Filozof Dietrich von Hildebrand objašnjava u "Sex Education: The Basic Issues I" što je pogrešno s "amoralnim" spolnim odgojem kakvog su počeli uvoditi šezdesetih godina u američkim (katoličkim) školama. Prenosim u nastavku;
***
Želimo li procijeniti štetu koju takozvani spolni odgoj (u učionicama) nanosi dječjim dušama prvo moramo shvatiti samu narav seksa. Šteta je to ne samo s moralnog glediša, već i s gledišta ljudskog integriteta i duhovnog zdravlja.
Nepristrana analiza fenomena seksa jasno otkriva njegovu radikalnu razliku od drugih instinkta. Ima svojevrsnu dubinu koju ne posjeduje nijedan drugi instinkt – ni žeđ ni glad, ni potreba za spavanjem, ni bilo kakva želja za drugim tjelesnim užicima.
Seks je tajanstven i jedinstven
Iako svi naši instinkti utječu na naš osobni život, potpuno je drugačiji utjecaj kojeg ima čar drugog spola, tjelesna seksualna želja i seksualna požuda. Ovi seksualni entiteti imaju tajanstven karakter; oni obasjavaju naš psihički život kvalitetom koja se jednostavno ne nalazi u želji za jelom ili u užitku koje zadovoljavanje te želje pruža. Iznad svega, seksualna ekstaza ide do same dubine našeg tjelesnog postojanja. U svojoj ogromnoj moći, to je nešto izvanredno, nešto s čijom se dubinom mogu usporediti samo strašne tjelesne boli.
Jedinstvena dubina seksa u tjelesnoj sferi može se pokazati jednostavnom činjenicom da je čovjekov stav prema njemu od neusporedivo većeg moralnog značaja od njegovog stava prema drugim tjelesnim apetitima. Predavanje seksualnoj želji radi nje same onečišćuje čovjeka na način na koji proždrljivost, na primjer, nikada ne može. A adekvatan odgovor na ovu sferu, čistoća, puno je važnija od umjerenosti.
Ali seks nije važan samo s moralnog gledišta. Čovjekov stav prema seksu ima značaj i za cijelu njegovu osobnost; to je, zapravo, jedna od glavnih karakteristika njegove osobnosti. Ovaj središnji položaj seksa posljedica je dvaju čimbenika. Prvi je taj što se ovdje tijelo i duša susreću na jedinstven način. Drugi je osebujna intimnost seksa.
Osim svoje dubine, seks posjeduje jedinstvenu intimnost. Intimne stvari zahtijevaju veo; one privlače stidljivost. Ali trebali bismo shvatiti da stidljivost nije identična sramu. Sram je ispravan odgovor na ružne stvari. Sramimo se određenih postupaka koji nisu samo moralno zli, već i specifično podli i sitničavi. Izbjegavamo poniženje koje podrazumijeva izlaganje tih mana pred drugim ljudima. Isto vrijedi i za stvari koje su specifično smiješne. Sramimo se pokazati ih jer se bojimo da sami sebe učinimo smiješnima i da nam se ne smiju. Zdrava i pristojna osoba također želi privatnost za određene stvari koje su drugima neestetske i neugodne. Sram joj zabranjuje da određene stvari čini u javnosti. Samo životinjska grubost ili ponos i perverzija cinika mogu ukloniti ovaj zdravi sram i želju za privatnošću.
Sveta Stidljivost
Potpuno suprotan ovom sramu pred negativnim stvarima je plemeniti sram ili, bolje rečeno, sveta stidljivost poniznosti. Ona potiče čovjeka da pokuša sakriti svoje vrline i da se ustručava da ga drugi hvale. Što je osoba poniznija i pobožnija, to će u njoj biti razvijenije. Tada pokušava prikriti svoje zasluge velom. Postojanje ovog plemenitog stida pokazuje koliko je pogrešno pretpostaviti da se nešto treba smatrati negativnim jer se čovjek ustručava to javno izložiti ili to na bilo koji način obznaniti. U ovom slučaju pokušava sakriti ne nešto negativno, već nešto izvanredne vrijednosti. Vrsta posramljenosti radikalno se razlikuje u ovim slučajevima.
Postoji stidljivost u odnosu na vrline i druge pozitivne osobine, a postoji i specifičnija stidljivost prema određenim pozitivnim stvarima zbog njihove intimnosti. Intimnost je fenomen sui generis, i to vrlo važan. Ljudi koji nemaju smisla za ovaj fenomen su vulgarne, površne i dosadne osobe.
