Ukoliko ponekad ne prekinete medijski post možete se naći u nezgodnoj situaciji u kojoj s čuđenjem promatrate što se događa oko Vas. (Čuđenje će biti veće kada Vam netko napiše i kaznu zbog stvari koje se donedavno smatrali normalnim. )
Da biste izbjegli takvu situaciju morate se upoznati s vijestima. Čitajući jedan portal naišao sam na vijest o dvojici muškaraca koji su odlučili crkvu iskoristiti za svoje sprave i izvođenje vježbi.
Komentatori ispod vijesti su se upustili u razmatranja koja su česta na popularnoj razini kada govorimo o osobama koje toliko pažnje posvećuju svome tijelu. Osim primjedbe da se posvećuju tijelu jer se nemaju čemu drugome posvetiti, tu su i razmatranja o karakteristikama i sklonostima osobe koje se toliko trudi drugima prezentirani na takav način. Koga zapravo žele impresionirati i privući nudeći takvu sliku muškarca u kojoj izgled – i sprema - postaje sam sebi svrhom. (Čak i kada zanemarimo pitanje pohote; na dubljoj razini, čije odobrenje i ljubav zapravo žele pridobiti, i kome se žele dokazati.)
U svakom slučaju, nisam upoznat s njima i njihovim životima. Ne znam koliko ima istine u takvim popularnim objašnjenjima. Jedno ime mi je poznato, a za drugu osobu sam prvi put čuo. Radi se o bivšem sportašu koji izgleda nije nikada uspio prenijeti one vrline koje sport navodno razvija u druga područja života.
Nije mi toliko zanimljiv da bih istraživao što predstavlja, ali članak kojeg sam pročitao donosi njegov citat odnosno objašnjenje da, kao dijete, u pripremi za prvu pričest nije bio nijednom na vjeronauku jer je u to vrijeme gledao partizanske filmove. Iako ga nije zanimala sama partizanska ideologija, gornje priznanje je zanimljivo jer ga njegovo nepohađanje vjeronauka nije spriječilo da ponudi svoj nauk o vjeri.
Čovjek je izgleda uvjeren da bi Isus smatrao oskvrnuće hrama pozitivnom stvari. Isus bi primjerice s odobravanjem promatrao ako bi u Očevoj kući pronašao rimske vojnike koji sveti prostor hrama koriste za vježbalište.
Navedena ideja je naravno besmislena – i ako govorimo o sekularnom shvaćanju Isusa, a posebno ako govorimo o kršćanstvu i Trojstvu.
Dalje nas je uvjeravao da je njegov prosvjed zapravo kršćanski jer se kršćanstvo bori protiv "nejednakosti" ljudi; Prosvjed je ujedno i sekularni i slobodarski jer se bori za primat Zakona pred "Bogovima". Prosvjed je inače i protiv zakona. Prosvjed je ujedno i prosvjed protiv "kršćanske" većine i utjecaja kojeg ima. (Navedeno su samo neka od razmišljanja koja nam je poslao sa svoje sprave.)
Uglavnom, radi se o prilično rasprostranjenom razmišljanju kakvog često čujemo od strane onih koji su umjesto vjeronauka gledali partizanske filmove. Naravno, to ih ne sprečava da kršćanima objašnjavaju što kršćanstvo zapravo jest i što bi Isus učinio.
Ono što ga je navodno iznenadilo je da bi se netko mogao uvrijediti. Čovjek se zapravo uvrijedio jer ima uvrijeđenih. (Sekularisti samo žele da Crkva živi u svoja četiri zida. Ne pada im na pamet određivati što bi se tamo trebalo događati. Uostalom, gdje će "prosvjedovati" ako ne u crkvi, neće valjda na Markov trg. Nema to veze s time što bi tamo mogli pronaći sparing partnere u plavom koji bi im poradili na previše mišićnih skupina, nego jer oni uvijek napadaju jake, većinu, a to su katolici. Naravno, istodobno nas uvjeravaju da čitava stvar nije bila usmjerena protiv nikoga.)
Više komentatora je primijetilo da se prije radi o primjeru idiotizma i neznanja nego namjere. Ipak opravdava li ih neznanje?
Što je točno uvredljivo? Kako to dočarati sekularnoj osobi? Usporedimo to s pogrebom.
Tjelesne ostatke pokojnika promatramo kao nešto što jest na ovome svijetu, ali ne pripada ovome svijetu. Zamislite da su odlučili, sekularni kakvi već jesu, prosvjedovati protiv "nejednakosti" – to bi pravi kršćanin napravio - jer su posljednji ispraćaji omogućeni, a teretane nisu. Zamislite dalje da su odlučili doći na pogreb i "vježbati".
Ako je pogrebnicima dopušteno dizati teret pokojnika, zašto oni ne bi dizali utege. Tužni jecaji ožalošćenih su ionako samo vrsta vježbe itd..
S užasom i gađanjem bi promatrala ta dva tužna primjerka. "Zar nemaju nikakav osjećaj svetosti" upitali biste se. Osjetili bi vjerojatno i opravdani gnjev, reagirali nekako, makar samo pozivom da prestanu.
Ipak, umirili bi Vas naši vježbači, sve je to u redu. Slično su vježbali i ispred Zare pa se nitko nije bunio, što bi sada moglo biti drugačije. (Svatko tko bi im prigovorio bio bi licemjer.) Život je tu zbog tjelesnosti, bitan je hram tijela kojeg promoviraju. Zašto bi omogućili miran pokop, govorancije nekakvih popova, koja je uopće gospodarska korist toga.
Zašto pokapati mrtve, zašto ići na misu, zašto se ženiti, zašto rađati nove ljude. Takve stvari uopće nisu bitne u životu. Sekularni život je puno više od toga.
PS
Baš sam ovih dana, pročitavši različite negativne komentare o Crkvi, razmišljao o tome da napišem nešto o motivaciji takvih napada. Naravno da sam navikao na njih, i ne iznenađuju – dovoljno se sjetiti odnosa prema Crkvi u posljednjem stoljeću, ali kada tema nema nikakve veze s Crkvom, čovjek se malo iznenadi i zapita što ih toliko pokreće.
Teško je pronaći jednostavno objašnjenje, izgleda da se radi o bizarnosti kakvih ne nedostaje ovih dana. Još jedna od bizarnosti koju sam primijetio posljednjih tjedana su bila i nadanja onih da će povorka u Vukovaru biti ili zabranjena ili da će sudionici biti zaraženi. (Sjećamo se mnogih zaraženih poslije procesije na Hvaru..) Ne znam jesam li jedini, ali situacija u kojoj različiti "stručnjaci" poručuju ljudima da je posjet gradu u ovome trenutku jednostavno preopasan činili mi se nestvarnom jer se radi o ljudima – ili njihovim bližnjima – koji su ulazili u grad doslovno pod kišom metaka i granata. Na tragu toga su bile i izjave nekih sudionika, upili su sve što mediji traže od njih, ali još uvijek u njima živi sjećanje na bližnje koje su izgubili i nije im palo na pamet sjediti doma tih dana. (Nadajmo se da vježbači neće donijeti svoje sprave na ovčaru. Ili ako ih donesu da će ljudi imati razumijevanje za važnost njihove poruke i da im neće "neprimjereno" odgovoriti.)
Zbog proljetnog zatvaranja, tek smo iz sekularnih napada medija na Crkvu mogli naslutiti da samo u nekom važnom razdoblju – razdoblju korizme, a sada još jednom po uvredama i napadima znamo da smo opet u svečanom razdoblju.
Blagoslovljen Vam Advent!
PPS
Pročitao sam jedan zanimljivi komentar koji primjećuje da s čuđenjem promatramo oskvrnuća crkvi po Zapadnoj Europi, pitamo se zašto nitko ne reagira. Što je kod nas drugačije?
Neki su ponudili "sekularne" prigovore, o tome da je crkva privatno vlasništvo, ili da su povrijeđeni osjećaji vjernika itd. Ne tvrdim da ti prigovori nisu opravdani i dovoljno za reagiranje; Ali, ipak, nisu vjernici ti čija je uvrijeđenost bitna.
