U radu "Hagiodulija u privatnom i u javnom životu" Jordan Kuničić se bavi pitanjem igra li štovanje svetaca ulogu u povijesti spasenja kako se ona danas [1974.] odvija.
Prenosim par misli;
Štovanje svetaca je prije svega zahtjev sinovske odanosti, ljubavi djeteta prema svome nebeskom Ocu. Može li se zamisliti vjernik koji bi u načelu odbio štovanje svetaca? Zanijekao opravdanost toga štovanja? Ne bi im se htio moliti, niti uzimati za životni uzor? Postupak bi takvog »vjernika« bio više nego dogmatski sumnjiv, s moralne strane riskantan, prudencijalno posve neispravan, možda i javno sablažnjiv. Jednostavno rečeno: jer su sveci od Boga određeno sredstvo ili faktor preko kojega se odvija otajstvo spasenja.
Bio čovjek sam ili u društvu, vezan je totalitetno, cjelinom svoga JA uz Boga. Uz tu ontološku povezanost nalazi se i korelatna dužnost štovanja Boga pa i u njegovim svecima. I doista u životu vjernika se nalaze mnoge pobožnosti prema svecima. Te pobožnosti mogu podržavati kultualni odnos prema Bogu. U njima se može osjetiti blizina Duha. Te pobožnosti u Božjem narodu spajaju vremena. Predavaju se iz generacije u generaciju. Očituju najdublje osjećaje srca. Projiciraju se u budućnost spasenja. U njima počesto govori jedna duša i jedno srce vjernika. Koncil nije mogao drugo nego preporučiti pobožne prakse vjernika, razumije se, koliko nisu u suprotnosti s autentičnim kultom, s liturgijskim propisima (SC br. 13).
Nema sumnje da se ponekad može iskusiti, osjetiti, kako javno i svečano štovanje svetaca djeluje na psihu vjernika, Tu se osjeti neko jedinstvo, puls zajedničkih osjećaja, potreba i želja. Te svečanosti zbližuju narod, obitelji, One pružaju neko vjersko svjetlo, utjehu, snagu. Tu se s nekog gledišta prenosi povijest jednog naroda. Doživljaj tih svečanosti lako se ne zaboravlja. Sjetimo se npr. raznih hodočašća.
Taj psihološko-komunitarni moment dolazi više do izražaja ako se štovanje iskazuje svecima cijele Crkve, koji imaju »momentum univer- sale« (SC br. 111). Tu se u prvom redu nalaze Kristovi suradnici: Ivan Krstitelj, čiji se spomen 24. VI nazivao ljetni Božić, njegova muka 29. VIII. Također u te spadaju ona Tri Kralja, Marija iz Magdale, sv. Josip, pastiri, starac Šimun, Tim štovanjem kao da nastavljamo komunicirati sa životom i radom Kristovim u ovozemnoj egzistenciji. Združujemo se s cijelom Crkvom. Time držimo budnom svijest pripadnosti sa svima koji su neposredno radili na stavljanju u pokret otajstva spasenja.
Štovanje Apostola je na prvom mjestu. Njihovo štovanje je pobožnost par excellence. Fali nam doista neka detaljnija karakterologija ili tipologija Apostola s pedagoške, a prije sa psihološke strane. Svaki od njih kao da ima posebnu ulogu, poseban profil, osobno bogatstvo duha i milosti. A štuju se po svoj zemlji. Preko njih nam postaje zorna veza Krista s Crkvom. Time se ostvaruje neko kozmičko zajedništvo svih vjernika.
Danas je potrebno govoriti o pobožnosti prema Crkvi kao takvoj. Ona je kao zaručnica i pomoćnica Kristova. Od Krista je nerastavljiva. Služiti Kristu znači služiti Crkvi. Ljubiti Krista znači ljubiti i Crkvu. Možda bi danas ta pobožnost bila prikladan lijek proti disgregacije, proti ove pogibeljne centrifugalne struje, proti razbijanja jedinstva na idejnom i akcionom polju. Crkva je zajednička duhovna majka svih vjernika na zemaljskoj kugli. Nije li to mnogo više nego li su Ujedinjene nacije na političkom području?
Govorimo, nadalje, i o narodnim svecima: Jeronimu, Taveliću, Hozani i drugima. Oni su kao »oci domovine«. Eminentni predstavnici vjere, Krista i Crkve. Bog ih je odabrao da budu vođe naroda u prošlosti, uzori i danas. Jeronim bi nam i danas rekao kako moramo ispovijedali autentičnu vjeru i odanost Crkvi. Tavelić bi nas ukorio s indiferentizma u ispovijedanju svoje vjere. Hozana bi rekla da ruža cvate i među trnjem. Štovanje ovih svetaca povezuje nas s prošlošću, a moćno nas spaja i u sadašnjosti. Oni su pozvani da budu garanti duhovnog jedinstva i u budućnosti.
