Prilog u dnevniku nacionalne televizije
(9.3.2019.) potaknuo me na nekoliko komentara koje tek sada
objavljujem. Prilog se bavio
demografijom, točnije programom grada Zagreba prema kojem roditelji
troje ili više djece od kojih najmlađe nije još školskog uzrasta
mogu steći status odgajatelja. Ne znam što taj status sve
podrazumijeva, ali pretpostavljam različite olakšice i posebno
poticaje za majku koji joj omogućuju i olakšavaju da ostane uz
svoju djecu. (Ovdje mi nije cilj komentirati samu mjeru, njene
troškove, uštedu, ili njenu opravdanost.)
Ono što mi je zanimljivo je način na
koji je predstavljen program u dnevniku. U prilogu ga je komentirala
jedna psihologinja kojoj nisam zapamtio niti ime niti titulu, ali
ukratko je objasnila da ona taj program smatra lošim jer isključuje
žene sa tržišta rada. Naime, kao što objašnjava, žene koje
imaju taj status godinama ne sudjeluju na tržištu rada i to dovodi
samo do daljnje diskriminaciji tih žena prilikom zapošljavanja,
posebno prilikom napredovanja.
Zatim su u prilogu spomenuti neki
statistički podaci, komentari demografa ili što već, da bi na
kraju opet pustili spomenutu psihologinju da završi; Ovog puta se
fokusirala na djecu; smatra da su djeca koja odrastaju uz majku
odgajateljicu u lošem položaju. Takva djeca su diskriminirana jer
ih jednog dana stavljamo u školu zajedno s djecom koja su svoje rano
djetinjstvo provela u vrtiću (koji ih je navodno bolje pripremio
za školu – i život).
Dakle, koji su točno njeni prigovori
na opisani program;
(I) Prvo, loše je za ženu da provodi vrijeme s vlastitom djecom jer vrijeme koje provodi s njima bi mogla provoditi na poslu. Ono vrijeme i energiju koju da vlastitoj djeci ne može dati svom šefu.
(II) Drugo, loše je i za djecu da provode vrijeme sa vlastitom majkom jer bi mogli to vrijeme provoditi u vrtiću koji bih ih pripremio za provođenje vremena u školi.
(Još samo da se riješimo majki i
djece pa smo riješili čitav problem čovječanstva.)
Što misliti o tim prigovorima? Možemo
li im odgovoriti? Nije li u pravu kada kaže da će žena koja brine
više o djeci nego o poslu imati lošiju poziciju na poslu?
(Inače, njen drugi prigovor da
ljudi koji ne sudjeluju u nekom obliku predškolskog programa imaju
lošije rezultate u školi odnosno životu nije točan, ne postoje
dugoročni učinci koji bi bili "uzrokovani" istim, ali to
je druga rasprava.)
Zapravo se moramo složiti s njome,
vrijeme koje žena provodi sa obitelji ne provodi na poslu. Njen
prigovor ne može biti netočan. Ipak, mislim da postoje ljudi koji
će uvidjeti da je nešto prilično pogrešno s njenim prigovorom.
Možda cilj ljudskog života nije provoditi vrijeme na poslu. Možda
neke žene vole provoditi vrijeme sa svojim obiteljima. Možda su
neke žene sretnije kada brinu o obitelji, a ne o šefu ili klijentu.
Možda nije svakoj ženi cilj u životu raditi po cijele dane bez
ikakvog osobnog života.
Nije teško ispitati tu mogućnost.
Dovoljno je pitati žene što žele, odnosno još važnije, pogledati
podatke o ženama koje imaju izbora. One žene kojima financije –
vlastiti novac, nasljeđeno bogatstvo, mužev prihod i sl. -
omogućuju da budu uz obitelj često upravo to i odabiru.
Jednostavno sve statistike pokazuju da žene vole provoditi vrijeme s
obitelji (i širom zajednicom). Žene biraju karijere odnosno
pozicije koje neće zahtijevati potpunu predanost poslu jer se žele
posvetiti i drugim stvarima.
Unatoč tome što nam feministkinje
poručuju da samo siromašne i neobrazovane žene ostaju kod kuće,
najveća razlika je kod onih obrazovanih i onih koji imaju prilično
velika bogatstva. Kod takvih žena imamo najviše dobrovoljnog
"isključivanje" sa tržišta rada. (Gatesova žene se
posvetila obitelji dok je razvijao firmu, Bezosova žena [2020., sada
već bivša] - koja je s njime radila u financijskoj tvrtki -
odlučila se posvetiti obitelji dok je on postajao najbogatiji čovjek
svijeta itd.)
To me dovodi do mog naslova. Radi se o
pitanju kojeg je postavila profesorica zapadnog sveučilišta
prilikom rasprave o temi iz sličnog područja. Zaboravio sam
detalje, predstavljala je liberalno feminističko mišljenje u toj
raspravi, ali priznala je da ju iznenađuje način na koji
feministice govore o poslu i karijeri. Naime, izgleda da te žene
imaju romantiziranu viziju u kojem muškarci odlaze iz predgrađa
(N.Yorka) vlakom na posao u centru gdje će se cijeli dan zabavljati,
pritom iza sebe ostavljajući žene koje su zarobljenice vlastitog
doma. Zapitala se još, gdje su svi ti sjajni poslovi i karijere,
kada god ona pita nekoga o tome kako im je na poslu dobiva odgovor
koji nije toliko entuzijastičan.
Ne znam kakva su vaša iskustva, ali
pretpostavljam da bi mnogi dali slične odgovore. Poznajem ljude koji
imaju dobro plaćene, i organizirane, poslove pa će se često
požaliti. Podsjetilo me to na seriju Mad Man (Momci s Madisona)
- čak ju je i bivši američki predsjednik spominjao u sličnom
kontekstu- koja prikazuje jednu marketinšku tvrtku i život
njihovih zaposlenika. U toj seriji imate scene o kojima se govori,
muškarci odlaze vlakom na posao koji se sastoji od opijanja i
slavljenja, a žene ostaju s obitelji.
Osim toga, mnogi od muškaraca u seriji
su prilično imućni i imaju posao koji imaju samo zbog svog
bogatstva i svojih veza. Kao što je objasnio bogati grčki
nasljednik koji živi u americi, razlika je što europski nasljednici
lagodno žive i planduju, a američki imaju potrebu
prezentirati se kao marljivi radnici. Tako mnogi kroz svoje veze i
kapital dobivaju izmišljene poslove koji se sastoje od kasnog
dolaska na posao, kratkotrajnog "premetanja papira" te
zatim odlaska na duge poslovne ručkove nakon kojih se vraćaju na
odmor i pripremaju na odlazak. (U americi su aktualne afere koje
prokazuju takvu korupciju, primjerice sinovi političkih moćnika
rade u odborima naftnih kompanija itd.)
Možda se čini kao prevelika
digresija, ali to je vrsta poslova o kojima govore (zapadne)
feministkinje. Razlog zašto govore o toj vrsti poslova je jer takve
poslove i poznaju, to je kultura iz koje potječu. Kao što jedna NY
posvuduša objašnjava, česta izjava u njenim krugovima
lifestyle časopisa i blogova je, tražim drugi posao jer moj otac
više ne može financirati ovaj.
Naravno, količina bogatstva o kojim
govorimo nije prisutna u našem društvu, tek kod rijetkih. (Kod
nas nije možda ni bitan toliko kapital koliko poznanstva – što
dovodi do usluga, poticaja i podupora. Tko je lud naporno raditi da
si priuštiš ono što možeš politički dobiti kroz svoje veze i
poznanstva.) Ipak relativno gledajući, situacija nije toliko
različita. Uspješne žene feministkinje koje govore o borbi žena
baš i nemaju toliko zajedničko s životom običnih ljudi. To
posebno vrijedi za one kojima je feminizam posao.
Ovo sve je prilično dug uvod u
pitanje tko uopće želi raditi? Zašto se to predstavlja kao ideal.
Da neki zaluđeni libertarijanac – socijalistička karikatura
istog – veliki da je glavni i jedini cilj u životu raditi i
stjecati kapital pomislili bi da je lud. Ipak, kada to izjavimo u ime
feminizma onda smo svi zadovoljni.
Jasno je zašto neke od najvećih
kompanija žele da se žene odreknu majčinstva, primjerice Apple je
obavijestio svoje zaposlenice da ne moraju brinuti oko takvih stvari,
slobodno se potpuno predaju svome poslu i zamrznu jajašca na trošak
tvrtke; nakon dvadesetak godina intenzivnog rada mogu odlučiti
iskoristiti ta jajašca ako baš žele. Različiti mediji su također
na naslovnicima promovirali poslovne žene koje su zamrznule jajašca
kako bi se posvetile karijeri. Ipak, tek rijetki mediji sramežljivo
pišu što se dogodi desetak godina kasnije kada te žene pokušaju
postati majke.
Jedna američka savezna država
odlučila je uvesti "restriktivni" zakon oko pobačaja. To
je izazvalo mnoge reakcije, međuostalom stotine direktora najvećih
američkih kompanija potpisalo je izjavu u kojoj tvrde da bi takva
mjera dovela do neravnopravnosti. Žene, ako žele biti uspješne i
"jednake" moraju pobaciti svoju djecu. Sve drugo dovodi do
neprihvatljiv nejednakosti. (U međuvremenu je otkriven i skandal
potencijalnog predsjedničkog kandidata demokrata koji je otvoreno
svojoj trudnoj zaposlenici rekao da bi trebala "ubiti"
dijete– tim riječima.)
Jasno je i zašto neke države –
političari - žele da se žene posvete samo poslu. Žena koja
se posveti obitelji plaća manje poreza. Sjećam se preporuke jedne
od onih međunarodnih institucija, Južnoj Koreji, da mora uključiti
više žena na tržište rada kako bi povećala bdp. Ne znam koja je
vama, ali prva asocijacija na Južnu Koreju mi je tehnološka
razvijenost, ne neko siromaštvo koje samo veća zaposlenost žena
može riješiti. Ne znam puno o njihovu društvu, ali možda tjeranje
žena na posao nije najvažnija stvar za tu državu.
Negdje sam pročitao da vladajuća
stranka ne želi iskoristiti Zagrebov model jer bi to dovelo do
"isključivanja" žena s tržišta rada.
Naravno, ovdje se ne pitam zašto bi
itko radio neki posao; puno stvari je potrebno obaviti stoga i imamo
"poslove". Muškarci i žene moraju od nečega živjeti
stoga moraju i obavljati "poslove". (Ipak, kaže poznati
vic da posao valja ne bi vam trebali plaćati da ga radite.)
Feministkinje govore o poslu kao
odlasku na izlet, ali za većinu ljudi posao nije organizacija
konferencija, odlasci na seminare, pisanje projektne dokumentacije za
različite vladine i kvazinevladine grantove itd.
Čak i oni poslovi koji se čine
sjajnim, podrazumijevaju mnoge stvari koje nisu nimalo zanimljive,
pogotovo u današnje birokratizirano doba. Postoji maleni postotak
žena koje se potpuno predaje karijeri i koje su time zadovoljne.
Iako se takve uspješne žene
uzimaju kao primjer napretka odnosno smanjivanja "razlika"
i "jednakosti", one dovode do još većih razlika. Naime
jako uspješne žene – odvjetnice, direktorice itd. - koje
su potpuno predane karijeri ovise o svojim slugama; dadiljama,
čistaćicama, kuharicima itd. koje obavljaju taj dio za njih. Drugim
riječima, feminizam povećava razliku između jako uspješnih žena
i onih žena koje su im posluga u tome. Takav razvoj jest sjajan za
žene, ali samo one koje su na vrhu. (Ostale
dobivaju otkaze jer su uništile omiljenu vestu.)
Svojevremeno su
mediji hvalili direktoricu velike tehnološke kompanije. Čak je
stigla i roditi za vrijeme svog mandata; Ali ta direktorica (Mayer),
koja je primala stotine milijuna dolara godišnje plaću, u svome
uredu je izgradila vrtić i imali više dadilja koje su joj pomagale
s djecom. Prosječna žena je daleko od takvih prihoda i mogućnosti.
Naša psihologinja iz Dnevnika tvrdi da
je bolje i za ženu i za djecu da ih netko drugi odgaja. Ali tko je
taj drugi? Njezino rješenje je da majka daje svoju djecu u vrtić
gdje će je čuvati druga žena. Naime, tako smo izbjegli problem,
naša žena majka je slobodna otići na posao, a neka druga žena je
dobila "posao" čuvanja djece. Drugim riječima, ako majka
želi biti čitav svemir svom djetetu onda je to loše i za nju i za
dijete, ali ako ta ista žena pričuva ili poduči nečemu tuđe
dijete onda je ona emancipirana, a dijete školovano.
***
Različite generacije također
drugačije doživljaju važnost karijere. Poslužit ću se još
jednim primjerom iz popularne kulture; serija Good Wife (Dobra žena) prati
život žene političara i njenu odvjetničku karijeru. Osvrnuti ćemo
na sporedni lik Caitlin Darcy. Radi se o mladoj odvjetničkoj
vježbenici koja nije imala sjajan početak u tvrtki – dobila je
posao jer je nećakinja jednog šefa, ali se s vremenom pokazala
sjajnom zasposlenicom koja pridonosi tvrtki. Ipak, nešto se
dogodilo. Caitlin se odlučila posvetiti svome zaručniku i obitelji,
napušta karijeru jer joj je obitelj važnija.
Šefica tvrtke, feministkinja Diane, i
glavni lik serije odvjetnica Alicia pokušavaju je odgovoriti. Pred
njom je potencijalno velika karijera, zašto bi se toga odrekla.
Uostalom, može se posvetiti i karijeri i obitelji. (Scenu razgovora možete pogledati ovdje.) Ipak, Caitlin ustraje.
Svjesna je da je pametna i sposobna, ako se potrudi i radi trinaest
sati šest dana u tjednu za tridesetak godina i ona će imati veliki
ured i ugled u odvjetničkoj zajednici. Jednostavno, to ju ne zanima.
Ona potpuno slobodno i s punim znanjem odlučuje drugačije. Ne
zanima ju ta karijera. Naravno da može postići puno toga na poslu,
ali zašto? Ne mora se nikome dokazivati, možda su neke žene
ranijih generacija imale tu potrebu, ona nema. (Inače, serija je,
očekivano, izrazito ljevo orijentirana u svojim porukama.)
Možda niste impresionirani mojim
primjerima iz pop kulture, ali oni samo ilustriraju ono što mnoge
žene misle i što mnoge žene odabiru. Mnoge žene su potpuno
zadovoljne i ispunjene iako nemaju "posao" i "karijeru".
Svoj doprinos daju kroz obitelj i utjecaj u društvu.
Zašto se ne osvrnuti na još jednu
popularnu seriju kod nekih starijih feministica; Sex&City. Glavne
junakinje - i uzori mnogih gledateljica - rade kao pr
menadžerica, kolumnistica, voditeljica galerije i odvjetnica.
Poslovi koji, priznat ćete, nisu baš rašireni i nisu baš
"tipično" zahtjevni. (U svakom slučaju nisu poslovi
koje rade prosječne osobe.) Jedino odvjetnica ima prilično
težak i naporan posao što se kasnije u seriji pokazalo kao problem
jer je rodila i bila je rastrgana između obiteljskih i poslovnih
obveza. U jednoj sceni pokušava dogovoriti sa svojim šefom kraće
radno vrijeme. Šef je razočaran jer želi smanjiti svoj radni
tjedan na samo šezdeset sati. To je posao na vrhu, moraš
pregovarati da bi ti se smanjila satnica na samo dvanaest sati
dnevno. Nije za svakoga.
Pokazao sam i previše poznavanja
popularne kulture. Zapravo, moj primjer iz serije Good Wife propada
jer, ako se ne varam, u kasnijim epizodama vidimo mladu odvjetnicu
koja se vraća u sudnicu jer njena veza nije uspjela. To vam je
televizija. Kada se odmaknemo od televizije i uđemo u stvarni život,
vidimo autoricu Sex&City-a, Candace Bushnell, koja sada sa svojih
šezdeset godina, i velikim poslovnim uspjehom, nevjerojatno
usamljena, žali što je izabrala karijeru umjesto imanja djece.
***
Onaj tko to želi, će sigurno pogrešno
intepretirati napisano. Sigurno sam protiv vrtića i zaposlenih
majki, mislim da žene nisu sposobne za određeni posao ili kako već
idu te optužbe. Sigurno mislim da žena može biti samo majka.
Pa, moram istaknuti da biti majka nije
"samo".
Naravno da žene obavljaju poslove, i
da djecu netko treba čuvati, uvijek je majkama netko pomagao u
odgoju, vjerojatno i više nego danas gdje se potpuno izgubila slika
šire obitelji – uloga baka, teta itd. Veće obitelji koje
poznajem uključuju i zaposlenu majku, u nekim primjerima majka
jedina i ima "posao", ali da financije omogućuju, izbor bi
vjerojatno bio drugačiji. (Mnoge žene ne vole čuti tužno
pitanje vlastitog djeteta zašto mora stalno raditi.)
Kada čitam feminističke zahtjeve u
Hrvatskoj zapitam se u kojem to oni društvu žive. Često ćete čuti
o tome da se žene doživljava samo kao supruge i majke, da ih se
podučava kako im je mjesto u kući uz petero djece itd. Ali o čemu
pričaju ti ljudi? Jesu li ikada otvorili časopis ili upalili
televiziju? Gdje djevojčice navodno dobivaju takve upute? Od svih
žena koje ih podučavaju u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi?
Znaju li oni kolika je stopa fertiliteta? (Čak
i Kina koja je desetljećima zabranjivala ženama da rađaju više od
jednog djeteta ima stopu fertiliteta koja je značajno veća od
hrvatske.)
Zadnjih dana možete čuti izjave u
stilu "i žene mogu biti doktorice". Da, znamo. Svi znaju,
doktorice su svuda oko nas. Naravno da mogu biti doktorice, tko je
rekao da ne mogu. O čemu pričaju te feministice? Ponekad će
priznati da ih statistike demantiraju, ali će preusmjeriti priču.
Primjerice, šezdeset posto studenata medicine su žene, ali to neće
proglasiti diskriminacijom. Neće reći da je broj studentica
medicine veći pedeset posto od broja studenata medicine i da moramo
postići ravnopravnost. Zapravo, istina je da će proglasit taj
podatak diskriminacijom, ali diskriminacijom žena. Reći će, vidite
koliko žena imamo ali ih je malo na vrhu. Moramo to ispraviti.
Razlog zašto ih je malo na vrhu je što
to zahtijeva potpuno posvećenost karijeri. Znate koga je još malo
na vrhu? Ljudi općenito, uključujući muškarce. Malo je ljudi na
vrhu, većina ne želi, ili ne može, uložiti što je potrebno.
(Peterson je to dobro opisao ovdje.). (Inače, u nekim područjima
postoje i drugi faktori zašto je manje žena, ali to je druga
rasprava.)
Jack Ma, bivši direktor jedne od
najvećih svjetskih kompanija upitao se, ako ne želite raditi
dvanaest sati dnevno, šest dana u tjednu, zašto onda uopće
dolazite na posao. Izjava je izazvala dosta bure, jer takvo radno
vrijeme krši više zakona, ali poanta ostaje. Da bi bili u samom
vrhu nekog područja morate biti potpuno predani tome području.
Većina ljudi to nije u stanju iz kojeg god razloga. Od onih ljudi
koji to žele i koji su time zadovoljni, više je muškaraca.
Ipak, netko može inzistirati da
napisano vrijedi samo za privatni sektor. Požaliti će se da kada
pogledate listu tzv. "alfa uhljeba" pronalazite većinom
muškarce, nema jednake zastupljenosti žena. (Doduše, vjerojatno
neće koristiti termin "alfa uhljeb".) Sigurno ste čuli
ženu na takvoj poziciji koja se žali na nedovoljnu "jednakost"
i premalo kolegica. Dovoljno je loše kada nas uvjeravaju da su
obični radnici muškarci privilegirani u usporedbi s direktoricom
(članicom odbora, predsjednicom i sl.), da je ona žrtva u društvu
jer je žena, ali još je gore kada nas u to uvjerava upravo ta ista
žena. (Većinu ljudi više brine sudbina radnika koji poginu
održavajući hidroelektranu[2019.] nego nedovoljna "rodna
jednakosti" u odboru.)
"Ali žene se stalno priječi u
razvoju, ispituje ih se neprikladna pitanja, neki ljudi ih
kritiziraju", reći će opet. Pročitao sam kratki intervju
sa sindikalnom predsjednicom u kojem komentira položaj žena i žali
se da se od žena očekuje da se dokazuju ne samo pred muškarcima
nego i pred drugim ženama. Znate tko se još mora dokazati? Svi. O
čemu pričaju ti ljudi?
Ili možete čuti neku djevojku da je
nesigurna na novom poslu, osjeća da tu ne pripada, nema dovoljno
samopouzdanja ili što već. Znate tko se još tako osjeća? Većina
ljudi. (Slično tome; Sjećam se intervjua s našom poznatom
znanstvenicom biologinjom, žena koja je radila intervju posvetila je
prva dva ili tri pitanja njenoj odjeći, zatim ju je upitala, jeste
li primijetili da se vašim muškim kolegama ne postavljaju takva
pitanja. Sjajan intervju, baš su nevjerojatni ljudi koji postavljaju
takva pitanja. Koliko muškaraca bi to pitanje postavili istoj
znanstvenici, bili ih zanimalo gdje kupuje na akcijama? Ili neka
uspješna poduzetnica se žali da ju stalno na konferencijama pitaju
kako usklađuje privatno i poslovno. Pretpostavio bih da je to
ispituju upravo druge žene koje traže savjet. Prilično je lako
vidjeti zašto skijaš jedan dan pred porod vlastitog sina može
osvojit postolje, a skijašica ne može. Ako ste feministica onda je
to malo teže vidjeti.)
***
Ovo je možda izgubilo svoj tok, ali
posljednjih dana su mediji ispunjeni besmislenim izjavama na koje
nitko reagira. Dio izjava se tiču poznatih mitova – pogrešnih
interpretacija - poput onog o "razlikama u plaći" za
"isti" posao, ali dio je još apsurdniji. Izgleda da je
obiteljski raspored sada stvar političke platforme. (Unatoč tome,
žene i muškarci biraju drugačije.)
"Ali očekivanja su da žena
kuha i pegla"; "Pa neću mu ja peglat, nisam mu ja mama",
reći će neka očito nimalo ogorčena žena koju patrijarhat
sprečava u pronalasku muškarca. Dobro vanzemaljče, očito ste
pristigli s drugog planeta, da objasnimo; Zamislite mladića i
djevojku koji se upoznaju radeći u skladištu velikog centra, žive
zajedno i njihova ljubav rezultira rođenjem djeteta. Što se zatim
dogodi, po porodu vjerojatno će ženi trebati odmor, djetetu briga,
a netko će trebati zarađivati. Nekako se nameće rješenje da
muškarac radi u skladištu - a ne žena koja je bila na carskom
rezu.(Inače, već u ovoj točki se feministice izgube, zašto on
ne bi bio doma, a ona išla raditi.) Uz to, djetetu je potrebna briga
i hrana, tu također postoje biološki razlozi zašto je žena
opremljenija za to, ali nemojte to reći feministicama.
I tako muškarac naporno radi, uzima
prekovremeno ili neki drugi posao kako bi što bolje priskrbio svojoj
obitelji i to mu oduzima puno energije i vremena. Ipak, njihov dom
zahtijeva neku brigu. Tko bi se mogao pobrinuti za to? Čak i bez
djeteta, žene su (statistički) te koje više cijene urednost,
muškarac može prolaziti pokraj velike hrpe rublja bez da to posebno
utječe na njega, dok su žene sklonije poduzeti nešto u vezi toga.
U jednom momentu, možda će muškarac imati intervju za voditelja
skladišta. Zamislite užasa, da mu žena ispegla košulju tom
prilikom. Tko je on njoj da će ona njemu peglat? Još
je veći problem ako dobije taj posao i napreduje u karijeri dok je
ona "zatvorena" u kući. Istina više prihoda u kućanstvu,
svi su sretniji i bogatiji, ali povećava se razlika.
I tako dođe još djece, razvija se
život, žena se možda vrati na posao jednog dana, obitelj živi
svoj život. Netko bi rekao sretna i normalna obitelj, netko drugi
kakva nepravda i "neravnopravnost", potrebno je to sasječi
u korijenu. (Odabrali su
karijere skladištara, ali slično vrijedi i za par mladih
liječnika.)
Često se i same
žene iznenade promjenom koje majčinstvo ima na njih. Zadovoljne su
svojim poslom, ali su svjesne da posao nije sve.
Možete
o tome razmišljati i ovako (po uzoru na ekonomiste);
Čak i u apstraktnom svijetu u kojem se odluke – i sklonosti -
muškaraca i žena nimalo ne razlikuju, u kojem su one rezultat
nasumičnih odabira (bacanje kocke), još uvijek ćete imati razlike
jer rađanje djeteta ima svoje realnosti. Čak ni takav sustav
slučajnih odabira neće rezultirati egalitarnim rezultatima. (Ovdje
pokušavam povući paralelu s tržištem koje može biti "racionalno"
iako su svi uključeni igrači "iracionalni".) Naravno,
svijet slučajnih odabira nije onaj u kojem živimo tako da su
razlike u konačnici još veće.
Možda još veća digresija, ali često
ćete čuti feministkinje kako s gađenjem govore o brizi prema muži
ili djetetu. Neću valjda žena kuhati mužu, ili trošiti vrijeme na
nekakvo dijete. Ali žena je dio obitelji. Hrana koju pripremi,
priprema sebi. Svi zajedno objeduju. Ona sama uživa u toj hrani.
Dijete veselo poskakuje pokraj tave iščekujući palačinku, možda
je to izvor većeg zadovoljstva za ženu od živčanog klijenta koji
čeka papire? Žena se brine o vlastitom djetetu, to je njeno dijete,
daje joj više radosti od posla.
Ali dobro moj vanzemaljče, možda sam
prebrzo krenuo. Treba krenuti od samih osnova. Ova bića koja
vidiš posvuda oko sebe su ljudi. Odrasli ljudi se ne pojavljuju
odjednom u društvu – nisu rezultat nekog
znanstvenofantastičnog replikatora
– nego je svaki od tih
ljudi svojevremeno bio jedna jedina stanica. Da bi iz jedne
stanice izrasli u odraslu jedinku potrebno je puno vremena i truda,
prvih devet mjeseci jedino što ih hrani i štiti od opasne okoline
jest tijelo vlastite majke. Nakon što napuste tijelo majke, još
uvijek su daleko od mogućnosti samostalnog života, potrebna im je
daljnja zaštita, hrana, odgoj itd. Cijeli taj proces je prilično
zahtjevan kao što možeš zamisliti, a kako su žene jedine koje
mogu ostati trudne, tih prvih devete mjeseci je potpuno njihov
zadatak. Brige za dijete nakon rađanja također većinom preuzimaju
majke jer su osposobljenije za to – i biološki i psihološki.
Znam da će mnogi tu činjenicu proglasiti nepravdom, društvenim
nametanjem; ali dovoljno je pogledati majku kako drži vlastito
dijete da bi shvatili kako joj primarna zabrinutost u tom trenutku
nije tko će isporučiti nekakve pakete na poslu i kako će
napredovati u karijeri.
(Iako se navedeno čini trivijalnim,
mnogi danas nisu vidjeli majku s malim djetetom. Male obitelji, malo
članova, nema bratića, nema teti; svi znaju da novi ljudi moraju
doći od nekud, ali zapravo nisu svjesni što to znači. Postoje
odrasli mladi ljudi koji u životu nisu vidjeli dijete. Barem ne
bliskog i u interakciji s majkom.)
Posljedica činjenice da su žene te na
kojima je teret rađanja, ili nešto drugačije rečeno, posljedica
naše razvojne povijesti jest da se žene "unaprijed"
pripremljene na to. Izbor možda nije svjestan; ali žene privlače
muškarci koji su bogati, obrazovani, ugledni, moćni, poduzetni i
sl. Točnije, privlače ih muškarci koji su bogatiji, obrazovaniji,
ugledniji, moćniji od njih samih. Žene su svjesne da im je potreban
netko tko će im pružati podršku tijekom trudnoće i brige za
dijete, i na temelju toga će birati partnera. Čak i kada sa svojim
"partnerom" ne žele dijete, ili nikakvu dulju vezu, opet
će ih privlačiti takvi muškarci. Ne čujete često priču o
milijunašici koja je oženila konobara ili prodavača. (Jednostavno,
žene vole, što pokazuju i istraživanja, muškarca koji će ih
tretirati kao "žene".)
Prema tome, kada bi i zanemarili
sklonost žene prema brizi za djecu, još uvijek imate utjecaj
"racionalne" odluke da muškarac "sudjeluje" na
tržištu rada jer je u boljoj poziciji – zbog toga je i
"izabran"od žene; još jedan izvor "razlika".
(Naravno, da ne bi bio zabune, ne želim
reći da je uloga muža, ili oca, samo biti novčanik. Uloga je puno
važnija i ne možete je samo tako zamijeniti, ali pokušavam
uključiti što manje "kontroverznih" tvrdnji.)
Možda će feministkinje negirati da
žene privlače uspješniji muškarci, ali u stvarnosti to za većinu
ženu postaje veliki problem jer je sve manje "uspješnijih"
muškaraca koji bi zadovoljili njihove kriterije. Nedavno su američki
mediji objavili da su žene žrtve novog fenomena – neuspješnih
muškaraca koji se "isključuju" iz društva. Istina,
muškarci su ti koji su neuspješni, ali prave žrtve su žene jer im
je teško pronaći partnera.
***
Nisam želio opterećivati post
različitim statistikama i istraživanjima, ali stvari koje spominjem
nisu stvar anegdotalnih primjera. Radi se o dobro utvrđenim
podacima; žene koje su majke pokušavaju smanjiti svoju satnicu,
muškarci koji su očevi često traže prekovremene. Žene koje imaju
puno prekovremenih sklonije su depresiji što nije slučaj kod
muškaraca itd. To je samo dio statistike koje upućuju da je
"neravnopravnost" rezultat slobodnih izbora i mogućnosti.
(Kada pogledate osobnost koja je potrebna za određene karijere
nailazite na činjenicu kako je više muškaraca nego žena
posjeduje.)
Naravno, reći će zaluđena
feministica, možda statistike pokazuju takvo ponašanje, ali ono je
društveno uvjetovano. Žena odlazi na porodiljni jer joj društvo
poručuje da bi ona kao žena trebala ići na porodiljni, ne
muškarac. Odgovoriti na takav prigovor je prilično lako, zapravo
morate negirati očito da bi uopće postavljali pitanje zašto su
žene te koje idu na porodiljni.
Ipak, upravo to feministkinje rade,
sve su češći članci u kojima se zalažu da oba roditelja
podjednako idu na porodiljni. Možete lako naići na članak u kojem
se feministice iščuđavaju što više žena uzima porodiljni nego
muškaraca. Moram priznati da svaki put zastanem i zapitam se što
sam tu krivo shvatio? Zar je nekome stvarno misterij zašto se to
događa? Zar netko stvarno to doživljava kao veliku društvenu
nepravdu protiv koje se treba boriti? Čak se spominje i zakon
prema kojem bi postojala zakonska obveza da i muškaraca i žena
iskoriste dio porodiljnog. Zvuči kao korak prema feminističkoj
utopiji, ali bilo to bilo loše i za majku i za dijete i za oca .
Ipak, u ime feminizma vrijedi žrtvovati takve sitnice.
(Pritom ne govorimo o tome da bi i očevi dobili slobodne dane nakon
poroda – pa nebi bili prisiljeni uzimati godišnji što je
danas često slučaj – nego o tome da bi svaki od roditelja
proveo par mjeseci s djetetom kako bi se ostvarila "ravnopravnost"
ravnopravnosti radi.)
Uzmimo još za primjer možda manje
očito ponašanje - uređivanje doma. Čak i u nekim
individualističkim "modernim" društvima istraživanja
pokazuju da postoje razlike. Muškarci provode podjednako vremena na
uređivanje i kao samci i kada su braku. Drugim riječima, zbog
(samačkog) načina života muškarci obavljaju kućanske poslove,
ali obavljaju ga tek koliko je potrebno za normalno funkcioniranje. S
druge pak strane, žene u istim društvima, provode više vremena
uređujući dom kada su u braku - neovisno o tome imaju li djecu -
nego kada žive same. Iz tog obrasca vidimo da su žene te koje
"stvaraju" dom, one ga uređuju i uljepšavaju, ukrašavaju
ga i obilježavaju, muškarcu je dovoljno minimum uređenosti. (Osim
toga, vidimo da su neke žene potpuno zadovoljne kada su slobodne
tome se posvetiti.)
Pokušavam istaknuti da se ne radi o
nikakvoj društvenoj uvjetovanosti, takvo ponašanje je rezultat
biološke stvarnosti. Spomenuo sam da su žene te koje će
statistički prije zasmetati nered pa će poduzeti nešto u vezi
toga, takva preferencija nije društveno uvjetovana nego je urođena,
stoga je možete opaziti i u "egalitarnim" društvima. U
kombinaciji s okolnostima rađanja, i činjenicom da nažalost netko
mora izbivati iz doma i stvarati prihod, dobijete različiti
obiteljski raspored.
Znam da to nekima zvuči strašno i
nedopustivo. Svaka statistika koja pokazuje da postoji razlika između
muškaraca i žena je strašna nepravda koju treba popraviti. Baš
[2019.] sam pročitao kolumnu u kojoj se autorica žali na podatak
prema kojem muškarci puno češće odlaze na poslovni put od žena.
Nemam razloga ne vjerovati toj statistici – zanemarimo pitanje
knjigovodstva, ali mi nije jasno zašto je taj podatak sam po sebi
nedopustiv?
Opet
se vraćamo na naslov; Je li kolumnistica svjesna da odlazak na
poslovno putovanje nije maturalac? Ne radi se o izletu. Niti je posao
mistično mjesto na koje se ljudi odlaze zabavljati, niti je poslovno
putovanje prilika za odmor. Čak i kada poslovno putovanje uključuje
dobar hotel – a ne cjelodnevno provođenje vremena na
cesti, aerodromima ili po sastancima i dosadnim prezentacijama
– taj hotel netko plaća jer očekuje nešto više zauzvrat. Možete
možda impresionirati naivne poznanike, ili sebe samog, ali uskoro
ćete shvatiti da se radi o izvoru stresa, crpljenju energije i
vremena. Poslovno putovanje nije turističko putovanje. Činjenica da
žene rjeđe idu na poslovna putovanja sama po sebi ne pokazuje
ništa, niti bi životi žena nužno bili bolji kada bismo
izjednačili tu statistiku.
Što se skriva iza
statistike? Uzmimo za primjer oca koji radi po terenu dok majka doma
brine o djeci. Za feminizam, crna statistika o muškarcu koji radi i
ženi koja brine o obitelji. (Statističke razlike o plaći,
poslovnim putovanjima, brizi o djeci, kućanskim poslovima itd.) Sad
uzmimo konkretni primjer oca, građevinskog radnika koji je nedavno
poginuo na gradilištu u udaljenom gradu dok je njegova žena bila
doma s djecom. Statistički, situacija time postaje sve bolja za
feminizam; (Nema više poslovnih putovanja, muškarca koji zarađuje
više, žena se mora aktivirati više na tržištu rada itd.) Ipak,
složit će se svi, prilično bizarno gledanje na stvari.
Ali statistika i
"neravnopravnost" se skrivaju upravo iza takvih priča. Ono
što vi vidite kao normalan život, feministkinje vide kao pitanje
ideološke predanosti.
Nedavno je majka
oboljelog djeteta prezentirala humanitarnu akciju kojom prikupljaju
sredstva za uređenje boravaka u bolnicama što bi omogućilo
roditelju da prati svoje dijete dok je na terapijama. Uobičajena je
to priča o majci koja je s djetetom, dok ih otac koji radi preko
tjedna posjećuje vikendom. Svjedočila je koliko ta blizina puno
znači i njoj i njenom djetetu. Često čujete takve tužne priče o
bolesnom djetetu u kojima roditelji pokušavaju funkcionirati
najbolje što mogu. Suprotno feminističkoj ideologiji; muškarac i
žena nemaju odvojene ciljeve. Zajedno surađuju i pokušavaju
olakšati situaciju u kojoj se nalaze, neovisno o "neravnopravnosti"
koja je rezultat toga. Da, to dovodi do razlika i "nejednakosti",
ali to je zadnja stvar o kojoj brinu.
Možete reći da
sam pretjerao, ali takve su životne realnosti. Srećom, najteža
oboljenja djeteta nisu tako česta, ali svakome se u životu dogodi
situacija čije razrješavanje zahtijeva predanost, ali ta predanost
nije predanost ideologiji podjednake zastupljenosti spolova u svakoj
situaciji. Ne možete očekivati da će u svakom području života
postojati potpuna jednakost. (Ako bi je i postigli zakonskom prisilom
to ne znači da bi bila na korist djece ili majke.)
***
Pokušavao sam kroz post izbjeći
dosadno nabrajanje podataka o različitim ponašanjima i izborima,
kao i evolucijska objašnjenja; ali treba priznati da su razlike
između muškaraca i žena rezultata dugog razvoja ljudske vrste –
ljudske prirode. Žena i muškarac formiraju zajednicu, rađaju
i odgajaju djecu, žene "stvaraju dom" i brinu o djeci, a
muškarci donose "hranu" djeci i svojoj ženi. Da, živimo
u modernim okolnostima, ali smo i dalje biološki isti ljudi –
ta duboka stvarnost se nije promijenila. Žene i muškarci su
različiti, zato su i podaci o ženama i muškarci različiti.
Možete negirati i stvarati svoju
egalitarnu utopiju, ali tako ćete samo stvarati nesretne ljude. Još
gore, nećete uopće stvarati (nove) ljude.
***
Feministički ideali društva nisu
niti poželjni niti mogući. Nemojmo kriviti stvarnost jer ne
odgovara feminističkoj utopiji. Brinimo o "rodnim"
prioritetima, a ne o "rodnoj ravnopravnosti".
I posebno, nemojmo dopustiti
feministicama uništavaju živote žena.
PS
Feminizam mi nije toliko zanimljiva
tema, ali je raširen i potaknuo me na gornje komentare. (Pisani
su prije godinu dana, uz današnje uređivanje, pa dio teksta može
djelovati nasumičan i dotiče se raznih tema.)
Radi se o utjecajnom fenomenu, ali
jednostavno mi se čini zamorno objašnjavati nekome, primjerice, da
"razlika plaća" za "isti posao" ne postoji. Oni
koji promoviraju tu "razliku" svjesni su da manipuliraju
podaci, ali svejedno to čine. Čitav fenomen nije nešto na što
možete odgovoriti. Možete se nasmijati kada upravo oni koji se
predaju feminističkim ciljevima nastradaju od feminističke rulje,
ali općenito informirani ljudi izbjegavaju pisati o tome.
(Primjerice ugledni znanstvenici koji
su odlučili podijeliti svoje znanje i pomoći feminističkim
ciljevima u znanosti. Jedan od prvih poznatijih primjera je L.
Summers koji je izgubio svoju poziciju jer ponudio objašnjenja
različite zastupljenosti spolova u znanosti. Čovjek je feminist,
iskreno im je pokušavao pomoći, ali to mu nije bila olakotna
okolnost kada je ponudio objašnjenje koje je bilo neprihvatljivo.
Svojoj kćeri je inače kupio dva kamiona da se igraju – jer
koja je razlika muške i ženske igračke? - što je rezultiralo
time da kćer nazove igračke, mama kamion i dijete kamion.)
Ne radi se samo o pritiscima i
protjerivanjima onih koji kažu nešto što se ne sviđa
feministicama, nego i zakonskim zabranama. U Kanadi je već više
ljudi završilo pred svojevrsnim sudom gdje je moralo opravdavati
svoj rad o muško ženskim razlikama. U Britaniji je navodno nekoliko
reklama uklonjeno jer pokazuje stereotipne rodne uloge, itd.
Kod nas su također neke izjave koje
govore o muško ženskim razlikama izazvale veliku buru iako se radi
o osnovnim biološkim činjenicama. Sjećam se i primjera kada je
Pravobraniteljica reagirala na izjavu jedne mlade studentice koja je
izjavila nešto što joj se nije sviđala te je zahtijevala i njen
odgovor, i odgovor ljudi u okviru čijeg predavanja je dala tu
izjavu. Nedavno sam pročitao i da konzervativno mišljenje nije
nikakvo "drugačije mišljenje" ili "pravo na
drugačije mišljenje" nego je "nasilje u diskursu".
Ne smijemo to dopustiti.
Feministice vole prikazivati idealnu
ženu kao okrutnu, osamljenu, muževnu, agresivnu, sirovu, besramnu,
sterilnu i sebičnu, ali unatoč tome, u njihovu aktivizmu
prepoznajemo upravo (tradicionalno/evolucijsko) žensko ponašanje.
Već su neki primijetili da se
feministice ponašaju, općenito, prema "skupini žrtvi" na
isti način kao što se majka ponaša prema novorođenčetu. Nije
krivo za išta, i potrebno mu je ispuniti svaku potrebu – što jest
istina kada govorimo o tek rođenom djetetu, ali nije kada govorimo o
skupini ljudi.
Nemojmo ni zaboraviti američku
organizaciju psihologa koja je nedavno ustvrdila da je ideja
"muževnosti" toksična i opasna.
No, da ne bi bilo zabune. Mislim,
točnije sve pokazuje, da se muškarci i žene razlikuju od trenutka
začeća sve do trenutka smrti. Razlikuju se bolesti od kojih
oboljevaju (počevši u trenutku kada ne postoji nikakva navodno
društvena uvjetovanost), razlikuju se životni izbori, poslovi,
osobnosti, sposobnosti, pa i načini umiranja.
Ili nešto formalnije rečeno;
Spolne razlike u osobnostima prisutne su u svim društvima. Zapravo
su i veće u "razvijenijim" (egalitarnim) društvima.
Postoje razlike u verbalnim, društvenim, spacijalnim sposobnostima.
Privlače ih drugačije poslovi. Postoje razlike u mozgu, povezane su
s razlikama u osobnostima i sposobnostima. Ne radi se o društvenoj
uvjetovanosti ponašanja. Itd.
Zašto uopće odgovarati na one koji
negiraju takve najosnovnije stvari? Pa, zato što imaju utjecaja.
Često naiđem na neki "vox populi" u kojem gospođa, koja
ima sasvim običan posao – nije profesorica rodnih studija,
govori da ne postoji ravnopravnost jer žene primjerice više vremena
provode s djecom. (Pretpostavljam da i mnoge mlade djevojke
povjeruju tvrdnjama feministica, često shvate svoje zablude tek kada
je već prekasno.)
No, feministice
ponekad pohvale naše društvo. Sjećam se da sam čuo izjavu kako je
jugoslavije bila razvijenija od Švicarske. Nisam tada bio siguran
jesam li dobro čuo, ali poslije sam naišao u nekim intervjuima na
potvrdu istog; dakle određene feministice će stvarno priznati da je
današnje naše društvo razvijenije od nazadne Amerike i Švicarske.
(Tko zna što samo misle o Japanu.)
---
Zapravo sam u ovom postu samo htio
istaknuti da ne možete očekivati potpunu ravnopravnost u svim
područjima života. Ne čini se kao pretjerana tvrdnja. Pritom se
nisam htio oslanjati na objašnjenja evolucijske psihologije, ili
veliki broj studija koje potvrđuju da razlika nije rezultat
društvene uvjetovanosti ili prisile nego samo nekoliko osnovnih
činjenica koje određuju naše živote.
Razlike između
muškaraca i žena nisu "nejednakost" odnosno
"neravnopravnost". Muškarci i žene su komplementarni. Ne
radi se o superiornosti i inferiornosti (ugnjetivaču i žrtvi).
Razlike ne možete ukloniti društvenim inženjeringom, zakonskim
promjenama ili edukacijom. Ne možete promijeniti ljudsku prirodu.
Muškarci i žene
imaju zajedničke, isprepletene interese. U pokušaju ostvarivanja
tih interesa dolazi do razlika, ne i "neravnopravnosti" na
koju je potrebno reagirati. Muževnost nije defektni oblik
ženstvenosti.
 |
| Posao |