Nedavno sam čuo televizijski govor u kojem je izražena jedna smiješna i naivna pogreška. Govornik je tvrdio da je naše izbjegavanje otkrivanja golog tijela samo rezultat naše navike nošenja odjeće. Da smo stekli naviku, rekao je, pokrivati uši, otkrivanje ušiju imalo bi isti učinak kao što ga sada otkrivanje našeg golog tijela ima na nas.
Ovaj čovjek je očito eunuh. Ne pokazuje ni najmanje razumijevanje seksualne privlačnosti koju žensko tijelo ima za muškarca, i muško tijelo za ženu. Vjeruje da je ta privlačnost posljedica samo činjenice da nismo navikli vidjeti određene dijelove tijela. On nije samo eunuh; on je također potpuno neosjetljiv čovjek. Nema pojma o fenomenu intimnosti. Istina je da naše navikavanje na određene stvari otupljuje naše razumijevanje njihove kvalitete i specifičnog šarma. Ali to ni na koji način ne dokazuje da je dotična stvar samo posljedica iznenađenja. Ni aspekt intimnosti ni specifična privlačnost tijela nisu rezultat navike pokrivanja određenih dijelova tijela. Upravo suprotno, intimne stvari objektivno zahtijevaju veo. Dakle, odjeća postoji zbog zahtjeva intimnosti, a ne intimnost zbog same odjeće.
Posebnost intimnih stvari
Spomenuti čovjek zaboravlja da intimne stvari imaju specifičnu kvalitetu i karakter na koji možemo postati slijepi zbog navike, ali druge stvari kojima nedostaje ta kvaliteta je nikada neće steći samo zato što nismo navikli da ih vidimo. U stvarnosti, intimnost je kvaliteta određenih predmeta i stavova, objektivno im pripada. Sam epitom intimnosti je seks. Svako otkrivanje seksa je otkrivanje nečeg intimnog i osobnog; to je inicijacija drugoga u našu tajnu. Jer, u određenom smislu, seks je tajna pojedinca. Zbog toga područje seksa poziva i na stidljivost u njezinom najkarakterističnijem smislu.
Zbog svih ovih karakteristika, seks može postati izraz bračne ljubavi i predstavljati ujedinjenje. Ne samo da može to ostvariti, već je i namijenjen tome. Predodređen je da se ugradi u tu ljubav i da služi uzajamnom samodarivanju kojem bračna ljubav teži.
Doista, kako bismo razumjeli pravu prirodu seksa, njegovo značenje i vrijednost, moramo početi s velikom i veličanstvenom stvarnošću ljubavi između muškarca i žene, ljubavi o kojoj Pjesma nad pjesmama kaže:"Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe."
Seks je uređen prema bračnoj ljubavi
Seks je toliko duboko povezan s ovom ljubavlju, koju ćemo nazvati bračnom ljubavlju (za razliku od roditeljske, sinovske ili prijateljske ljubavi), da čim odvojimo seks od ove ljubavi, postajemo slijepi za njegovu pravu prirodu. Nećemo uspijeti razumijeti narav seksa ako ga odvojimo od njegovog intrinzičnog odnosa prema bračnoj ljubavi s njegovom specifičnom notom zaljubljenosti. Seks nije oblik bračne ljubavi - kako mnogi vjeruju koji su pod utjecajem freudove mitologije. Ova ljubav je oblik seksa. Upravo ta ljubav daje nam ključ istinske naravi seksa.
Pravi karakter seksa dolazi do izražaja čim se netko zaljubi u pravom i autentičnom smislu te riječi. Težeći tjelesnom sjedinjenju s voljenom osobom, on jasno shvaća jedinstvenu intimnost te sfere. Samom činjenicom da želi, prije svega, postići konačno sjedinjenje s voljenom osobom kroz bračni čin, on nedvosmisleno priznaje intimnost i dubinu sfere seksa. I shvaća ekskluzivnost ovog međusobnog samodarivanja, kao i njegov obvezujući karakter.
Međutim, da bi pokazao svoje puno značenje, seks pretpostavlja ne samo bračnu ljubav, već i jasnu i otvorenu volju za uspostavljanjem neopozivog sjedinjenja s voljenom osobom; to jest, konsenzus, čin u kojem se brak konstituira.
