nedjelja, 30. listopada 2016.

Zaključak: Konzervativna vizija i program - Y. Levin


Nije slučajnost što taj pristup sada opisuju kao reformski-orijentiran, važno je shvatiti taj termin u kontekstu konzervativne intelektualne povijesti. "Reformski konzervatizam" se odnosi ne na pokušaj mijenjanja konzervatizma nego na promjenu Države u skladu s konzervativnim idejama o kojima smo govorili. Nudi pristup javnoj politici koja pokušava ne desetkovati Državu – smanjiti njenu veličinu neovisno o svrsi – nego ublažiti je transformirajući njen karakter kroz razumijevanje njene ispravne svrhe i odgovarajućih mehanizma programa i administracije.

Takav konzervatizam će se uključiti u detalje rasprava oko javnih programa, neće se ograničiti samo na apstraktnoj razini. Neki konzervativci izbjegavaju takve detalje, smatrajući da se radi o popuštanju tehnokratskom razmišljanju; Ali činjenica je da uključivanje u takve rasprave predstavlja jedini način transformiranja naših državnih institucija ugrađivanje anti-tehnokratske skromnosti koja omogućuje stalno unaprjeđenje na konstruktivnoj stabilnosti. Hayekovim riječima:
"Sloboda u praksi ovisi o vrlo prozaičnim stvarima, a oni koji je žele očuvati moraju dokazati svoju predanost pažnjom na ovosvjetovne zabrinutosti javnog života i trudom kojeg su spremni uložiti shvaćanju pitanja koje idealist često smatra vulgarnim, ako ne i odbojnim."

Antropološki, sociološki i epistemološki stavovi koji daju konzervatizmu njegov oblik sugeriraju pristup javnoj politici koji javne probleme shvaća ozbiljno i koji vjeruje da država može igrati ulogu u stvaranju okruženja za njihovo olakšavanje – ali ta uloga mora gotovo uvijek biti podržavajuća, nikada vodeća. Uopće ne razmišljati o javnim programima i tvrditi samo da ih je potrebno imati manje znači prepustiti Ljevici da definira ulogu Države u skladu s ljevičarskim idejama ljudske osobe i društva, a Desnici preostaje samo da se cjenka oko veličine pogreške koju čine.

U Americi, takvo uključivanje u detalje javnih programa je posebno važno jer se ujedno radi o sredstvu spašavanja karaktera naših javnih institucija od destruktivnih distorzija progresivizma. Američki Ustav, kao što pokazuje i njegova struktura i djela njegovih autora, ukorijenjen je u vrsti skeptičnog stava prema ljudskoj prirodi i ljudskim sposobnostima koje su karakteristične za konzervatizam, i on promiče upravo stav da Država postoji kako bi stvorila zaštićen prostor unutar kojeg društvo može procvasti, a ne da Država ispunjava taj prostor ili da naređuje što će se događati unutar njega. Zbog toga Desnica obično smatra da su granice koje uspostavlja Ustav oslobađajuće (odnosno da stvara prostor u kojem mi uspijevamo), a Ljevica ga promatra kao ograničavajući (odnosno da Država zbog ustava ne može djelovati i pokrenuti ovu zemlju naprijed.)

Američki progresivci su uvijek bili nezadovoljni skromnom ulogom koju Država ima u našem sustavu i pokušavali su uvesti inovacije u javnu administraciju koja bi dala Državi puno veće ovlasti. Ključni zadatak konzervativnih reformatora u današnje vrijeme je obnova skromne ideje američke vlade u srži našeg sustava. Činjenica je da u tom zadatku moraju krenuti iz sustavu kakav postoji, moraju zagovarati promjene tog sustava, ali to ne smijemo pomiješati sa spremnošću na pristajanje uz progresivne pretpostavke koje su taj sustav kroz desetljeća izobličile.

