petak, 4. srpnja 2014.

Predkršćanska apologetika [2/2]

U nastavku prenosim drugi dio Feserova posta Pre-Christian apologetics. (Izostavio sam linkove.) Prijevod prvog dijela ovdje.

Pravilan redoslijed apologetike

Dakle, koji je ispravan poredak tema u filozofski rigoroznoj apologetici – onoj kakvu sam pripisao piscima neo-skolastike? Ključna stvar koju treba ovdje naglasiti je koliko toga mora, i može, biti utvrđeno čisto filozofskim argumentima prije nešto što se upustite na adresiranje specifičnih tvrdnji kršćanstva. Bogati sustav "prirodne apologetike", kako je se ponekad zove, mora prethoditi specifično kršćanskoj apologetici ukoliko joj želimo dati njenu ispravnu intelektualnu osnovu. Argumentiranja Božje egzistencije je samo jedan dio tog zadatka. Skicirati ću poredak tema o kojima govorim. (Ovdje ne navodim argumente prirodne apologetike ili kršćanske apologetike, za to bi bila potrebna knjiga, samo skiciram što bi potpuni sustav apologetike uključivao, i što uključuje kod najboljih autora o toj temi.)


I. Metafizički uvod

"Prirodna apologetika" pretpostavlja veliki broj osnovnih metafizičkih pretpostavki, kao što to čini i specifično kršćanska apologetika, i zapravo cijeli sustav kršćanske dogmatske teologije kada mu pridodate rigoroznu intelektualnu artikulaciju. Konkretno, te pretpostavke uključuju ključne elemente skolastičke metafizike: teoriju čina i potencije, skolastičku teoriju kauzalne moći, princip kauzalnosti, princip finalnosti, formalne i materijalne uzroke, skolastički opis supstance, distinkciju između esencije i egzistencije, i tako dalje.

U određenoj mjeri pojmove o kojima govorim možete uvesti i braniti tijekom davanja određenog argumenta "prirodne apologetike". Primjerice, možete barem dati uvod u teoriju čina i potencije tijekom davanja argumenta za egzistenciju neaktualiziranog aktualizatora (tj. "Nepokrenutog Pokretača"). I obično u starijim radovima neo-skolastike nećete pronaći poglavlje posvećeno specifično metafizičkom uvodu. Jedan od razloga za to je što su metafizičke pretpostavke o kojima govorimo tada možda bile šire poznate i manje kontrovezne; drugi je što je postojalo mnogo radova neo-skolastike posvećenih samo metafizici i filozofiji prirode. Zainteresirani čitatelj se mogao lagano okrenuti takvim radovima o metafizici u pozadini.

Međutim, ovih dana postoji toliko neznanja i dezinformacija o metafizičkim temeljima skolastičkih argumenta u "Prirodnoj apologetici" tako da smatram da je takav uvod nužan. (Zbog toga u svojim knjigama posvećujem pedesetak stranica apstraktnoj metafizici prije nego što krenem na prirodnu teologiju, filozofsku antropologiju i prirodni zakon. Postoje i čitave knjige posvećene tome.)


II. Prirodna Teologija

Naravno, prirodna teologija uključuje argumente za Božju egzistenciju; ali uključuje još puno toga. Ključni argumenti prirodne teologije ne dovode vas do nekog od božanstava. Dovode vas do Boga klasičnog teizma. Odnosno, dovode vas do uzroka svijeta koji je čista aktualnost, a ne mješavina aktualnosti i potencijalnost; samopostojeće biće, a ne jedno biće ili postojanje među drugima; apsolutno jednostavno ili ne-složeno; nepromjenjivo i vječno; i nešto što ne bi mogli u principu imati uzrok nego je samo-postojeće. Argumenti vas dovode do Boga koji je, prema tome (i kontra panteizma), nužno posve različit od svijeta (s obzirom da je svijet vremenski, promjenjiv, kompozitni, mješavina aktualnog i potencijalnog, itd.) Dovode vas do Boga kojemu moramo pripisati intelekt, volju, svemoćnost, sveznanje i savršenu dobrotu. Također pokazuju da je Bog uzrokovao svijet ne samo u smislu da je pokrenuo stvar prije 13 milijardi godina, nego u fundamentalnijem smislu da on čuva svijet u postojanju svakog trenutka. Pokazuju da kada on ne bi stalno uzrokovao svijet, svijet bi se odmah raspao u ništavilo.