Sama duša spolnog čina je osobno sjedinjenje koje on ostvaruje s voljenom osobom. Bračni čin je izraz tog sjedinjenja ili, bolje rečeno, to je čin koji ostvaruje ispunjenje ovog konačnog sjedinjenja.
To bi trebalo biti jasno svakome tko je ikada iskusio pravu bračnu ljubav. Ali, čak i ako čovjek još nije iskusio veliku i duboku ljubav, ipak može biti svjestan dubine i misterija i seksa i supružničke ljubavi; i stoga može imati istinit i autentičan pogled na seks. Sjećam se razgovora prije otprilike pedeset godina s mladićem koji je studirao sa mnom na Sveučilištu u Münchenu. Razgovarali smo o predbračnom odnosu; nikada neću zaboraviti njegove riječi kada ga je žestoko odbacio: "Misliš li da sam takva budala da uništim veliko i blaženo iskustvo svoje prve bračne noći, kada mi se misterij ženstvenosti prvi put otkriva u ženi koju volim? Misliš li da nisam svjestan da bih uništio puninu i blaženstvo ovog iskustva s onom koju istinski volim igrajući se s njom sada i tretirajući je kao da je igračka?"
Nije bio religiozan čovjek; nije gledao na sferu seksa prvenstveno s moralnog gledišta. Ono što je rekao bilo je jednostavno rezultat njegova razumijevanja misterija seksa. Shvatio je njegovo pravo značenje kao izraza krajnje ljubavi i njegovu sposobnost da bude izvor duboke sreće.
Činjenica da se seksualna želja često javlja bez da je ugrađena u bračnu ljubav i da seks, čak i kada je tako odvojen od ljubavi, može također izazvati ogromnu fascinaciju, nije argument protiv njegove intrinzične veze s bračnom ljubavlju i brakom. Posljedica je istočnog grijeha da ova sfera seksa može postati čista aktualizacija požude, u kojem slučaju predstavlja potpuno drugačiji aspekt. Mogućnost zlouporabe i izopačenja nečega ni na koji način ne mijenja njegovo pravo značenje i bit. Primjerice cilj našeg intelekta je shvaćanje istine, to ne možemo pobiti činjenicom da mnoge privlači intelektualna aktivnost kao puko pokazivanje njihove intelektualne spretnosti i, posljedično, kao zadovoljenje ponosa. Slično tome, tendencija izoliranja seksa nije prigovor protiv njegove autentične sudbine i značenja.
Do sada smo raspravljali o pravoj prirodi seksa, njegovoj dubini, njegovoj intimnosti, njegovoj osnovnoj povezanosti s bračnom ljubavlju. Jedinstveno sjedinjenje s međusobnim samodarivanjem, bračni čin donosi, jednom riječju, misterij seksa. U tom kontekstu, užas takozvanog spolnog odgoja (u učionici) otkriva se u punom smislu.
Dvije temeljne pogreške našeg doba
Možemo se s pravom pitati kako je moguće da se tako besmislen ideal, koji radikalno proturječi svakom zdravom razumu i koji nikada prije nije postojao, iznenada pojavio. Kako objasniti naizgled univerzalni entuzijazam – zasigurno ne od strane roditelja, već od strane pedagoga i školskih administratora – za spolni odgoj? Da bismo odgovorili na to, moramo pogledati dvije temeljne pogreške koje su dobile na značaju u našoj sadašnjoj epohi. Prva je fetišizacija znanosti; druga je mentalitet razotkrivanja – koji inzistira na potpunom otkrivanju doslovno svega.
Više sam puta naglasio fetišizaciju znanosti. Sada želim skrenuti vašu pozornost na poseban aspekt te fetišizacije: od znanosti napraviti religiju, nastojati dati znanosti ulogu apsolutnog nazivnika naših života – ulogu koja se, za vjernog katolika, može dodijeliti samo Bogočovjeku, Kristu.
Ako čitate životopise svetaca ili velikih katoličkih ličnosti obdarenih uzornom vjerom, jasno vidite da su sve činili u svjetlu i u ime Krista. Sve su vidjeli u Kristovom svjetlu; sva istinska prirodna dobra, kao i sva zla, viđena su u Njegovom svjetlu. Razumjeli su da je Krist ključ svakog problema, jedini način da se sve shvati u njegovom najdubljem smislu.