Shvaćanje reformi kao obnove i restoracije bilo je ključno u konzervativnoj misli. Burke nam i tu može biti vodič. Burke se uvijek povezivao s pojmom "reforma" (čak je pokrenuo i i tjedni studentski časopis pod nazivom The Reformer, posvećen kulturi i umjetnosti.) Pojam je vrijedio za njega zato jer, suprotno običnoj inovaciji, radi se o želji zadržavanja najboljeg od dugopostojećih praksi i institucija dok se pokušava odgovori na najgore – kombinirajući, kao što je on to rekao 1790., "dva principa očuvanja i ispravljanja." Najveći državnici su oni koji su u stanju, "istodobno očuvati i reformirati". Burke je smatrao da su se najveći primjeri takvih reformi odvili u vrijeme najvećih kriza s kojima se Britanija suočila: "u dva kritična razdoblja Restoracije i Revolucije, kada Engleska nije imala kralja."[...]

Današnje konzervativne reforme mogu pronaći inspiraciju u ideji reforme koja koristi zdrave dijelove sustava kao model za one dijelove koji su iskrivljeni. Privilegirani smo što smo nasljednici sustava koji je uvelike dobro utemeljen i uređen, ali s vremenom se iskrivio tako da je zadatak današnjih konzervativaca uvelike zadatak reformacija i obnova koja bi rezultirala istinskom alternativom američkom statusu quou. Naše shvaćanje onoga što bi trebalo očuvati a što bi trebalo ispraviti treba biti vođeno antropologijom, sociologijom i epistemologijom konzervatizma.

To shvaćanje također mora biti vođeno i idealom ljudske slobode. Tu također konzervatizam ima jedinstveni doprinos.

Ideja slobode koja prečesto prožima naše političke rasprave ukorijenjena je u radikalnoj (ili progresivnoj) antropologiji koja ima visoko mišljenje o karakteru i racionalnosti čovjeka. Progresivci, i neki libertarijanci, na različite načine, zamišljaju da oslobađanjem pojedinca od svih vanjskih ograničenja možemo osloboditi njegove najplemenitije instinkte i ukloniti naše najveće društvene probleme. Oboje uzima zdravo za gotovo ljudskog pojedinca koji je sposoban odgovorno se nositi s ogromnom količinom slobode.

Ali takva osoba se rijetko javlja u prirodi. Puno češće, radi se o artefaktu određene vrste kulture, koja oblikuje građane sposobne za život slobodnog muškarca i žene – kulture koja usklađuje njihove želje s njihovim dužnostima kroz pravilo razumijevanje istih. Kada propuštamo uvidjeti potrebu za takvom kulturom moralne formacije, onda zamišljamo da je za slobodno društvo potreban samo nedostatak korozivne moralne prisile, a to znači da ćemo politikom tražiti moralno neutralni javni prostor.

Umjesto toga, kada shvatimo da naše slobodno društvo zahtijeva uspješnu privatnu kulturu moralne formacije za slobodu, skloni smo cijeniti i braniti institucije koje omogućuje i ostvaruju takvu formaciju. Radi se o, još jednom, posredujućim institucijama koje ispunjavaju prostor između pojedinca i nacionalne Države i koje daju odgovor na simultanu plemenitost i bezakonje ljudske osobe u osobnim terminima.

Te institucije su oslabljene posljednjih desetljeća, i učincima neprijateljskog progresivizma i promjenama američkog života na koje nisu prikladno odgovorile. Pogrešno bi bilo zamišljati da institucije samo čekaju, spremne i snažne, trenutak kada će se smanjiti liberalna skrbnička država da mogu ponovno preuzeti svoju ulogu; time bi ignorirali eroziju obitelji, zajednica, civilnog društva i tržišne ekonomije u eri skrbničke države. Posredujuće institucije je potrebno oživjeti, ojačati i osnažiti. To je još jedan važan razlog zašto konzervativci moraju obratiti pažnju na konkretne pristupe javnoj politici kako bi u konačnici javna politika postala manje važna i manje moćna.

Konzervatizam predan budućnosti slobodnog društva – utemeljen u shvaćanju ograničenja i dostojanstva ljudske osobe, cijenjenju vrlina naših bitnih društvenih institucija, i u shvaćanju sredstava kojima društvo unapređuje svoje znanje i odgovara na probleme – pokušavao bi dati našim posredujućim institucijama više slobode i moći kako bi im pomogao da obnove svoju snagu tako da i društvo može učiniti isto. Svaki plan programa platforme današnjeg reformirajućeg konzervatizma pokušava postići upravo to; umetnuti veću i značajniju moć u prostor između pojedinca i Države, i tako pomoći društvu da se bavi praktičnim problemima na način koji ojačava kapacitet za slobodu.

