U postu Sustavni prikaz duhovnog života – Monfortanci spomenuo sam knjige i dokumente koje možete pronaći na monfortanci.com. Prenio sam par citata iz knjige Put Čišćenja, a sada bih samo skrenuo pozornost na knjigu Put Prosvjetljenja (priredio p. Miljenko Sušac SMM).
Knjigu možete preuzeti na sljedećoj poveznici;
Put Čišćenja (.pdf, 5MB)
Monfortanci imaju svoj yt kanal sličnog sadržaja pa možete pronaći predavanja, npr. playlista Put Prosvijetljenja duše.
Ukoliko ste ikada čuli pojmove poput unutarnje ogoljenje duše, duhovno siromaštvo, spoznaja vlastite bijede, umiranje samome sebi, smrt staroga čovjeka, duhovno djetinjstvo, drugo obraćenje itd, i poželjeli znati o čemu se tu uopće radi onda bi vam knjiga mogla biti korisna.
Ne radi se samo o razumijevanju terminologije nego shvaćanju duhovnosti. Naravno, postoji više "školi" duhovnosti i pristupa, ali čini mi se da danas nerijetko možemo čuti stvari koje su strane katoličkoj tradiciji. (Ljudi nisu u stanju razumijeti i protumačiti isksutva kroz koja prolaze. Postoji pogrešno shvaćanje Božje "pedagogije", pogrešna očekivanja od duhovnosti.)
---
Knjiga je uređenija od prethodne i donosi puno informacija. Ne radi se o nekom kratkom priručniku nego knjizi koja se dotiče stvarno velikog broja tema. (Knjiga se bavi Putem prosvjetljenja, ali posvećuje stotine stranice krepostima kao takvim, grijehu, darovima Duha Svetoga itd.)
Knjiga je lako dostupna možda nije potrebno išta prenositi, ali s obzirom da nije baš najkraća izdvojiti ću par razmišljanja.
Određene teme su možda slabije obrađene i netko bi im mogao prigovoriti, ali mnogo toga u knjizi je vrijedno čitanja. Malo su izmješani stilovi pisanja i izlaganja pa to može djelovati konfuzno ukoliko ne čitate pažljivo. Ponekad se radi o enciklopedijskom izlaganju, negdje savjetu za vjernike ili pak savjetu za duhovnike; pa možete naići na svjedočanstvo, osobno iskustvo, priču iz pastorala, citate službenih dokumenata; zapisi i komentari svetaca itd.
Sve navedeno vjerojatno možete pronaći u raznim drugim knjigama (zapisama svetaca, knjigama o krepostima, nauku, Katekizmu itd), ali ne na jednome mjestu.( Ili ja samo nisam upoznat s domaćom literaturom.)
Nekim temama je pristupljeno na dosta rigorozan i "tradicionalan" način, a nekim drugima nešto slobodnije i "modernističkije". (Povezano je to sa različitim stilovima izlaganja.) Pojedine teme se obrađuju na više mjesta u knjizi, primjerice neke kreposti i dužnosti, pa su obrađene na oba načina.
No, brzinski sam prošao knjigu, nisam previše analizirao, nešto sam i preskočio, samo sam želio istaknuti da postoji spornih stvari. (Možda bi netko informiraniji dao drugačiju kritiku.)
Vjerojatno bi bilo korisno proučiti sadržaj knjige i posvetiti se samo dijelovima koji vas zanimaju, ako vas zanimaju. (Imam dojam da se prosječna osoba ne susreće često sa objašnjenjima koja nudi knjiga. Možda je netko upoznat sa svime time, ali meni je bilo zanimljivo pročitati.)
---
Izdvojiti ću nekoliko naslova iz sadržaja;
Nakon predgovora opisuje se Put prosvjetljenja, temeljna dinamika ovog puta duhovnog rasta, opis stanja duše koja ulazi na putu prosvjetljenja i nastojanje oko usvajanja kršćanske kreposti. Bitni naglasak puta duhovnog rasta puta prosvjetljenja: odlučna borba protiv slabosti, nesavršenosti i lakih grijeha i nastojanje oko zadobivanja kršćanskih krepost: Razvojni put molitve razmatranja kod prijelaza na put prosvjetljenja, vježbanje u krepostima te iskustva kontemplativnih poteškoća i kušnji... Različiti načini opisa dinamike duhovnog iskustva puta prosvjetljenja u svetačkoj tradiciji. ... Posveta kao nutarnje ogoljenje duše, od idealizirane svetosti do prikazivanog siromaštva [...]