Ali danas takozvani progresivni katolici vjeruju da je znanost, a posebno prirodna znanost, ta koja nam otvara oči za istinsku i autentičnu stvarnost i otkriva nam dublju, objektivnu prirodu i stvarnost. Stoga bismo, prema njima, svakoj životnoj situaciji trebali pristupiti u svjetlu znanstvenog znanja. Naš jezik trebao bi se sve više prilagođavati aspektu stvarnosti koji nam znanost otkriva; prirodne riječi trebale bi se zamijeniti znanstvenim terminima ili, bolje rečeno, znanstvenim žargonom.
Objava jamči apsolutnu istinu
Da bismo shvatili zbrku u ovom pristupu, trebamo shvatiti da nam znanost, po svojoj prirodi, nikada ne može dati apsolutno sigurno znanje, već samo vrlo vjerojatno. Ona se neprestano razvija, prethodne rezultate zamjenjuju novi. Newtonovska fizika, koja se Kantu činila oličenjem sigurnosti, danas je zamijenjena drugim teorijama. Znanstveno znanje nikada nije apsolutno znanje.
Naprotiv, religija – to jest istina koja nam se prenosi objavom – po svojoj je biti apsolutna ako je objava autentična. Ako objava nije Božja riječ, već jednostavno konstrukcija ljudskog uma, puki mit, onda ne možemo reći da sadrži samo relativnu istinu. Naprotiv, ne sadrži nikakvu istinu.
Učiniti prirodnu znanost apsolutnom je krajnje neznanstvena i diletantska tvrdnja. Jer, kao što smo upravo primijetili, znanost nam nikada ne nudi apsolutnu metafizičku sigurnost. Ali to nije sve. Znanost ne uspijeva biti apsolutna i zato što se bavi samo određenim slojem stvarnosti, a ne čak ni najdubljim i najvažnijim.
Prirodna znanost nam, po samoj svojoj biti, može reći nešto samo o svijetu materije, bilo mrtve ili žive materije; ali u ovoj potonjoj sferi može nam dati informacije samo o fiziološkom aspektu. Nikada nas ne može informirati o prirodi osobe, čovjekovoj slobodi volje, dobru i zlu, ljepoti i ružnoći, prirodi zajedništva s drugim osobama, ljubavi i sreći, našoj sudbini, smislu našeg života ili ljudskom aspektu i duhovnom sadržaju svijeta koji nas okružuje.
Pravi i autentični znanstvenik potpuno je svjestan ograničenja svoje teme istraživanja. I stoga, koliko god briljantan i izvanredan bio u svom području, nikada ne tvrdi da zna više o etičkim, estetskim ili metafizičkim stvarnostima - jednom riječju, o svim duhovnim stvarnostima - nego što bilo koja druga osoba zna zdravim razumom.
Kada shvatimo prirodu istinske prirodne znanosti, jasno vidimo koliko su pogrešni svi pokušaji da se ovaj sloj stvarnosti koji znanost istražuje smatra realističnijim, autentičnijim i ozbiljnijim od svih onih drugih područja koja se ne mogu podvrgnuti metodama prirodne znanosti. Takav stav je čak i otvoreni znak mediokriteta.
Apsurdan pojam stvarnosti
Gore opisani mentalitet povezan je s praznovjerjem da što je nešto niže metafizički rangirano, to je njegovo postojanje sigurnije i to je utvrđenije u svojoj stvarnosti. Iz toga slijedi da pravi realist mora od metafizički nižeg napraviti osnovnu stvarnost, koja baca svjetlo na sve ostalo. Za njega, ako se govori o instinktu, složit će se da je to nešto nesumnjivo; ali čim se govori o duhovnom činu, na primjer uvjerenju, činu znanja ili vrijednosnom odgovoru ljubavi ili zahvalnosti, pomislit će da je to nešto manje-više maglovito i neizvjesno. Bit će sklon svesti to na puku funkciju instinkta ili čak kemijskog procesa u našem mozgu.
Cijeli ovaj pristup smatranja nečega utvrđenijim u svojoj stvarnosti, što je niže metafizički rangirano, ovo gledanje na svemir ý la baisse nema nikakvog temelja. To je puko praznovjerje. Naprotiv, u mnogim područjima života, metafizički više je ključ za istinsko razumijevanje nižeg. Značenje određenih instinkta, stoga, može se razumjeti samo u svjetlu više rangiranih djela osobe.