Cilj konzervativca u nacionalnoj politici ne može jednostavno biti imati manje istog: liberalna skrbnička država koja će koštati nešto manje. Cilj bi trebao biti transformirati američku Državu u skladu s konzervatizmom, u Državu koja djeluje kako bi održala i proširila prostor između pojedinca i države; ojačala obitelj, civilno društvo i tržišnu ekonomiju i kako bi njihove pogodnosti postale dostupne većem broju građana; pomoći siromašnima ne s ispraznim obećanjima materijalne jednakosti nego prednošću vertikalne mobilnosti.; ojačati srednju klasu uklanjajući nepotrebne terete s pleća roditelja i radnika.

Takva vrsta Države bi zasigurno bila jeftinija, ali to bi bio tek mali dio. Ona bi gradila na temeljima onoga najboljega što smo bili i na konzervativnom stavu o ljudskoj osobi i društvu. Pokazali bi glasačima zašto i kako bi takav pristup unaprijedio njihove živote.

Kako bi to postigli, konzervativci moraju prvo steći bolje razumijevanja što zapravo to oni imaju za ponuditi. Moramo političku privlačnost američkog konzervatizma – lice koje nudimo javnosti – učiniti značajno konzervativnijom, a time i principijelnijom i praktičnijom. Svatko od nas mora biti svjedok za viziju dobrog života koji je dostojan tog imena.

The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine

PS

Već sam objavljivao o konzervatizmu – i društvenom konzervatizmu, prenosio sam tekstove konzervativnih autora, u nekima od njih izlagali su se principi konzervatizma i sažeta uvjerenja. Ipak, Levinov opis učinio mi se posebno zanimljivim, omogućuje bolje shvaćanje konzervatizma kao političke filozofije na više razina. (Posebno zanimljivo za one koji u Hrvatskoj pokušavaju govoriti o konzervatizmu.)

Unatoč tome što se Levin osvrće na američki konzervatizam, daje savjete koji su jako važni za situaciju našeg društva. Nalazimo se u poziciji u kojoj se nalazimo, moramo iz nje djelovati, pogrešno bi bilo prepustiti Ljevici da (i dalje) vodi društvo, da odlučuje u svim Državnim programima jer se mi možda niti ne slažemo da bi ti programi trebali postojati. Povezano, potrebno se baviti praktičnim stvarima, ponekad će to u našem društvo izgledati kao napuštanje konzervativne vizije i pristajanje na određenu vrstu etatizma - iako naravno da svi programi koje Ljevica naziva konzervativnim nisu stvarno konzervativni, ali potrebno je i takvo djelovanje. Ono što karakterizira konzervatizam je skeptičnost prema utopijama, zbog toga bi trebali biti dodatno oprezni da ne upadnemo u zamku očekivanja neke svoje utopije čijim bi stvaranjem nastao prostor da konzervativci napokon djeluju.

Uz sve što je Levin opisao, vrijedi istaknuti da ekonomija nije najbitnija. (Radi se o marksističkoj pogreški gdje se svi problemi svode na to područje.) Konzervativci imaju puno šire shvaćanje čovjeka i društva od toga. Komunizam nije konfiscirao samo imovinu nego sav prostor između Države i pojedinca.

Konzervativci su skeptični prema tehnokratskom upravljanju društvom, skupu centraliziranih eksperata koji izbacuju programe za upravljanje i društvenim pitanjima i razmjenom roba i usluga. Takve planove povezujemo s komunizmom, ali kao što sve češće možete čuti usporedbe, i današnja "liberalna demokracija" ponekad ne zaostaje puno. (Posebno je to prisutno u kritikama konzervativaca iz postkomunističkih država, ljudi prepoznaju stvaranje klime koju su već jednom osjećali, iako se detalji razlikuju.)

Levinov opis olakšava nam vidjeti koja je konzervativna vizija društva, ali svako društvo ima svojih posebnosti, konzervatizam u Hrvatskoj će imati sličnu viziju, ali on ne može biti kopija angloameričkog konzervatizma, povijesne i društvene okolnosti su drugačije.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove