Iako postoji samo jedna filozofska metoda, postoji barem pet stilova izlaganja koji su se javili u Zapadnoj tradiciji. M. Adler u Howto read a book objašnjava;
1. Filozofski dijalog
– koristi ga Platon u Dijalozima. Drugi filozofi su pokušali
pisati dijaloge – primjerice Ciceron i Berkeley – ali
neuspješno, dosadni su i nečitljivi. Platonova veličina vidljiva
je iz sposobnosti pisanja dijaloga s toliko humora, šarma i dubine,
ali to je ujedno možda i znak da je stil neprimjeren za filozofiju
jer nitko osim njega nije uspio biti tako efikasan..
2. Filozofske rasprave
ili eseji – od Platonova učenika Aristotela imamo drugi stil u
filozofiji. Primjerice Kant prihvaća njegov stil izlaganja. Vidimo
početak, sredinu i kraj. Iako su prisutna razmišljanja i prigovori
drugih ljudi i filozofa, nedostaju elementi drame; filozofsko
razmišljanje je razvijeno kroz izravno izlaganje.
3. Odgovaranje
prigovorima – filozofski stil razvijen u Srednjem Vijeku kojeg
je usavršio Toma Akvinski u Summa Theologica. Njegov stil je
kombinacija postavljanja pitanja i odgovaranja na prigovore. Summa se
sastoji od rasprava, pitanja i članaka. Forma članaka je ista:
Postavlja se pitanje, predlaže se suprotni (krivi) odgovor; daju se
argumenti u korist tih pogrešnih odgovara; na koje se onda
suprotstavlja; i u konačnici Akvinski daje svoje riješenje
započevši s "Odgovaram". Urednost
i poredak ovog stila su privlačni, ali najvažnija značajka
tomističkog načina filozofiranja je eksplicitno prepoznavanje
konflikata i odgovaranja na prigovore. U vrijeme Akvinskog filozofi
su prihvaćali da moraju biti spremni braniti svoje stavove u javnim
otvorenim raspravama, argument ne bi bio prihvaćen ako ne bi bio
obranjen; filozof nije bio usamljeni mislioc nego je morao suočavati
se sa svojim suparnicima. Summa je prožeta duhom rasprava i
diskusija.
4. Sistematizacija
Filozofije – fascinirani uspjesima matematike u organiziranju
ljudskog znanja o prirodi, Descartes i Spinoza, pokušaju
organizirati filozofiju na sličan način kao što je organizirana
matematika. Descartes želi filozofiji dati sigurnost i formalnu
strukturu koju je Euklid dao matematici, i u tome nije bio potpuno
neuspješan. Spinoza razvija koncept dalje. Njegova Etika je napisana
u strogom matematičkom obliku s propozicijama, dokazima, korolarima,
lemama i sličnim, što baš i nije prikladno za metafiziku i moral.
Upitno je je li moguće napisati filozofski rad u matematičkoj formi
kao što je to želio Spinoza, ili znanstveni rad u formi dijaloga
kao što je pokušao Galileo. Obojica nisu uspjeli u određenoj mjeri
iskomunicirati ono što su željeli, čini se kako je odabir same
forme glavni razlog za neuspjeh.
***
5. Aforistički stil:
Postoji još jedan stil filozofskog izlaganja koji zaslužuje
spominjanje iako vjerojatno nije toliko važan kao ostala četiri.
Aforistički stil usvojen od Nietzschea u Thus Spake Zarathustra
i određenih modernih francuskih filozofa. Popularnost ovog stila
kroz prošlo stoljeće je možda rezultat velikog interesa zapadnih
čitatelja za Istočnim knjigama koje su pisane aforističkim stilom.
Dio zasluga možda ide i primjeru Pascalova djela Pensées.
Ali Pascal naravno nije namjeravao ostaviti svoje veliko djelu u
formi kratkih, enigmatskih izjava; umro je prije nego što je mogao
završiti knjigu u formi eseja.
Velika prednost
aforističke forme u filozofiji jest taj da je heuristički: čitatelj
ima dojam je više toga rečeno nego što je stvarno rečeno jer je
on sam taj koji obavlja puno razmišljanja – povezivanja između
izjava i konstruiranja argumenata za poziciju. Međutim,
istodobno se radi o velikom nedostatku stila.