Uistinu, sva dublja iskustva našeg ljudskog života, značenje i vrijednost svih stvari, otkrivaju se na neusporedivo dublji način kroz Krista. Kada u svjetlu Krista otkrijemo da je naš život na zemlji status viae, hodočašće, kada shvatimo da je naš vječni život ono što je najvažnije – tada se otkriva istinsko i dublje značenje ovog života i sva velika dobra u njemu. U Kristu i po Kristu, naš svakodnevni život otkriva svoje istinsko značenje i lice.
Osobe koje tvrde da su katolici, štoviše, čak i svećenici i prelati, žele zamijeniti Kristovo svjetlo maglovitošću znanstvenog pristupa. Preokretanje svemira naopačke i vjerovanje da je niža stvarnost ključ za višu (umjesto obrnutog) dramatično pokazuje potpunu konfuziju u koju su upali.
U jednom periodu živoa, pjesnik Strindberg postao je žrtvom takvog znanstvenog praznovjerja, te je u svojim romanima vodu počeo nazivati H2O i slično. Ali ubrzo je shvatio koliko je to smiješno i glupo, te kako je njegov rječnik – daleko od toga da bude istinitiji – lišen svakog poetskog šarma i realistične živosti.
Najnovije znanstveno praznovjerje
Spolni odgoj je najnoviji i najgori primjer ovog znanstvenog praznovjerja. Već je sam pojam spolni odgoj besmislen. Prije svega, poučavanje u učionici, odnosno instrukcija, miješa se s odgojem.
Drugo, seks nije predmet ni instrukcija ni podučavanja, niti učenja, osim u slučaju psihijatra ili ginekologa. To postaje očito čim shvatimo koliko bi bilo smiješno reći: "Na sveučilišu sam stekao diplomu iz seksa!" Naravno, sada se za spolni odgoj tvrdi da je, poput kemije i povijesti, predmet ozbiljnog istraživanja i podučavanja. Možemo predvidjeti da će mnogi buntovni studenti [revolucionari] koji traže ukidanje doktorata iznenada promijeniti mišljenje ako postane dostupan doktorski program iz spolnog odgoja. Možda ćemo čak čuti alarmističke razgovore o velikoj eksploziji poslijediplomskih studija u tom pogledu.
Da bi se kod ljudske osobe razvio pravi stav i vizija prema ovoj sferi seksa, postoji samo jedna mogućnost; Naime, informacije o misteriju seksa moraju se otkrivati s velikim poštovanjem i u strogo osobnom dijalogu, oca ili majke s njihovim djetetom. Apsolutno je isključeno pseudoznanstveno učenje o seksu u učionici - to jest, u neutralizirajućoj i publicitetom [javnošću] zasićenoj atmosferi.
Osim nepoštovanja otkrivanja djetetu ove sfere u njezinoj dubokoj misteriji, roditelji su ipak odgovorni za spolni odgoj u pravom smislu odgoja: Moraju zaštititi dijete od svih neutralizirajućih rasprava o ovom području, od svih bezbrojnih štetnih i nečistih utjecaja pornografskog doba u kojem živimo. Roditelji bi trebali u svom djetetu jačati poštovanje, volju za čistoćom, pa čak i ljubav prema čistoći. Moraju odgajati dijete da se suzdrži od neobuzdanog prepuštanja bilo kakvim željama - što je općenito dio kršćanskog odgoja.
Vidjeli smo da seks ni na koji način nije samo biološki instinkt. Vidjeli smo njegov karakter dubine i intimnosti. Vidjeli smo da je predodređen da bude izraz istinske bračne ljubavi i ispunjenje konačnog sjedinjenja u svetoj bračnoj vezi. Također smo vidjeli da se prava priroda i značenje seksa mogu razumjeti samo u njegovoj funkciji služenja konačnom, uzajamnom, neopozivom samodarivanju.
Izobličenje seksa
Imajući sve to na umu, jasno vidimo da je ovaj takozvani spolni odgoj – u kojem se seks predstavlja kao puki biološki instinkt i u kojem se anatomski i fiziološki procesi naglašavaju na štetu duhovnog tumačenja – u stvarnosti izobličenje seksa, krivotvorenje njegovog istinskog i dubokog karaktera. To je dezinformacija kojoj su djeca izložena. Jednostavno je laž opisivati seks kao da pripada istoj puko biološkoj sferi kao i probava. Takav spolni odgoj je prijevara, slijepci koji govore o bojama.