Najvažniji savjeti kako živjeti temeljnu dinamiku duhovnog iskustva puta prosvjetljenja; Malodušje i sumnje; Strahovi, žalosti i nemiri; Obeshrabrenje i nedostaci u bratskoj ljubavi; Predanje i sjedinjenje volje s voljom Božjom kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života: Prihvaćanje kušnja, suhoća, noći i križa u vjeri i pouzdanju da Bog iz svega izvodi dobro kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života. Itd.
S obzirom da je bitno razvijanje kreposti, knjiga opisuje na nekoliko stotina stranica što su uopće kreposti; bogoslovne kreposti – vjera, ufanje, ljubav, stožerne kreposti; razboritost, pravednost, jakost, umjerenost. Koje kreposti su oprečne glavnim grijesima, koje kreposti su povezane sa stožernim krepostima. Koje su evanđeoske i ljudske kreposti.
Zatim objašnjava djelovanje Duha Svetoga. O darovima Duha Svetoga, definicija, njegovanje, učinak itd. Kasnije se objašnjava djelatna vjera i apostolat; autentični kršćanski duhovni život, tjelsna i duhovna djela milosrđna, apostolat itd.
Završni dijelovi se bave "prijelazom prema putu sjedinjenja".
PS
Prenosim samo par razmišljanja iz knjige;
Prijelaz s puta čišćenja u kome prevladava borba protiv težih grijeha i poroka na put prosvjetljenja u kome prevladava borba s lakim grijesima, nesavršenostima te rast i razvoj krjeposti, ne treba shvatiti kao da se raste u krjepostima samo nakon što smo iskorijenili grijehe i poroke. Naprotiv, upravo početni razvoj krjeposti ukorjenjuje se u duši upravo u borbi protiv grijeha od kojega se osoba želi osloboditi. Tako da se čišćenje duše nastavlja i na putu prosvjetljenja, ali zadobiva nove dinamike duhovnog života koje nisu dominantno borba protiv grijeha kao prepreka rastu milosti, nego se više očituje kao potvrda i nutarnje usvajanje dubljih duhovnih čišćih nakana i daljnje oslobađanje slobode.
Prijelaz na put prosvjetljenja događa se prvenstveno po odluci da osoba svim svojim silama želi težiti rastu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu dok je u prethodnim stanjima čišćenja naglasak u duhovnom životu bio želja da se postigne spasenje i bude dobar kršćanin, a postojane i odlučne želje da rastu u ljubavi nije još bilo. U ovom novom duhovnom stanju želja za čišćom ljubavlju i svetošću postaje odlučna i postojana. Neke duše u ovom stanju kušaju česte duhovne utjehe kao doživljaj Božje ljubavi i u osjećajima, dok se nekima to događalo na samim počecima duhovog puta. A Bog se njima služi kako bi osnažio dušu za dalji duhovni put i napor koji slijedi. Sam doživljaj blagosti, slasti i miline koji se doživljavaju u molitvi, bude u duši i jačaju želju za rastom i posjedovanjem Boga, kao i želju za življenjem svih ustaljenih duhovnih praksi i vježbi, te umanjuje strah od odricanja i mrtvljenja. Bog kao pedagog koristi duhovne utjehe i kada opada njihov intenzitet u osjećajima, a često se to događa zbog nepostojanosti, pretjerane opuštenosti ili počinjenih manjih grijeha. Na taj način Bog uči dušu da više i bolje bdije te da se velikodušnije odriče same sebe.
[...] Ovakvo duhovno stanje može biti jako delikatno jer duša može uvjeriti samu sebe da dobro hoda i napreduje dok se uistinu vrti u krug oko same sebe. Ona je još jako daleko od toga da nema lakih grijeha i nesavršenosti, a najčešće je navezana da duhovne utjehe i radosti, vlastito duhovno samopoštovanje, zlopamćenje svega i svakoga tko je ranjava u duhovnom samoljublju, iako se takvim dušama čini da sve rade za Boga. One naizgled sve čine za Boga, a u biti su egoistične, usredotočene na sebe, a iskustveno još nisu usvojile da je duhovni život i napredak čisti dar Božje milosti pred kojim ne mogu imati nikakvih pretenzija koje bi se temeljile na vlastitom duhovnom egu. Prije ili poslije Bog sam ove duše uvede ili dopusti da padnu u mučne i teške situacije na koje nisu računale, kako bi iskustveno upoznale svoje nesavršenosti, duhovnu slabost, više se otvorile čistom Božjem daru po prihvaćanju križa i poniženja da se tako više ne bi uznosile svojim malim djelima ni pred Bogom, ni pred drugima, ni pred samima sobom. Stvarna opasnost je da se duše u toj situaciji po nepostojanosti i nepovjerenju zaustave i vrate natrag gubeći želju za duhovnim rastom, a tada se u tim istim dušama počinju javljati i čisto svjetove želje već donekle ostavljenog duha svijeta.
Poznati duhovni autor p. W. Faber kao prvi znak da duša istinski prelazi s puta čišćenja na put prosvjetljenja stavlja nezadovoljstvo duše svojim odnosom s Bogom i želju da ga poboljša i produbi te kuša postojanu želju i odlučnu volju za napretkom i savršenstvom. U duhovnoj terminologiji ovo stanje se naziva i drugo obraćenje. Duše koje se ne vrate natrag, duhovno rastu po dubljem shvaćanju kršćanskog mrtvljenja i potrebe umiranja sebi kao sastavnom dijelu rasta u ljubavi, a sve to u povjerenju u Božju ljubav koja sve izvodi na dobro. Tada vjernik postaje svjesniji da se ljubav Božja doseže i po prihvaćanju žrtve u životu, manje se boji poteškoća i progonstava koja se kušaju u svakodnevnici te su njegovi čini vjere, nade i ljubavi puno spontaniji i neposredniji nego kod prijašnjih stanja. Pa ipak, ove duše su više gorljive nego postojane u duhu i još su daleko od potpunog odricanja iz ljubavi zbog Boga samoga.
---
Ako vjernik ustraje na tom putu, duša ulazi u pasivni dio duhovnog sazrijevanja, u pasivna čišćenja u kojima sve više duhovni život i put kojim je Bog vodi, doživljava kao djelo i djelovanje njegove milosti. Kako bi doveo dušu do neophodnog nutarnjeg pročišćenja i oslobodio je od nje same, navezanosti na sebe, utjehe ili ljude i tako se s njom sjedinio, Bog dopušta da duša trpi razne vrste nutarnjih i vanjskih muka, suhoću, poteškoće, napasti i kušnje svih vrsta. Jako je važno da duša ne prosuđuje to svoje stanje pročišćenja kao loše ili negativan znak na putu duhovnog rasta, jer se u protivnom jako uznemiruje i žalosti, misli da je Bog kažnjava te se obeshrabruje i tako usporava djelovanje milosti u sebi koje ona sama često ne primjećuje. Trebala bi ponizno i strpljivo prihvatiti i ponijeti taj mučan put koji je vodi putem nutarnjeg ogoljenja sve do njenog ništavila, koje će, ako ustraje, postati preobraženje u Bogu.
Duša koja redovito proživljava slična stanja, dublje iskustveno doživljava i shvaća vlastitu bijedu što je u biti oslobađa od nutarnje duhovne oholosti, samodopadnosti i navezanosti na bilo što. Duša treba paziti da kod spoznaje vlastite bijede, nesavršenosti pa i pogrješaka koje čine sve to ne doživljava depresivno, nego u molitvi sa svime time treba ići Bogu prihvaćajući samu sebe i izmirujući se sa svojom prošlošću koja bi joj mogla ponekad stvarati veće poteškoće po uznemirivanjima, neprihvaćanima pretjeranim osudama sebe ili drugih, nezdravim osjećajem krivnje u kojoj ne nazire Božje milosrđe koje ju ljubi tamo gdje je najpotrebnija i najkrhkija.
[...] Ta stanja se mogu izmjenjivati s fazama utjehe ili kao kontinuirana pa i dugi niz godina. Takva iskustva su redovno popraćena suhoćama i nutarnjim tminama, a duh, sjetila i osjećaji sa svime što je u njima ostalo nepročišćeno i nesavršeno osjećaju poteškoće, pobune, trzaju se i htjeli bi izbjeći to iskustvo. Sve to je plod ulivene Božje ljubavi u dušu i kontemplacije kojoj se sama duša zbog nepročišćenosti ne može otvoriti. Ako duša ustraje u čistom predanju, vjeri i povjerenju bez da to kuša u osjećajima, s vremenom počinje shvaćati da je neophodno proživjeti to bolno iskustvo ako želi doći do sjedinjenja s Bogom te u višem miru sve to skupa podnosi.
---
Vjernici koji se nalaze na putu duhovnoga rasta čišćenja i koji idu prema putu prosvjetljenja su oni koji postojano žive u stanju milosti, gaje želju da više ljube Gospodina, a u njima je još jaka sklonost na manje grijehe. Ako ne paze na odlučnost u čistoći savjesti i ljubavi i izlažu se padu u teže grijehe i pogreške. Ako se odlično ne vrate na put molitve i pokore i ne budu izbjegavali grešne prigode događati će im se česti padovi u teške grijehe. Ovakve ne idu putem duhovnoga rasta i savršenstva, njihov duhovni put je zaustavljen a izlažu se opasnosti otvrdnuća pa i otpada od vjere.
Duše koje će rasti na putu čišćenja i ulaze na put prosvjetljenja su one koje se odlučno bore protiv napasti, redovito mole, žele rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Rast u ljubavi je u tome da duša odlučno želi odgovoriti čistom ljubavlju na Božju ljubav, pa i onda kada to ne uspijeva, redovito i ustrajno budi tu želju, redovito i ustrajno moli u utjesi i u suhoći. Razmatranjem je usvojila temeljna uvjerenja duhovnoga života, nastoji živjeti u Božjoj milosti, ozbiljno se trudi oko svladavanja zapreka koje priječe duhovni rast, ne čini svojevoljne grijehe, bori se protiv navezanosti na sebe i duh svijeta, na evanđeoski način prihvaća vlastite i tuđe slabosti te se zbog njih ne uznemiruje i ne odustaje od duhovnoga puta, pazi da je preopterećenost i umor ne sprečavaju u nutarnjem životu. Da bi izbjegla pad u grijeh u budućnosti, vježba se u svladavanju same sebe i mrtvenju sa željom da se u svemu podloži volji Božjoj. Da bi rasla, duša se istinski trudi oko ljubavi prema bližnjem te svih drugih evanđeoskih kreposti, nastoji pozitivno ostvariti svoje talente i sklonosti, ne doživljava praksu vjere i duhovni put kao potiskivanje svoje osobnosti, pazi brižno na svoje psihičko i duhovno zdravlje, prehranu i spavanje, u evanđeoskom duhu poslušnosti prihvaća obavljanje staleških dužnosti, apostolat, zaduženja s uvjerenjem da služi Bogu i bližnjem te da zbog toga neće duhovno nazadovati, nego rasti i napredovati. Duša je usvojila temelje poniznosti, opire se uznošenju, častohleplju, isticanju sebe, istinoljubiva je, dovoljno spoznaje samu sebe da je spremna prihvatiti vlastite pogreške i slabosti, a da joj to ne blokira daljnji put rasta. Ima pozitivo mišljenje o sebi, ali je spremna prihvatiti mala odricanja i poniženja, sklona je služenju u malenosti i skrovitosti.
---
Mnogi kršćani, izgubivši nadnaravni vidik, a s njime i stvarni utjecaj milosti na svoj život, počinju razmišljati kako je Kristov ideal potrebno prilagoditi da bi ga mogli živjeti ljudi ovoga vremena. Upadaju u kompromise kada je u pitanju posao ili bračni moral, prepuštaju se utjecaju ozračja slobode i senzualnosti kojima su okruženi te traže užitke i lagodan život kao i svi drugi. Našim vlastitim životom morali bismo - uz sve pogrješke, kojima se ne smijemo prilagoditi nego ih se truditi prevladati - poučiti druge kako je kršćanske krjeposti moguće živjeti u svakom poštenom poslu te kako razumijevanje za nedostatke i pogrješke drugih ne podrazumijeva umanjivanje zahtjevnosti evanđelja.
---
Zemlja koja je dobro pripremljena - naravne krjeposti - omogućava da se sjeme lako ukorijeni, naraste i razvije, potaknuto Božjom milošću i njezinim pozitivnim odjekom u svakom čovjeku. Istovremeno, dok dobro sjeme u njemu sazrijeva, poboljšava se i tlo na koje je palo. Kršćanski život usavršava ljudske prilike, dajući im višu svrhu. Čovjek je više čovjek što je više kršćanin. Gospodin želi da vršimo sve naravne krjeposti: optimizam, velikodušnost, red, jakost, radost, srdačnost, iskrenost, poštenje... Ponajprije stoga jer moramo nasljedovati njega, pravog Boga i pravog čovjeka. U njemu sve ljudske krjeposti imaju puninu i on, premda Bog, pokazao se do kraja čovjekom.
---
Sada ćemo izložiti nauk Saudreaua o ovom početnom stupnju puta duhovnoga rasta. Budući da on u svom studiju redovito prikazuje nauk odaja sv. Terezije i hridina bl. Henrika ovdje nećemo iznositi taj dio njihova i njegova nauka jer smo ga gore donijeli. Iznijeti ćemo samo njegova razmišljanja koja dopunjuju sv. Tereziju i bl. Henrika ukazivanjima na druge svetačke tradicije. Cilj duhovnog života je cjelovito nasljedovanje Isusa u ljubavi, a duhovno sazrijevanje prolazi kroz različite etape i faze rasta. Vjernik prethodno proživljene etape i duhovna iskustva usvoji i integrira u daljnjem življenju i sazrijevanju. Tako dinamika čišćenja duše ostaje prisutna i djelatna. Posebno treba naglasiti da razdoblja duhovnog života u praktičnom iskustvu življenja vjere nisu strogo odvojena crtom razdvajanja nego slijede svu složenost osobnog iskustva svakog vjernika, složenost životnih prilika, a uvijek ostaje i apsolutna sloboda Duha koji vodi svaku dušu osobno. Tako osobe u početnom razdoblju duhovnog života mogu u određenim situacijama, nošene milošću i vlastitim karakterom, činiti herojska djela krjeposti i kušati plodove puta prosvjetljenja. Vrijedi i obrnuto, vjernici koji su duhovno uznapredovali i u dobroj mjeri sazrjeli, mogu imati borbe tipične za put čišćenja, a mogu pasti i u teške grijehe. Duhovni život ostaje neistraženo otajstvo Božje milosti, ljudske slobode, vjernosti, nevjernosti ili djelomične vjernosti kao i najrazličitijih utjecaja osobnih uspjeha i neuspjeha, drugih ljudi, prilika i napasti osobnih i đavolskih, a sve to se događa u jedinstvenom i neponovljivom iskustvu svake osobe. Pa ipak u življenju vjere ostaje velika važnost opisa smjernica pojedinih razdoblja i etapa duhovnog života koje je Crkva baštinila iz svetačke i asketske tradicije koji kao svjetlo na putu pom
---
Moramo se najprije jako poniziti pred Bogom. Čuvajmo se, da zbog njih ne izlanemo: »Oj, kako sam dobar!« Ne, Filotea, zbog ovih dobara nismo bolji, jer, kako rekoh, od njih se ne sastoji pobožnost. Recimo rade: »Oj, kako je dobar Bog onima, koji se ufaju u nj, duši, koja ga traži!« Komu je slador u ustima, ne može reći, da su mu usta slatka, nego da je sladak slador. Tako je i duševna slast vrlo dobra, a Bog je predobar, koji nam je daje, ali zato nije dobar onaj, koji je prima. 2. Priznajemo, da smo mala djeca, kojima treba mlijeka. Zato nam i daju ona slatka zrnca, jer nam je duh još nježan i slabašan, pa nas treba mamiti i mekom privlačiti k ljubavi Božjoj. 3. Nego općenito i redovito govoreći, primajmo ponizno ove milosti i darove pa ih cijenimo uvelike, ne zato, jer su po sebi dragocjeni, nego jer nam ih ruka Božja sipa u srce. Tako radi i majka, koja miluje svoje čedo, pa mu meće u usta slatkiš za slatkišem. Da je nejako dijete razumno, više bi cijenilo slatko majčino milovanje i draganje nego slast slatkiša. Mnogo je već, Filotea, da čovjek osjeti ove slasti. Ali je najveća slast promatrati, da nam te slasti sam Bog svojom rukom, poput ljubezne majke, ulijeva u usta, u srce, u dušu i duh. 4. Kad ih tako ponizno primimo, upotrijebimo ih marljivo prema nakani Boga, koji nam ih daje. A čemu nam Bog daje ove slasti?
---
Bila bi vrlo velika obmana zanemarivati svoje staleške dužnosti, da bi tako duša imala više vremena za kontemplaciju. Pater Baltazar Alvarez koji je bio ispovjednik sv. Terezije, izjavljuje jasno da je potrebno, ostaviti kontemplaciju, da bi čovjek ispunio svoje dužnosti ili pritekao u pomoć bližnjemu. Nadodaje da Bog daje duši, koja se ovako znade mrtviti, više svijetla i ljubavi u jadnom jedinom satu molitve, nego kojoj drugoj, (koja se tako ne mrtvi) kroz više sati. Još bi bila veća obmana umišljati, da kontemplacija sa sobom nosi povlasticu nepogrešivosti. Povijest pokazuje da su lažni mistici, koji su se kao na primjer Beghards i Kvijetisti, smatrali nepogrešivima, upali u najteže mane. Sv. Terezija uporno naglašuje potrebu bdijenja, da hi se izbjegao grijeh, pa i onda, kad je duša stigla na najviše vrhunce kontemplacije. A sveti je Filip Neri često govorio: "Dobri Bože, pazi na Filipa, inače će izdati!" Doista ne možemo dugo ustrajati bez posebne milosti. A takvu milost Bog daje poniznima, koji s. ne pouzdavaju u sebe, nego sve svoje pouzdanje stavljaju u Boga.