Prirodna teologija također utvrđuje da postoji prirodni poredak "sekundarnih uzroka" koji su i različiti od, ali i koje ovise o Bogu kao primarnom uzroku. Prirodni, sekundarni uzroci su stvarni uzroci (tako da je okazionalizam isključen), ali mogu djelovati samo jer im Bog daje uzročnu moć (tako da je deizam također isključen). To je ideja božanskog potpomaganja s prirodnim uzrokom. Razrađena podrazumijeva, s jedne strane, da postoji prirodni poredak stvari kojeg možete spoznati i proučavati neovisno o tome potvrđujete li Božju egzistenciju. S obzirom na samo taj prirodni poredak, određene stvari su moguće, i određene stvari su nemoguće, a "zakoni prirode" koje otkriva prirodna znanost govore nam koje su koje. No, s druge strane, doktrina božanskog potpomaganja govori nam da s obzirom da taj prirodni poredak operira samo ukoliko se božanski primarni uzrok slaže s njime, postoji i mogućnost nadnaravnog poretka stvar – poredak stvari iznad i izvan prirodnog poretka, zbog kojeg potonje može biti suspendirano. (Primijetite da "nadnaravno" ima tehničko značenje koje nije povezano s popularnim korištenjem te riječi. Nema nikakve veze sa vampirima, vukodlacima, zombijima, i sličnome – koji bi, kada bi postojali, bili dio "prirodnog" poretka u relevantnom smislu, a ne nadnaravnog.)

Obje te ideje – da su neke stvari nemoguće s obzirom na prirodni poredak sekundarnih uzroka, ali da božanski primarni uzrok može djelovati na nadnaravni način – podrazumijeva mogućnost čuda; jer čuda su u najstrožem smislu nemoguća u prirodnom poretku, i stoga ih može uzrokovati ono što je nadnaravno, što znači da ih može uzrokovati samo Bog. (Primijetite da prirodni poredak stvari široko protumačen uključuje anđele, koji su, poput nas, stvorenja koja moraju biti očuvana u postojanju od strane Boga i čije akcije zahtijevaju božansko potpomaganje. Stoga čuda u najstrožem smislu ne mogu biti uzrokovana od anđela, jer se radi o suspenziji poretka kojemu su anđeli podloženi. Očito, "čuda" u slabije smislu izvanrednih događaja van običnog smjera stvari mogu biti uzrokovani bićima osim Boga, ali ne bi bili strogo nadnaravna.)

Prirodna teologija također ustanovljuje božansku providnost, koja podrazumijeva da Bog osigurava sredstva kojima stvari koje je stvorio mogu postići ciljeve zbog kojih postoje, i da dopušta zlo u svijetu utoliko što iz njega proizlazi veće dobro.

Dakle, potpuni sustav prirodne teologije, barem kako je on razvijen unutar skolastičke tradicije, govori nam dosta toga. Utvrđuje egzistenciju i ključne atribute Boga klasičnog teizma, doktrinu očuvanja, potpomaganja [suglasnosti], i providnosti, te mogućnost čuda. Time nam govori ne samo da postoji Bog nego da on nije jadni "urar" bog Paleyeve vrste (za kojeg Dawkins i Hume ispravno misle da bi zahtijevao vlastiti uzrok), da nije neosobni Apsolut ili identičan sa svijetom (kao što panteizam tvrdi), i (s obzirom na očuvanje, potpomaganje, providnost i mogućnost čuda) da on nije odsutan bog deističke vrste. Stoga, nužni uvjet točnosti neke svjetske religije jest da bude dosljedna sa svime time. To isključuje, među ostalima, budizam i panteistički oblik hinduizma.


III. Filozofska antropologija

To je samo početak onoga što nam "prirodna apologetika" govori. Vratimo se ljudskoj prirodi. Skolastici tvrde da ljudsku dušu treba shvatiti kao supstancijalnu formu živućeg ljudskog bića, povezanu s tijelom kao forma materije. Intelektualne i voljne moći duše su, kaže argument, esencijalno nematerijalne, operiraju bez izravne ovisnost o tjelesnim organima. To zauzvrat dovodi do zaključka da je ljudska duša prirodno besmrtna; Jer s obzirom da intelekt i volja nisu izravno ovisno o tijelu kada je ljudsko biće živo, ne nestaju u trenutku smrti tijela. Stoga ljudska duša, reducirana na svoje intelektualne i voljne moći, nastavlja nakon gubitka naših tjelesnih funkcija. (Na više mjesta je Feser pisao opširnije o tome.)

Posljedica ovog stava je da duša, zbog svojih nematerijalnih moći, ne može imati prirodni uzrok. Svaka pojedinačna duša zahtijeva posebni božanski kreativni čin, čin koji nadilazi božansko očuvanje, i suglasje s, redovnim tijekom prirode.

Još jedna posljedica je da bestjelesna duša nije kompletno ljudsko bića, nego je, kao što sam rekao, samo ljudsko biće reducirano na njegove intelektualne i voljne moći. Da bi se potpuno ljudsko biće obnovilo to zahtijeva da se obnove tjelesne funkcije; drugim riječima, to bi zahtijevalo uskrsnuće od mrtvih. Ne postoji ništa u prirodnom poretku stvari što može to postići. Poput nastajanja nove individualne ljudske duše, uskrsnuće bi, tvrde skolastici, zahtijevalo posebni božanski čin.

Iako nije prirodno moguće, takvo uskrsnuće je nadnaravno moguće jer je ljudska duša besmrtna. Ukoliko ne bi postojalo ništa što bi ustrajalo između smrti pojedinog ljudskog bića i njegovog uskrsnuća, uskrslo ljudsko biće ne bi stvarno bilo isto ljudsko biće, nego duplikat. (Zbog toga ne-ljudska životinja ne može biti uskrsnuta. S obzirom da takve životinje nemaju nematerijalnu operaciju, ne preostaje ništa nakon smrti tijela. Nakon smrti može nastati duplikat, ali ne ona sama.)

Prema takvoj analizi, vaša duša je također forma vašeg tijela. Metafizički je nemoguće za ljudsku dušu da bude reinkarnirana u tijelo drugog ljudskog bića, a kamoli ne-ljudske životinje. Samo vaše tijelo može ponovno imati vašu dušu. To podrazumijeva da standardne reinkarnacijske doktrine nisu točni opisi ljudske prirode – veliki udar protiv svih oblika hinduizma i budizma.

Među različitim stvarima koje nam sve to govori je i da božanski uzrok svijeta, koji ga čuva u postojanju svakog trenutka i koji potpomaže svako korištenje prirodne kauzalne moći, ima poseban interes za ljudska bića jer djeluje na poseban način, van redovnih konzervirajućih i potpomažućih aktivnosti, kada nova individualna ljudska duša dolazi u postojanje. Štoviše, ono što time stvara je nešto besmrtno; ali u prirodnom tijeku stvari postoji na potpun način (tj. zajedno s tijelom) u kratkom vremenskom razdoblju.

To nam govori da ako je ikoja religija točna, to ne može biti ona koja negira specijalno značenje ljudskih bića ili osobnu besmrtnost. Filozofska antropologija također snažno ukazuje da ukoliko je ijedna od navodno objavljenih religija točna, to će biti ona koja uči o doktrini uskrsnuća; jer iako uskrsnuće nije strogo potrebno, s obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog očito ima za nas, posebno dolikuje s obzirom na našu prirodu i poseban interes kojeg Bog ima za nas.


IV. Prirodni zakon i prirodna religija

Skolastička pozicija kaže da obvezujuće sile morala, i barem širi obris njegova sadržaja, mogu biti spoznati kroz prirodni razum. Među mnogim stvarima o prirodnom zakonu koje možemo ustanoviti kroz filozofske argumente je taj da je najviši cilj Bog, da ga pojedinačno i društveno štujemo, i da je stoga religija apsolutno neophodna za zdrav moralni i društveni život. Što to sve podrazumijeva je navedeno u standarnim skolastičkim priručnicima etike. Nužan uvjet istine bilo koje religije (ili bilo kojeg ne-religioznog stava) je bude dosljedan s onime što nam prirodni zakon govori o sadržaju i obvezujućim silama morala.

Međutim, ljudsko iskustvo nam govori još nekoliko stvari o moralnom životu. Prije svega, iako je moguće da nepotpomognuti ljudski razum otkrije puno toga o prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, u praksi vrlo malo ljudi ima vremena ili inteligencije da to učini, a čak i oni koji se upuštaju u to često to čine nesavršeno. Baš kao i kod prirodnih znanosti, stjecanje rigoroznog i sustavnog skupa znanja "prirodne apologetike" je vrlo težak zadatak, i plod je više generacija. Iako je, u različitim kulturama, uvijek prisutno određeno znanje o prirodnoj teologiji i prirodnom zakonu, s obzirom na ograničenja naše prirode u praksi je neizbježno pomiješan s većom ili manjom količinom pogrešaka. Stoga u praksi naše poznavanje naših prirodnih moralnih i vjerskih obveza često ima velikih nedostataka.

Osim toga, čak i kada smo svjesni naših moralnih obveza, teško nam je ispunjavati ih. Djelomice je to zbog snažnog poziva naših strasti protiv našeg razuma, a također i zato jer postoji dramatični nesrazmjer između moralne vrline i ovosvjetovne nagrade. U praksi dobro često pati, a zlo je nekažnjeno, a to, nepotrebno je reći, može biti vrlo demoralizirajuće.

Kao što sam već rekao, argumenti prirodne teologije i filozofske antropologije ustanovljuju da Bog ima poseban interes za nas, da je naš najveći cilj poznavati ga, i da imamo sudbinu nakon smrti. Iako je u principu moguće da sve to znamo kroz nepotpomognuti razum i da živimo u suglasju s prirodnim zakonom, u praksi nam je to izrazito teško. Zbog toga a priori dolikuje, i vrlo je vjerojatno, da bi Bog pružio posebnu pomoć, van onoga što naše ograničene prirodne sposobnost mogu pružati. Drugim riječima, a priori je vrlo vjerojatno da bi on pružao posebnu objavu.

Jedini način da znamo sa sigurnošću da se takva objava stvarno dogodila je da bude podržana čudom u užem smislu božanske suspenzije prirodnog poretka. Sve manje od toga – sve što je moglo nastati prirodnim, a ne nadnaravnim uzrokom - bi, koliko znamo, bilo lažno.


V. Kršćanska apologetika

Tek sada možemo započeti sa specifično kršćanskom apologetikom. "Prirodna apologetika" nam govori da tražimo posebnu božju objavu. Govori nam da će ta objava biti podržava čudom u užem smislu – nečim što je samo Bog mogao u principu uzrokovati; i govori nam da će objava bili dosljedna svemu što znamo iz prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog zakona. Kao što smo vidjeli, s obzirom na ono što znamo iz tih područja, možemo dosta toga isključiti. Među najvećim religijama svijeta, isključuje religije dalekog Istoka i usmjerava nas prema abrahamskoj tradiciji. Djelomice je razlog taj što su sadržaj religija dalekog Istoga neusklađene s onime što znamo iz prirodne teologije i filozofske antropologije, a djelomice taj što u abrahamskim, nasuprot istočnim, religijama pronalazimo tvrdnje božje objave podržane čudima.

Iako postoje priče o čudima u islamskoj tradiciji, pa i povremeno pripisivanje čuda Muhamedu, nevjerojatno je koliko je malo naglaska na čudesnome u Islamu u usporedbi sa židovstvom i kršćanstvom. Najveće čudo pripisano Muhamedu bi trebao biti sam Kuran. Naravno, je li Kuran nešto prirodno nevjerojatno – a kamoli nešto što ne bi niti u principu mogu nastati osim kroz nadnaravni, božanski uzrok – je, da u najmanju ruku, vrlo dvojbeno.

Kada se okrenemo judaizmu, pronalazimo da ne postoje čuda koja potvrđuje judaizam, a da nisu također potvrđena u kršćanstvu. Stoga, ukoliko pretpostavimo da ustanovimo van ikakve sumnje da su se čuda pripisana Mojsiju stvarno dogodila, to ne bi ustanovilo istinu judaizma nasuprot kršćanstva jer su biblijski odlomci o tim čudima svetopisamski u obje religije.