Što bismo rekli o muzikologu koji govori isključivo o vibracijama ili o pukim tehnološkim aspektima radija, umjesto o glazbi Bacha, Mozarta, Beethovena ili Wagnera? Koja je korist od govora o vibracijama u usporedbi s velikom i sjajnom stvarnošću ljepote koju glazba može utjeloviti? Takvog bismo muzikologa smatrali ili idiotom ili prevarantom kada tvrdi da nam nešto govori o glazbi.
Spolni odgoj koji se gotovo isključivo koncentrira na tjelesne procese stoga je dezinformacija, laž. Apsolutno ne govori ništa o pravoj prirodi seksa. Štoviše, učionička javnost takvog obrazovanja apsolutno je nespojiva s otkrivanjem sfere koja je, kao što smo već rekli, na neki način tajna svakog pojedinca.
I ovdje se dotičemo još jednog nesretnog trenda našeg sadašnjeg doba, trenda koji je posebno razvijen u SAD-u. Pritom mislim na zaluženost publicitetom, mentalite razotkrivanja, činjenica da se čovjek osjeća uskraćenim za svoja prava ako se išta (bilo u politici ili u životu privatne osobe) ne prenese odmah i u potpunosti svima. Ponekad ovaj mentalitet djeluje pod zastavom božice Znanosti, kao što se događa u indiskretnim anketama Kinseyjevog izvješća.
Budući da se takozvani spolni odgoj (u učionici) bavi seksom kao pukom neutralnom temom informacija, poput pravopisa, on iskrivljuje pravu prirodu seksa, ne samo zbog svog krivotvorenog sadržaja, već i zbog publiciteta koji je koban za pravo, smjerno shvaćanje prirode seksa. Znanstveno praznovjerje ovdje udružuje snage s gubitkom svake diskrecije (osjećaja za intimnost i privatnost koju određene teme zahtijevaju) i zajedno stvaraju ovu gnusobu zvanu spolni odgoj.
Puritanizam nije lišio seks misterije
U usporedbi s ovim sustavnim uništavanjem jedinog ljudskog, zdravog i adekvatnog odnosa prema seksu, viktorijansko čistunštvo čini se prilično bezopasnom. Takvo razmišljanje bilo je nezdravo, utemeljeno na puritanskom viđenju nečeg prljavog u seksu. Ali ignoriranje seksa, ponašanje kao da ne postoji, nije falsificiralo prirodu seksa ni približno toliko kao ova znanstvena neutralizacija seksa. Seks ima dva aspekta: jedan pozitivan i jedan negativan. Na pozitivnoj strani je jedinstveni šarm seksa, njegova intimnost, njegova duboka povezanost s bračnom ljubavlju i pružanje supružnicima neusporedive zajednice u neopozivom samodarivanju. Na negativnoj strani je zlo seksa kada je odvojen od prave ljubavi i od neopozivog samodarivanja, opojni šarm koji čovjeka spušta na životinjsku razinu, oskvrnuće velikog dara seksa - ukratko, misterij zla.
Puritanski stav, koji nije uspio vidjeti pozitivan aspekt seksa, već samo negativni, svakako je bio žalosna pogreška. Ali učiniti od seksa samo neutralni biološki instinkt, staviti ga na istu razinu s probavom, neusporedivo je gore. Jer ono što tada imamo nije deformacija uzrokovana jednostranim razmatranjem, već potpuno radikalno nerazumijevanje njegovog tajanstvenog karaktera. To je glupa pogreška, i neusporedivo katastrofalnija po svojim posljedicama. Puritanski stav je, možda, stvorio nezdrave represije i poticao skrupuloznost. Ali nije uništio mogućnost otkrivanja pozitivnog aspekta seksa. Nije lišio seks njegovog karaktera misterije; nije ga učinio ponižavajućim. Čak i u nesretnoj atmosferi koju je stvorio ovaj stav, ljubavnik je mogao u potpunosti iskusiti plemeniti, autentični šarm ove sfere; još uvijek je mogao shvatiti da je odredište seksa krajnje međusobno samodarivanje supružnika u braku. Nezdrava tajnovitost, dakle, nije uništila pravi karakter seksa kao misterije.
Amoralnost je gora od nemoralnosti
Zagovornici formalnog spolnog odgoja ponekad tvrde da ako djeca ne čuju o seksu u školi, čuti će o njemu na ulici. Ovaj argument mogao bi se iznijeti samo kako bi se dokazala nužnost da roditelji informiraju svoju djecu na poštovan i stidljiv način o seksu - i uvijek u osobnom odnosu. Ali to nikada ne bi mogao biti argument u obranu spolnog odgoja (u učionici), jer je ovaj potonji neusporedivo štetniji od informacija s ulice.
Informacije o seksu (u učionici) predstavljaju autoritativno iskrivljavanje seksa, zahvaljujući tome što seks pretvaraju u puki biološki instinkt i zahvaljujući tome što neutralizira seks i smješta ga u laboratorijsku atmosferu. Naprotiv toga, svaka informacija koju mladiću dobije od prijatelja na ulici ima karakter otkrivanja tajne; ni na koji način ne pretendira biti autoritativna, adekvatna informacija. Ne uništava misterij seksa na isti način kao što to čini nastava u učionici. Ulična pouka može biti vulgarna i prljava, ali koliko god bila užasna, ne lišava seks njegova karaktera kao što to čine neutralizirajuće informacije iz učionice.
Drugo, ova ulična pouka razvija grižnju savjesti. I dobro je što je to tako kada je seks lišen svog dubokog i plemenitog karaktera i kada, odvojen od ljubavi i braka, apelira na brutalni seksualni instinkt. Ne zaboravimo da je amoral destruktivniji za cijelu osobu od nemorala.
Karikatura seksa
Spolni odgoj (u učionici) podrazumijeva, kao što smo vidjeli, komuniciranje karikature seksa, kao i uništavanje poštovanja i skromnosti kod mladih ljudi neutralizirajućim publicitetom učionice. To će imati i najgore moralne posljedice. [...]
Uništavanje tajanstvenog karaktera seksa, predstavljajući isti kao puki biološki događaj, umjesto u njegovoj Bogom danoj vezi s bračnom ljubavlju, neće smanjiti čovjekovo apetit za brutalnim seksualnim zadovoljstvom, samo će potaknuti prepuštanje istom.
Ono što će ovi izgubljeni učitelji [oni katolici koji istinski misle da će uvođenjem odgoja koji uništava misterij spolnosti pripomoći vrlini čisoće] zapravo ubiti nije iskušenje nečistoće, već osjećaj za dubinu i misterij seksa i njegovu duboku isprepletenost s bračnom ljubavlju. Ubit će istinsku, autentičnu privlačnost i čar seksa, ali ne i tjelesnu želju za njim. Naprotiv, utrt će put izolaciji seksa, oskvrnuću te misterije, užasu nečistoće. Ubit će svetu stidljivost, pristojnost i skromnost. Žele da djeca budu obaviještena o svakoj mogućoj perverziji. Možemo li zamisliti gluplju ideju! Jesu li zaboravili da je sveti Pavao rekao da postoje stvari koje se ne bi trebale ni spominjati među nama?
Ali, kao što smo već rekli, ovaj spolni odgoj u učionici nije samo odvratnost zbog svojih neizbježnih moralnih posljedica; To je također perverzija s ljudskog gledišta. Iskrivljuje ulogu koju seks treba imati u čovjekovom životu i onemogućuje veliku sreću koju seks može pružiti bračnom paru kao izraz njihove ljubavi i kao ispunjenje njihovog sjedinjenja, njihovog međusobnog samodarivanja.
Zločin protiv duše
Ovaj spolni odgoj je zločin počinjen protiv duše svake mlade osobe. Namećući laboratorijski pogled njegovu umu, osuđuje ga na beskrajnu dosadu. On manifestira ono što Gabriel Marcel naziva l’homme contre l’humain: Čovjek vodi rat protiv onoga što je ljudsko. [...]
Moramo raspraviti još jednu stvar. Moramo razlikovati seks u strogom smislu te riječi, koji se odnosi na spolni odnos i na sve procese, tjelesne i duhovne, povezane sa spolnim odnosom, od seksa u širem smislu. Potonji je faktor koji cijelom ritmu života daje određeni žar i veličanstvenost, a ljudima daje neku vrstu budnosti i šarma. Postoje ljudi kojima nedostaje bilo kakva temperamentna osjetljivost na seks, koji su slijepi za misterij ove sfere, unatoč tome što se često upuštaju u spolni odnos. Takvi ljudi su u opasnosti da postanu žrtvom dosade, utilitarne note, antipoetskog mentaliteta.
Suprotno ovom monotonom mentalitetu je stav čistog i čednog čovjeka. Njemu ni na koji način ne nedostaje ovog temperamentnog sjaja, ove osjetljivosti, jasno vidi misterij seksa i njegov karakter ploda kojeg bismo se trebali suzdržati od jedenja, sve dok ga sam Bog ne odobri. U čistoj osobi, duhovnost je toliko snažno obilježena da se ta sfera ostvaruje samo s velikim poštovanjem i čednom nježnošću, ili ostaje zapečaćena radi Kraljevstva Božjega, kao što je slučaj s posvećenim osobama.
Međutim, ono što je važno u ovom kontekstu jest da temperamentna osjetljivost na sferu seksa ima funkciju u čovjeku koja daleko nadilazi sferu seksualnosti u strogom smislu te riječi. Čovjek koji ima tu osjetljivost bit će probuđeniji od drugih. Shvatit će mnoge aspekte prirode koje monotoni čovjek neće registrirati, na primjer, očaravajuću notu proljeća, tako punu obećanja, i poetski šarm toliko mnogo situacija.
Ovdje ponovno vidimo tešku pogrešku stava spomenutog na početku, da se svijet gleda ý la baisse. Oni koji to čine pokušavaju sve poetske aspekte života, kao i čar osjetljivosti u osobi, svesti na puki nusprodukt seksa. Kažu: "Sve ovo nije ništa drugo nego seks, proizvod naših hormona." i slično. Od žlijezda i hormona čine jedinu odlučujuću stvarnost i uzrok svega ostalog. Sve ostalo je, u njihovim očima, ništa drugo nego fatamorgana koju proizvode ti čisto fizički čimbenici; poetski aspekt svijeta opisan gore samo je iluzija ili sublimirani spolni instinkt. U stvarnosti je međutim ovo gledište besmisleno kao da kažemo da sve što vidimo očima nije ništa drugo nego proizvod naše mrežnice ili određenih živaca.
Istina je ta da, iako su određene žlijezde i hormoni pretpostavljeni za otkrivanje određenih objektivnih aspekata svijeta, oni ne uzrokuju te aspekte, te poetske poruke, ali su potrebni da bismo mogli shvatiti te aspekte. Važna funkcija seksa u ovoj percepciji poetskog potpuno je pogrešno shvaćena čim ga pokušamo vidjeti kao prikrivenu seksualnu želju, kakva nesvjesno prožima mnoge sfere.
Seks u ovom širem smislu ne samo da nije tema za podučavanje, već će biti uništen i ubijen ako se mlade ljude umjetno navede da ga osvijeste, da ga promatraju na samoispitujući način i da postanu žrtve pogreške da ga registriraju kao puku prikrivenu, brutalnu seksualnost.
Ako bi spolni odgoj u javnim osnovnim i srednjim školama postao obavezan za svu djecu, ta bi činjenica istupila protiv svetih prava obitelji. Kao što je istaknuo papa Lav XIII., prava obitelji imaju primat u odnosu na državne zakone. Obitelj je starija i plemenitija zajednica. Svako kršenje svetih prava obitelji izraz je totalitarnog i potpuno nedemokratskog mentaliteta. [...]
PS
Spomenuo sam da je napisan motiviran uvođenjem odgoja u američkim katoličkim školama, Von Hidlebrand ne misli da je takav odgoj dobar odgovor na bestidnost i barbarstvo našeg doba. (Inače, mnoge "katoličke" škole i institucije u SAD-u već duže vremena se u raznim pitanjima ne razlikuju od sekularnih, često su i progresivnije. Corruptio optimi pessima.)
Poručuje na kraju da se potrebno oduprijeti nametanju takvog spolnog odgoja, zaštititi duše djece od štete koja im prijeti.
Osim toga, poručuje biskupima (zaduženima za "katoličke" škole o kojima govori) koji bi rekli da "s obzirom da su u celibatu nisu stručnjaci na području seksa i stoga ne mogu zauzeti nikakav stav prema spolnom odgoju" da se ne radi o prihvatljivom stavu. Sveta je dužnost biskupa zabraniti barem totalitarno poništavanje svetih prava roditelja, čak i ako ne razumiju strašnu štetu nanesenu dušama djece s moralnog i ljudskog gledišta. (Podsjeća na upozorenje; "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku." )
---
Već sam prenio Scrutonov vodič kroz filozofiju, Što je tako posebno kod seksa?, Osam kćeri Pohote, kategorija spolni odgoj, kategorija scijentizam itd