Autor je poput vozača koji pobjegne nakon nesreće; dodirne se teme,
predloži istinu ili uvod o njoj, a zatim pobjegne na drugi temu bez
da je odgovarajuće obranio ono što je rekao. Prema tome, iako je
aforistički stil ugodan onima koji su skloni poeziji, stil je
iritantan ozbiljnim filozofima koji bi rađe slijedili i kritizirali
autorov tok misli.
***
Koliko znamo ne postoji
drugi važan stil filozofskog izlaganja koji se koristio u našoj
Zapadnoj tradiciji. (Djelo poput Lukrecijava On the Nature of
Things nije iznimka. Izvorno je u stihovima; ali što se tiče
stila ne razlikuje se od drugih filozofskih eseja; a i obično ga
danas čitamo u proznim prijevodima.) To znači da su svi veliki
filozofi koristi jedan od ovih pet stilova; naravno ponekad su
probali više od jednog. Rasprava ili esej je vjerojatno najčešći
oblik, i danas i kroz povijest. Može biti strogo formalan i težak
kao kod Kanta, ili u obliku popularnih filozofskih eseja i pisama.
Dijaloge je notorno teško pisati, a geometrijski stil je enormno
teško i pisati i čitati. Aforistički stil je izrazito
nezadovoljavajući iz filozofske perspektive. Tomistički stil se ne
koristi u posljednje vrijeme. Možda ne bi bio prihvatljiv modernim
čitateljima, ali čini se kao šteta, s obzirom na sve njegove
prednosti.
PS
Koji stil je najbolji?
Treba li više pažnje posvetiti nekom od stilova?
Već sam objavio jednom
Kreeftovo mišljenje; On hvali dva stila argumentacije i traži
njihovo oživljavanje: Sokratov dijalog i Tomin disputatio,
prema njemu, radi se o dva
"načina razmišljanja koja jasno i pošteno iznose problem te obje strane izlože na racionalan način. Izgubila su se jer je filozofija degenerirala u ideologiju. Sama objektivna istina se često vidi kao desničarska kršćanska zavjera kojoj je cilj preuzeti vlast (iako je retorika nešto pametnija, na to se sve svodi)."
Zanimljivo da je
vjerojatno najznačajnije filozofsko djelo srednjeg vijeka niz
tvrdnji, prigovora i pobijanja prigovora. Kao i da su rasprave bile
očekivana stvar. Popularno mišljenje o tom dobu nije u skladu s
time.
No, kao što Adler
ističe, dijaloge je teško pisati, a "odgovaranje prigovorima"
(disputatio) jednostavno nije popularno. (Teško je
zamisliti kako bi disputatio izgledao u danas popularnim
disciplinama, većina odgovora bi bila optužba za fobije ili izme.
Istina, nije da te optužbe izgledaju bolje u esejima, ali možete
stvoriti dojam da ste izrekli nešto drugo.)
Adler ističe mane
aforizma koje su oduvijek i mene iritirale. Problem je bio i veći
jer sam u pravilu nailazio na aforizme koje nisam smatrao ispravnim
tako da mi ih je bilo teško shvatiti ozbiljno. Ili se radilo o nekim
ispraznim citatima samopomoći ili manjkavim argumentima koji su bili
sveprisutni u određenim kutkima interneta.
Točnije, nije problem
toliko u aforizmu koliko u ljudima koji ne shvaćaju presudne mane
tog stila pa se slavodobitno pozivaju na njega. Posebna mješavina
arogancije i ignorancije. (Tu mislim na modernije aforizme.)
No, kada naiđete na
aforizme s kojima se slažete i koje smatrate efektnim i lijepim
sažetkom neke Istine skloni ste zanemariti mane tog stila. Na blogu
sam objavio Daviline aforizme o različitim temama. Sami po sebi neće
uvjeriti čitatelje u istine o kojima govore, ali to ne umanjuje
njihov značaj, nisu tako ni zamišljeni. Kao što sam Davila kaže
(iz Umijeće Pisanja);
Čitatelj neće pronaći aforizme na ovim stranicama. Moje kratke rečenice su točkice na poentilističkoj slici.i
Ono što ovdje kažem činit će se trivijalno onome tko ne zna sve na što aludiramo.
Postoje suvremeni autori
aforizama koji su također utjecali na pozitivniji dojam tog stila
kod mene; a s obzirom na popularnost društvenih mreža (s ograničenim
brojem znakova), čini se da aforistički stil nije bez budućnosti.