***
Iz uvodnog dijela;
U ovim refleksijama želim to isto učiniti sa štovanjem svetaca. Potražiti egzistencijalni oblik štovanja svetaca, tj. promišljati na način kako utkati to štovanje u život, osobni i skupni, privatni i javni. Pri tome, dakako, ostati vjeran nadnaravnim momentima toga pitanja; ne pretvoriti svece u vrhovnu instancu za rješavanje materijalnih ovozemnih problema, ali pokazati kako i to štovanje svetaca MOŽE i MORA postati faktorom humanizacije i kristijanizacije današnjice. To, mislim, najprikladnije može biti ako se naročito naglasi egzemplaritet ili poziv svim vjernicima da svoje življenje oblikuju prema življenju svetaca.
Još par citata;
Predočimo si veliku Božju obitelj. U njoj su zemaljski smrtnici, duše što se spremaju za ulaz u nebo, i duše što se blaže u suživotu s Bogom. Već sama ta misao proširuje duše vjernika. Postaju svjesni međuovisnosti i međuuzročnosti u toj Božjoj obitelji, što podiže nadu, jača vjeru, rasplamćuje svetu ljubav, potiče na preobrazbu života (LG br. 49). Ova ideja je sposobna da pomogne, da se tako izrazim, zdraviju »vjerničke dijafragme«, da se pravilno diže i spušta u promjenljivosti i tegobi svakidašnjeg života. Nismo sami, mi zemaljski smrtnici! Niti smo bačeni na ovaj zemaljski otok kao odagnanici iz raja!
---
Kristov je moral uistinu moral nasljedovanja, uzorovanja, kopiranja, reproduciranja, preobražavanja života po višem uzoru. Ovaj egzemplaritet predstavlja jednu od omiljenih tema biblijske moralke. Biti savršen kao Otac nebeski (Mt 5, 48), slijediti Krista (Mt 16, 24) u strogom smislu riječi, i učiti se od njega (Mt 11, 29), oponašati i reproducirati njegovo postupanje (Iv 13, 15) itd. Štovanje svetaca se nadovezuje na biblijski egzemplaritet.
---
Prvi kršćani su kao zeleni otoci u Sahari života čuvali svoj identitet. Tako je bilo kroz svu povijest. Sjetimo se XIX stoljeća. Don Bosco, mala Terezija, Bernardette, ili župnik Arški (koji doživljuje tri revolucije), ali nijedan se od njih ne klanja kumiru koji izjeda mnoge žrtve a naziva se DANAS, jer mjesto da se taj DANAS liječi u mnogočemu kao pacijent, njemu se u mnogočemu mnogi klanjaju, kopiraju taj DANAS i u njegovim negativnostima.
---
Mora se, dakle, reći da je štovanje svetaca blagodano sredstvo Božje pedagogije, moćno sredstvo spasenja. I, to dobro naglasimo, svaki pojedinac kao pojedinac je pozvan da usvoji taj put spasenja, jer ljudi nisu lančano fabricirani artikli. Ljudi su originalna djela stvaralačke ljubavi Božje i svojih roditelja. Svi su pozvani da samoodgojem dogotovljuju idealnu sliku Božju u sebi, povodeći se za bližim modelima, dostupnijim uzorima. I to je zapovijed ljubavi, spontanosti, sinovske odanosti prema ocu, za kršćanina prema Nebeskom ocu i bratu Kristu (u ljudskoj naravi). Trening je bezuvjetno potreban.
---
U drugom dokumentu Crkva je prešla u detalje. Poziva nas da u bogoštovlju ne gledamo svoje prohtjeve, nego da više gledamo pobožnost cijele zajednice (RED MISE od 3. IV 69, br. 278). Nismo mi u službi vjernika da računamo ponajprije na svoje sposobnosti, sklonosti i prohtjeve, nego na potrebe zajednice i na doraslost većine (br. 313; 316). Poziva nas neka od crkava ne činimo neukusne ateliere gomilanjem slika, ali niti kinodvorane, drugim riječima: »Prema pradavnoj crkvenoj predaji s pravom se u svetim zgradama izlažu slike Našega Gospodina, blažene Djevice Marije i svetaca« (br. 278), ali neka se s tim slikama učini pravilan raspored; neka ne odvraćaju pažnju vjernika od obreda, i neka ne bude više od jedne slike jednog te istog sveca. Niti su na pravom putu oni koji ispunjaju crkvu mnoštvom, pogotovo umjetnički neispravnih slika, niti oni koji ekstravagantnošću slika odvraćaju vjernike od obreda, niti oni koji uopće u crkvama ne dopuštaju da bude slika i tako puštaju da se vjernici liše onoga na što imaju pravo, i što bi im bilo korisno pa i po jednostavnim pravilima vizuelne odgojne metode.
***
Još iz zaključka;
Preko naše osobne metanoje po uzoru svetaca odvija se misterij spasenja u svijetu; umnaža se glavnica milosti; množe se zaslužna djela kod Boga; izgrađuje se zajednica Kristova na zemlji; raste onaj viši čovjek, a preobrazuje se i čovječanstvo, ono se nekako »kristificira«. Samo dvanaest svetih apostola, nastavljajući nauku i život Kristov, potreslo je temeljima čovječanstva.
Štovati svece, provoditi njihov primjer u život znači biti više čovjek, više kršćanin, više katolik.
