Dadilje moraju imati završenu
najmanje srednju školu što odmah isključuje sve one žene bez
škole i koje vjerojatno spadaju u "najugroženije", moraju
završiti tečaj i imati određene uvjete, sve to naravno poskupljuje
"dadiljanje" i onemogućuje ženama da pružaju tu uslugu.
Tu je i bezbroj drugih regulacija,
primjerice vezan uz različite sezonske i poljoprivredne poslove zbog
kojih ljudi ne mogu slobodno zarađivati bez da ih ne napadaju
skupine inspektora.