Uskrsnuće Isusa Krista je nešto potpuno drugačije. Ukoliko se stvarno dogodilo, ne može imati prirodni uzrok. Samo je Bog mogao to uzrokovati; a ukoliko se stvarno dogodilo, to odlučno potvrđuje kršćanstvo nasuprot judaizma, i svih drugih religija. Zbog toga je kršćanstvo, povijesno, sve uložilo u to čudo. "Ako Krist nije uskrsnuo," kaže Sv. Pavao kršćanima,"uzalud je vjera vaša". Ali ukoliko je uskrsnuo, onda je kršćanska vjera racionalno uspostavljena.

Dakle, je li ustao od mrtvih? Tu dolazimo do radova onih koji proučavaju uskrnuće. Ako je skeptik uvjeren u istinu naturalizma, i ako mu nedate nijedan razlog da posumnja u svoj naturalizam osim obrane uskrsnuća, onda je razumljivo da će takav skeptik smatrati da je obrana uskrsnuća u najboljem slučaju neuvjerljiva. Međutim, pretpostavite da se tvrdnje prirodne teologije, filozofske antropologije i prirodnog zakona koje sam skicirao mogu biti neovisno utvrđene. U tom kontekstu, mislim da su argumenti autora poput Craiga uvjerljivi.

To nipošto ne negira da postoje druge bitne stvari osim Uskrsnuća. Primjerice, mislim da se samo u svjetlu Utjelovljenja, Boga u tijelu koji pati s nama, možemo pozabaviti na praktički i emocionalni zadovoljavajući način (nasuprot beskrvnom intelektualno zadovoljavajućem načinu). I vrlo je vjerojatno da, s obzirom na njegovu posebnu zabrinutost za nas, Bog bi odgovorio na potrebe naše emocionalne prirode, i apsolutno osvjedočio svoju ljubav za nas. (Primijetite da ne apeliram pogrešno na "emocije", ne kažem; "propozicija p je emocionalno zadovoljavajuća, pa je stoga p točna." Pozivam se na ono što bi Bog vjerojatno želio kao pogodno za našu dobrobit s obzirom da smo po svojoj prirodi stvorenja emocija, kao i razuma.) Također tvrdim da nadnaravni cilj objavljen u kršćanstvu - posvećena vizija – bolje opravdava našu racionalnu prirodu nego što to rade prirodni ciljevi drugih navodno objavljenih religija. ( To velim kao kritičar de Lubaca, tako da bih to formulirao pažljive u opsežnijem radu.)

Očito, puno se toga još može reći, ali ovo nije post o kršćanskoj apologetici kao takvoj, ionako je već predugačak. Poanta je da puna moć distinktivno kršćanskih tvrdnji o Bogu i čovjeku mogu biti cijenjene samo unutar konteksta potpuno razvijene "prirodne apologetike." Skolastički autori ranijih generacija su to shvaćali. Pristup o kojem govorimo možete pronaći u knjigama: Apologetics (Paul Glenn), College Apologetics (Anthony Alexander), Apologetics and Catholic Doctrine (Michael Sheehan ), Natural Theology (John McCormick), i u mnogim djelima dogmatske i fundamentalne teologije u neo-skolastičkom razdoblju. Problem je što su takva djela nešto starija pa ne odgovaraju na prigovore kakve daju suvremeni analitički filozofi ili suvremeni skeptični biblijski povjesničari.

Stoga postoji potreba da se katolički teolozi i filozofi vrate zadatku pisanja apologetskih djela dubinom, širinom, analitičkom rigoroznošću i sustavnim karakterom kakvog cijeni skolastička tradicija. (Filozof Richard Swinburne može biti svojevrsni uzor; Kada bi barem bio skolastik, i da barem nije teistički personalist.)


PS

Mislim da je Feser, više-manje, u pravu, ukoliko nekoga stvarno zanima tematika onda će imati sličan pristup. No, problem je što mnoge skeptike ne zanima ozbiljniji pristup – u modi su vicevi i kratke yt snimke. (Post o tome Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...)  

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove